Landon Thomas Jr.
Već desetljećima Turskoj govore da nije spremna za priključenje Evropskoj uniji, da je ekonomski prenazadna da bi se kvalificirala za članstvo.
Taj argument možda više ne drži vodu. Danas je Turska brzorastuća ekonomska sila s čvrstom jezgrom međunarodno konkurentnih firmi koje pretvaraju ovu mlađahnu naciju u preduzetničko žarište, izvozom se uključuju na bogata tržišta Rusije i Bliskog istoka, dok istodobno privlače milione dolara investicija. Za mnoge države u Evropi umorne od dugovanja, koje se mogu smatrati srećkovićima ako ove godine popune budžet za jedan posto, turska privredna renesansa (krajem juna Turska je prijavila rast od nevjerojatnih 11,4 posto, odmah iza Kine) postavlja potpuno novo pitanje: ko koga više treba, Turska Evropu ili Evropa Tursku? “Stare sile gube moć, u privrednom i intelektualnom smislu”, kaže Vural Ak (42), osnivač i glavni direktor Intercityja, najveće firme za leasing automobila u Turskoj. “A Turska je sada dovoljno snažna da se sama održava.” Začuđujuća je to transformacija privrede koje je prije samo deset godina imala budžetski deficit u iznosu od 16 posto bruto domaćeg proizvoda i inflaciju od 72 posto. Korijeni te transformacije začeti su dolaskom na vlast premijera Recepa Tayipa Erdogana, koji je povezao socijalni konzervativizam s fiskalno opreznim privrednim potezima kako bi učinio svoju Stranku prava i razvoja (AKP) najdominantnijim političkim pokretom u Turskoj od najranijih dana republike. “Ovo je svijet iz snova”, kaže Husnu M. Ozyegin, koji je postao najbogatiji čovjek u Turskoj nakon što je 2006. godine prodao svoj Finansbank Grčkoj nacionalnoj banci. Dok sjedi na krovnoj terasi svog hotela Swiss s pet zvjezdica, na BlackBerryju provjerava najnovije podatke o dugovanjima za zemlje eurozone. Još ne vjeruje potpuno onome što vidi. “Grčka 980. Italija 194, a evo i Turske sa 192″, zadovoljno se smješka. “Da ste mi prije deset godina rekli da će se kreditni rizik Turske izjednačiti s onim talijanskim, rekao bih vam da ste ludi.” Ozyegin je predstavnik stare garde turske poslovne elite koja je prigrlila Erdoganovu vladu zbog njezinog privrednog uspjeha. Manje poznata činjenica, no jednako važna za tursku budućnost, tiče se rapidnog porasta broja društveno konzervativnih poslovnih moćnika.
Ak, menadžer u firmi za autoleasing, pravi je primjer ove nove poslovne elite. Vozi Ferrari, ali također prakticira islam, ne pije i nimalo se ne srami govoriti o svojoj vjeri. Nije vezan uz sekularni konsenzus prisutan kod poslovne, vojne i sudske elite 20. stoljeća koja se dugo borila da islam ostane izvan javnog života. Na zidu iznad njegova stola stoji uramljeni ulomak iz Kur’ana na arapskom jeziku, a odnedavno Ak financira program islamskih znanosti na Sveučilištu George Mason u Fairfaxu u Virginiji, nedaleko od Washingtona. Bilo da prihvaća islam kao skup pravila prema kojima vodi svoj život ili izraelsku tehnologiju navodnjavanja za svoj rastući posao uzgoja badema i oraha, Ak predstavlja fleksibilnu dinamiku, kako društvenu, tako i ekonomsku, koja je omogućila Turskoj širenje i učvršćivanje trgovinskih poveznica s Izraelom, Rusijom, Saudijskom Arabijom, Iranom i Sirijom, koja sada služi kao zamajac turskoj ambiciji da postane dominantan politički igrač u regiji. U junu je turski izvoz porastao za 13 posto u poređenju s prošlom godinom, a većina potražnje dolazi iz susjednih zemalja ili zemalja regije. Zbog vlastitih nerazvijenih temelja proizvodnje željni su kupnje turskih slatkiša, automobila i novih televizora s ravnim ekranom. U Iranu turske kompanije grade pogone za proizvodnju vještačkog gnojiva, proizvode pelene i proizvode za žensku higijenu. U Iraku je grupacija Acarsan upravo pobijedila na javnom natječaju, čime je dobila posao gradnje pet bolnica. Niko ovdje ne osporava da ovakvi trendovi daju Erdoganu legitimitet, kako kod kuće, tako i u inozemstvu, da ukori Izrael ili pregovara s Iranom o nuklearnoj energiji, što su potezi koji su potresli čvrstu vezu s dugogodišnjim turskim glavnim saveznikom i pristašom Sjedinjenim Američkim Državama. Turska je ove godine u Iran i Siriju izvezla robe u vrijednosti 1,6 milijardi dolara, 200 miliona dolara više od SAD-a. No neki su zabrinuti da je ova demonstracija moći otišla predaleko i da bi agresivni tonovi prema Izraelu mogli ugroziti određujuće načelo turskog osnivača Mustafe Kemala Ataturka koje glasi: Mir kod kuće, mir u svijetu. “Turska vanjska politika je dobra ako se zbog nje ponosimo sobom”, smatra Ferda Yildiz, predsjednik konglomerata Basari Holding koji pregovara sa sirijskom vladom o gradnji fabrike za električna brojila u Siriji. Uprkos tome upozorava da bi bila greška usmjeriti se samo na širenje na Istok, posebno ako bi se to odvijalo na štetu dugogodišnje turske sklonosti Zapadu kao mjestu inovacije i nadahnuća. “Za izgradnju odnosa potrebna su stoljeća, a za prekid minute”, kaže Yildiz.
Preuzeto sa: poslovni.hr
