Sanel Papić, vrhunski sportista na kojeg su njegova Sjenica i cijeli Sandžak ponosni, svojim rezultatima ili i općeljudskim vrijednostima koje posjeduje ruši sve barijere postajući time još bolji sportist i čovjek koji je uvijek rado viđen na svakom mjestu. I za nas odvojio je svoje dragocjeno vrijeme.
Dobitnik ste velikog priznanja Ambasador sandžačkog sporta koji Sandžak i Sandžaklije u najljepšem svijetlu predstavlja u Evropi i svijetu kroz svoje sportske uspjehe ali i zbog svoga odnosa prema svome narodu, svojoj vjeri. Gdje leži uspjeh i zašto su to ljudi prepoznali?
PAPIĆ: Jako sam sretan zbog te nagrade i dat ću sve da opravdam očekivanja Narodnog vijeća Sandžaka i na dostojanstvemn način predstavim moj Sandžak i Sandžaklije, njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Zaista sam počastvovan činom inauguracije u prvog Ambasadora sporta.

Koji su vaši najvažniji dosadašnji sportski uspjesi?
PAPIĆ: Trostruki državni šampion u olimpijskom boksu, reprezentativac, 116 mečeva, preko 90 nokauta, u profi karijeri 11 mečeva bez poraza, 8 nokautom, aktuelni profesionalni šampin Balkana, na ljeto borim se mec za šampiona Evrope.

Mnogi sportisti na ovim prostorima nisu zadovoljni pa svoju sportsku karijeru nastavljaju u dijaspori, vi ste odlučili ostati u svom Sandjaku, zašto?
PAPIĆ: Pored mnogobrojnih ponuda iz inostranstva basnoslavnih ugovora, ja sam se odlučio da ostanem u mom Sandžaku i pošaljem svijetu sliku o sandžačkom Bošnjaku. Ne želim ni u kom slučaju da dovedem svoj identitet u pitanje i moja teološko-moralna načela.

Koji je vaš životni i sportski moto? Šta vama predstavljaju svi ti sportski uspjesi?
PAPIĆ: Moji najveći uspjeh je činjenica da me toliko ljudi prati i da su sretni zbog mojih titula. Zaista sam ponosan na moj narod i sve moje dosadašnje i buduce pobjede i ako Bog da izvojevat ću zbog Sandžaka i njih. Divan je to osjećaj i jako čudan, kada “uđete ” u tuđe domove. Jedan primjer me toliko dirnuo ali i dao dodatni motiv. Naime, na jednoj promociji knjige poznatog književnika, a mog velikog prijatelja Muhameda Mahmutovića “Pacijenti” u Amsterdamu, došla je vijest da sam odbranio titulu u Prilepu, poneseni tom radosnom viješću, svi su ustali na noge i prepunom halom se prolomio gromoglasan aplauz. Iako hiljadu kilometara daleko, ja sam to odmah saznao, iako sam bio u svlačionici. To je jedan od primjera konvergentnosti bošnjackog ethosa.

Vi niste samo vrhunski sportista, nego ste i magistar političkih nauka, gdje se vidite jednog dana ako jednom bacite i da li ćete okačiti rukavice o klin?
PAPIĆ: Moja želja je da na jesen upišem doktorski studij na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru i da kasnije učestvujem u rješavanju životnih problema moga naroda.

Koje su vaše trenutne aktivnosti i planovi u tekućoj 2012. Godini?
PAPIĆ: Moj posljednji meč je bio 9-tog decembra u Pilepu, tu sam pobjedio hrvatskog boksera Kovača. Ovom prilikom bih se zahvalio svojim zemljacima koji žive u Prilepu, na bratskom prijemu i podršci na meču. Naredni meč je, ako Bog, da 3. marta u Minhenu protiv domaćeg boksera, da bi zatim boksovao meč u aprilu u Švicarskoj ili Austriji. Poslije toga možda boksujem još jedan meč u Sarajevu, da bi se meč godine desio u junu, a to je meč za titulu šampiona Evrope.

Da li vam pomažu i podržavaju vas neke sandžačke institucije, organizacije i kolika je uopće podrška ljudi iz Sandjaka za jednog tako vrhunskog sportistu?
PAPIĆ: Moj generalni sponzor je ZSD-Zajednica sandžacke dijaspore, bez čije podrske ne bih mogao da se nađem u ovoj poziciji i jako sam im zahvalan na tome. Također imam veliku podršku Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka. Nadam se da ću to opravdati i da sve činim da se stvari odvijaju u tom pravcu. Ovim putem sve ih selamim.

(bosnjaci.net)

„Zahvalio bih se Bošnjačkom nacionalnom vijeću i Narodnom vijeću Sandžaka koji su me podržali u mojim naporima da osvojim evropsku titulu. Zahvalio bih se i generalnom sponzoru, Zajednici sandžačke dijaspore, kao i Bošnjacima u Prilepu koji su me bratski dočekali i navijali za mene tokom borbe“ – rekao je odmah nakon meča Sanel Papić.

Ćatić je u petak u Mannheimu u SAP areni pred 15.000 gledalaca odbranio naslov prvaka, nakon što je meč u 12 rundi protiv izazivača Britanca Martina Murrayja završen bez pobjednika bodovnom  odlukom sudaca.

Sturm je u borbu ušao pod pritiskom nakon što su mnogi njegovu posljednju pobjedu protiv Irca Matthewa Macklina nazvali pukom srećom.

„Iz posljednje borbe sam mnogo naučio. Naučio sam da moram prestati glavom prolaziti kroz zid. Moram biti brži, pokretljiviji, boksati s distance i protivnika tehnički pobijediti. Ako se budem toga pridržavao, malo ko će me pobijediti“, rekao je uoči meča Ćatić.

Deseta odbrana titule

Tridesetdvogodišnjem Ćatiću, rođenom u Leverkusenu, evropskom amaterskom prvaku iz 2000., to je bio 40. meč u profesionalnoj karijeri u kojoj je zabilježio 36. pobjeda i desetu odbrana titule svjetskog prvaka.

U jednom od uvodnih mečeva večeri bh. borac Adnan Redžović nadmoćno je pobijedio njemačkog boksera porijeklom sa Kosova – Liridona Memišija.

Meč u šest rundi u teškoj kategoriji Redžović je riješio u svoju koristi jednoglasnom odlukom sudaca.

Bošnjaci.Net: Srdačno vam čestitamo na postignutim sportskim rezultatima, te ste s razlogom zasluženo ponijeli titulu „Ambasadora sandžačkog sporta“. Kakav je osjećaj u povodu prijema jedne takve nagrade?
PAPIĆ: To je najznačajnija nagrada u mom životu i usko je vezana za sportske, ali i za duhovne, moralne i druge karakteristike, što je najcjelovitiji opis mog personalitija. Ja cu se svakako sa svim svojim bićem truditi da opravdam jednu tako značajnu nagradu i svijetu predstavim sandžačkog Bošnjaka u pravom svjetlu, u moru svakojakih devijacija, podmetačina i vladajućih predrasuda o Bošnjacima i islamu, generalno. Zahvalio bih se Narodnom vijeću Sandžaka, što je u meni prepoznalo osobu kojoj je upravo to i primarni cilj: da predstavi svoj Sandžak i Sandžaklije, ma gdje oni bili, u najboljem mogućem svjetlu.

Najveća satisfakcija mi je da donosim radost u bošnjačke domove

Bošnjaci.Net: Ljudi koji se trude prosperirati u nečemu, na žalost, uvijek odlaze iz Sandžaka da bi negdje u inostranstvu napravili karijeru. Vi ste se odlučili da ostanete ovdje. Zašto? Da li zaista planirate ostati ili je pitanje odlaska na stranu uvijek otvoreno?
PAPIĆ: Ni po koju cijenu ne bih otišao trajno iz Sandžaka, iako imam otvorene ponude iz gotovo svih centara svjetskog i evropskog boksa. Smatram da je meni mjesto ovdje među svojim narodom, i sve što radim radim za moj Sandžak i Sandžaklije, ali naglašavam da nisam opterećen granicama. Zapravo, meni je Sandžak svugdje gdje žive naši zemljaci, bilo to u Australiji, Njemačkoj, Holandiji, Americi ili našoj Sjenici, Rožajama, Novom Pazaru… Svi oni su mi uvijek ogromna motivacija, jer znam da je svaki moj uspjeh, svakako i njihov.

Bošnjaci.Net: Šta vam je najveća satisfakcija u sportu kojim se bavite?
PAPIĆ: Najveća satisfakcija mi je saznanje da donosim radost u bošnjačke domove. To je za mene mnogo veća satisfakcija od onog materijalnog dijela, koji bi bio zadovoljen ako bih prihvatio neki od poziva iz inostranstva i sportske karijere privremeno otišao iz rodnog Sandžaka.

Želim da pomognem svom narodu kroz svoj politički angažman

Bošnjaci.Net: Mislim da ste najobrazovaniji sportista u Sandžaku, magistar ste političkih nauka. Planirate li da se nekad bavite i profesijom, i da zubare, pedijatre i ostale ljekare potisnete iz sandžačkog političkg života ili će boks uvijek biti prioritet?
PAPIĆ: Cijeli svoj život sam se trudio da uskladim te dvije strane: intelektualnu i sportsku, i hvala Allahu, mislim da sam dosta postigao, mada uvjek može i mora bolje. Moja želja je da nastavim školovanje i da doktoriram na političkim naukama. Također, moram da naglasim da želim da pomognem svom narodu kroz svoj politički angažman i nadam se da ću i po tom pitanju biti cjelishodan. Moje intencije su da participacijom u Bošnjačkoj demokratskoj zajednici (BDZ) dam skromni doprinos u rješavanju nagomilanih problema sa kojima se suočava moj bošnjački narod.

Bošnjaci.Net: Desetog decembra imat ćete meč u Prilepu (Makedonija). Recite nam nešto više o meču i kakva su vaša očekivanja?
PAPIĆ: Kako rekoste, ja ću se, ako Bog da, 10. decembra boriti u Prilepu. Za taj meč sam se detaljno spremao oko dva mjeseca. Maksimalno sam spreman i fizički i psihički. Nadam se da ću nastaviti svoj pobjedonosni niz i da ću iz Prilepa poslati lijepu vijest u svijet. Po nekim saznanjima, očekujem veliku podršku naših ljudi koji žive u Makedoniji i svakako da će mi to mnogo značiti. U svakom slučaju, znam da ću dati sve od sebe i da neću kalkulisati. Jedino što me zanima je pobjeda, inša-Allah!

Bošnjaci.Net: Kakvi su Vam planovi za budućnost?
PAPIĆ: Nakon Prilepa odboksovat ću još dva kvlifikaciona meča da bih mogao u maju da se borim za evropsku titulu. Želja mi je da poslije titule balkanskog šampiona, u Sandžak donesem i titulu šampiona Evrope. Svakako da to ne bih mogao bez mog sponzora ZSD (Zajednica Sandžačke Dijaspore), koji su bezrezervno stali uz mene i omogućili mi da pokušam da dođem do prvog krtakoročnog cilja u sportskoj karijeri, a to je inša-Allah, titula evropskog šampiona. Ovom prilikom ih selamim u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj, Austriji, kao i sve čiitaoce Bošnjaci.Net, ma gdje bili.

Bošnjaci.Net: Hvala Vam na ovom muhabetu.
PAPIĆ: Hvala i Vama.

Uvidom u sportske, moralne, duhovne, intelektualne i druge karakterne odlike Sanela Papića, kao i njego dosadašnji besprijekorni uspjeh i borbenost na sportskim natjecanjima, Narodno vijeće Sandžaka je donijelo ovu odluku čvrsto uvjereno da će Papić svojim likom i djelom diljem svijeta pronositi čast, dostojanstvo, hrabrost i ponos svih građana Sandžaka, te tako na najbolji način predstavljati Sandžak i Sandžaklije.

Nosilac ovih akreditiva obavezuje se da će uvijek i na svakom mjestu promicati ideale pravde, slobode, humanosti, patriotizma i pacifizma, te da će nastojati da Sandžak, njegovu historiju, sadašnjost i budućnost reprezentira na najbolji mogući način.

http://www.bkz.org.rs

Igrao se 90. minut. Centaršut Savića, Delibašić pogaća za 2:2, i počinje šou na tribinama i terenu. Druge kvalifikacije u istoriji crnogorskog fudbala i već nevjerovatan uspjeh Brnovićevih pulena. Vučinić i drugovi učinjeli su Crnogorce najsrećnijim i najponosnijim narodom, jedna mlada ali brobena reprezentacija napravila je uspjeh za istoriju!!!

Pola sata prije početka meča, kiša je polako počela da pada, a onda sve jače i jače. To, međutim, nije zasmetalo našim navijačima, ali i gostujućim, da bodre svoje ljubimce. Tribine popunjene do posljednjeg mjesta, na sjeveru se zaviorio i transparent ’’I HAVE A DREAM’’. Atmosfera za pamćenje, na kojoj bi na pozaviđeli upravo Englezi.

U 2. minutu Fil Džons je prošao po lijevoj strani centrirao, Božović u korner. Pritiskali su gosti, imali su nekoliko nekoliko pokušaja, najozbiljniju Runi, koji šutira pored gola. U 6. minutu odlična prilika za Engleze, Volkot šutira pravo u Božovića. Dva minuta kasnije šou Vukčevića i Vučinića. Uz desnu stranu, ’’nasložilu’’ su nekoliko igrača Engleske, dovoljno da izmame uzdahe sa tribina. Englezi ipak stižu do vođstva veoma brzo. U 11. minutu, Volkot je centrirao po desnoj strani, Jang neometan na drugoj stativi, glavom poslao loptu u mrežu. U 29. minutu prva ozbiljnija prilika za ’’crvene’’ Bećiraj šutira glavom pored gola, odmah zatim nova prilika za naše, ali samo aut. Englezi kažnjavaju ponovo u 31. minutu. Greška Vučinića na sredini terena, Jang je odlično proigrao Benta koji bez problema postiže drugi pogodak. Ipa, trud i borbenost naših momaka isplatila se u finišu prvog poluvremena. Nadu ’’crvenima’’ da mogu do povoljnog rezultata vratio je Zverotić koji u 45. minutu šutira i pogađa za 2:1. Nakon gola odmah se začula pištaljka Volfganga Štarka koja je označila kraj prvih 45 minuta.

Na startu drugog dijela stigla je informacija da su Velšani poveli protiv Švajcaraca, koji su od tog trenutka imali i crveni karton. ’’Sokoli’’ su krenuli jače, Bećiraj je u 49. minutu odlično šutirao, Hart je dobro intervenisao. Rezultat iz Kardifa koji je dao snagu Vučiniću i drugovima. Ponovo borbeni Bećiraj u 53. minut, lopta ide pored gola. Lijepe vijesti stigle su iz Velsa, koji je poveo 2:0. Samo gol je trebao Crnoj Gori, koja je sve više pritiskala Gordi Albion. U 73. minutu nesportski faul Runija nad Džudovićem, Štark je odmah pokazao crveni karton, Crna Gora ima igrača više. Nakon Damjanovića, Brnović deset minuta prije kraja uvodi i Delibašića, potpuna ofanziva Crne Gore. U 84. minutu sjajna prilika za naše, nedostajalo je sreće pa da se sve završi pogotkom. Minut kasnije ponovo velika prilika, Damjanović preko prečke, ali sudija svira ofsajd. U 87. udarac Pekovića, Hart krajnjim naporom brani udarac. U 88. sporna situcaija, Jovetić je, nakon sjajne akcije, srušen u šesnaestercu, ali Štark pokuzuje simuliranje, napadač Fiorentine zarađuje žuti karton. A onda trans u 90. minutu. Centaršut Savića, Delibašić glavom i GOLLLLLLLLLLL za 2:2!!! Pravi haos na terenu nakon zvižduka Štarka. Navijači su ulećeli na teren da proslave nevjerovatan uspjeh Crne Gore!!!

Podgorica – Stadion pod Goricom

Crna Gora – Engleska 2:2 (1:2)

Zverotić 45’, Delibašić 90’ – Jang 11’, Bent 31’

Žuti kartoni:

Crna Gora: Jovanović, Jovetić

Engleska:

Crveni kartoni:

Engleska: Runi

Postave:

Crna Gora: Božović, Džudović, Savić, V. Božović (Delibašić 80’) , Zverotić, Kašćelan (Jovanović 45’), Peković, Vukčević, Jovetić, Bećiraj (Damjanović 64’), Vučinić.

Engleska: Hart, Džons, Kol, Teri, Kejhil, Parker, Volkot (Velbek 76’), Beri (Lampard 64’), Bent, Jang (Dauning 60’), Runi.

Sudija: Volfgang Štark (Njemačka)

Pomoćnici: Jan Salver, Mike Pikel (Njemačka)

Najjačeg i najneugodnijeg protivnika kojeg je do sada imao Argentinca Huga Hernana Garaya, što se vidjelo u ringu tokom cijelog meča, Hukić je nokautirao u 10. rundi nakon par jakih udaraca. Argentinac je pao na pod i nije bio u stanju nastaviti meč nakon što je kubanski sudija odbrojao do deset.

Istina, Argentinac je i u prvoj rundi pao nakon serije Hukićevih udaraca, ali se tokom meča povratio i čak u nekim trenucima vladao je ringom.

Kada se činilo da će u tri posljednje runde Hukiću biti dosta teško da na poene savlada Argentinca, Hugo Hernan je na trenutak okrenuo svoju bradu ka Hukićevoj desnici što je ovaj iskoristio i jakim krošeom poljuljao je svoga protivnika. Za samo sekundu-dvije Hukić je uputio još dva jaka udarca koja su ionako poljuljanog Argentinca oborila na pod.

Puna dvorana “Olimpiapark” u Minhenu prosto je eksplodirala navijanjem Hukićevih navijača, a u ringu se pored Hukića ubrzo našao i muftija Muamer ef. Zukorlić da zajedno proslave pobjedu.

(sandzaklive.rs)

Falcao

U portuglaskom finalu Evropske lige ekipa Porta večeras je sa minimalnih 1:0 bila bolja od Brage golom Falcaa u 44. minuti susreta.

Kako se to i očekivalo, finalni dvoboj Evropske lige između dva portugalska predstavnika nije ponudio mnogo u prvih 45 minuta. Ulog je bio preveliki, pa su se obje ekipe mnogo više orijentisale na čuvanje svog gola.

Iz prvog dijela pamtimo samo poneku bravuru sjajnog brazilskog napadača Porta Hulka i naravno gol za pobjedu, koji je postigao Falcao pred sami kraj prvog dijela igre.

Kažu da je najbolje vrijeme za pogodak kraj prvog poluvremena. Tako je večeras napravio i Porto. Kada su vjerovatno svi gledaoci mislili kako će prvi dio igre završiti bez golova, Porto je odigrao odličnu akciju, a Falcao iskoristio uspavanost odbrane Brage.

Rodriguez je predao loptu na sredini terena za Portovog Guarina, koji je potom počeo juriš na desnoj strani, te sjajnim centaršutem pogodio Falcaa, kojeg su pred svojim golom samog ostavili stoperi Brage, a ovom nije bilo teško da matira protivničkog golmana za vodstvo Porta.

Već u prvoj minuti drugog poluvremena Braga je imala stopostotnu priliku za izjednačenje. Mossoro, koji je na poluvremenu u igri zamijenio Huga Vianu, izbio je sam pred golmana Porta Heltona, kojeg je uspio oboriti na zemlju, ali mu potom pogoditi nogu i upropastiti priliku koja mu je mogla donijeti slavu.

Do kraja susreta Braga je imala nešto više od inicijative, ali to je jednostavno bilo nedovoljno da se preokrene rezultat protiv objektivno kvalitetnije ekipe Porta.

sportsport.ba

Golove za domaće dali su Valensija, Gibson i dva Anderson, dok je jedini strelac za Šalke bio Hurado. U finalu 28. maja na „Vembliju“ Mančester junajted sastaće se sa Barselonom u reprizi finala iz 2009. godine. Tada su Katalonci slavili sa 2:0.

U prvih 25 minuta utakmica nije bila naročito sadržajna. Domaći su presingom na sredini terena uspeli da osujete sve pokušaje Šalkea, koji je retko dolazio i do šesnaesterca rivala.

Sa druge strane, ’Crveni đavoli’ su imali nekoliko polušansi, ali su Nani i Berbatov oklevali u nekoliko situacija. Tako je bilo sve do 26. minuta – gosti su olako ’prodali’ loptu na sredini terena, Berbatov je maestralno uposlio Antonija Valensiju, koji je realizovao situaciju ’jedan na jedan’ sa Nojerom (1:0).

Ako je i bilo sumnji u vezi sa timom koji će se plasirati u finale, one su otklonjene u 32. minutu – Rafael je izveo aut, Anderson dodao do Valensije, koji je odložio loptu za Darona Gibsona, a udarac Irca sa ivice kaznenog prostora završava u mreži dobrim delom i zbog katastrofalne reakcije Nojera (2:0).

Posle loših 20-ak minuta igre, golovi su se ređali velikom brzinom, a u 35. minutu Hurado je posle odbitka fantastičnim udarcem sa 15-ak metara savladao Van der Sara i smanjio na 2:1.

Slično kao u revanšu sa Čelsijem, Junajtedu je malo nedostajalo da momentalno uzvrati – samo što su domaći krenuli sa centra Valensija je iskoristio lošu reakciju Učide, ali je Hovedes izbio loptu sa gol linije.

Do kraja poluvremena nije bilo ozbiljnijih prilika za gol, a početkom drugog dela igre Raul je propustio solidnu šansu kada se odlučio za povratni pas umesto za šut.

Nedugo zatim Anderson je fenomenalno šutirao, a Nojer je vrhovima prstiju uspeo da izbaci loptu u korner.

Igralo se u relativno sporom tempu jer domaćima nije bilo nužno jurišaju ka golu, dok Šalke jednostavno nema kvalitet da ozbiljnije ugrozi odbranu Junajteda koja je počinjala već od sredine terena.

I u takvoj konstelaciji ’Crveni đavoli’ su stvarali više prilika, a nagrada je došla u 72. minutu – Nani je prošao po desnoj strani, prvi pokušaj Andersona je izblokiran, ali se snažni Brazliac zagradio i iz okreta pogodio gol Nojera (3:1).

Na taj način ’Đavoli’ su iskoristili činjenicu da je Šalke krenuo na sve ili ništa ulaskom Huntelara umesto Hovedesa, a četiri minuta kasnije stigla je nova kazna – asistent je bio Berbatov, a Anderson nije imao težak posao da iz blizine plasira loptu u prazan gol (4:1).

Do kraja utakmice bilo je još nekoliko dobrih prilika, najbolje su propustili Oven i Evra, ali ostalo je 4:1 i više nego zaslužen prolaz Junajteda u finale Lige šampiona.

Mančester junajted: Van der Sar – Rafael (Evra 60′), O’Šej, Evans, Smoling – Anderson, Skols (Flečer 73′), Gibson – Nani, Berbatov (Oven 77′), Valensija.
Šalke: Nojer – Učida, Eskudero, Hovedes (Huntelar 70-), Mecelder – Papadopulos, Hurado – Farfan (Matip 74′), Baumjohan, Dreksler – Raul.

Messi nezaustavljiv

Barselona je dominirala u revanš meču, posebno u prvom poluvremenu, kada je sjajni Iker Kasiljas sve branio.

U nastavku je Real zaigrao nešto bolje, ali su Inijesta i Pedro sjajnom akcijom sve rešili u 54. minutu. Deset minuta kasnije Di Marija je namestio gol Marselu, ali je to bilo nedovoljno za Madriđane.

Po natopljenom terenu stadiona u Barseloni, domaći tim ima potpunu kontrolu nad mečom. Real preko Ronalda pokušava da stigne do gola Katalonaca, koji sa sdruge strane preko brzih kontri Mesija ugrožavaju oslabljenu odbranu rivala.

Prvih 25 minuta meča nije bilo ni jednog ozbiljnog napada i gol šanse, a jedini šut uputili su igrači Barse, ali van gola Ikera Kasiljasa. Tada je usledio onajozbiljniji napad Barse, naravno preko Mesija koji je ponovo promešao odbranu Madriđana po levoj strani, ali nije uspeo da na “penalu” proigra Rodrigesa.

Usledio je novi pritisak domaćih koji su izborili korner koji je doneo prvi šut u okvir gola, ali je Serhio Buskets, iako je pobegao čuvarima, sa nekoliko metara slabo udario loptu koja je išla pravo u ruke Kasiljasu.

Na redu je bila još veća dominacija domaćih koji su krenuli sa kanonadom gola Reala, predvodio ih je Mesi sa dve šanse, pa je odlično šutirao i Vilja, ali je sve zaustavio sjajni Kasiljas. Njegovi saigrači su mu obezbedili samo nekoliko minuta odmora, organizovavši samo dva ozbiljna napada, a ovaj drugi je uspeo da zaustavi Veldes pošto je za korak bio brži od Iguaina na centaršut Ronalda po zemlji.

U drugom poluvremenu Real se koliko-toliko oslobodio pritiska domaćina, nešto više je imao loptu u svom posedu, ali je onda u 54. minut Inijesta pokazao zašto je jedan od najboljih fudbalera sveta pronašavši Pedra Rodrigesa između četvrtice rivala, a napadaču Katalonaca nije bilo teško da konačno savlada ovaj put nemoćnog Kasiljasa.

Ipak, samo šest minuta kasnije Real je iskoristio grešku Pedra na sredini terena, lopta je stigla do Di Marije koji je napravio odličan prodor, ušao u kazneni i snažno šutirao ali je pogodio samo stativu.

Na njegovu sreću lopta se odbila pravo do njega, a sjajni Argentinac nije ponovo šutirao već je proigrao Marsela u sredini koji je u padu uspeo da savlada Valdesa.

Usledila je žestoka borba, ali Real nije uspeo da ponovo ugrozi Valdesa, a šansu je u finišu dobio i oporavljeni Erik Abidal. Barselona je tako izašla kao pobednik ovog “El Klasiko” dvomeča i izborila treće finale Lige šampiona u poslednjih pet godina.

Meč je obeležila ponovo jedna kontroverzna odluka glavnog sudije jer je De Bleker poništio gol Real Madrida zbog faula Ronalda nad Ćavijem, iako je Portugalac bio odgurnut sa leđa i u padu zakačio veznog igrača Barse.

Barselona – Real Madrid 1:1 (0:0), prvi meč 2:0
Rodriges 54 - Marselo 64

Barselona (4-3-3): Valdes – Danijel Alveš, Pike, Maskerano, Pujol – Buskets, Ćavi, Inijesta – Pedro, Mesi, David Vilja

Real Madrid (4-2-3-1): Kasiljas – Arbeloa, Karvaljo, Raul Albiol, Marselo – Lasana Dijara, Ćabi Alonso – Kaka, Di Marija, Ronaldo – Iguain

b92.net