Afirmacija različitosti prioritet i znak prepoznatljivosti savremene Crne Gore. U bogatom i raznovrsnom spomeničkom fondu značajan broj materijalnih dobara vezuje se za kulturu manjina. Svjesno ili ne, minimalizuju se kulturološki efekti vjekovnog prisustva Osmanlija
Kultura na tlu Crne Gore razvijala se pod uticajem različitih civilizacija. Veliki broj kulturnih dobara, kao trag njihovog prisustva, smisleno govore o životu i suživotu na tlu današnje Crne Gore. U bogatom i raznovrsnom spomeničkom fondu značajan se broj materijalnih dobara vezuje za kulturu manjina. Takvo kulturno nasljeđe, uglavnom, posmatra se kao dio ukupnog kulturnog bogatstva Crne Gore, a država Crna Gora kao baštinik tih vrijednosti.
- Prema nekim procjenama u Crnoj Gori postoji preko hiljadu spomenika kulture. Registrovanih je 350. Od toga, 246 je devastirano. Propadanje i nebriga nijesu zaobišli ni kulturna dobra vezana za manjinske narode. Naravno, ne tražimo specijalan tretman. Očekujemo dužnu pažnju i adekvatnu reakciju nadležnih organa i instutucija. Samo konkretnim činjenjem dokazujemo da je afirmacija različitosti prioritet i znak prepoznatljivosti savremene Crne Gore – kaže direktor Centra za kulturu manjinskih naroda Mirsad Mulić.
Institucija na čijem je on čelu pokušava da kroz opis postojećeg stanja sagleda mogućnost unaprjeđenja i zaštite spomeničkog fonda manjina u Crnoj Gori. Zamišljeno je da to bude podsticaj turističkoj valorizaciji dobara čije se postojanje vezuje za kulturu manjina. Imaće posla…Makar kada su spomenici islamske i orijentalne kulture u pitanju.
U turističkim katalozima, prospektima i propagandnim materijalima koji se distribuiraju u zemlji i inostranstvu očit je deficit podataka vezanih za period Otomanske imperije na Crnogorskom primorju. Kad god se piše ili govori o Ulcinju iz njegove bogate povijesti izdvaja se gusarska epizoda, mada je, realno govoreći, ona tek zrno prašine u memoriji grada koji već dvadeset i pet vjekova prkosno dolijeva zubu vremena. Svjesno ili ne, minimalizuju se kulturološki efekti vjekovnog prisustva Osmanlija.
Kada je u pitanju Stari Bar, u svim dokumentima koji bi trebali biti preporuka za posjetu tom crnogorskom dragulju, piše da sjeverno od gornje tvrđave postoje dobro očuvani ostaci akvadukta iz XVI i XVII vijeka koji je dovodio vodu iz planine u grad. U ambicioznije pisanim tekstovima postoji i podatak da su ga sagradili Turci. Nigdje, međutim, ne postoji ime arhitekte po čijim je nacrtima akvadukt građen. Ne znamo ni ime čovjeka koji je finansirao njegovu gradnju. Nepoznato je i ime čovjeka koji je finansirao njegovu obnovu početkom 19. vijeka…Primjera je bezbroj.
- Nesporna je činjenica da je boravak jedne moćne imperije kakva je bila Otomanska ostavio duboke tragove kako u arhitekturi tako i u drugim oblicima na našoj obali. Spomenici kulture poput onih u Herceg Novom (Karača, Kanli kula, Sahat kula, Španjola ), Risnu (most, kamena plastika, kule), Morinj (most i kula), a da ne govorimo o Baru i Ulcinju imaju posebnu vrijednost i nešto su sa čime se, iskreno, možemo ponositi kada je u pitanju turistička ponuda. Ovi i slični spomenici izuzetan su motiv da privučemo turiste zaljubljenike istorije. Upravo bogatstvom raznolikih kultura i svim onim što su ostavile moćne imperije tokom vladavina i boravka na ovim prostorima, poput Rimljana, Mletaka, Turaka ili Austrougara možemo još više obogatiti našu turističku ponudu. Kao da se stidimo perioda vladavine jedne moćne imperije kakva je Otomanska, baš tom raznolikošću možemo privući nove znatiželjnike na ove prostore. Kao da se„stidimo” vladavine pojedinih imperija, a „ponosimo” nekim drugim. Treba razbijati nametnute tabue te shvatiti da su ovim prostorima prohujala mnoga carstva, a današnje generacije na najbolji mogući način treba da iskoriste to što su imperije ostavile za sobom – kaže predsjednik Nacionalnog Savjeta muslimanskog naroda Crne Gore Sabrija Vulić.
Osmanlije su na crnogorskoj zemlji zaista ostavili blago koje nema cijenu. Ostavili su, između ostalog, spomenike islamske stambeno-fortifikacijske kulture, od kojih je najstariji i najbolje sačuvani Kula Redžepagića u centru Plava. Sagrađena je u XVII vijeku. Pravougaone je osnove, građena debelim kamenim zidovima koji na nekim mjestima imaju i metar širine. Na južnoj strani se nalazi nizak ulaz iznad kojeg su puškarnice. Treći sprat je izgrađen od drveta i bio je namijenjen za stanovanje. Manje poznata od one najčuvenije, Husein Pašaine, je džamija sagrađena u Petnjici, u XVI vijeku, jedina trospratna građevina tog tipa u regionu. Njen današnji izgled se znatno razlikuje od prvobitnog izgleda. Obim zgrade je bio manji, prvi sprat je bio od kamena a drugi od drveta. Bila je bila pokrivena tahtom. Na početku dvadesetog vijeka došlo je do proširenja, o čemu postoji ploča sa natpisom, koja se čuva u džamiji. Njen minaret je od drveta. Džamija u Petnjici je pod zaštitom Zavoda za zaštitu spomenika kulture. Neke druge, ništa manje vrijedne džamije nijesu zaštićene. U selu Radulići, opština Bijelo Polje, nalazi se jedan od najstarijih i najznačajnijih spomenika kulture osmanske epohe. Tu na bolja vremena čekaju ostaci Hajdar – pašine džamije, za koju se pretpostavlja da potiče iz druge polovine 17. vijeka. Velelepna jednokupolna džamija sa minaretom od sige izuzetan je spomenik osmanske arhitekture. Svi dosadašnji pokušaji da se taj kulturno-istorijski spomenik obnovi nijesu urodili plodom. Moguće, dijelom, zbog toga što u našoj kulturnoj javnosti, školskim udžbenicima, čak i u naučnim krugovima, postoji golema predrasuda u vezi sa gotovo petovjekovnom osmanskom vladavinom na balkanskom prostoru.
- Riječ je o navodnoj potpunoj praznini u kulturi i umjetnosti, čak odsustvu svakog civilizovanog oblika života naroda koji su imali tu „nesreću” da se više vjekova nalaze pod sjajno organizovanom osmanskom vlašću. Takav je, svakako ne oficijelni i transparentni, ali nesumnjivo široko prisutni odnos prema spomenicima ne samo islamske vjerske, nego i svakodnevne svetovne, odnosno laičke kulture i pismenosti. Kao da se ispod one uobičajene fraze o „ropstvu naših naroda pod Turcima” jednostavno stidimo kulturno istorijskih spomenika toga perioda, tačnije nastojimo da sve što iz pomenute viševjekovne epohe predstavlja nesumnjivu građevinsku ili drugu vrijednost, što prije zaboravimo i prekrižimo iz pamćenja. Ko je gradio one brojne fortifikacije, gradska naselja, trgove, sahat kule, saraje i čardake, ako ne osmanlije, odnosno islamizirani predstavnici naših naroda, pa i drugi koji su na pomenutoj teritoriji živjeli, a nijesu primili islam. Ko je išao u medrese i ruždije, u kojima se učio ne samo turski jezik, nego i elementi persijskog, kao i obavezna arapska gramatika, nego naši ljudi, dakle domaće islamizirano slovensko stanovništvo. Spomenike islamske ere treba s ponosom prikazivati da bi se zaista shvatilo kako je crnogorska kultura iznikla iz plodne simbioze istoka i zapada, odnosno podjednako Cetinjskog manastira, katedrale Sv. Tripuna u Kotoru, kao i Husein pašine džamije u Pljevljima. Najružnije i najnecivilizovanije je praviti namjerne falsifikate i prostakluke tipa proglašenja podgoričkih bedema, inače turskih iz 15. i 16. vijeka, za tobože nemanjićke, pa svake godine na njima molitvati i kaditi – kaže publicista Rajko Cerović.
Možda je paradoksalno, ali, tragajući za modelom adekvatnog odnosa prema kulturnom nasljeđu manjina u Crnoj Gori, ne trebamo ići van Crne Gore. Stari grad Kotor među mediteranskim gradovima poznat je kao najbolje sačuvana srednjovjekovna urbana cjelina nastala u periodu od XII do XIV vijeka. Uvršten je u listu svjetske kulturne baštine pod zaštitom UNESCO. Na toj listi je od 1979. srednjevjekovni Kotor najveća je stara urbana cjelina u Crnoj Gori. Najstarija arheološki evidentirana građevina potiče iz VI vijeka.Ta ranohrišćanska bazilika pronađena ispod crkve Marije Koleđate ili Gospe od zdravlja, u neposrednoj blizini glavnih gradskih vrata starog Kotora. Već u XI vijeku Kotor dobija zaštitnika grada, svetog Tripuna u čiju čast se i podiže katedrala koja se danas smatra simbolom Kotora. Kulturno bogatstvo Kotora je neprocjenjivo. Riznica grada krije najzačajnije kulturne znamenitosti poput: Sat kule (VIII vijek), Katedrale Svetog Tripuna (XII), Crkve Svetog Luke (XII), Kneževe palate (XVII), Crkve Svete Marije (XII), Crkva Gospe od zdravlja (XV), Napoleonovo pozorište (XIX). Kotor okružuju gradski bedemi. Asimetrični sklop uzanih ulicica i trgova odlikuje se mnoštvom srednjevjekovnih spomenika. Fascinantna je ornamentika vidljiva ne samo na monumentalno- istorijskim zdanjima, već i na porodičnim kućams u kojima se i dalje odvija život. Na velikom broju takvih objekata lako se uočavaju pečati minulih epoha. Vidljive su rimske oznake, brojevi, sentence, reljefi i figure lavova, zmajeva, zmija… Kotor je perepoznatljiv po baroknim prozorima, masivnim zidovima, bogato ukrašenim i vješto izrezbarenim svodovima palaca. U Kotoru se nalaze i mnogobrojne palate: palata Drago, s gotskim prozorima iz XV vijeka, palata Bizanti iz XII vijeka, palata Pima, s tipičnim oblicima renesanse i baroka, XVI vijek, palata Grubonja, sa ugrađenim grbom stare kotorske apoteke, osnovane 1326. godine, palata Grgurina iz XVII vijeka, danas zgrada Pomorskog muzeja, kao i Sat kula iz XVI vijeka, pored koje se nalazi srednjevjekovni stub srama. Sva ta materijalna kulturna baština veže se za egzistenciju hrvatskog naroda na tlu Boke Kotorske. Stalna iseljavanja, počev od ekonomske emigracije iz 19. vijeka do nevolja koje su ih sa rodne grude pokretale prije dvadesetak godina, učinila su da Hrvati danas čine jednu od najmanjih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Skoncentrisani su u Boki Kotorskoj, na ognjištima svojih đedova. U multietničkoj i multikonfesionalnoj Crnoj Gori uživaju blagodeti koje donosi potpuna sloboda u izražavanju nacionalnih osjećaja i međusobnom uvažavanju specifičnih kultura, duhovnosti i nacionalnog identiteta. Ta su sveta prava u Crnoj Gori danas garantovana svima. Spomenici materijalne kulture koji se vezuju za ostale manjine u Crnoj Gori nijesu tako brojni i velelepni kao spomenici čiji su baštinici Hrvati u Boki Kotorskoj. Ali, to ne znači da su manje vrijedni. I nešto manje naši…
Vječiti znak poštovanja pravde
- Husein Pašina džamija, najznačajniji je i najvelelepniji kulturno istorijski spomenik islamske kulture u jugoistočnoj Evropi. Sagrađena je 1569. godine kao zadužbina carskog vezira Husein Paše Boljanića koji je porijeklom iz sela Boljanića, iz okoline Pljevalja. On je Pljevljima, pored monumentalne džamije sa minaretom, darovao šadrvan, sahat-kulu, karavan-saraj, hamam i bazar sa nizom dućana i zanatskih radnji, magaze, kameni most, vodovod… Vjeruje se da je Husein Pašina džamija građena po planovima majstora Hajrudina koji je gradio čuveni Mostarski most. Sa svojim 42 metra visokim minaretom, sa nekoliko kupola i dvije dekorativne kupolice, izvanrednim spoljašnjim i unutrašnjim dekoracijama, ona je arhitektonsko remek – djelo visokog sklada i originalnosti. U džamiji se čuvaju znamenite relikvije. Tu je nekoliko starih rukopisnih i štampanih knjiga na arapskom i turskom jezikom, među kojima se izdvaja rukopisna knjiga Kuran, pisana arapskim pismom, nastala, vjerovatno, u 16.vijeku. Cijela unutrašnjost džamije zastrta je starim rijetkim misirskim ćilimima. U podnožju njenog minareta je natpis: Dok postoji ona će biti vječiti znak poštovanja pravde. Dok je u uspravnom položaju jemac je Božijeg zakona.
Ostaci prohujalih vremena
- Našoj mladosti treba otvarati oči. Treba ih „šetati” s kraja na kraj Crne Gore da ne bi, kao ja u nekim srednjim godinama, prvi put vidjeli jedan predivan manastir Svete Trojice u Pljevljima ili Husein pašinu džamiju u istom gradu. Govorim o djeci sa juga. Djecu sa sjevera treba upoznati sa ljepotom katedrale Svetog Tripuna, Peraškim otocima ili Trgom robova u Ulcinju. Nema grada u Crnoj Gori koji nema nekoliko izuzetnih spomenika kulture, koje, prvenstveno kao takve treba predstaviti mladim ljudima. Treba im objasniti da su to kulturno istorijski spomenici, da je to ostatak nekih prohujalih vremena i da trebamo biti srećni što svi zajedno to imamo. Treba reći činjeničnu istinu o svim istorijskim dešavanjima na ovim prostorima, a ne to iskoristiti za stvaranje novih podjela – kaže Sabrija Vulić.
Vlatko Simunović
(Pobjeda)
