U protekle dvije decenije na sjeveru Crne Gore propalo je na desetine preduzeća, a hiljade radnika je ostalo na ulici. Većina firmi je privatizovana, a o uspjehu tih privatizacija najbolje govore katanci na fabrikama.

Direktor građanskih inicijativa MANS-a Zorica Ćeranić kaže da se mreži za afirmaciju nevladinog sektora prethodnih godina obraćao veliki broj radnika privatizovanih kompanija sa sjevera, sumnjajući da u njihovim firmama tokom uvođenja stečaja nije poštovan zakon.

“Stečajevi su najčešće uvođeni zbog dugova kompanija, koji su u nekim slučajevima i vještački napravljeni, ili ih je, kao na primjeru bjelopoljskog “Vunka” inicirala i država. Nakon toga, cijene firmi ili njihove imovine su devalvirane tako što su pozivi za prodaju ponavljani i po 10 puta. Cijene kompanija su spuštane, sve dok kontroverzni biznismeni ili osobe iz kriminalnog miljea nijesu došli do njih ili njihove imovine po smiješnim cijenama”, rekla je Ćeranić.

O ispunjavanju investicionog i socijalnog programa, koje su oni obećavali, nije bilo ni riječi. Radnici  su otpuštani, kompanije su zatvorene, a novim vlasnicima je ostala “čista” zemlja za gradnju, poslovni prostor, koncesije, mašine.

“Kontinuiranom kršenju zakona tokom privatizacija na sjeveru pogodovalo je to što su nadležne institucije ove postupke sprovodile na netransparentan način, onemogućujući radnike da dobiju relevantne informacije i pravovremeno zaštite sebe i svoje kompanije”.

“MANS je veliki broj slučajeva prijavio tužilaštvu, ali je većinu prijava tužilaštvo odbilo navodeći da nijesu utvrdili postojanje krivičnog djela, dok za neke slučajeve nemamo odgovore, iako su podnijeti prije nekoliko godina”, rekla je Ćeranić.

Kao posljedica uništavanja privrede na sjeveru Crne Gore pojavilo se veliko siromaštvo koje je taj region dovelo u znatno niži ekonomski i statusni položaj u odnosu na jug države.

Stopa nezaposlenosti je lani, prema podacima MONSTAT-a, iznosila 19,7 odsto, od čega je na jugu bilo 11 odsto nezaposlenih, dok je na sjeveru taj procenat 2,5 puta veći i iznosi oko 29 odsto.

“Gornji Ibar” u bescjenje

Primjeri nedomaćinskog odnosa prema preduzećima i propalih privatizacija u” Gornjem Ibru” i HTP “Turjak” mogu poslužiti kao model uništavanja privrede na cijelom sjeveru.

“Gornji Ibar” pored fabrike sa pet velikih pogona u centru grada imao je desetak predstavništava i magacine u važnijim gradovima bivše Jugoslavije, lanac maloprodajnih objekata, fabriku papira “Dekor”, dva hotela, nekoliko ugostiteljskih objekata, odmaralište u Ulcinju, transportno preduzeće i servis.

U najboljem periodu poslovanja zapošljavao je oko 2.000 radnika. Cjelokupna imovina preduzeća, koja je nekada procjenjivana na oko 30 miliona eura, prodata je u bescjenje.

Privatizaciji same fabrike, koju je Vlada kupila za oko 3,2 miliona, prethodila je segmentacija u okviru koje su se od giganta, jedan po jedan, odvajali hotelsko, “Dekor”, maloprodajno, autoprevozno i ostali djelovi.

Stečaj u “Gornjem Ibru” je uveden 2003. “Uspješnost” revitalizacije rezultiralo je potpunom likvidacijom fabrike 2008. godine. Tada je uslijedila još jedna prevara radnika od Vlade, koja je kupila preduzeće i obećala da će oko 250 radnika vratiti na posao u pogone Lamelirnica i Pilana koji nikada nijesu pokrenuti.

Oko 3,2 miliona eura od privatizacije utrošeno je na „socijalni program“ za oko 400 radnika, pa su zaposleni u GIR-u dobili 117 eura, dok su angažovani u Šumarskom primili po oko 70 eura po godini radnog staža, što su najniže, ikada isplaćene otpremnine u Crnoj Gori.

Radnici tužili Vladu

Nekoliko stotina bivših radnika koji su uglavnom socijalni slučajevi, lani je tužilo Vladu za isplatu razlike po godini radnog staža. Oni su presavili tabak i u postupku protiv stečajne uprave i sindikata zbog prevare podnijeli krivičnu prijavu, jer je iz socijalnog paketa koji je iznosio oko 2,7 miliona eura “isparilo” oko 125.000. Sudbina tih tužbi i prijava je neizvjesna.

Ukoliko se zna da je rad “Gornjeg Ibra” baziran na drvopreradi, a da je Rožaje pored Pljevalja, opština najbogatija drvnom sirovinom, i laiku je jasno da je ta fabrika, uz dobar biznis plan, kvalitetno rukovodstvo i volju države mogla da opstane.

Upućeni smatraju da su za likvidaciju fabrike ključna dva razloga – koncesije u rožajskim šumama i oko 10 hektara atraktivnog građevinskog zemljišta koje je zapalo za oko građevinskom lobiju.

(vijesti.me)

Medvedev je za vrijeme govora konkretno istaknuo Ujedinjene Narode – organizaciju za koju tvrdi da nije “savršena”, ali je trenutačno “jedina koja može djelovati u svrhu rješavanja međunarodnih konflikata”.
“Nemamo druge platforme, makar se to nekima danas ne sviđalo. No, Povelja Ujedinjenih Naroda jasno ističe da se mora poštovati vladavina prava i suverenitet drugih država”, istaknuo je Medvedev.

“Uvođenja raznih kolektivnih sankcija koje zaobilaze međunarodne institucije ne pomažu situaciji u svijetu, dok nesmotrene vojne operacije u drugim državama na vlast dovode radikale. U jednom trenutku, ove akcije kojima se ruše suvereniteti drugih država, mogle bi završiti velikim regionalnim ratom i čak – nije da vas želim prestrašiti – uporabom nuklearnog oružja”, navodi Medvedev, prenosi RIA Novosti.

Analiza

Sasvim je jasno kome je upućen ovaj govor, također je jasno i kako se radi o direktnoj implementaciji novih smjernica Vladimira Putina koji je nizom predsjedničkih Dekreta istaknuo kako Rusija više neće nikada dopustiti da se ponovi libijski scenarij i kako će se snažno angažirati na međunarodnoj razini da spriječi pokušaje kršenja suvereniteta drugih država (opširnije: Vladimir Putin iznio prioritete vanjske politike, novim Dekretom će se spriječiti svako ponavljanje “libijske tragedije”).
Žestok govor dolazi samo dan nakon što je Obamina administracija putem medija poručila kako se prestaje s “diplomatskim” pritiscima na Siriju i kreće s planom naoružavanja pobunjeničkih elemenata, izravan napad NATO pakta također je sve izvjesniji ukoliko Turska posluži kao okidač pozivajući se na Članak V. (opširnije: Počeo je “Hladni Rat” u Siriji – Washington Post: pobunjenici od sada dobivaju moderno oružje zahvaljujući SAD-u)

Govoreći o novim kršenjima suvereniteta, Medvedev se pritom referira na Libiju i napad koji je uslijedio kao direktno kršenje UN rezolucije o zabrani letenja. “Režim je izgubio legitimitet” su krilatice koje su popularizirali američki predsjednik Barack Obama, državna tajnica Clinton, a po sili inercije i svi zapadni vođe.
Te konstatacije definitivno ne predstavljaju stav naroda, pogotovo ne u Libiji. Stotine tisuća stanovnika Libije je izašlo na ulice kako bi dali svoju potporu tadašnjem vođi, pukovniku Muammar Gaddafiju. Da je zaista “režim izgubio legitimitet”, ne bi bila potrebna nikakva vanjska sila u rušenju istoga.

Nakon što su Obama, Sarkozy, Cameron i drugi “saveznici” konstatirali da pukovnik Gaddafi nema nikakvu potporu među narodom i kako je “izgubio sav legitimitet”, održan je masovni skup u Tripoliju na kojem su se okupile stotine tisuća Libijaca. Samo taj jedan dokument u potpunosti nam objašnjava zašto je pokrenuta vojna invazija na Libiju – to je bio jedini način za rušenje Gaddafijeve vlasti.

Ono što je vrijedilo za Libiju još je i dodatno naglašeno u slučaju Sirije – milijuni stanovnika Sirije, pripadnici svih manjina i religijskih uvjerenja, organizirali su masovne skupove potpore predsjedniku Assadu diljem zemlje. No, u slučaju Sirije legitimitet je potvrđen i u procesu političkih reformi. Na referendum o usvajanju novog Ustava odazvalo se 57% stanovnika, 89% je glasalo za uvođenje novog Ustava kojeg je predložio predsjednik Assad.
(opširnije o novom sirijskom Ustavu:
- Preambula i detalji novog Ustava
- Analiza – Prošao sirijski referendum o novom Ustavu – sirijski narod odlučio: želimo reforme koje provodi Bashar al-Assad)

Na parlamentarne izbore također se odazvalo preko pola birača – 51.2%. Pro-vladin blok “Nacionalni progresivni front” osvojio je 73% glasova.
(opširnije o parlamentarnim izborima: Analiza: parlamentarni izbori u Siriji, stranke, izlaznost, rezultati, vođe opozicije)
Pojedine marginalne pobunjeničke organizacije kao što je SNC – koji se ni ne nalazi u Siriji, već u Turskoj – bojkotirale su izbore, no taj čin nimalo ne umanjuje činjenicu da su se milijuni stanovnika Sirije odazvali izborima i na taj način i politički potvrdili svoju potporu aktualnim vlastima.
Američki mediji proglasili su oba izbora “nevažećima” bez ikakvog argumenta, naprotiv izvještavanju pojedinih zapadnih medijskih kuća, oba izbora bila su popraćena međunarodnim promatračima.
Podsjetimo, zapadni mediji proglasili su i ruske predsjedničke izbore “nedemokratskima” – u tome je ključnu ulogu odigrao šef međunarodne promatračke misije, Tonino Picula, koji je izjavio da izbori “nisu bili demokratski zato jer Putin ima toliko vodstvo”. Od kada je prednost nad drugim kandidatima nedemokratska?

Zapadni mediji se dive egipatskom skupu na trgu Tahrir, dok skup u Damasku, koji je bio još i veći, potpuno ignoriraju. Postavlja se pitanje – da li je glavni partner SAD-a, Hosni Mubarak, mogao okupiti ovoliko ljudi u svoju potporu? Jedino protiv sebe.

Nečuveno je da o demokratskom pluralizmu najveće kritike dolaze iz SAD-a, zemlje u kojoj je zadnji predsjednik izvan dominacije 2 najveće stranke bio Millard Fillmore, a to je bilo godine 1853.
Stanovnici SAD-a preko 150 godina trpe diktat dvije političke opcije, demokratske i republikanske – koje su zapravo ista medalja s dva lica. Da teatar apsurda bude još i veći, glavni saveznici SAD-a na prostoru Bliskog istoka su naj-nedemokratičnije zemlje u regiji, možda i u svijetu – Katar i Saudijska Arabija.

U jednoj se na lomači spaljuju vještice u 21. stoljeću, dok je druga apsolutistička monarhija u rukama kraljevske obitelji Al Thani koja vlada još od 1825. Nikakvi moderni mediji i aviokompanije ne mogu promjeniti tu činjenicu. U Kataru živi 1,5 milijuna ljudi, no samo oko 300,000 su katarske nacionalnosti, sve ostalo je radna snaga. Zašto SAD i organizacije za “ljudska prava” malo ne preispitaju u kakvim uvjetima žive radnici u Kataru i kakva su njihova radnička prava?

Netko je zaista izgubio legitimitet u ovome što se događa posljednjih 10-ak godina, ali to nisu libijski, sirijski, iranski i drugi od zapada proglašeni “režimi” – jedini legitimitet koji je u potpunosti izgubljen je onaj SAD-a i njihovih saveznika/satelita.

Zanimljivo je spomenuti kako je bivši grčki premijer, Georgios A. Papandreou, također predložio da se Grci na referendumu izjasne o svojoj budućnosti. Konkretno Papandreou je predložio da Grci glasaju žele li ili ne prihvatiti mjere štednje, no smatralo se kako je taj referendum ujedno i ključno pitanje žele li ili ne žele ostati u eurozoni koja je Grčkoj doslovno uvjetovala preuzimanja novih kredita. Neposredno nakon te izjave, doslovno u 48 sati, Papandreou je smjenjen s dužnosti, a na njegovo mjesto dolazi nedemokratski izabran tehnokrat Lucas Papademos.

Informacija da Merkel predlaže referendum brzo se proširila medijima u isto vrijeme kada su se u Washingtonu sastali američki i novi francuski predsjednik Francois Hollande. Podsjetimo, za Hollandea se smatra da je puno više naklonjen Washingtonu i američkoj politici no što je to bio njegov prethodnik Sarkozy, koji je bio skloniji Berlinu.

Nakon sastanka s Hollandeom, Obama je izjavio kako je “situacija u eurozoni od izuzetne važnosti za narode Europe i cijelog svijeta”.
Obama je također istaknuo kako se nada “plodnim” diskusijama u sklopu G8 summita i kako očekuje da će se razgovori “fokusirati na rast”. Podsjetimo, upravo je “rast” glavna riječ koju francuski predsjednik Hollande ističe od osvajanja izbora, no, još uvijek se ne spominju konkretne mogućnosti ukidanja mjera štednje.
G8 summit održava se u Camp Davidu, nakon ovog summita državnici će se uključiti u summit NATO pakta koji će se održati u Chicagu tijekom vikenda.

Kemp Dejvid – Američki predsjednik Barak Obama otvorio je jučer dvodnevni summit osam industrijski najrazvijenijih zemalja svijeta, takozvane G 8, u ljetnikovcu u Camp Davidu, u državi Maryland. Kako je i najavljeno, dužnička kriza u eurozoni i opasnost koju ona predstavlja po globalni oporavak bila je dominantna tema.
Novo lice u G8, francuski predsjednik Francois Oland, ima vatreno krštenje na svjetskoj sceni. Nakon Berlina, Oland se svakako nada pozitivnim rezultatima na drugom velikom putu u inozemstvo tijekom prvog tjedna svog predsjednikovanja.

Osim što su Francuska i Njemačka suočene s temeljnim preispitivanjem kolega u Camp Davidu, stručnjaci smatraju da će se pod lupom G8 naći i očigledne razlike u pristupu SAD i Njemačke kada je riječ o rješenju dužničke krize. Analitička javnost na sarkastičan način ističe da je zemljopisna udaljenost između Berlina i Washingtona 270,000 kilometara. Ali, kada je riječ o ekonomskoj politici čini se kao da se dvije glavnog grada nalaze na različitim planetima. S jedne strane, Njemačka zagovornik oštrog pristupa u rješavanju europske recesije vrši pritisak na zemlje da smanje svoju javnu potrošnju i dugove. SAD, s druge strane, koje se bore s vlastitom krizom najgorom od Drugog svjetskog rata još 2009. su donijele spasilački paket u vrijednosti od 862 milijarde dolara. Cilj Merkelove – smanjiti zaduženost po svaku cijenu ne bi li se vratilo povjerenje investitora – je u srcu europskog kriznog odgovora, pristup koji Amerika smatra pogrešnim.

U izbornoj godini, predsjednik Obama nastoji izbjeći ekonomski udarac koji će vjerojatno uslijediti ako dođe do razmršenja situacije u eurozoni. Tu je također i konstantni pritisak Njemačke za štednju koji je naljutio birače u Grčkoj, ali i inzistiranje Olanda ka više ekonomskih stimulansa.

Uvjerenje Njemačke da je kriza proistekla iz pretjeranih zaduženja vlade inspirirala je usvajanje sporazuma o štednji koji je potpisalo 25 od 27 članica EU, a koji zahtijeva od vlada obuzdati potrošnju i smanje zaduženost do razine, koji, kako ističu stručnjaci, ni Njemačka sada ne može ispuniti. Takva pravila izazivaju glavobolje u Americi. S druge strane, Nijemci gledaju na američke stimulativne programe sa nevjericom i sliježu ramenima na prijedloge da bi sličan model mogao biti iskorišten u zemljama poput Španjolske, gdje je stopa nezaposlenosti dosegnula 24 posto, ili Grčke, koja je u recesiji već pet godina.

“Nitko ozbiljan ne može tražiti da se dodatno zadužuje ne bi li riješio krizu”, kaže njemački ministar financija Wolfgang Schäuble u intervjuu za tjednik Fokus. ”To bi bilo isto kao da obećavamo da ćemo biti bolji, ali prethodno griješimo još malo.”

Nijemci se također pitaju odakle bi dolazio novac za stimulativne pakete. SAD su u stanju da se zaduže kod Kine, dok Federalne rezerve imaju širi mandat da sačuvaju zaposlenost. Ekonomski unesrećene europske zemlje imaju poteškoća da podižu novac ne bi li isplatili dugove koji su već u dužničkim knjigama. A trošenje njemačkog novca na druge ekonomije izuzetno je nepopularno kod njemačkih poreznih obveznika.

Stoga će, tvrde stručnjaci, u Kemp Dejvidu biti vođena zanimljiva rasprava kao rezultat ovih razlika. Isto tako, ne očekuje se da samit donese neke epohalne rezultate.

Autor: Dr. Mustafa Cerić, Reisu-l-ulema

Danas je Reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić imamio džumu namaz i održao hutbu u Potočarima.
Kao što je poznato na prijedlog Medžlisa Islamske zajednice Srebrenica, Muftija tuzlanski Husein-ef. Kavazović donio je odluku da se na musali, u prostoru Memorijalnog centra u Potočarima, obavlja džuma namaz, od 4. maja do 11. jula 2012. godine, odnosno od 14. džumade-l-uhra do 21 ša´bana 1433. h. godine, kako bi se animirala akcija za registraciju Srebreničana na sljedećim lokalnim izborima .

إن الحمد لله، نحمده و نستعينه و نستغفره، و نعوذ بالله من شرور أنفسنا و سيّئات أعمالنا، من يهد الله فلا مضلّ له، و من يضلله فلا هادي له، و أشهد أن لا إله إلاّ الله وحده لا شريك له، و أشهد أن محمداً عبده و رسوله، قال الله تعالي في القران الحكيم و هو اصدق القائلين: يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُونُواْ قَوَّامِينَ بِالْقِسْطِ شُهَدَاء لِلّهِ وَلَوْ عَلَى أَنفُسِكُمْ أَوِ الْوَالِدَيْنِ وَالأَقْرَبِينَ إِن يَكُنْ غَنِيًّا أَوْ فَقَيرًا فَاللّهُ أَوْلَى بِهِمَا فَلاَ تَتَّبِعُواْ الْهَوَى أَن تَعْدِلُواْ وَإِن تَلْوُواْ أَوْ تُعْرِضُواْ فَإِنَّ اللّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا (4:135)
Milostivi Allahu učimo Ti dovu da nam omiliš vjeru, da nam olakšaš čuvanje i prenošenje amaneta, da nam osnažiš volju, uvećaš znanje i osiguraš snagu da nosimo i pronosimo emānet do uzvšenih visina Tvoga rizaluka i velike časti i slobode našeg naroda!

Neka si hvaljen i slavljan Ti koji nisi rođen, koji nisi rodio, Ti kojem nije niko i ništa ravno, Ti koji sve stvaraš i rastvaraš, Ti koji daješ da sunce izlazi svakim danom na pravom mjestu i u pravo vrijeme, Ti koji daješ da ima dovoljno zraka da slobodno dišemo, Ti koji daješ da ima dovoljno vode da slobodno živimo, ti koji daješ da ima dovoljno hrane da slobodno hodamo!

Neka ti je hvala, Bože Dragi, što si nam omilio ljubav i zajedništvo u vjeri, koja nas uči da ovaj dunjaluk počiva na stubu učenosti mudroga; na stubu pravde snažnoga; na stubu dove pravednoga, na stubu odlučnosti hrabroga i na stubu vjernosti povjerenoga!

Draga braćo i sestre,
Šta je narod? Narod je skup pojedinaca koji čine jednu cjelinu istovjetnog ljudskog roda, poroda, odnosno naroda. Dakle, narod je viši stupanj ljudske zajednice od roda i plemena. Narod ima kolektivno vlastito ime; narod ima svijest o zajedničkom porijeklu i zajedničkim precima; narod ima zajedničku vjeru, kulturu i tradiciju; narod ima zajedničko povijesno pamćenje; narod ima domovinu; narod ima državu; narod ima zajednički osjećaj solidarnosti u radosti i žalosti, u pobjedi i porazu; narod ima zajedničke znakove i simbole koji ga čine prepoznatljivim u odnosu na druge narode.

Dakako, narod ima svoje čelnike koji su na čelu da pokažu svom narodu pravi put do željenog cilja; narod ima svoje predstavnike koji predstavljaju volju svog naroda; narod ima svoje zastupnike koji zastupaju prava i interese svoga naroda; i narod ima svoje branitelje koji bdiju nad čašću i slobodom svog naroda.

Zbog toga nalazimo da korijen riječi, iz koje se na arapskom jeziku izvodi imenica qawm (قوم) za “narod”, upućuje na one u narodu koji su ustalice, koji bdiju, koji su budni, koji se brinu o narodnim pravima, a to su narodni “čelnici”, narodni “predstavnici”, narodni “zastupnici” i narodni “branitelji” ili “stražari”, bez kojih narod nema svoju glavu, nema svoj mozak, nema svoju pamet, nema svoju suverenost, nema svoju zaštitu, nema svoju slobodu, nema svoje pravo, nema svoju samostalnost, nema samopouzdanje i zato ga onda svako može okretati na svoju stranu, i zato ga onda svako može ponižavati i prava mu kršiti, i zato ga onda svako može progoniti iz doma i domovine, kćerke i žene mu silovati i protiv njega genocid činiti.

Iako su žene nebrojeno puta pokazale da su hrabre i sposobne da bdiju nad narodom i da se bore za narodna prava kao i muškarci, šta više ponekad su hrabrije i uspješnije od muškaraca, Kur’an Časni upire prstom na odgovornost muškarca za sudbinu qawma-naroda, označavajući ih kao qawwāmuūn (الرِّجَالُ قَوَّامُونَ عَلَى النِّسَاء) - Muškarci su dužni da bdiju nad ženama, (Kur’an, 4:34), tj., muškarci su odgovorni za mir i sigurnost žena, odgovorni su kao “čelnici” naroda (qawma), kao “predstavnici” naroda, kao “zastupnici” naroda, kao “branitelji” naroda da osiguraju da cijeli narod ima ono što mu pripada – pravo na život, pravo na vjeru, pravo na slobodu, pravo na dom, pravo na domovinu, pravo na državu, pravo na povratak, pravo na odštetu, pravo na glasanje, pravo na imetak i pravo na čast.

Značenje kur’anske riječi qawwāmūn, kojom se naglašava odgovornost muškaraca za narod (qawm), a ne dominacija, posebno je važno u ova dva ajeta:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُونُواْ قَوَّامِينَ بِالْقِسْطِ شُهَدَاء لِلّهِ وَلَوْ عَلَى أَنفُسِكُمْ أَوِ الْوَالِدَيْنِ وَالأَقْرَبِينَ إِن يَكُنْ غَنِيًّا أَوْ فَقَيرًا فَاللّهُ أَوْلَى بِهِمَا فَلاَ تَتَّبِعُواْ الْهَوَى أَن تَعْدِلُواْ وَإِن تَلْوُواْ أَوْ تُعْرِضُواْ فَإِنَّ اللّهَ كَانَ بِمَا تَعْمَلُونَ خَبِيرًا (4:135)
- O vi koji ste pouzdani u Allaha budite budni i aktivni kako biste svoje preuzete obaveze ispunjavali na vrijeme i pravedno i svjedočite pravo Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, jer Allahovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako nebiste bili nepravedni. A ako budete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali, – pa, Allah zaista zna ono što radite (Kur’an, 4: 135).

Dakle, qawm-narod ima svoje qawwāmūne-budne muškarce koji bdiju nad narodnim interesima na vrijeme i pravedno. Oni ne smiju biti opterećeni ličnim sujetama; oni ne smiju biti podložni utjecajima na štetu prava i slobode naroda; oni ne smiju biti pod bilo kakvim ucjenama na račun narodnih interesa; oni moraju biti uvijek i na svakom mjestu prisutni tamo gdje narod ima potrebu za njihovim nadležnostima i odgovornostima.

Da bi se ova poruka dobro upamtila i da bi qawwāmūni-odgovorni ljudi za qawm-narod dobro shvatili svoju odgovornost pred Bogom i narodom, Kur’an Časni nas još jednom podsjeća u sure-i maideh, pa kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ كُونُواْ قَوَّامِينَ لِلّهِ شُهَدَاء بِالْقِسْطِ وَلاَ يَجْرِمَنَّكُمْ شَنَآنُ قَوْمٍ عَلَى أَلاَّ تَعْدِلُواْ اعْدِلُواْ هُوَ أَقْرَبُ لِلتَّقْوَى وَاتَّقُواْ اللّهَ إِنَّ اللّهَ خَبِيرٌ بِمَا تَعْمَلُونَ (5:8)
- O vi koji vjerujete, budite uspravni i hrabri u ispunjavanju dužnosti koje ste preuzeli da nosite i pravedno svjedočite. Neka vas mržnja koju prema nekim ljudima imate nikako ne navede da nepavedni budete! Pravedni budite, to je najbliže čestitosti, i bojte se Allaha, jer Allah dobro zna ono što činite (Kur’an, 5:8).

Iz ova tri arapska slova qāf, wāw i mīm (ق و م), kao tri korijena za riječ qawm (قوم) , što znači narod, izvedeno je još značenja, osim značenja qawwāmun, koja upučuju na osobine koje narod mora imati da bi bio i opstao kao takav u povijesti.

Jedno od tih značenja je qīmet, pl. qijem (قيمة – قيم), što znači vrijednsot naroda u biološkom, moralnom, duhovnom, kulturnom i političkom smislu, vrijednost koja je neotuđiva i o kojoj moraju voditi brigu narodni “čelnici”, “predstavnici”, “zastupnici” i “branitelji”, prije svih punodobni muškarci, koji ne smiju dovesti sebe i svoj narod da plaču kao žene za onim što su trebali i što su mogli odbraniti kao muškarci na vrijeme i pravedno.

Dugo značenje je u riječi el-musteqīm (المستقيم), što znači pravi, uspravni i ispravni put kojim narod ide do cilja zajedno, bez odvajanja i razdvajanja, bez podjele i podvajanja, bez straha i uzmicanja, bez izdaje i otuđivanja, a to je registracija za glasanje i povratak svih protjeranih u svoj dom, u svoju domovinu, u svoj grad, u svoje selo, u svoj džemat, u svoju državu. To je naš zajednički cilj! To je naš narodni interes! To je naš pravi put! To je naš uspravni hod! To je naš ispravni povijesni zadatak!

Naš narod je platio visoku cijenu za to znanje. Prema tome, to životno iskustvo koje, kao narod, nosimo u duši mora sve nas disciplinirati i uozbiljiti, posebno naše qawwāmūne, tj., naše odgovorne zastupnike, da shvatimo da oko Srebrenice, oko registracije Srebreničana za izbor načelnika, oko održivog povratka našeg naroda, ne samo u Srebrenicu, nego i u Bratunac, Vlasenicu, Zvornik, Višegrad, Foču, Čajniče i sva druga mjesta odakle je naš narod protjeran, oko svih tih pitanja moramo biti složni, moramo imati jedan glas, moramo imati jedan pravac i cilj, moramo biti savjesni i odgovorni pred Bogom i pred našim potomstvom, moramo nadići sve naše razlike, moramo pobjediti sve naše sujete, moramo shvatiti da se ovdje u Potočarima, kao i one kobne 1995. god., prelama naše “biti ili ne biti”.

Ovoga puta ne smijemo im dopustiti da nas dijele i odvajaju jedne od drugih, da nam žene i djecu pakuju u autobuse a muškarce vode na kolektivno klanje i ubijanje.

Ovoga puta moramo biti ovdje u Potočarima na džumi-namazu kako bi se zavjetovali našoj braći, koji su se ovdje zauvijek nastanili kao šehidi da svjedoče o našoj sudbini – njima se moramo zavjetovati da ih nikad nećemo zaboraviti, da ih nikad nećemo ostaviti, da ih nikad nećemo prepustiti njihovim ubicama da ih nadgledaju, da ih vrijeđaju, da im iznova dušu vade i njihovoj rodbini prkose pokazujući im u Hagu prst da im se sprema ponovno klanje.

Ovoga puta moramo pokazati da smo narod koji ima svoju vrijednost (qīmet), koji zna svoj pravi put (el-tarīq el-musteqīm), koji ima svoje zasluženo mjesto (meqām) ovdje i sada na Balkanu i u Europi, koji ima svoje qawwāmūne, odgovorne i sposobne muškarce koji neće plakati i kukati, koji se neće predavati pred srebreničkim izazovom, već će ozbiljno i odgovorno raditi, dajući sve od sebe da akcija registracije za izbore srebreničkog načelnika, koju je pokrenulo Muftijstvo tuzlansko sa nevladinim organizacijama, do kraja bude uspiješna.

Ovoga puta moramo svi biti kao jedan, moramo svi biti uz Srebrenicu, sa Srebreničanima, koji će znati da podrže jednog između sebe, koji će ih vjerno zastupati, koji će časno i pošteno raditi za bolju budućnost svih ljudi dobre volje u Srebrenici.

Uvjeren da u našem narodu ima qawwāmūna-budnih i savjesnih čelnika i zastupnika, koji su svjesni svoje povijesne odgovornosti za sudbinu našeg naroda, koja se u mnogome prelama preko sudbine budućnosti Srebrenice, mi učimo dovu Allahu Uzvišenom da nam učvrsti vjeru u Allaha i povrati povjerenje u narodu, posebnu u narodu Srebrenice pa da svi zajedno uradimo ono što moramo, a to je da se bez izuzetka svi dignemao na noge, a to je qijām (قيام) svjesnog i savjesnog naroda-qawma, kako bi Srebrenici vratili nadu i osigurali da se zločin genocida kazni a ne nagradi.

Allahu Svemogući, osnaži nas zajedničkom vjerom, zajedničkom voljom, zajedničkom nadom, zajedničkom akcijom, zajedničkim životom i zajedničkim uspjehom da uz Tvoj rizaluk više nikad ne padnemo u ruke krvnika koji nema dušu, koji nema milosti, koji nema ljudske časti i dostojanstva!

Allahu Sveznajući, pouči nas da budemo jedinstveni u našem naporu da se odbranimo od zla! Pouči nas, Bože, da pružimo ruku pomirenja jedni drugima i da kao jedna duša radimo za dobro našeg naroda!

Allahu Milostivi, omili nam vjeru u Tebe i povjerenje među nama pa da budemo kao braća u Tvojoj milosti i Tvom rizaluku! Amin!

(bosnjaci.net)

PODGORICA – Dosadašnji ambasador Slovenije u Berlinu Mitja Drobnič, biće novi šef delegacije Evropske unije u Crnoj Gori, zvanično je danas potvrđeno Pobjedi u Ljubljani, na otvaranju počasnog konzulata Crne Gore. Drobnič će na toj dužnosti zamijeniti Leopolda Maurera, kome mandat ističe u junu.

Početkom ’90-ih, Drobnič je bio šef slovenačkog Ministarstva inostranih poslova za Evropu i Sjevernu Ameriku. Tokom te decenije bio je i zamjenik šefa slovenačke misije pri Evropskoj komisiji u Briselu.

Od 2002. godine je bio slovenački ambasador za Egipat, Jordan, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate. Po isteku mandata, postao je politički direktor Ministarstva vanjskih poslova i na tu dužnost 2008. godine podnio ostavku.

(pobjeda.me)

Autor: Muhamed Mahmutović

Na Univerzitetu u Sarajevu su se školovali najveći monstrumi današnjice, poput Radovana Karadžića i Vojislava Šešelja, a ko sve predaje na tom univerzitetu ili je predavao suvišno je govoriti, nakon što se spomene samo ime ratne zločinke Biljane Plavšić!
Mislili smo da je taj univerzitet očišćen od takvih likova, i da je došlo vrijeme kad će Bošnjaci kao najbrojniji narod u svojoj domovini moći na svom univerzitetu nesmetano da se bave naukom. Ružne priče o štelama i seksulanim uznemiravanjima studentica smatrali smo podmetanjima našem univerzitetu, kako bi nam ga diskreditirali.

Mr. Fatmir Alispahić je prije nekoliko dana dobio odbijenicu da odbrani doktorsku disertaciju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a mi još uvjek gledamo zbunjeni, i mislimo da nam neko podmeće nešto što se dešavalo nekad davno u nekim totalitarističkim društvima gdje je politička podobnost ključ za sve.

Ni Fatmir se još nije pribrao, djeluje i on zbunjeno, iako je njega bilo teško takvim zamisliti, jer je on uvjek među prvima znao dijagnozu za tekuća dešavanja u našoj domivni, i često to svojim lucidnim komentarima iznosio u javnost.

Ponekad se ne slažem sa njegovim načinom, mislim ponekad da je oštar i previše pesimista, čini mi se da sam mu to čak negdje i napisao u mailu, ali ću izgleda morati tražiti halala od njega, jer je situacija i gora nego što ju je on prikazivao.
Malo je univerziteta na svijetu u kojima se umjesto ponuđenog naučnog rada gleda boja kože, nacionalna ili vjerska pripadnost onoga koji rad nudi.
To je doista svjetska sramota!

Sad je mnogo jasnije zašto srbijanski režim Internacionalnom univerzitetu Novom Pazaru ne da akreditacija!

Izgleda da se Bošnjaci trebaju prisiliti na lijepo ponašanje i da mogu naučno obrađivati samo teme koje preporučuje SANU i HAZU. Baviti se historijom i tragedijom Bošnjaka izgleda još uvjek smije svako osim nas samih. Što to nije poželjno u Srbiji i Hrvatskoj, u kojima još uvjek neki sanjaju snove o podjeli BiH, sasvim je očekivano, ali da se to ne smije ni u Sarajevu, spada u rubriku “vjerovali ili ne”!

Osim nekoliko pojedinaca i nekoliko protesta u hrabrim medijima poput Bošnjaci.Net, Fatmir potpuno usamljeno stoji pred željeznom kapijom našeg univerziteta. Kandidat za rektora Univerziteta u Sarajevu Dubravko Lovrenović koji se proslavio tezom da je BOSANSKI STEĆAK ustvari baština i susjednih zemalja, je rekao svoje i ne misli se više oglašavati po ovom pitanju.

Studenti, najnapredniji sloj svakog društva, šute kao zaliveni ne želeći se zamjeriti svemoćnim profesorima. Nekolicina profesora koja se ne slaže sa očitom diskriminacijom Fatmira Alispahića sliježe ramenima i diplomatskim rječnikom peru svoju savjest.

Taj neugledni lik je više puta bio u Banjaluci sa Dodikom nego što se sa svojim šefom Tadićem slučajno sreo. On ne krije podršku genocidnoj tvorevini i secesionističkoj politici Milorada Dodika, ali se njegovoj kandidaturi sad za sad, više tajno nego javno, usprotivio samo Željko Komšić. Jeremić svakodnevno sa pozicije šefa diplomatije Srbije truje javnost protiv BiH, nego da smo „D“ od države davno bi bio proglašen personom “non grata”! Ali naši uhljupi na vlasti ne samo da “ništa ne vide” već prepuštaju drugima da donesu odluku.

Bošnjaci nikad nisu znali informirati muslimanske zemlje o dešavanjima kod nas, pa nije čudo što je bolje odnose sa muslimanskim zemljama izgradila Srbija, koja muslimane u svom okruženju sistematski ubija i istrebljuje. Zato je sasvim jasno da će Jeremić dobiti podršku muslimanskih zemalja da muslimanima radi o glavi sa daleko jače pozicije.

Moramo iskoristiti priliku i javno zamoliti uvaženog Reisu-l-ulemu da on šta pokuša učiniti, ako nije kasno za bilo šta. Znamo da će se na taj način izložiti napadima političara, što radi njihov posao, a nije malo ahmaka ni među običnim ljudima koji će reći da to nije njegov posao. Hajd i da nije, ali ako to ne rade oni čiji jest posao i zašta su debelo plaćeni, onda bi trebali do groba biti zahvalni uvaženom reisu što ga radi.

Novine koje uređuje Milorad Dodik, a uređuje sve u svom

POVRATNICI U STRAHU: U Bratuncu pronađen arsenal oružja u kući srpskog teroriste Srđana Vrzića

entitetu, čak neke i u FBiH, nisu o tome napisale ni slova. B92, kojeg mi smatramo nezavisnim potrudio se da to i bude, pa je vijest prenio pod naslovom“Pronađeno skladište oružja u BiH” ! Dok sam ovu bezličnu vijesti čitao u kojoj nije bilo imena počinioca, odmah sam znao da je Srbin i da nije “vehabija”, jer nije zatraženo mišljenje samozvanih “eksperata jugoistočne Evrope za terorizam” poput Darka Trifunovića i Dževada Galijaševića.

Ovaj put su policija i mediji tek drugi dan pitali babu Vangu i ona je rekla da to nije bilo namjenjeno za terorističke aktivnosti. Srbin u Bratuncu gdje je izvršem genocid i istrebljenje Bošnjaka, može iz hobija držati u kući 13 automatskih pušaka, puškomitraljez, 55 okvira za pušku, šest mina, 80 ručnih bombi, dva ručna raketna bacača, 3790 grama plastičnog eksploziva jake razorne moći, 174 detonatorske kapisle, sedam tromblonskih mina, dvije zolje, pet pištolja, osam granata i više od pet hiljada metaka!

Jedan drugi je uhvaćen negdje u akciji SIPA i kod njega je pronađeno više eksploziva nego kod Vrzića. Za njega znade i Dodik, koji ga u svojim novinama ne zove ni terorista, ni kršćanski terorista, ni “vehabija”, već mu je našao ime na koje može biti ponosan – Kralj eksploziva! nezavisne.com 

Bošnjak u svojoj domovini ne smije imati ni kompjuter i vjersku literaturu, jer se tad umjesto babe Vange zovu “eksperti” koji ga proglase “vehabijom” i terorističkom prijetnjom za BiH, EU i na kraju cijeli svijet, ako preostane “municije” iz tih kompjutera i knjiga.

Oni koje su prozvali “vehabijama” i hapse ih kad god im je stalo da BiH prikažu kao leglo terorizma moraju nešto naučiti iz ova dva primjera.

Trebaju kad ih uhapse reći da su “vehabije” iz hobija, pa će biti pušteni uz recimo ime “kralj hobija” i počasti!

(bosnjaci.net)

„Koji mrak, ovo je demokratska država, nema valjda mraka“, pita mladi novinar.

Inspektor ćuti, dugo ćuti, gleda ga i onda kaže:

„Demokratski mrak.“

E, takav mrak – demokratski mrak – spustio se na Srbiju i guši je kao svilen gajtan. Lagano, poput magle, kao što sumrak u oktobru neprimetno proguta dan, tako je Demokratska stranka, uz prećutnu podršku svojih koalicionih partnera (kajaće se jednoga dana zbog toga) prekrila Srbiju plaštom ispod kojeg se gotovo ništa ne vidi. Ovo što je narodu pred očima samo su privid, opsena, predstava, goli marketing. Sve je u Srbiji drugačije nego što izgleda.

Kulminiralo je na ovim izborima. Ne znam da li su žuti pokrali Srpsku naprednu stranku, ostavimo to po strani, ono što izaziva jezu odnosi se na bahatost Demokratske stranke i posebno njenog predsednika Borisa Tadića. Taj čovek se, tu pred našim očima, za svega nekoliko godina, od bezazlenog stranačkog marginalca, kojeg je igra slučaja izgurala na vrh DS, preobratio u opako stvorenje koje zastrašujućom ambicijom želi da kontroliše sve u državi Srbiji. Bukvalno sve.

Svoju kampanju za treći mandat predsednika Srbije (jedinstven slučaj u Evropi) pretvorio je u borbu na život i smrt. Tako izgleda ovo što radi Tadić. U strahu od mogućeg poraza Boris je zauzdao Srbiju. Ništa u toj jadnoj i napaćenoj zemlji više nije slobodno; mediji, agencije, tužilaštva, institucije sistema, civilni sektor… sve je u rukama Borisa Tadića i nekoliko njegovih saradnika.

Od Tomislava Nikolića Demokratska stranka i Tadić prave monstruma. Tadić izjavljuje za novosadski „Dnevnik“ da bi izbor pogrešnog čoveka na mesto predsednika Srbije (čitaj, Nikolića) mogao da izazove nestabilnost i nove ratove na Balkanu. Ratove? Ovo je na granici histerije i ludila. Ovo Milošević nije radio u najgorim danima. On i njegovi kontrolisali su dva dnevna lista i jednu televiziju. Sve ostalo bilo je na strani opozicije.

Danas u Srbiji državna televizija (RTS), svi dnevni listovi, sve televizije sa nacionalnom frekvencijom, lokalni mediji… stenju kao dotrajale rage pod sedlom Demokratske stranke. Ko samo mrdne na stranu gubi posao, prihod od marketinga, frekvenciju, kablovsku prohodnost.

Tadić je pre godinu dana direktnom intervencijom, zbog jednog teksta koji je najavljivao ovo što danas imamo u Srbiji, smenio glavnog urednika veoma tiražnog beogradskog dnevnika „Alo“. Danas je taj list najveći Tadićev promoter.

Radio-televizija Srbije izvinjavala se gledaocima nakon gostovanja Tomislava Nikolića. Taj isti RTS odbio je da emituje dva spota Srpske napredne stranke u kojima se u negativnom kontekstu spominje Boris Tadić. Isto su uradile i sve druge televizije. A sve te televizije emitovale su po nekoliko stotina puta spotove Demokratske stranke sa montiranim izjavama Tomislava Nikolića.

U bezumlju kakvo se javlja samo kad čovek živi u ubeđenju da mu niko ništa ne može, jedan rođeni Sarajlija (Boris Tadić) drži lekcije iz patriotizma jednom Šumadincu (Tomislav Nikolić) optužujući ga da planira i priprema nemire po Srbiji. Neukusno i nepristojno, najblaže rečeno.

Tadićeva nekada bliska saradnica Vesna Pešić izjavila je ovih dana za Radio Slobodna Evropa da Srbija ima novog diktatora koji se zove – Boris Tadić. Ne znam koga će građani Srbije izabrati u drugom krugu, Sarajliju ili Šumadinca, ali znam da je Vesna Pešić debelo u pravu.

Vesti

Otvoreno pismo Senatu Univerziteta u Sarajevu u povodu diskriminacije mr. Fatmira Alispahića

Poštovani članovi Senata,

Akademska javnost od Vas očekuje da odlučno odbijete i sankcionirate pokušaj uvođenja verbalnog delikta na Filozofskom fakultetu u Sarajevu  tako što će se kandidati protežirati ili eliminirati na osnovu
ideološke podobnosti, namjesto da njihove stručne reference budu isključivi kriterij vrednovanja.

Slučaj odbijanja doktorske disertacije mr. Fatmira Alispahića, u režiji dekana Filozofskog fakulteta u Sarajevu dr. Ive Komšića, i prodekana za nastavu, dr. Dubravka Lovrenovića, predstavlja teško
kršenje zakonskih i etičkih normi. Nastavno-naučno vijeće, koje je stalo iza ove nelegalne odluke, nije imalo nadležnosti da to učini, a što je detaljno obrazložio cijenjeni dr. Ugo Vlaisavljević. Stoga je
jedini ispravan put u obaranju nelegalne odluke Nastavno-naučnog vijeća, te u sankcioniranju odgovornih lica koja su svoje političke i nacionalističke animozitete prema mr. Fatmiru Alispahiću prebacila na akademsko polje koje mora biti zaštićeno i ideološki neovisno.

Dozvolite da Vas obavijestimo da ćemo moralno i finansijski podržati istjerivanje pravde u ovom slučaju, a pravda mora voditi ka satisfakciji mr. Fatmira Alispahića čija su ljudska i akademska prava teško diskriminirana. Bila bi velika sramota za Filozofski fakultet, a time i Univerzitet u Sarajevu, da 20 godina nakon pada Berlinskog zida dobije presudu zbog diskriminacije jednog naučnika po osnovu
ideoloških mjerila.

Bošnjaci su veoma zainteresirani za temu Alispahićeve doktorske disertacije “Iseljeničko iskustvo u novijoj bošnjačkoj književnosti”, kojom se po prvi put u nauci obrađuju literarna svjedočenja o sudbinama nekoliko miliona iseljenih Bošnjaka. Ako jedna takva tema ne može biti obrađena na Univerzitetu naše matice, onda je to sramota za Sarajevo. Tako bismo dobili još jedan dokaz da Sarajevo postaje metropola velikosrba i velikohrvata, gdje istaknuti bošnjački intelektualci doživljavaju neprijatnosti kakvu je upravo doživio Fatmir Alispahić.

U očekivanju da ćete prepoznati pogubnost ovog presedana i dramatičnost ovog slučaja, da ćete iskoristiti svoje nadležnosti I oboriti nelegalnu odluku, u interesu nauke koja mora biti oslobođena od ideologije – srdačno Vas pozdravljamo.

Sekretarijat ”Lige za Sandžak”

Poslije genocida nad Bošnjacima ex Jugoslavije jedna od najvećih nesreća koja nam se mogla dogoditi jeste gubljenje vlastitog identiteta. Nesumljivo dželati naroda moga (Srbija i Crna Gora) nisu mogli izabrati bolje sredstvo i način za ostvarivanje svojih vjekovnih genocidnih namjera nego što je kulturna agresija na bošnjački identitet i vjekovnu kulturu napaćenog i desetkovanog naroda. Provodeći pakleni plan SANU-a Srbija i Crna Gora naročito su nastojali da Bošnjake otuđe od sebe samih i nametnu nam kompleks niže vrijednosti, odnosno stav kako smo „mi niko i ništa“ dok su oni sve, strana ka kojoj nam se valja okrenuti.

Intelektualna i svaka druga ovisnost bošnjačkog naroda o vladajućim režimima Srbije i Crne Gore i njihovim centrima moći predstavlja najveću tragediju koja nam se mogla dogoditi poslije genocida. Šireći pesimizam i potištenost pomenuti centri moći su uspjeli da nam nametnu situaciju u kojoj zaista gubimo vlastitu ličnost i intelektualnu nezavisnost. Nažalost, ovu prljavu rabotu odrađuju preko, prodatih šejtanu, duša bošnjačkih.

Strahovita propaganda i zastrašivanje vladajućeg ratnog režima u Crnoj Gori, a ništa manje ni u susjednoj Srbiji, stvorila je u Bošnjacima osjećaj kako jedini izlaz za nas predstavlja okretanje ka jednom od ova dva centra moći. Zato su ruke vladajućih režima Srbije i Crne Gore posebno ispružene prema Bošnjacima u oči i za vrijeme izbora, ubjeđujući naivnu glasačku mašineriju, kako su naši dželati čak i rasno superiorniji od nas, te kako je naša ovisnost o njima nešto što se nameće samo po sebi kao nužno i prijeko potrebno. Pri takvoj agresivnoj propagandi nametanja srpsko-crnogorske kulture svjesno se zanemaruje činjenica da su njihovi preci, pa čak i oni sami preuzeli dobar dio islamske civilizacije.

Onog momenta kada su pojedini Bošnjaci počeli služiti vlastitim dželatima i kada su počeli poprimati njihove moralne i civilizacijske norme ponašanja sami sebe su osudili na propast i poniženje. Obožavanjem i glasanjem za oligarhe i tagute svaki pojedinac sebe je iz čistog svjetla doveo u stanje mraka i propasti.

„Onima koji ne vjeruju zaštitnici su šejtani i oni ih odvode sa svijetla u tmine.“ (El-Beqare, 275)

Komformisti i sluge režima iz bošnjačkog korpusa radi vlastitog interesa trguju hiljadama nevinih duša bošnjačkih, podređujući vlastitu kulturu i vitalne nacionalne interese tuđim. Umjesto da sve svoje intelektualne i druge kapacitete podrede napretku vlastitog naroda i posvete se kulturnim reformama i jačanju bošnjačkog identiteta oni gube vlastiti identitet zarad ličnog komfora. Njihovi nalogodavci dobro znaju da ukoliko kultura bošnjačkog naroda bude ovisna o srpsko-crnogorskoj kulturi Bošnjaci će izgubiti sve aspekte vlastite originalnosti. Nacionalna nezavisnost neizbježno izvire iz kulturne nezavisnosti, jer kultura je onaj element društva koje društvo čini velikim i moćnim ili slabim i pasivnim.

Intelektualna i kulturna nezavisnost u čvrstoj je vezi s nezavisnošću jednog naroda. Odbacivanjem poltronstva i prestankom služenja vladajućim oligarsima predstavlja prvi korak ka vraćanju samopouzdanja, kako pojedinca tako i kolektiviteta jednog naroda. Izgradnjom samopouzdanja na obrazovnim institucijama prvorazredni je korak u pravcu sticanja samopouzdanja i nezavisnosti. Umjesto da Bošnjaci iz Crne Gore, pobjegli sa vjekovnih ognjišta spašavajući gole živote i glave na ramenima, grade po dunjaluku vlastite obrazovne institucije, oni podižu crnogorske kuće. Zločinci koji im nisu uspjeli otkinuti glave kamama sada ih po dunjaluku progone propagandom. Bošnjačke pare zarađene sa devet kora žele uložiti za izgradnju kuća koje će raditi na zatiranju svega bošnjačkog. Na svu sreću bošnjačka dijaspora iz srbijanskog dijela Sandžaka mnogo je svjesnija od crnogorske.

Izgradnjom vlastitih obrazovnih institucija kako u dijaspori tako i u Sandžaku jedino možemo povratiti intelektualnu slobodu i samopouzdanje. Ovo su elementarna ljudska prava i građanske slobode koje će pod pritiskom evropskih integracija kad tad morati biti usvojene kako od strane Srbije tako i Crne Gore. Pitanje je samo koliko smo mi Bošnjaci spremni učestvovati u ostvarivanju i dobijanju elementarnih ljudskih prava i slobode. Čak i kada bošnjački privjesci i „dekor“ vladajućih srpsko-crnogorskih režima ne bi htjeli primiti takav poklon od EU ova prava će morati biti garantirana Ustavom. Slično se desilo i u Hrvatskoj. Bošnjaci su dobili sve ono što su morali u sklopu evropskih integracija dobiti.

Zato, tek kada se Bošnjaci oslobode ovisnosti o centrima moći Srbije i Crne Gore, javit će se uvjerenje da možemo i hoćemo uspjeti u svojim nakanama. Vjera da smo sposobni učinit će nas sposobnima. Obavezni smo čvrsto odlučiti da ne ispružimo svoje ruke pred oligarsima, jer to je protivno ljudskoj časti i dostojanstvu. Narod koji se želi osloniti na vlastite noge, u prvom redu je nužno da bude probuđen. Naša inferiornost je izvor sve naše nesreće i jada. Izlaz iz ovakvog stanja leži u povratku vlastitoj kulturi i izvornim islamskim vrijednostima. Slavu svojih predaka možemo povratiti samo čvrsto oslonjeni na vlastitu kulturu, identitet i tradiciju. U protivnom evropske integracije i Ustav Srbije i Crne Gore za nas će biti mrtvo slovo na papiru.

(bosnjaci.net)

„Država Srbija i država Crna Gora nemaju apsolutno nimalo sluha za kulturne tvorevine i orginalna umetnička, kulturna i filozofska dela Bošnjaka. Bošnjaci žive u državama koje guše i ugrožavaju njihova sveukupna kulturna nasleđa“-rekao je u intervjuu za TV Jedinstvo prof dr Šefket Krcić.

Sa stanovišta filozofije, etike i kulturnog nasleđa, Bošnjaci se nalaze na rasrkšću mišljenja istoka i zapada , jer im je ugrožen kulturni identitet i to ne samo u Sandžaku i Srbiji , već i na Balkanu. Da bi se zaustavilo ugrožavanje Bošnjačkog kulturnog nasleđa, vlasti su te koje treba o tome da povedu više računa, s obzirom da oni izdvajaju značajna sredstva za afirmaciju različitih kultura.

Objedinjavanje buduće kulturne politike Bošnjaka u kontekstu evropskog i islamskog nasleđa vrši se kroz kulturne programe i izradu krucijalnih projekata. Zbog svih nedostataka Bošnjaci nisu u mogućnosti da prezentiraju svoju kulturnu baštinu na način na koji Sandžačku duhovnost prezentiraju Univerziteti na zapadu.

Tih stotinu dela najbolje se mogu prezentirati ukoliko se uradi enciklopedija Sandžaka. Da bi se sačuvala i afirmisala kultura Bošnjaka neophodno je organizovati jedan Svebošnjački svetski kongres, mišljenja je prof dr Šefket Krcić.