„Dobijajući informacije o kršenju ljudskih prava, te da režimi raznim policijskim metodama i represalijama izazivaju strah među Bošnjacima u Sandžaku, zatim otvorena diskriminacija pri zapošljavanju u svim sandžačkim gradovima, nedavanje akreditacije IUNP s ciljanim namjerama progona omladine iz Sandžaka i konačno višegodišnji napadi na Islamsku zajednicu, miješanje u njen rad i uz to otuđivanje vakufske imovine, ocjenjujemo da je odnos prema pripadnicima bošnjačke nacije u državama Srbiji i Crnoj Gori na najnižoj ljestvici.“

Predstavnik Sandžaka u SAD-u Smailje Srdanović podržao je napore legitimnih predstavnika Sandžaka da Sandžak bude prekogranična autonomna regija, posebno najvećeg zagovarača autonomije muftiju Muamera Zukorlića, tražeći od Evropske unije, Ujedinjenih nacija i SAD-a da pruže punu podršku bošnjačkom narodu na putu ostvarivanja potpune slobode.

Predstavništvo Sandžaka u SAD-u apelira na sve bošnjačke emigrante u Evropi, Sjevernoj Americi i Australiji da se ujedine i odbace srpsko-crnogorske poslušnike, mešetare i emisare koji zbog ličnih interesa među njima unose podjele kako bi režimska klika lakše manipulirala sa njima i dodaje:

„Predstavništvo Sandžaka će detaljno informirati američke zvaničnike i međunarodnu javnost, kao i relevantne političke faktore o kršenjima ljudskih prava, nepravdi, diskriminaciji i pritiscima na Bošnjake u Srbiji i Crnoj Gori. Isto tako elaborirat će o uzrocima iseljavanja i progona iz Srbije i Crne Gore i naseljavanju u SAD i zemljama Zapadne Europe.“

Izvor: SandzakPRESS.net

Među vozilima je bio kombi iz Crne Gore koji se vraćao iz Poljske, zatim kombi iz Rume sa osam putnika, kao i kamion i automobili sa crnogorskim tablicama, prenosi Press.

Prava drama nastala je kada se lavina obrušila na nekoliko mjesta i blokirala put, a u sniježnoj mećavi ostali su zarobljeni putnici.

Zahvaljujući Aldinu, koji je vidio obrušavanje snijega i pozvao pomoć, spasioci su brzo stigli pa je izbjegnuta velika tragedija.

Press piše da se sve desilo blizu dječakove kuće, te da je on obavijestio svog učitelja Amela Kurnegovića koji je pozvao poiciju.

Aldin i njegov učitelj nisu čekali spasioce već su krenuli da pomognu ljudima iz zatrpanih automobila, koji su se iznenadili kad su vidjeli dječaka.

Ljudi iz automobila su bili preplašeni, nisu u prvi mah znali šta se dešava, ali su ipak sačuvali prisebnost i bili spaseni iz zatrpanih vozila.

(vijesti.me)

Da li ste toliko intervjua, napisali toliko tekstova, te tuce knjiga… Šta biste izdvojili kao nešto posebno iz toga opusa?

Rijetko dajem intervjue, jer nemam bunar iz kojeg vodim ideje da bih pisao svake sedmice, kao što to činim u posljednjih par godina pišući, primarno, za Avaz. Dakle, ono što bih rekao u nekom intervjuu volim napisati u tekstu, jer mi je pisanje neka vrsta obaveze. A, tridesetak godina već pišem, i zahvlajujem Svevišnjem da još trajem i da sam aktualan. Ne, ne mogu se sjetiti ovako iz glave, morao bih se podsjetiti na sve što je iza mene. Simpatično mi je, recimo, da sam izmislio intervju sa nepostojećim komandantom, kome sam dao ime Fatih, „Zelenih beretki”, i objavio u tadašnjemMuslimanskom glasu. Zaista nisu postojale Zelene beretke u Sarajevu. Gledao sam film “Zeleni anđeo” u kojem sudjeluje jedna jedninica američke vojske koja se zove “Zelene beretke”. To je danas historija, jedna od glavnih ulica u Sarajevu nosi to ime. A sa tim intervjuom sam napravio dar-mar KOS-u, koji je već bio provalio u Patriotsku ligu. Pa će KOS, na čelu sa Stanišićem i Simatovićem, od najokorjelijih kriminalaca napraviti Crvene beretke kao pandam „Zelenim beretkama”.
To je bila moja bezazlena novinarska vizija i igra rata sa najradiklanim posljedicama. Zar to nije vrlo, vrlo zanimljivo iskustvo?!
A od intervjua bih izdvojio onaj dat Danima, prije pet godina, pod naslovom “Udbe nema, Boga se ne boje”. To je već postala krilatica koja sublimira sve što sam mislio o dvije dominantne političke opcije u Sarajevu, a to su SDP i SDA.

A naslov u jednog intervjua “Fukara sam kao i moj narod”, ili “Vehabije su nova islamska kominterna”…?

Tako se izražavam i vjerujem da zbog tako iskrenog iznošenja mišljenja i o sebi, i moji najljući protivnici mi vjeruju. Može im se ne sviđati šta pišem, pa nekad iskazuju i personalni prezir prema meni, ali sigurno respketiraju moje stavove jer znaju da to što pišem je prilično istinito.

Ima li nešto čega se stidite, ispod čega biste izbrisali svoje ime?

Na sreću nema. A mogao bih i razumjeti nekoga ko se toliko bavi pisanjem da se izvini, pokaje ili odrekne nekih stavova i tekstova.

Kako ste upjeli toliko dugo trajati na javnoj medijskoj sceni?

Dobro pitanje. Bio sam doduše prije desetak godina “stavio pero u futrolu”. To je bilo vrijeme jednog snažnog i vrlo prljavog talasa propagande kojeg su predvodili sarajevski tzv. nezavisni postkomunistički mediji, potpomognuti nekim strukturama iz tzv. Međunarodne zajednice unutar OHR-a, OSCE, te nekih ambasada zapadnih zemalja, protiv svega što je simboliziralo politiku Alije Izetbegovića. Ali, vratio sam se u igru čim je opet bilo došlo onoi “stani pani”, dakle pitanje ustavne pozicije Bošnjaka u BiH, sa kapitulantskim “Aprilskim paketom” kojeg su bili potpisali Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić, a prihvatio Milorad Dodik.

Šta Vas je proslavilo kao novinara, publicistu ili pisca? Knjige, novinski tekst, proza….?

Ništa me nije proslavilo. Ne znam da sam slavan.

Imate veoma impresivne reference na google-u, recimo.

Čujem to od nekih prijetelja i kolega stranaca kad me “guglaju” po internetu. Ali, ja nisam dobio nikakve nagrade i javna priznanja za svoj rad, osim nekoliko osvojenih nagrada na konkursima za kratke priče. Zatim rekao sam već negdje i nekim povodom da živim na margini, što znači da sam bliži istini. Jer da sam bio poltron i pohlepan za slašću i vlašću, a bar po osnovu zasluga koje sam imaou SDA-u, obnašao bih neku fiunkciju i materijalno se situirao kao i večina drugih.

Šta je onda, zaista Vaš moto u pisanju?

Moto sam uzeo od Tolstoja. On u “Svijest o poljskim pričama” ima jednu rečenicu: ”Junak svih mojih priča je istina!” Vjerujte, zbog ove rečenice, a po sugestiji hafiza Halida Hadžimulića, mog duhovnog učitelja, povodom stogodišnjice njegove smrti otišao sam Tolstoju na mezar u Jasnu poljanu.

Objavili ste prekrasnu reportažu sa fotografijom pored Tolstojevog mezara.

Da, prije mene samo su dva Bošnjaka Msutafa Krilaš, pustolov, koji je radio na Tolstojevom imanju, i Alija Isaković, bili u Jasnoj poljani.

Jesu li to lijepe strane vašeg poziva?

Svakako. Obišao sam, haman butum dunjaluk. Uskoro ću objaviti i jednu knjigu sa putopisima.

Konačno da pitamo i o najnovijoj Vašoj knjizi “Bosna od A. do B. Izetbegovića”. Što i jeste primarni povod ovog intervjua. O čemu se tu radi?

To je zbirka tekstova koje sam objavio u proteklih par godina u Avazu i nekim drugim novinama i portalima. Uz nekoliko dopunskih analitičkih tekstova.

Je li to nastavak knjige vašeg bestselera“Boja povijesti – Izetbegovićeve godina ‘83 do 2003.”, s obzirom na isto ime i prezime u naslovima knjiga?

Da, u smislu da se ja kao politčki analitičar i hronolog primarno bavim nacionalnom bošnjačkom političkom idejom. Jedan od pronosilaca te ideje bio je Alija Izetbegović. Rodonačenik te ideje je Ali beg Firdus, osnivač prve bošnjake politke stranke, Muslimanska nardona organizacija (MNO), osnvana 1906 godine. Zatim Mehmed Spaho, lider Jugoslovenske muslimnaske organizacije. Ta ideja je poput rijeke pornornice ponirala i izvirala u datim historijskim periodima.

Da li je ta ideja poput rijeke zapljuskivala sve obale gdje su žvijeli Bošnjaci?

Da. Spahina izborna kula je bio Novi Pazar. Odatle je počinjao svoju izbrnu kampnaju. Uvijek je preko 80% Sandžaklija glasalo za Spahu.

Gdje je danas ta rijeka?

Odgovor je u toj novoj knjizi. A u prvoj knjizi, gdje sam pokušao sublimirati svoje svjedočenje dvadest godina poznastva sa Alijom Izetebegovićem, dakle od njegovog hapšenja 1983. do njegove dženaze 2003. godine, zabilježio sam i jedan razgovor s njim na tu temu. Poželio sam mu se kako primjećujem da unutra SDA nestaje onog žara, poleta i idealizma, nakon jedne decenije osnutka SDA, kakav smo imali u početku. Zapamtite, neki engleski hroničari su zabilježili, a jednu takvu knjigu sam imao u rukama, da je nastanak SDA jedan od sto događaja u Evropi koji su obilježili proteklo stoljeće! Alija mi to ovako objasnio: ”To ti je poput ljubavi. Kad se zaljubiš na prvi pogled i ljubav plane do neba. Zatim se oženiš i nakon jednog perioda životne kolotečine, ljubav splahne. Tu si i ti i žena u koju si zaljubljen, ali nigdje onog poetnog plamena ljubavi.” I bilo je tako sa SDA-om do njegove smrti. Međutim, danas gledam na SDA kao na ženu koja prevarila svoga muža i to sa njegovim životnim neprijateljem.

Odakle takvo razočarenje u SDA?

Nedavno je Avaz objavio fotografiju Sulejmana Tihića i Raifa Dizdarevića kako u hotel Evropi sjede i piju rakiju. Da otkrijem dvije tajne o tome. Ja sam dojavio novinarima da dođu slikati ih. Ali novinari nisu objavili, a vidjeli su svojim očima, da piju rakiju. Dakle, Raif Dizdarević koji se smatra naručiocem hapšenja Alijine grupe u kojoj je bio i moj brat Džemaludin, koji je tad imao samo dvadesetak godina. To što se objavilo na jednoj slici potvrdilo je moje tekstove i analize u knjizi “Bosna od A do B Izetbegovića”.

Kakva jet u uloga Bakira Izetbegovića u takovj SDA?

On drži svijeću Dizdareviću i Tihiću sjedeči u stolici svoga babe u Predsjedništvu BiH!

Da li ste Vi posredovali u poznanstvu Alije i Sulejmana Uglajnina?

Nažalost imam i nekoliko neslavnih historijskih uloga. Jedna od takvih uloga je moj susret sa Ramiz ef. Hamidovićem pred slastičarnom Carigrad na Baščaršiji, koji je išao u isti razred sa mojim bratom Džemom. Sa njim je bio Ugljanin. Tad smo bili novinari Prepodroda. Zato sam preporučio Hamdoviću da Ugljanina odvede do Džeme. A nije da se hvalim, iskreno ne znam da je Alija odbio našu preporuku. Tako je pored nekoliko drugih kandidata iz Južnog Sandžaka (CG), odabran Ugljanin za lidera SDA za Sandžak.

Znali ste se sa Rasimom Ljajićem?

Iskreno, nikad mi se nije sviđala Ugljaninova faca. Opće je poznato da tako usko čelo, kakvo on ima, je jedan od znakova niskog kooficijenta inteligencije. Zato sam u tom sukobu podržavao Ljajića kao mlađeg i profiliranijeg političara. Tokom rata molio sam Aliju da primi Rasima, što je on odbijao jer, kako mi je obrazložio, nije želio da se mješa u politiku druge države. Ali, očito je Alija znao nešto više od mene Rasimu. Zatim, Ugljanin je stao na stranu Silajdžića, i sjećam se kad je napao Ljiljan, koji je bio uz Aliju u tom sukobu, da je to četnička novina. Dugo, zaista dugo nismo znali šta se dešava u Sandžaku. Možda je već kasno, jer njih dvojica su nanijeli više štete bošnjačkoj politici u Srbiji, nego Tihić u Sarajevu.

Kako je moguće da se tako odrode od ideje i naroda lideri bošnjačkih stranaka?

Nije se ni čuditi za Vaše lidere Ugljanina i Ljajića, da su pristali uz skute srpske politike i postali egzekutori srpskih nacionalnih interesa, ako se francuko-srpski lobisti usred Sarajeva uspjeli instalirati Alijinog dželata Dizdarevića, da vodi bošnjačku politiku! Taj fenomen mogu razumjeti dobri analitičari i poznavaoci sprkso-bošnjačkih odnosa u proteklom stoljeću, ali i vaša duhovna inteligencija, ulema. Prvi znaju da su, primjerice, koalirali Spaho i Ljubo Davidović, lider Liberala. Da bi se osvetili približavanju Srba i Bošnjaka, kroz ovu koaliciju, srpski nacionalisti i fašisti izvršili su pokolj u Šahovićima! Zato, poslije Zorana Đinđića, ne znam da postoji srpski političar u Beogradu da smije ozbiljno priči i zauzeti se za sprsko-bošnjački dijalog, a kamo li da zagovara suživot među narodima.
A, ulema zna suru iz Kur’ana Ankebut, Pauk. Čitao sam vrlo inspirativne eseje o ovoj suri koja objašnjava strategiji “paukove mreže”. Jednostavno, Ugljanin i Ljajić su uhvaćeni u “paukovu mrežu”. Mi je prepoznajemo kroz KOS i UDBU, bez obzira na nove nazive te mreže. Kad tad će obadvojica biti progutana u ovoj “paukovoj mreži”. Znam da je bošnjački narod, što bi rekao rahmetli Alija, poput “obranog mlijeka”, jer je decenijama protjerivana njihova inteligencija. Ali ono što je ostalo, od duhovne i laičke inteligencije mora otvarati narodu oči i kutarisavati ga iz ove “paukove mreže”.

Da li je to glavni uzrok podjela i tako oštrih sukoba među Bošnjacima?

Pa naravno da je uvijek bila “igra oko hodžina jorgana”. Kako je sve počelo sa procesom 1983., kada se htjelo naučiti Srbe i Hrvate kako treba mrziti muslimane, što tvrdi dr. Rajko Danilović, da bi ih mogli klati i ubijati, tako je Karadžić uvijek opravdavao svoju zločinačku politiku “spriječavanjem islamizacije Bosne”, tako i Milorad Dodik, na obljetnici nastanka RS-a, u istom kontekstu izgovara ime Alije Izetebegovića. Ali, uvijek u ime takvih srpskih zločinačkih nakana prema Bošnjacima, iznađu nove ili stare Dizdarevića kako ne bio ostavili svoje “troprste” tragove zločina. To ističem koliko radi pouke, toliko i radi poruke sprskim hegemonistima da su “pročitana knjiga”. Međutim, ja primarno krivim same Bošnjake da su odgovorni, pa i krvi za sopstveno stanje. Krivim ih što se daju zavesti, što pristaju na podjele i igre. Najpimitivnija, a ujedno i napoznatija taktika protvinika je “zavadi pa vladaj”. Udaljavanje Sarajeva od Novog Pazara, i obrnuto, skoro da je postalo normalno stanje među Bošnjacima. Da nije zalaganja muftije Muamer ef Zukorlića i reisu-l-uleme dr Mustafe ef. Cerića, haman da bi “zelena transferzala” postala samo “bijela transefrzala”, kao put kokaina, i posljedni most na ovoj transferzali bi bio srušen. Više krivice je na Sarajevu, Ali ništa manju krivicu od političara ne snosi inteligencija u Sandžaku. Jer vi ne znate adekvatno i inteligentno istaknuti svoje vrijednosti. Haman da ste prihvatili drugorazrednu, da ne kažem marginalnu poziciju, kako u političkom tako i kulturološkom smislu. Tako da jezivo zvuči, a to je realnost, da u Sarajevu prefiks Sandžaklija ima pežorativan prizvuk.

Imate li osjećaj da takvim stavovima dirate u najbolniju ranu Bošnjaka u Sandžaku?

Ne radi se samo o osjećajima. To radim svjesno kako bih vas isprovocirao da se trsite takvog imidža, pa i položaja. Prvo, vi ste izmanipulirani od strane Sarajeva, a najviše preko SDA. Vas je SDA, sa Ugljaninovim lažnim radikalizmom i nacionalizmom, iskoristila kao svoje Spartance u buđenju zamrle nacionalne svijesti Bošnjaka u BiH. Sjećate se mitinga u Novom Pazaru, pa u Foči itd. Vi ste nosili baklju bošnjakog nacionalizma! E, onda je Ugljanin, kao lažni kukurijekavac, trebao poslužiti za povod vojnom udaru JNA, radi “nelegalnog naoružavanja paravojnih strnačkih formacija”. To je bila KOS-ova ujdurma, kako je tvrdio Adil Zulfikarpašić, o čemu ga je izvjestio Josip Manolić u Zagrebu. Kako taj lažni horoz nosi svoj hober na glavi danas kroz Beograd, koliko je čudo toliko je i lahko objašnjivo?

Kako vi lično gledate na taj fenomen?

Prvo, ja mislim da su Sandžaklije ljepša polovica bošnjačkog mileta. I to nije moj emotivni stav, iako se od svojih prvih reportaža za Preporod, od prije dvadestak godina, puno bavim Sandžakom. To tvrdim kao poznavalac naše duhovne i kulturne baštine. Vi imate nekoliko genijalnih pjesnika. Ja lično najviše volim i cijenim Sabita Užičanina. On može stati uz rame desetak najodabranih turskih pjesnika iz njegovg vakta. Ali, njegova Miradžija, po meni je jedan od najplješih spjevova o Poslaniku, s.a.v.s. Zatim Salih Gašević, koji je prepjevao Čelebijev mevlud sa turskog na bosanski jezik. On je iz onog drugog dijela Sandžaka, iz Nikšića. Eto, medresa u Podgorici ne nosi njegovo već ime Mehmeda Fatiha. To je sandžačka glupost da se stavljaju u podređen položaj prema Turcima. U Novom Pazaru imate Ahmeda Gurbija, velikog pjesnika. Čujem da mu se u nekim privatnim krugovima prevodi Divan. E, ovo je mjesec mevluda, i lijepo je da ovo istaknem. Blago onom narodu koji je toliko poklonio ljubavi prema Poslaniku. Zar ne zaslužuje da bude njegova ljepša polovica. Pa imate Avdu Međedovića, narodnog, epskog pjesnika itd. Ima još ideja, ali oduljismo sa razgovorom.

Ako su u ovom kontekstu iznesite ih.

Žao mi je da narod koji tako lijepo pjeva, pamti, dakle njeguje sevdahlinku, nema više, ljepših i boljih pjesama i romana o Bošnjakinji iz Sandžaka.

Pisali ste prozu, životopise, publicitiku, pa čak i scenarije za filmove. Odakle Vam takva raznovrsnost u pisanju?

Nakon čitanja moje zbirke priča “Večernja kravata”, Faruk Sokolović mi je ponudio da uradi scenarij za igrani film “Tunel”. Nerado to ističem jer mi se film uopće nije svidio. A skupa sa bratom radio sam na scenariju i snimanju dokumnetarnog filma “Historija jedne borbe za opstanak”. Moje bavljenje pisanjem nije nastalo kao “pledoaje za dokolicu”, već od toga danas živim, ali više mi je to oblik hizmeta i borbe za ideale.

Šta je Vaš slijedeći projekat?

U štampi mi je jedna knjižica pod naslovom “Bošnjaki stanak”. To je, ustvari, jedna vizija nacionalnog programa, ili platfroma za formiranje jeden planetrane, korvne bošnjačke oraganicazije poput Svjetskog saveza ili Kongresa Bošnjaka.

Zaista vjerujete u takve ideje nakon što smo svjedoci ovakvih međubošnjakih podjela?

Tim prije, tim urgentnije i tim nužnije da se radi na ovakvim stvarima. Osim toga postoji još “mali milion” razloga da se djeluje među Bošnjacima sa takvih pozicija. Primarni razlog je taj što izvan BiH, kao i Sandžaka, živi većinski dio našeg naroda. Stoga sam ubjeđen da nakon planetarne SDA-ove izdaje i kvazinacionalne politike Bošnjaka, ovakav jedan politički proglas ili deklaracija će biti prihvaćena sa oduševljenjem. Očekujem da će se iz ove “larve razviti leptir” sa krilima najljepših šara bošnjačkog identiteta, poput čenereva peštrskog ćilima. Moja poruka u Bošnjačkom stanku je da stvarno budemo braća!

(bosnjaci.net)

I region je okovan snijegom i ledom.

U Sarajevu je izmjeren sniježni nanos visine 101 centimetar, a grad je u potpunosti blokiran zbog snijega koji neprekidno pada od četvrtka, javljaju lokalni mediji.

U petak uveče je u snijegu zaglavljeno više tramvaja, a, prema nekim informacijama, mnogi građani koji su kasno uveče krenuli kući vozilima gradskog prevoza prespavali su u istima, jer su sve sporedne ulice potpuno blokirane, navedeno je na portalu Sarajevo-X.

Sarajlije koje su subotu ujutro morale da izađu iz svojih domova i da odu do nekog odredišta mogli su to da urade gotovo isključivo pješke.

Visina snijega na Bjelašnici dostiže 217 centimetara, na prevoju Ivan Sedlo, između planina Bitovnje i Bjelašnice 170 centimetara, a u Kupresu 95 centimetara.

Ovo subotnje jutro najhladnije je bilo u Kupresu i Ivan Sedlu, gdje je izmjerena temperatura od 18 stepeni ispod nule, dok je u Sarajevu izmjereno minus 14 Celzijusa.

U nekoliko opština u Srbiji uvedeno je vanredno stanje, a razmatra se mogućnost da se uvede u cijelom zemlji.

Nevrijeme i u Hrvatskoj

I u splitsko-dalmatinskoj županiji proglašeno je vanredno stanje zbog novih nanosa snijega koji ne prestaju da padaju.

Posebno je teško na području Imotskog gdje su neka sela potpuno odsječena od svijeta.

“U Hrvatskom Blagaju kod Slunja u subotu je oko 11.40 sati pronađen je smrznuti muškarac (78). Njegovo smrznuto tijelo je pronađeno oko 150 metara od porodične kuće. Policija utvrđuje okolnosti njegove smrti”, javlja 24 sata.

U Splitu i Šibeniku je potpuni saobraćajni kolaps. Mnoga sela su odsječena, a Jadranska magistrala je teško prohodna.

U priobalnom dijelu duva snažna bura, pada snijeg, a temperatura je nekoliko stepeni ispod nule,

Sniježni pokrivač je visok 24 centimetra, ali na ulicama Šibenika se mogu vidjeti i nanosi visoki do jednog metra.

Slična situacija i u Slavoniji. Slavonski Brod se u subotu ujutro probudio na minus 10 stepeni i 10 centimetara novog snijega.

Ukupno ga je u tom dijelu Slavonije oko 30 centimetara i još uvijek pada.

Urušio se krov beranske Dvorane sportova

Krovna konstrukcija beranske Dvorane sportova srušena je pod sniježnim nametom.

Kako javlja TV Vijesti, nema povrijeđenih.

Srećna okolnost je što je bila isključena struja zbog neplaćenih računa.

Direktor JP „Sportski centar“ Vojo Vujović rekao je za portal „Vijesti“ da je još juče stavio zabranu na upotrebu hale strahujući da bi nešto slično moglo da se dogodi.

„Znajući da je prije nekoliko godina nešto rađeno na jednom broju stubova, ja sam još juče stavio zabranu na upotrebu, tako da se, eto, ispostavilo da je to bila dobra odluka. Niko nije stradao, to je najvažnije, a šteta je nesumnjivo velika“ – rekao je Vujović.

Sporstka hala pod Jasikovcem napravljena je prije tri decenije, i njena konstrukcija je bila od drveta.

Dvorana nije imala upotrebnu dozvolu posljednjih godina.

Nova hala sportova u Beranama počela je da se gradi prije dvije godine u blizini fudbalskog stadiona, i do sada je izgrađena betonska konstrukcija na osnovu koje se može naslutiti kolika i kakva će biti.

Radovi su najednom stali, a ovih dana radnici samo skidaju šalunge i potporne stubove. Šta i kako će se dalje raditi, to malo ko zna.

Hala sportova pod Jasikovcem u Beranama srušila se oko 18 i 30 sati pod sniježnim teretom, ali na sreću niko nije stradao.

Plav – U organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice u Plavu su sinoć upriličene dvije promocije kojima su osim velikog broja Plavljana, prisustvovali predsjednici za Srbiju i Crnu Goru, Jahja Fehratović i Hazbija Kalač, Admir Muratović, direktor Instituta za istraživanje genocida i zločina,  kao i Dževad Musić predsjednik gradskog odbora BKZ-a u Plavu kao i bosanski novinar i publicista Nedžad Latić.

Najpre je promovisan Nacionalni kalendar Bošnjaka za 2012. godinu o kome je govorio Admir Muratović, direktor Instituta za istraživanje genocida i zločina.

Nakon promocije kalendara, bosanski novinar i publicista Nedžad Latić je žitelje Plava upoznao sa svojim književnim opusom, odnosno sa knjigama “Boja povijesti” i “Bosna od A do B” u kojima govori o životu Alije Izetbegovića.

Na kraju je prisutnima podijeljen besplatan primjerak Nacionalnog kalendara Bošnjaka za 2012. godinu.

 Sanel Papić, vrhunski sportista na kojeg su njegova Sjenica i cijeli Sandžak ponosni, svojim rezultatima ili i općeljudskim vrijednostima koje posjeduje ruši sve barijere postajući time još bolji sportist i čovjek koji je uvijek rado viđen na svakom mjestu. I za nas odvojio je svoje dragocjeno vrijeme.
Dobitnik ste velikog priznanja Ambasador sandžačkog sporta koji Sandžak i Sandžaklije u najljepšem svijetlu predstavlja u Evropi i svijetu kroz svoje sportske uspjehe ali i zbog svoga odnosa prema svome narodu, svojoj vjeri. Gdje leži uspjeh i zašto su to ljudi prepoznali?
PAPIĆ: Jako sam sretan zbog te nagrade i dat ću sve da opravdam očekivanja Narodnog vijeća Sandžaka i na dostojanstvemn način predstavim moj Sandžak i Sandžaklije, njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Zaista sam počastvovan činom inauguracije u prvog Ambasadora sporta.

Koji su vaši najvažniji dosadašnji sportski uspjesi?
PAPIĆ: Trostruki državni šampion u olimpijskom boksu, reprezentativac, 116 mečeva, preko 90 nokauta, u profi karijeri 11 mečeva bez poraza, 8 nokautom, aktuelni profesionalni šampin Balkana, na ljeto borim se mec za šampiona Evrope.

Mnogi sportisti na ovim prostorima nisu zadovoljni pa svoju sportsku karijeru nastavljaju u dijaspori, vi ste odlučili ostati u svom Sandjaku, zašto?
PAPIĆ: Pored mnogobrojnih ponuda iz inostranstva basnoslavnih ugovora, ja sam se odlučio da ostanem u mom Sandžaku i pošaljem svijetu sliku o sandžačkom Bošnjaku. Ne želim ni u kom slučaju da dovedem svoj identitet u pitanje i moja teološko-moralna načela.

Koji je vaš životni i sportski moto? Šta vama predstavljaju svi ti sportski uspjesi?
PAPIĆ: Moji najveći uspjeh je činjenica da me toliko ljudi prati i da su sretni zbog mojih titula. Zaista sam ponosan na moj narod i sve moje dosadašnje i buduce pobjede i ako Bog da izvojevat ću zbog Sandžaka i njih. Divan je to osjećaj i jako čudan, kada “uđete ” u tuđe domove. Jedan primjer me toliko dirnuo ali i dao dodatni motiv. Naime, na jednoj promociji knjige poznatog književnika, a mog velikog prijatelja Muhameda Mahmutovića “Pacijenti” u Amsterdamu, došla je vijest da sam odbranio titulu u Prilepu, poneseni tom radosnom viješću, svi su ustali na noge i prepunom halom se prolomio gromoglasan aplauz. Iako hiljadu kilometara daleko, ja sam to odmah saznao, iako sam bio u svlačionici. To je jedan od primjera konvergentnosti bošnjackog ethosa.

Vi niste samo vrhunski sportista, nego ste i magistar političkih nauka, gdje se vidite jednog dana ako jednom bacite i da li ćete okačiti rukavice o klin?
PAPIĆ: Moja želja je da na jesen upišem doktorski studij na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru i da kasnije učestvujem u rješavanju životnih problema moga naroda.

Koje su vaše trenutne aktivnosti i planovi u tekućoj 2012. Godini?
PAPIĆ: Moj posljednji meč je bio 9-tog decembra u Pilepu, tu sam pobjedio hrvatskog boksera Kovača. Ovom prilikom bih se zahvalio svojim zemljacima koji žive u Prilepu, na bratskom prijemu i podršci na meču. Naredni meč je, ako Bog, da 3. marta u Minhenu protiv domaćeg boksera, da bi zatim boksovao meč u aprilu u Švicarskoj ili Austriji. Poslije toga možda boksujem još jedan meč u Sarajevu, da bi se meč godine desio u junu, a to je meč za titulu šampiona Evrope.

Da li vam pomažu i podržavaju vas neke sandžačke institucije, organizacije i kolika je uopće podrška ljudi iz Sandjaka za jednog tako vrhunskog sportistu?
PAPIĆ: Moj generalni sponzor je ZSD-Zajednica sandžacke dijaspore, bez čije podrske ne bih mogao da se nađem u ovoj poziciji i jako sam im zahvalan na tome. Također imam veliku podršku Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka. Nadam se da ću to opravdati i da sve činim da se stvari odvijaju u tom pravcu. Ovim putem sve ih selamim.

(bosnjaci.net)

Mnogi bi se zapitali da li je moguće da neko ko je srpski najistaknutiji predstavnik i duhovni vođa Srpske pravoslavne crkve čestita dvadesetogodišnjicu stvaranja, kako tom prilikom reče „najmlađe srpske države“ tj. Republike Srpske, iako je trebao biti svjestan, kao prvo da to nije država već jedan od entiteta unutar međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine; drugo, da je taj entitet nastao kao produkt genocida nad komšijama Bošnjacima.

Čitaocima ovih redaka je jasno da duhovni vođa srpskog naroda ovakvim izjavama i dalje podstiče mržnju i netoleranciju prema svojim komšijama, ali isto tako zaobilazi istinu i preskače činjenicu kako je nastao manji bh. entitet. Vrlo jasno svojim čestitanjem nepostojeće „najmlađe srpske države RS“ šalje poruku i pouku svom stadu čiji je pastir, šta im je raditi u budućnosti i koji im trebaju biti ciljevi, a što treba da bude jasno svakom Bošnjaku. Ovo bi ujedno trebao biti alarm za sve vjerske i političke vođe, za sve intelektualce i akademike, da ne šute već da ujedinjeno dignu svoj glas protiv svakog pokušaja cijepanja zemlje Bosne i nestanka bošnjačkog naroda.

Iako smo čvrsto ubjeđeni da svi oni koji su prisustvovali obilježavanju dana manjeg bh. entiteta (dana kada je najavljen početak genocida nad Bošnjacima), vrlo dobro znaju razmjere počinjenih zločina, našli smo za shodno da pobrojimo samo nekoliko zločina koje smo izdvojili, ne nadajući se da će dirnuti srca gore spomenutih, nego sa željom da budu pouka nama Bošnjacima, ali i kako bi dali vlastiti doprinos inicijativi U.G. Mladi muslimani koji su pozvali sve relevantne institucije, političke stranke i NVO da se 9.januar svake godine obilježava kao Dan genocida nad Bošnjacima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Iako je ove godine to učinjeno u nekoliko opština u Bosni, Sandžaku, ali i dijaspori; iskreno se nadamo da će istina o ovome datumu doprijeti do svakog uha, ovakva obilježavanja ubuduće biti organizovana u svakoj opštini, Mjesnoj zajednici, kvartu… Takođe vjerujemo da će Dan genocida biti obilježavan u cijeloj Evropi, SAD, Kanadi, Australiji, Turskoj…

Dakle, tzv. RS nije država već manji bh. entitet, a država je jedino Bosna i Hercegovina, dok je ono što patrijarh Irinej nazva „najmlađom srpskom državom“ nastalo na zločinima genocida, silovanjima, pljačkama, progonima, paljenju kuća, džamija, fabrika, rušenju mostova i svega što su njihovi topovi mogli da pogode.

Pitamo ih…

Kurtoazije radi, pitamo njega i one koji su bili na tom sramnom obilježavanju:
Da li zanaju da je na području manjeg bh. entiteta počinjen genocid u Srebrenici, a što je potvrđeno presudom Međunarodnog suda u Hagu, gdje je ubijeno više od deset hiljada civila bošnjačke nacionalnosti?

Da li ih je stid činjenice da se na teritoriji koju bi oni na silu proglasili državom nalazi Memorijalni centar žrtvama genocida u Potočarima kod Srebrenice?

Da li su gledali snimak koji je šokirao cijeli svijet, na kojem srpski vojnici koje je prije počinjenja zločina osveštavao pravoslavni sveštenik, ubijaju šest dječaka svezanih ruku a koji su prethodno bili maltretirani i iscrpljivani? Junački nema šta.

Da li znaju da je na teritoriji države BiH nađeno na stotine masovnih grobnica Bošnjaka koje su nijemi svjedoci zla i masovnih zločina koje su činili srpska vojska i policija?
Da li znaju da je otkrivena masovna grobnica u kojoj je pronađeno pet majki sa svojom djecom u naručju koje su zlotvori ubili a potom zakopali?

Da li znaju, i jesu li ikada čuli, da je 27. maja 1992. godine od tri granate ispaljene sa srpskih položaja oko Sarajeva u Ferhadiji ubijeno 25 a ranjeno 108 građana Sarajeva dok su čekali u redu za hljeb? Među njima je bio i sedmogodišnji Nedžad Abdija koji je sa svojim babom Abazom otišao po hljeb, ali zlotvori su ga spriječili u toj namjeri. Nije se vratio kući gdje ga je čekala majka.

Da li su čuli da je 12. aprila 1993. godine od šest granata ispaljenih sa položaja srpske vojske sa brda Koprivno na igrališta osnovne i srednje škole u Srebrenici, ubijeno preko 70 a ranjeno više od 100 Bošnjaka?

Da li su čuli da je 16. maja 1992. godine u vlaseničkom selu Zaklopača klanjana dženaza za 55 ubijenih Bošnjaka među kojima je bilo desetoro djece, a koji su žrtva srpskog zločina?
Da li znaju da je 12. maja 2009.godine u Veljacima kod Bratunca klanjana dženaza za 33 ubijena Bošnjaka, među kojima je bila i šestomjesečna beba Narcisa Salihović i šestogodišnji dječak Admir Muminović? Junački nema šta.

Da li znaju da je u bašči nane Fate, bošnjačke heroine, napravljena crkva koja je pod patronatom Srpske prvoslavne crkve, a da pritome još nikada nismo čuli osudu za taj čin od nekog službenika iste? Zar se otimanjem tuđe zemlje i gradnjom crkve na njoj približavate Bogu!?

Da li znaju da je samo u Rizvanovićima kod Prijedora za nekoliko dana ubijeno 1.700 civila, a da je na području grada Prijedora ubijeno preko 3.600 nesrba, uglavnom Bošnjaka?

Da li su čuli za majku Havu Tatarević iz Zecova i majku Minu Garibović iz Trnopolja kojima su četnici ubili po šest sinova?

Da li znaju da je Zvornik grad grobnica koje su ciljano i svjesno kopali srpski vojnici kako bi u njih ubacivali ubijene Bošnjake?

Da li znaju da je na teritoriji države Bosne i Hercegovine od strane srpsko-crnogorske i hrvatske vojske, srušeno preko hiljadu objekata Islamske zajednice?
Da li znaju da je u gradu Sarajevu ubijeno preko 1.500 djece koje su žrtve bjesomučnog granatiranja ovoga grada sa srpskih položaja?

Da li znju da je doneseno na desetine presuda od međunarodnih i domaćih sudova koje potvrđuju genocid, činjenje masovnih zločina protiv čovječnosti, silovanja i druga zlodjela?
Da li znaju da kada bi se za svaki zločin počinjen u Bosni od strane srpsko-crnogorskih snaga postavila pitanja, da bi broj istih premašio milion?

Bošnjacima je prijeko potrebno jedinstvo

Bošnjacima nije toliko bitno da li prozvani znaju odogovre na gore postavljena pitanja ili ne. Bitno je, ili bi trebalo da bude, da ne zaboravimo zločine počinjene nad nama, da ne šutimo, da o njima pričamo kako nam se ne bi ponovili, jer je znanje o prošlosti dobra podloga za uspješnu budućnost.

Bošnjaci će zasigurno 9. januar obilježavati kao Dan genocida nad Bošnjacima u cijeloj BiH. Da bi sve to imalo određenu težinu i postiglo pravi efekat, prijeko je potrebno da svi oni koji se smatraju predstavnicima Bošnjaka, ma iz koje partije, udruženja, organizacije dolazili, shvate da interesi njihovog naroda moraju da budu iznad ličnih interesa. Uz sve to da budu spremni jedni drugima preći preko nesuglasica, a sve zarad nacionalnog i vjerskog jedinstva, bez kojeg nam se ne piše dobro.

Nemojmo dozvoliti da nam se ponovi sudbina muslimana Španije jer smo nastavimo li se ponašati kao da sada, nažalost, na dobrom smo putu da doživimo isto što i oni. Moramo imati širinu i razumjevane jedni spram drugih, bez obzira na određene razlike koje postoje u pogledima i načinima vođenja zemlje. Jedinstvo i rad na zajedničkim projektima, ma ko ih inicirao od Bošnjaka, a koji se tiču očuvanja države, vjere, nacije, jezika, od neprocjenjivog je značaja jer se to zapravo tiče našega opstanka.

(bosnjaci.net)

Objavljivanje pisma mons. Carla Marije Vigana papi Benediktu XVI – do listopada 2011. tajnika Vatikanskoga Grada, a otada nuncija u Washingtonu – u kojima poglavara Katoličke crkve upozorava na korupciju unutar vatikanskih zidova, aktualizira temu krize Vatikana koja je trostruka: moralna, strukturalna i doktrinarna i koja nepobitno govori da Joseph Ratzinger nije sposoban donijeti rješenja. Dapače, i on sam je izvor krize

Vatikan i Katolička crkva već duže prolaze duboku i višeslojnu krizu. U prvom redu treba govoriti, jer pišemo za vanjskopolitičku rubriku ovoga portala, o lošoj geopolitičkoj viziji: Vatikan je izgubio znatnu težinu u međunarodnim odnosima. Tu je i kriza odnosa s drugim crkvama zbog loše ili nedovoljne ekumenske aktivnosti. Naime, postoji paraliza u svim smjerovima: s protestantima, jer papa ode u Njemačku, pohvali Lutera i sve ostane na tome, nema dakle nikakvih poteza nakon toga hrabra govora, s anglikancima je sve na mrtvoj točki, a tako je i s pravoslavcima.

Kriza je strukturalna jer je kurija debelo potresena skandalima, financijskima i moralnima. Važan je i podatak o neprestanom padu zvanja: mnoge župe nemaju župnika, a i kod žena stvar nije bolja jer, primjerice, između 2004. i 2009. Crkva je izgubila 40.000 redovnica, što znači da papa, kao vrhovni zapovjednik, da se metaforički izrazimo, ostaje bez pješadije.

Kada se uspoređuje kurija u doba Ivana Pavla II. i sadašnjega pape treba kazati da je ona bila sastavljena od važnih i istaknutih osoba. To su bili kardinali i prelati koji su neprestano bili u dijalogu s javnim mnijenjem, bez obzira je li su bili na desnici, centru ili ljevici. Govorio je López Trujillo, govorio je Kasper, govorio je Etchegaray, govorio je Martini, govorio je Touran itd. Danas svi šute jer samo papa govori, a odnosi s novinarima su više nego zatvoreni.

Otprilike kao što su zatvoreni odnosi s medijima zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, koji nije sposoban izdržati nijedan otvoreni susret s bilo kojim od svjetovnih novinara u strahu od pitanja koja ne bi bila po njegovoj volji. Kao što i papa voli monolog, tako to vole oni rijetki koji se javljaju. Uvijek se glasaju ex cathedra, vrlo rijetko. Tako se događalo za vrijeme Ivana Pavla II. ili kardinala Franje Kuharića, koji su željeli razmijeniti mišljenja s drugima.

Treba dakle govoriti o kuriji u rovovima, o Crkvi u obranaškom stavu (o čemu smo debelo mogli slušati na upravo završenom Teološko-pastoralnom tjednu na zagrebačkoj Šalati). Dakle, prevladava stav da je svijet loš i da su svi agresivni i neprijatelji usmjereni protiv Crkve i vjere, što nije točno.

Marco Politi, jedan od najuglednijih vatikanista (nedavno je objavio razornu analizu ‘Joseph Ratzinger, kriza jednog pontifikata’, knjigu zbog koje papa ne može spavati), smatra da je problem nepostojanja diskusije i dijaloga u Ratzingerovom pontifikatu posljedica uvjerenja sadašnjega pape da sve o svemu zna, da mu nisu potrebni savjetnici i zato što nedostaju konzultacije s kardinalima i teolozima. To će bitno utjecati na budućnost Crkve jer sada prevladava konfuzija, nered i zato što sistem ne gura naprijed sposobne, nego mediokritete, karijeriste, sive činovnike i poltrone.

Kada se bira papu ne bira se toliko ime, već profil i program. Ali Ratzinger je stigao bez programa, program nema ni danas, stoga nije jasno koje će biti alternative eventualnih kandidata da ga naslijede. Ratzinger, kažu neki, žarko je želio biti papa, neki kažu suprotno, da je po profilu naučnik, studiozan čovjek, hermetičan, mislilac, a ne propovjednik i da je odgovorio pozivu jer ima smisao za odgovornost guran od jakog španjolskog lobija, od kardinala iz Latinske Amerike i SAD-a, jer je on sam kazao da je izbor za njega bio kao smaknuće na giljotini. To ne znači da se nije osjećao kao kandidat, nego da je to za njega bila velika patnja.

(t-portal)

Svi su pape imali jasnu viziju međunarodnih odnosa, ali ovaj pontifikat ostavlja sliku fragmentiranog djelovanja. Jednog dana Ratzinger kaže da je važan dijalog s muslimanima, a drugi dan ih vrijeđa u Regensburgu, zatim hrli u Plavu džamiju u Carigradu ‘da se pomoli’, a onda u Asizu saziva vjerske predstavnike, ali ne na način Ivana Pavla II, već na način kojim naglašava da ne možemo moliti zajedno! Slično je s putovanjima. Naprimjer, ono u Svetu Zemlju je bilo jako dobro osmišljeno, ali zatim papa ostaje bez teksta tijekom rata i arapskog proljeća i tako slično. Zapravo, izvan Italije, u svjetskim medijima, malo se govori o Ratzingeru, možda će to opet biti u ožujku, kada obiđe braću Castro na Kubi, ali i to će se brzo staviti ad acta.

Posebno dramatično jest što se Ratzinger kreće unutar jako suženog kruga suradnika pa nije bio u stanju ili nije želio shvatiti što mu govori mons. Carlo Maria Viganò. Hajdemo se tu malo zadržati. Kolega Silvije Tomašević U Večernjem listu piše kako se govorilo da ga se želi maknuti s položaja tajnika vatikanskog namjesništva jer ima težak karakter i u polemici je s mnogima. Viganò je htio postati guvernerom Vatikanskog Grada nakon što je kardinal Giovanni Lajolo s tog položaja trebao otići u mirovinu zbog navršenih 75 godina (umirovljen je 1. listopada 2011), ali je na koncu poslan u Washington. Pobijedile su struje koje su ga htjele udaljiti iz Vatikana, a sada je televizija La7 (u emisiji ‘Intoccabili’ koja je emitirana u srijedu uvečer) objavila pretpostavku da je maknut zbog toga što je otkrio korupciju unutar vatikanskih zidina.

Viganò, koji je u godinu dana vatikanske račune iz minus osam milijuna eura doveo u plus 34 milijuna eura, poslan je u Washington jer je u procesu ‘ozdravljivanja’ financija otkrio da je ‘sustav korupcije dosta rasprostranjen u Vatikanu’. Time je zasmetao jačima od sebe i poslan je 7000 km daleko od Vatikana. Na televiziji je pokazano pismo koje je Viganò uputio papi Benediktu XVI. 27. ožujka 2011. i u kojem kaže da bi njegovo ‘premještanje izazvalo gubitak i potištenost onih koji su vjerovali da je moguće ozdraviti mnoge situacije korupcije i kršenja dužnosti koja su već dugo ukorijenjena u upravljanjima raznih uprava namjesništva’. Samo šest mjeseci nakon te njegove prijave o postojanju korupcije u Vatikanu, mons. Viganò poslan je u Washington. Istina, biti nuncijem u SAD-u možda je prestižnije od položaja tajnika u vatikanskoj upravi, ali se sumnja da su druge struje navele papu da otkrivatelja korupcijskih afera pošalje daleko od Rima.

Elem, Benedikt XVI. pokazuje da ne zna upravljati kurijom, da nema kod sebe u uredu fluktuaciju koju je imao prethodnik (ne vidi nuncije niti biskupe, nema pravi sliku stanja Crkve na terenu jer susreće samo delegacije), pa se bavi teoretskim pitanjima, manje-više. I tu treba kazati da papa misli kako je u modernome svijetu jako važna osnovna kršćanska poruka te da on sam svjedoči stanovitu jednostavnost kršćanskog života. Papa je, kaže se, jednostavan, topao i duhovit ali što ostaje? Ostaje ili prevladava slika bijele, europske, eventualno talijanske ili europske crkve u kojoj nema baš previše mjesta za znakove globalizacije.

Benedikt ima skoro 85 godina i otvoreno je govorio o potrebi, pa skoro o obavezi da papa podnese ostavku ako to traže zdravstveni motivi (što se tražilo od Ivana Pavla II). On je to kazao njemačkom novinaru Peteru Seewaldu pa bi bilo dobro to ne zaboraviti jer ne treba isključiti tako racionalnu i potrebnu gestu. Da, potrebnu, jer papa više ne zna kako Crkvu izvući iz krize. A da ne govorimo o doktrinarnim pitanjima koja su načeta Drugim vatikanskim koncilom, prije pedeset godina, što alarmantno poziva na raspravu.

(t-portal)

Prepuštamo da na ova pitanja odgovori savjest čitaoca!

OBJAVLJUJEMO ORGINALNU VERZIJU

Biblioteke Srpske Pravoslavne Crkve
Crkvene biblioteke kao čuvar kulturnog nasleđa
mr Ana Stjelja

Srpska Pravoslavna Crkva je imala tu čast da u srpskoj kulturnoj istoriji bude prva koja će u svoj hram radi bogosluženja uneti štampanu knjigu. Crkva je prva prihvatila da prikuplja, prepisuje i čuva knjige i od njih formira biblioteke koje danas predstavljaju opšte kulturno nasleđe našeg naroda.

Kroz istoriju svih pravoslavnih naroda zabeležena je neraskidiva veza između Crkve i države. Svako nacionalno, državno i kulturno uzdizanje srpskog naroda dovodilo je i do duhovnog uzdizanja. Država i Crkva su se međusobno dopunjavale i tako formirale jedinstveno nacionalno biće. Kada je država posustajala, duh Crkve je uvek bio dovoljno snažan da prepozna i prihvati narodne potrebe i da ih uputi u realizovanje nacionalnih težnji i ideala. Zasluge Srpske Pravoslavne Crkve kao inicijatora prve srpske knjige su velike i nikada nisu bile osporavane. Srpska Pravoslavna Crkva je imala tu čast da u srpskoj kulturnoj istoriji bude prva koja će u svoj hram radi bogosluženja uneti štampanu knjigu.
Osnivanje prvih biblioteka kod Srba vezano je za podizanje hramova i manastira odmah po primanju hrišćanstva. Biblioteke su doživele veliki uspon u doba Svetog Save i srednjovekovne srpske države. Stagnaciju u razvoju, biblioteke su doživele za vreme Turaka. Kada su se srpske crkve, koje su do tada bile rascepkane na nekoliko oblasnih crkava, ujedinile, biblioteke su već bile dobro organizovane a njeni knjižni fondovi bogati. Bez obzira na ratove i uništavanje crkava i manastira, skoro da nije bilo nijednog hrama niti crkvene opštine u kojima nije postojala manja ili veća biblioteka. Iako u početku skromnih kapaciteta, biblioteke su odigrale veliku ulogu u širenju knjige među narodom.
Crkva je prva prihvatila da prikuplja, prepisuje i čuva knjige i od njih formira biblioteke koje danas predstavljaju opšte kulturno nasleđe našeg naroda, ne samo po sadržini knjiga nego i po mestu gde su osnivane. Iz biografije Svetog Save saznajemo da je on iz Svete Gore, Soluna i drugih krajeva doneo mnogo knjiga u manastire Studenicu i Žiču. On je prilikom odlaska u svaku eparhiju, episkopima darivao potrebne knjige kako bi formirali svoje stručne biblioteke. Potpuno je razumljivo što su prvi i najbrojniji prepisivači ili „pisci“ naših starih knjiga bili dijaci ili prezviteri, odnosno parohijski sveštenici. Kaluđeri su posao prepisivanja knjiga počeli da obavljaju u svojim kelijama ili zajedničkim prostorijama koje su se nazivale skriptorijumi.
Naša najstarija biblioteka je biblioteka Manastira Hilandar na Svetoj Gori i ona je nastala upravo zahvaljujući pregalaštvu kaluđera. Crkvene biblioteke su popunjavane knjigama koje su kupovali vladari, vlastela, crkveni predstavnici, zanatlije, ali i siromašni seljaci. Kako se o knjigama vodilo računa u vreme njihovog nastajanja, može da se oceni i na osnovu mesta njihovog čuvanja. Manastirski i crkveni pirgovi izabrani su kao najsigurnija mesta za čuvanje knjiga od požara i krađa. Knjige nisu bile pošteđene uništavanja ni od strane Turaka, te je dobar deo tog kulturnog blaga, uprkos zalaganju da se sakrije i sačuva, bio uništen. Kada su se pojavile prve štamparije, naš narod je bio pod turskom vlašću, tako da se način umnožavanja knjiga nije mnogo izmenio. Knjige su se i dalje pojavljivale u rukopisnom izdanju sve do pojave savremenih biblioteka.
Može se zaključiti da su crkvene biblioteke svojevrsni čuvar srpskog kulturnog nasleđa. Važno je naglasiti da su se biblioteke razvijale i u vreme kada je srpski narod preživljavao najteže trenutke u svojoj istoriji. Zahvaljujući predanosti i snalažljivosti, a pre svega ogromnoj ljubavi prema knjizi, onih ličnosti koje su bile neposredno vezane za crkvu, kao što su znameniti episkopi i druga sveštena lica, knjiga se očuvala među narodom a samim tim i njegov duhovni i kulturni integritet. Nakon Drugog svetskog rata veliki knjižni fond je uništen ili mu se usled krađa gubi svaki trag, a proces njegovog dopunjavanja i obnavljanja još uvek traje. Pored biblioteke Manastira Hilandar, svakako da najznačajnije mesto zauzima Patrijaršijska biblioteka. Osim nje, među najznačajnije biblioteke Srpske Pravoslavne Crkve spadaju biblioteka Muzeja Srpske Pravoslavne Crkve i školske biblioteke SPC.
Preko fondova ovih, ali i drugih biblioteka u sastavu SPC može se pratiti i razvoj književno-naučne misli kod Srba, što je neka vrsta istorijske potvrde o velikoj vrednosti knjige i njenog puta od Svetog Save do danas.

Izvor: Liga za Sandzak

Prilikom tajnog glasanja, održanog nakon višesatne parlamentarne rasprave, Janša je dobio glasove 51 od 90 zastupnika u slovenskom parlamentu. Ostalih 39 bilo je protiv.

Janša je ranije najavio je da bi nova vlada mogla biti formirana i početi djelovati najkasnije do 10. februara. Kandidati za ministre bit će vjerojatno objavljeni sljedeće sedmice. Tada će početi postupak njihova predstavljanja u parlamentarnim odborima i imenovanja nove vlade.

Janša je ranije pozvao opoziciju na konstruktivnu ulogu kako bi država što prije dobila vladu i provela neophodne mjere finansijske stabilizacije, potrebne za zaustavljanje pada kreditnog rejtinga, a što će biti njen prvi zadatak.

„Stanje nije dramatično, ali je ozbiljno“, rekao je Janša na početku vanrednog zasjedanja parlamenta, predstavljajući poslanicima program rada svoje buduće vlade.

On je upozorio na pad slovenačkog kreditnog rejtinga i smanjene mogućnosti zaduživanja, zbog čega nova vlada namjerava provesti opsežne mjere racionalizacije javnog sektora i budžetske štednje.

„Nekoliko narednih mjeseci bit će dragocjeni da prihvatimo neizbježne mjere, da ne dođemo u situaciju država poput Grčke, kojima uslove ekonomske politike postavljaju međunarodne ustanove“, rekao je Janša, pozivajući sindikate i opoziciju na konstruktivan odnos i saradnju.

On je istakao da svaki dan bez nove vlade, čime se nastavlja politička nestabilnost, državu „košta 10 miliona eura“, te dodao da Slovenija ima mnogo prednosti, ali i strukturnih nedostataka, koji su se pokazali posebno u vrijeme globalne krize.

Janša se založio za promjenu strukture obrazovnog sistema, u kojem bi naglasak bio stavljen na školovanje tehničkih i inženjerskih kadrova, umjesto kadrova sa područja društvenih nauka, ekonomista i pravnika, kao što je sada slučaj.

Apsolutna većina

Koalicioni sporazum, pored Janše, potpisali su predsjednik Građanske liste Gregor Virant, predsjednik Slovenske narodne stranke (SLS) Radovan Žerjav, predsjednik Demokratske stranke penzionera (DESUS) Karl Erjavec i predsjednica stranke Nova Slovenija (NSI) Ljudmila Novak.

Pet stranaka ima 50 od ukupno 90 poslanika u parlamentu.

Pobjednik vanrednih parlamentarnih izbora 4. decembra prošle godine bio je lider Pozitivne Slovenije Zoran Janković, koji je dobio 28 poslaničkih mjesta, ali kao kandidat za mandatara nije uspio osigurati 46 od ukupno 90 glasova u parlamentu.

Janšaje bio jedini kandidat za mandatara, jer predsjednik Slovenije Danilo Tuerk nije predložio novog kandidata, prenose agencije.

Tuerk je za odluku pet stranaka da predlože Janšu za mandatara rekao da je legalna i u skladu sa Ustavom, ali da lično Janšu ne smatra legitimnim kandidatom, budući da je zbog korupcije jedan od optuženih u aferi „Patria”, kada su od finske firme kupovana vojna vozila.

Izvor: http://balkans.aljazeera.net