Gojko Berić

U Politici od 30. jula pažnju mi je privukao naslov jednog kratkog, neupadljivo plasiranog teksta “Julska samoća”. Već na početku ovog sarkastično intoniranog zapisa čitalac u “julskoj samoći” prepoznaje metaforu za sve veću usamljenost Srbije u njenoj besmislenoj borbi za izgubljeno Kosovo.

Mišljenje Međunarodnog suda pravde u Haagu o nezavisnosti Kosova za Srbiju je udarac ravan nokautu. A nokautirani protivnik nema snage da urla i prijeti, pa autor teksta zajedljivo konstatuje: “Izostalo je i ono što nas je donedavno krasilo: da naši hrabri omladinci jurišaju na ambasade, džamije i strane turiste”. Uzimajući u obzir stanje duha u Vojvodini i Sandžaku, Dragutin Minić Karlo, kako se zove autor navedenog teksta, plaši se da bi neki budući klinci mogli ispisivati grafite: “Uža Srbija je Srbija!” Minić priznaje da se, zbog svega rečenog, izložio riziku da ga neki Srbi “sa viškom obraza” proglase izdajnikom.

U tom koncentratu ironije i samoironije ipak je najprovokativnije sljedeće mjesto: “Stoga je onaj zreli državnički govor predsednika u Skupštini bio nekakva prekretnica u ateriranju nebeskog naroda i suočavanju sa životom na planeti Zemlji. Dobro je da je krenulo, mada je za neke stvari kasno”. Za nas, kojima je Srbija prvi susjed, a još više za sam srpski narod, ta bi vijest, kad bi bila tačna, zasluživala najveću moguću pažnju. Ali, da li je zaista krenulo? Stav Haškog suda prema Deklaraciji o nezavisnosti Kosova predsjednik Tadić je ocijenio uvredljivim za Srbiju. Njegova objava je izazvala potištenost nacije, ali nije dovela do odricanja od jedne potpuno promašene, iracionalne politike. Da je Tadić u pomenutom obraćanju poslanicima rekao da na potezanje pitanja
o statusu Kosova ne treba više gubiti vrijeme, te da je daleko razumnije razgovarati sa Prištinom o položaju preostalih kosovskih Srba – to bi bila druga priča.

Na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a, održanoj prije dva dana u New Yorku, patetični i drčni šef srbijanske diplomati je Vuk Jeremić rekao je da se Srbija “neće predati” i dodao: “Radi se o činjenici da mi nemamo izbora, jer je Kosovo direktno utkano u samu suštinu našeg identiteta”. Nije pomoglo! Ambasadori zemalja koje su priznale Kosovo zauzeli su stav da je za njih ta stvar završena. Bio je to još jedan propali izlet Jeremićevog tima, pa opozicija već grakće pozivajući ambicioznog ministra da ispostavi račun svojih neuspjelih putovanja u “odbranu” Kosova. Ali, čak i kad bi se nekim čudom desila prekretnica u “ateriranju nebeskog naroda” i njegovog “suočavanja sa životom na planeti Zemlji”, to ne bi bio plod Tadićeve državničke lucidnosti i hrabrosti, jer on te vrline naprosto ne posjeduje. Od presudnog je značaja bila, a biće i ubuduće, sila životne stvarnosti, koju su kosovski Albanci, uz saglasnost Zapada, u jednom historijskom trenutku promijenili i usmjerili je u pravcu vlastite slobode i prosperiteta.

Kada smo već kod ateriranja, odnosno slijetanja, svaki pilot će reći da taj postupak predstavlja najveći rizik u njegovom poslu. To je trenutak kad se događa najveći broj avionskih nesreća. I ateriranje “nebeskih Srba” (normalni Srbi su na Zemlji i nemaju taj problem), kao uostalom i svakog drugog naroda koji se sporo i teško oslobađa historijskog mamurluka, nosi sa sobom mnogo nepoznanica, lomova i rizika. Potrebno je radikalno promijeniti kulturni model koji određuje poredak životnih vrijednosti. Tek tada se može govoriti o procesu mentalne reparacije miliona ljudi. A Srbija je daleko od takvog podviga. On će biti moguć tek onda kad Srbija izbriše Kosovo iz svojih katastarskih knjiga.

Ipak, ima znakova da se prostor racionalnog pristupa Kosovu polako širi na račun onog zatucanog i iracionalnog. Kosovo je sve manje “najskuplja srpska reč”, a Bećkovićev ratnohuškački stih “ćeraćemo se još” teško da više ikome nešto znači. Narod se ušutio i gleda svoja posla, mjerkajući odnos dinara i eura i čekajući da vidi kolika će biti cijena žita. Posljednjih dana se u beogradskoj štampi mogu uočiti neki novi tonovi, koji 22. juli, kad je Međunarodni sud pravde objavio svoje mišljenje o statusu Kosova, uzimaju kao početak novog političkog kalendara u Srbiji. Neki majstori relativizacije pritom nalaze utjehu i u haškom debaklu: “Istorija i buduća pokolenja su skloni da pobednicima mnogo toga progledaju kroz prste. Ali se, s razlogom, uvek nađe simpatija i za časne gubitnike”.

Ovo posljednje zvuči kao odstupnica za dan proglašenja “časnog poraza”. Što ta nacionalna ceremonija, ako se već tako doživljava, prije bude obavljena, tim bolje i po Srbe i po njihove susjede. Nije posrijedi ničija zluradost koja bi nalikovala izreci “nek komšiji crkne krava”. Svima u regionu, a Bosni i Hercegovini posebno, stalo je da Srbija izađe iz svoje “julske samoće” i da bude stabilna i prosperitetna, a ne frustrirana i posvađana sa cijelim svijetom.

(Oslobođenje)