Piše:  Hazbija Kalač

Stigla je nova školska godina sa mnogo vrućih jezičkih dilema.

Do sada se nastava izvodila na maternjem jeziku, a danas su prosvjetari, prvog dana nove školske godine,  “mučili”. Prosvjetne vlasti im nijesu na vrijeme dostavili „crno na bijelo“ kojim jezikom da zbore i djecu da uče. Poučeni iskustvom da se nedisciplina može platiti gubitkom radnog mjesta, prosvetari su danas radije ćutali nego se pričom odavali, da, nedaj Bože, ne progovore pogrešno.

Kako crnogorski jezik ima novo pismo i novu gramatiku, neophodno je bilo blagovremeno sve udžbenike prevesti, ispisati na tom pismu, uskladiti po novoj gramatici pa tek onda propisima obavezati škole da nastavu sprovode na crnogorskom jeziku.

Ipak, novi Opšti zakon o obrazovanju je stupio na snagu pa prosvetari uglavnom smatraju da je obaveza sprovođenja nastave na crnogorskom jeziku time i nastupila, ali su dodatne instrukcije ipak poželjne. Ovo tim više jer je dodatne zabune donijelo i samo Ministarstvo prosvjete, odnosno ministar Stijepović koji je saopštio da će i ove školske godine kao nastavni predmet u školama biti upisan maternji jezik, a da će se tokom narednih mjeseci ažurno raditi na stvaranju formalnih pretpostavki za uvođenje u nastavu crnogorskog jezika. Ovako tumačenje Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, upućuje nas na zaključak da isti još nije stupio na snagu.

Od usvajanja novog Zakona, pa sve do prvog dana nove školske godine ova tema nije silazila sa novinskih stranica. Prosvjetne vlasti se pozivaju na Ustav, tumačeći da je službeni jezik crnogorski i da se Ustav mora poštovati. Opozicija, SNP i Nova, bile su protiv novog Zakona o opštem obrazovanju.    „Zakon o opštem obrazovanju nije imao za cilj da na najbolji mogući način uredi pitanje obrazovanja, već da posredno definiše status srpskog naroda kao nacionalne manjine“, izjavio je predsjednik Nove Andrija Mandić. Mandić je uslovio donošenje novog izbornog zakona izmjenama odredbi Zakona o opštem obrazovanju. „Ispravljanje ovakve greške koju sadrži Zakon o opštem obrazovanju, vezano za položaj srpskog jezika, preduslov je za bilo kakvo izjašnjavanje o novom izbornom zakonodavstvu”, naveo je Mandić.

Iz redova bošnjačkih poslanika, političara, kulturnih i javninih radnika nije bilo značajnije reakcije na ovu temu. Bošnjački nacionalni savjet nije imao zvaničan stav po ovom pitanju a Bošnjačka stranka je podržala Zakon o opštem obrazovanju.  Potpredsjednik SDP-a Rifat Rastoder je uložio amandman koji je usvojen,  pa je u drugom stavu člana 11. Zakona, u kojem se definiše upotreba jezika, uvedena mogućnost da se u sredinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripadnici manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica nastava izvodi i na jeziku pripadnika tih manjinskih naroda, odnosno manjinskih nacionalnih zajednica.

Direktorica podgoričke Osnovne škole “Pavle Rovinski” Marijana Papić, je izjavila da će u dnevnicima i dalje pisati “maternji jezik”.
“Imali smo širi Aktiv direktora sa područja Podgorice, Danilovgrada i Cetinja baš o tome. Predmet nije preimenovan baš zbog toga, da bi se udovoljilo svima. Znači, nastava jeste na crnogorskom, ali u dnevnicima i knjižicama i dalje ostaje maternji jezik. Vjerovatno će tako biti do daljnjeg i mislim da je to neko prelazno rješenje,” kazala je Papićeva Radiju Slobodna Evropa prije nekoliko dana.

Čini se da ovu jezičku enigmu najbolje razobličava izjava direktorice budvanske gimnazije Božane Jelušić, koja je za Vijesti izjavila da “ukoliko bi se rigidno istrajavalo (misli na poštovanje Zakona), a to nije slučaj, sa rješenjima koja su svojstvena tradicionalnom crnogorskom govoru – i to ipak ne u svim djelovima države, sigurno bi to bio razlog da oni koji se drugačije nacionalno izjašnjavaju traže da se nastava izvodi na njihovom jeziku”, istakla je Jelušićeva.

Dakle, sva muka oko dosljednog sprovođenja Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju leži u neminovnom realizovanju onog drugog stava iz člana 11. Zakona, koji obavezuje državu da u sredinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripadnici manjinskih naroda, nastavu izvodi i na jeziku pripadnika tih manjinskih naroda. A kako država, očigledno je, u ovom trenutku nije spremna dati baš toliku slobodu manjinama, traže se “mišljenja” nekakvih širih aktiva i iznalaze kojekakva “prelazna” rješenja, sve u cilju da se očigledna selektivna primjena zakona opravda pred očima javnosti.

Ministar pokušava lijepim riječima utješiti manjine da ne brinu za svoja prava, jer, kako kaže,  nastava na crnogorskom jeziku ne ugrožava manjinska prava.

„Određenje da se nastava u obrazovno-vaspitnim ustanovama izvodi na crnogorskom jeziku je ustavno i nije diskriminatorsko za bilo koga u Crnoj Gori. Ono ne ugrožava manjinska prava i slobode, niti može izazvati negativne posljedice u obrazovnom sistemu. Jer crnogorski jezik je dio zajedničkog štokavskog jezičkog sistema, kao i srpski, bosanski i hrvatski i kao takav je podjednako razumljiv svim građanima Crne Gore, izuzev pripadnicima albanske nacionalne zajednice” pojasnio je ministar Stijepović.

Ustav je jasan: Član 13, stav 1: Službeni jezik u Crnoj Gori je crnogorski jezik;  stav 2: Ćirilično i latinično pismo su ravnopravni;  stav 3: U službenoj upotrebi su srpski, bosanski, albanski i hrvatski jezik.

Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju: Član 11, stav 2: U sredinama u kojima većinu ili značajan dio stanovništva čine pripadnici manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica nastava se izvodi i na jeziku pripadnika tih manjinskih naroda, odnosno manjinskih nacionalnih zajednica.

Ako se jezik u službenoj upotrebi (srpski, bosanski, albanski i hrvatski) ne može implementirati u školstvu, gdje onda može i čemu takav jezik uopšte koristi?

Ako se implementira stav 1. Člana 11 Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, kojim se definiše da se nastava u ustanovi izvodi na crnogorskom jeziku, po kojoj pravnoj i političkoj logici se stav 2. istog člana, istog zakona, izuzima iz realizacije.

Puno teških pitanja za prosvjetne vlasti Crne Gore.