Piše: Miodrag Rašović
Pitanje indentiteta je pitanje same čovjekove suštine. Ono što jesi. Ono po čemu se razlikuješ od drugoga. To je intima. Ako je priča o identitetu bučna, znajte da se iza toga krije gadna podlost.
Podsjetimo se identitetskih uloga naših aktuelnih vladara. Uvijek su se nametali kao likovi koji imaju odgovore na sve. Prvi među prijeteljima, rođacima kolegama. Prvi među prvima je premijer Milo Đukanović. Osamdeset i neke je bio poznat kao dobar komunista i Jugosloven. Onaj koji obećava. Ratnih dvadestih, se ostvario kao brat Srbin. Lude godine za momke brze na obaraču.Već od dvije hiljadite, kada se posjed zagradio i biznis razradio, dobitnik je neotuđive titule prvi živi Crnogorac. Obnovitelj. Vladar. Don.
Oni keji se nijesu tranfromisali dovoljno brzo, kao on, izvukli su deblji kraj. Nagrađivani su oni kolji su prelomili na pravu stranu. Primjer idenditeske dileme novo izabranog ministra bez portfelja, Duška Markovića, inače bivšeg direktora ANB-a je najsvježiji. U parlamentu ga ofiraše poslanici DPSDP-a. Njegovi. Rekoše da je njegov najveći kvalitet i doprinos za Crnu Goru bio izbor u prelomnom trenutku. Birao je između Momira i Mila, a to mu dođe kao identitetska šifra.
Kroz slične situacije su prošli gotovo svi kadrovi DPS-a ukjučujući i presjednika države Vujanovića i potpresjednika vlade Marovića. I dan danas su glavni piromani nacionalno-identitetskih požara. Oduvijek im je to ploazilo za rukom. Odbrana im je kilibardska: čovjek se mijenja, uči, sazrijeva. Sve bi to bilo lijepo da njihove identitetske transformacije nijesu koštale građane velikih žrtava. Ljudskih i materijalih.
Učili su od najboljeg. Idol i inspirator, u zamjeni identiteta im je njihov stari ratni prijetelj Karadžić Radovan iliti iscjeljetelj Dabić.Vladar Republike Srpske i nadri-ljekar u jednom čovjeku. Prvi idnetitet ubija, drugi liječi. Još identifikuju tijela iz grobnica njegovog vladavajućeg atara.
Njihove identitetske dileme su lomile preko leđa nevinih. S vremena na vrijeme, ciklično, dođu vremena novih identiteta koji se tiču samo vladara. Tada je država u krizi. Kadrovi organizovanog kriminala su daleko jači od kadrova državnih institucija. Kolo vode grupe povezanih lica, od političara do ubica. Primarne identiteske odrednice za upravljanje državom nijesu više nacija, vjera, partija. Na sceni se moraš indetifikovati odnosom prema familiji. Il si njihov il si sumnjivo lice.
U iskušenju zastupanja javnih interesa, za bijednu platu, ili zloupotrebe službenog položaja, za masnu nagradu, kod mnogih državnih činovnika i javnih djelatnika prevagnula je ova druga. Do sada nijesu imali razloga da strahuju zbog svog izbora jer niko nije odgovarao. Ali polako, iz noći u noć strah raste. Prekaljeni kriminalci nemaju identitetskih problema. Kod njih vjerske, nacionalne i jezičke barijere ne postoje. Imaju više pasoša. Lako mogu dobiti novo državljanstvo. Pojedincima garanciju izdaje ANB. Njihovi su ljudi u državnim strukturama. Plaćenici u policiji im prekrivaju pucnjave i kriminalne aktivnosti. Korumpirani tužioci ukrivaju tragove a podmićene sudije potpisuju oslabađajuće presude.
Bjekstvo od nemile indetifikacije krimosa se izvodi pod plaštom crnogorske nacionalne posebnosti. Nacionalni identitet za njih nije ništa drugo nego šansa za okupljanje stada, zagrađenog u tarabe koje odvajaju od svega što je drugačije. Stado su ljudi bez svojeg „ja“. Oni koji traže zaklon u vladaru, naciji.
Priča o korijenima je mamac na koji se pecaju ljudi bez identiteta. Oni su objekti manipulacije, bezlične jedinice cjeline. Izgradnja sopstvene posebnosti podrazumijeva rušenje taraba oko sebe. Konzumiranje blagodati iz kuhinja različitosti pomaže u sopstvenoj spoznaji. Identitetski foliranti su nemoćni pred dobrim zvukom, knjigom, filmom ili zalogajem tuđe nacionalne kuhinje. Pred slobodnim izborom.
Monitor
