U Goliji nakon 41 godinu u jami pronađene kosti vjerenika Tomaša Kankaraša i Milke Aligrudić
Istražujući jame u Goliji kod Nikšića, međunarodna ekspedicija speleologa slučajno je, 11. avgusta, u jami Golubnjača pronašla skelete muškarca i žene, za koje rodbina i mještani pretpostavljaju da pripadaju Tomašu Kankarašu i Milki Aligrudić, koji su u tom mjestu misteriozno nestali 27. jula 1969. godine
Nikšić – U golijskom selu Javljen, kod Nikšića, juče su iz oko 35 metara duboke jame Golubnjača izvađeni skeleti muškarca i žene, za koje su rodbina i mještani sigurni da pripadaju vjerenicima Tomašu Kankarašu i Milki Aligrudić, koji su u tom mjestu misteriozno nestali 27. jula 1969. godine. Vidno potresen Stevan Kankaraš kaže: „I prije zvanične potvrde istražnih organa siguran sam da su to ostaci mog brata i njegove vjerenice. Na to upućuje pronađeni vjerenički prsten sa inicijalima M.V., a prepoznao sam i ostatke karirane košulje koju je tada nosio pokojni Tomaš. Čim su nas obavijestili da su to speleolozi pronašli u jami na svega kilometar od kuće, jasno nam je bilo da su u njoj tragično završili naši Tomaš i Milka, za kojima smo decenijama uzaludno tragali i dugo se nadali da će nam se odnekle javiti, možda iz inostranstva“.
Agoniju porodica Kankaraš i Aligrudić, dugu više od četiri decenije, riješila je, sasvim slučajno, međunarodna ekspedicija speleologa, koja je istražujući golijske jame, 11. avgusta u suton, ušla u Golubnjaču i naišla na skelete muškarca i žene, u razmaku oko dva metra. Iz parčeta ženske garderobe ispao je zlatni prsten sa monogramom M.A., a pronađen je i pištolj. Odmah su obavijestili o tom otkriću i zao glas je ubrzo stigao do Tomaševe braće: Milića, Mašana i Stevana, koji već 41 godinu iščekuju da saznaju istinu o misterioznom nestanku dvoje mladih, koji su vjereni u aprilu 1969. i za septembar planirali svadbu, ali je umjesto veselja tragično završeno „vjenčanje“ u Golubnjači – Tomaš je imao 32, a Milka 23 godine.
- Tomaš i Milka su kod nas – prisjeća se Stevan – u katunu Stozi bili dva dana, prvi put zajedno. Te kobne nedjelje pošli su ka Nikšiću, jer je on u ponedjeljak trebalo da radi (bio je komandir straže u zatvoru), a ja sam otišao na Krstac da potrgujem i da se nađemo kući u Javljenu. Kako ih poduže nije bilo ja krenem ka katunu, vjerujući da ću ih sresti. Oni su, međutim, prije stigli u selo, svratili kod starog i dobrog komšije Marka Bjelice i pošli da čekaju autobus. Od tada im se gubi svaki trag. Pošto Tomaš nije došao na posao, raspitivali su se gdje je i tako do nas stiže glas da ga nema. Drugog dana po saznanju da su nestali, mi braća, dvadesetak mještana i milicija sve smo pretražili u selu i okolini. Do jame, na tridesetak koraka od nikšićkog puta, dolazilo je nekoliko ljudi, ali nikakav trag nije ukazivao da bi mogli biti u njoj, niti ih je tuda staza navodila. Nijesmo ni jednog trenutka, ni za sve ove četiri decenije, posumnjali da bi im neko iz ovoga kraja mogao doći glave. Tomaš je bio snažan za dva pojača momka i još naoružan pištoljem, a ni mi, niti naši stari nijesmo učinili ništa nikome da bismo posumnjali na osvetu. Takođe, tokom boravka kod nas nijesmo mogli primijetiti ništa što bismo protumačili kao loš predznak njihovog tragičnog kraja. Pogledi su im otkrivali toliku zaljubljenost da, takoreći, ni minut nijesu mogli jedno bez drugog. Možda su to pred nesreću bili toliko poneseni jedno za drugo. Tomaš je bio naočit, miran, blage prirode, a Milka se tog prvog i jedinog susreta sa nama predstavila u najljepšem svijetlu: fina, pametna, vaspitana. Ponašala se onako kako bi čovjek poželio da u kući ima takvo čeljade – objašnjava Stevan, napominjući da je Tomaš učio strane jezike i u osnovi znao šest. To je, kako veli, i rodbinu i istražne organe navelo na pomisao da je otišao u inostranstvo, tim prije štro su i Milkina braća živjela u Parizu.
Priznajući da ne zna kada mu je bilo teže – u trenutku saznanja za nestanak brata i nesuđene snahe ili sada kada su njihovi ostaci pronađeni u jami nadomak kuće, Stevan kroz suze izražava bar djelić olakšanja nagovještaj rasvjetljavanja četvorodecenijske agonije dvije porodice.
Očekuje se nalaz forenzičara
Da li su kosti, odjeća i stvari zaista pripadali vjerenicima Tomašu Kankarašu, iz Golije, i Milki Aligrudić, iz Balabana u Zeti, kao i da li je riječ o ubistvu i samoubistvu ili ih je neko treći ubio trebalo bi da utvrde istražni organi i stručnjaci Forenzičkog centra u Danilovgradu, kojima su dostavljeni pronađeni ostaci.
Iz jame Golubnjača, ostatke su, juče, izvadili članovi „Javorkove“ Gorske službe spasavanja Nenad Stolica, Budimir Backović i Miško Kosić, a tom činu su prisustvovali inspektori policije i brojni žitelji Golije.
G. Knežević
(Pobjeda)
