Mnogi bi se zapitali da li je moguće da neko ko je srpski najistaknutiji predstavnik i duhovni vođa Srpske pravoslavne crkve čestita dvadesetogodišnjicu stvaranja, kako tom prilikom reče „najmlađe srpske države“ tj. Republike Srpske, iako je trebao biti svjestan, kao prvo da to nije država već jedan od entiteta unutar međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine; drugo, da je taj entitet nastao kao produkt genocida nad komšijama Bošnjacima.

Čitaocima ovih redaka je jasno da duhovni vođa srpskog naroda ovakvim izjavama i dalje podstiče mržnju i netoleranciju prema svojim komšijama, ali isto tako zaobilazi istinu i preskače činjenicu kako je nastao manji bh. entitet. Vrlo jasno svojim čestitanjem nepostojeće „najmlađe srpske države RS“ šalje poruku i pouku svom stadu čiji je pastir, šta im je raditi u budućnosti i koji im trebaju biti ciljevi, a što treba da bude jasno svakom Bošnjaku. Ovo bi ujedno trebao biti alarm za sve vjerske i političke vođe, za sve intelektualce i akademike, da ne šute već da ujedinjeno dignu svoj glas protiv svakog pokušaja cijepanja zemlje Bosne i nestanka bošnjačkog naroda.

Iako smo čvrsto ubjeđeni da svi oni koji su prisustvovali obilježavanju dana manjeg bh. entiteta (dana kada je najavljen početak genocida nad Bošnjacima), vrlo dobro znaju razmjere počinjenih zločina, našli smo za shodno da pobrojimo samo nekoliko zločina koje smo izdvojili, ne nadajući se da će dirnuti srca gore spomenutih, nego sa željom da budu pouka nama Bošnjacima, ali i kako bi dali vlastiti doprinos inicijativi U.G. Mladi muslimani koji su pozvali sve relevantne institucije, političke stranke i NVO da se 9.januar svake godine obilježava kao Dan genocida nad Bošnjacima u cijeloj Bosni i Hercegovini. Iako je ove godine to učinjeno u nekoliko opština u Bosni, Sandžaku, ali i dijaspori; iskreno se nadamo da će istina o ovome datumu doprijeti do svakog uha, ovakva obilježavanja ubuduće biti organizovana u svakoj opštini, Mjesnoj zajednici, kvartu… Takođe vjerujemo da će Dan genocida biti obilježavan u cijeloj Evropi, SAD, Kanadi, Australiji, Turskoj…

Dakle, tzv. RS nije država već manji bh. entitet, a država je jedino Bosna i Hercegovina, dok je ono što patrijarh Irinej nazva „najmlađom srpskom državom“ nastalo na zločinima genocida, silovanjima, pljačkama, progonima, paljenju kuća, džamija, fabrika, rušenju mostova i svega što su njihovi topovi mogli da pogode.

Pitamo ih…

Kurtoazije radi, pitamo njega i one koji su bili na tom sramnom obilježavanju:
Da li zanaju da je na području manjeg bh. entiteta počinjen genocid u Srebrenici, a što je potvrđeno presudom Međunarodnog suda u Hagu, gdje je ubijeno više od deset hiljada civila bošnjačke nacionalnosti?

Da li ih je stid činjenice da se na teritoriji koju bi oni na silu proglasili državom nalazi Memorijalni centar žrtvama genocida u Potočarima kod Srebrenice?

Da li su gledali snimak koji je šokirao cijeli svijet, na kojem srpski vojnici koje je prije počinjenja zločina osveštavao pravoslavni sveštenik, ubijaju šest dječaka svezanih ruku a koji su prethodno bili maltretirani i iscrpljivani? Junački nema šta.

Da li znaju da je na teritoriji države BiH nađeno na stotine masovnih grobnica Bošnjaka koje su nijemi svjedoci zla i masovnih zločina koje su činili srpska vojska i policija?
Da li znaju da je otkrivena masovna grobnica u kojoj je pronađeno pet majki sa svojom djecom u naručju koje su zlotvori ubili a potom zakopali?

Da li znaju, i jesu li ikada čuli, da je 27. maja 1992. godine od tri granate ispaljene sa srpskih položaja oko Sarajeva u Ferhadiji ubijeno 25 a ranjeno 108 građana Sarajeva dok su čekali u redu za hljeb? Među njima je bio i sedmogodišnji Nedžad Abdija koji je sa svojim babom Abazom otišao po hljeb, ali zlotvori su ga spriječili u toj namjeri. Nije se vratio kući gdje ga je čekala majka.

Da li su čuli da je 12. aprila 1993. godine od šest granata ispaljenih sa položaja srpske vojske sa brda Koprivno na igrališta osnovne i srednje škole u Srebrenici, ubijeno preko 70 a ranjeno više od 100 Bošnjaka?

Da li su čuli da je 16. maja 1992. godine u vlaseničkom selu Zaklopača klanjana dženaza za 55 ubijenih Bošnjaka među kojima je bilo desetoro djece, a koji su žrtva srpskog zločina?
Da li znaju da je 12. maja 2009.godine u Veljacima kod Bratunca klanjana dženaza za 33 ubijena Bošnjaka, među kojima je bila i šestomjesečna beba Narcisa Salihović i šestogodišnji dječak Admir Muminović? Junački nema šta.

Da li znaju da je u bašči nane Fate, bošnjačke heroine, napravljena crkva koja je pod patronatom Srpske prvoslavne crkve, a da pritome još nikada nismo čuli osudu za taj čin od nekog službenika iste? Zar se otimanjem tuđe zemlje i gradnjom crkve na njoj približavate Bogu!?

Da li znaju da je samo u Rizvanovićima kod Prijedora za nekoliko dana ubijeno 1.700 civila, a da je na području grada Prijedora ubijeno preko 3.600 nesrba, uglavnom Bošnjaka?

Da li su čuli za majku Havu Tatarević iz Zecova i majku Minu Garibović iz Trnopolja kojima su četnici ubili po šest sinova?

Da li znaju da je Zvornik grad grobnica koje su ciljano i svjesno kopali srpski vojnici kako bi u njih ubacivali ubijene Bošnjake?

Da li znaju da je na teritoriji države Bosne i Hercegovine od strane srpsko-crnogorske i hrvatske vojske, srušeno preko hiljadu objekata Islamske zajednice?
Da li znaju da je u gradu Sarajevu ubijeno preko 1.500 djece koje su žrtve bjesomučnog granatiranja ovoga grada sa srpskih položaja?

Da li znju da je doneseno na desetine presuda od međunarodnih i domaćih sudova koje potvrđuju genocid, činjenje masovnih zločina protiv čovječnosti, silovanja i druga zlodjela?
Da li znaju da kada bi se za svaki zločin počinjen u Bosni od strane srpsko-crnogorskih snaga postavila pitanja, da bi broj istih premašio milion?

Bošnjacima je prijeko potrebno jedinstvo

Bošnjacima nije toliko bitno da li prozvani znaju odogovre na gore postavljena pitanja ili ne. Bitno je, ili bi trebalo da bude, da ne zaboravimo zločine počinjene nad nama, da ne šutimo, da o njima pričamo kako nam se ne bi ponovili, jer je znanje o prošlosti dobra podloga za uspješnu budućnost.

Bošnjaci će zasigurno 9. januar obilježavati kao Dan genocida nad Bošnjacima u cijeloj BiH. Da bi sve to imalo određenu težinu i postiglo pravi efekat, prijeko je potrebno da svi oni koji se smatraju predstavnicima Bošnjaka, ma iz koje partije, udruženja, organizacije dolazili, shvate da interesi njihovog naroda moraju da budu iznad ličnih interesa. Uz sve to da budu spremni jedni drugima preći preko nesuglasica, a sve zarad nacionalnog i vjerskog jedinstva, bez kojeg nam se ne piše dobro.

Nemojmo dozvoliti da nam se ponovi sudbina muslimana Španije jer smo nastavimo li se ponašati kao da sada, nažalost, na dobrom smo putu da doživimo isto što i oni. Moramo imati širinu i razumjevane jedni spram drugih, bez obzira na određene razlike koje postoje u pogledima i načinima vođenja zemlje. Jedinstvo i rad na zajedničkim projektima, ma ko ih inicirao od Bošnjaka, a koji se tiču očuvanja države, vjere, nacije, jezika, od neprocjenjivog je značaja jer se to zapravo tiče našega opstanka.

(bosnjaci.net)

U proteklom periodu smo mnogo govorili o diskriminaciji Bošnjaka na ovim prostorima iznoseći argumente koji su je potvrđivali u mnogim sferama njihove egzistencije. Ukazivali smo na primjere naziva škola koji nisu u skladu sa vrijednostima koje baštini bošnjačka nacionalna sredina, kao što je na primjer Novi Pazar, grad sa većinskim bošnjačkim stanovništvom u kojem, od 12 škola, samo jedna nosi bošnjačko ime. Zatim, općina Rožaje u kojoj živi 95 % Bošnjaka, gdje od 10 škola samo jedna nosi bošnjačko ime, prijepoljska općina u kojoj ima 50 % bošnjačkih učenika, a niti jedna škola ne nosi bošnjačko ime i brojni drugi primjeri.

U Bosni i Hercegovini imamo primjer da u općini u kojoj je genocid počinjen,  u Srebrenici škola nosi ime ,,Petar Petrović Njegoš”! Poznato nam je da je Njegoš čovjek koji je u svom ,,Gorskom vijencu” raspirivao mržnju prema muslimanima, pišući veoma uvredljive  stihove kojima je vrijeđao njihovu vjeru i Poslanika s.a.v.s.,  kao što je to činio u stihovima: ,,Hodža riče na Cetinju ravnom” , ,,Zaudara zemlja Muhamedom” i mnogim drugim. U istom djelu svoje sunarodnike je Njegoš ovako savjetovao: ,,Brat je Turčin svud jedan drugome, nego udri dokle mahat možeš! I ne žali ništa na svijetu!” Bošnjačka djeca su prisiljena ići u školu koja nosi ime čovjeka koji svojim pravoslavnim sunarodnicima daje savjet ,,Udri dokle mahat možeš!” i to ime škola nosi nakon počinjenog genocida u kojemu su stradali članovi porodica tih učenika.

I nije samo ime problem ove škole, već je to i neravnomjerna nacionalna zastupljenost uposlenika, kao i neprilagođen nastavni plan i program. Direktor škole je spske nacionalnosti, njegov zamjenik takođe i svo tehničko osoblje. Od sedam članova školskog odbora, samo su dva Bošnjaci. Iz svih ovih razloga, roditelji učenika s pravom dobijaju podršku za peticiju od institucija iz domovine i dijaspore koje imaju razumijevanja prema njihovoj borbi da svojoj djeci osiguraju normalne uvjete za školovanje, uvjete u kojima će psihička opterećenost ove djece biti eliminirana.

Svake godine, 27. januara, bošnjačka djeca u Sandžaku se susreću sa problemom proslave pravoslavnog praznika ,,Dan Svetoga Save” u školama, gdje se ova proslava nameće čak i u onim školama u kojima bošnjački učenici čine 95% i 99% svih učenika.

Bošnjačka kulturna zajednica je u nekoliko navrata upozoravala na diskriminaciju bošnjačke djece u školama, kao i na to da se ta djeca, od nekih nastavnika srpske nacionalnosti, zastrašivanjem primoravaju na proslavu nečega što nije u skladu sa baštinjenjem njihovog vjerskog, kulturnog i nacionalnog identiteta.

I Mešihat Islamske Zajednice u Srbiji je reagirao, upozoravajući da će se pritisci ove vrste morati procesuirati pred nadležnim državnim organima, kao i međunarodnim institucijama za ljudska prava.

Predsjednik Udruženja nastavnika islamske vjeronauke, Hajrudin Balić, je kazao da se srpska pravoslavna crkva oglušuje o prava bošnjačkih učenika da ne žele proslavljati nešto što nije u skladu sa njihovom tradicijom, šaljući pravoslavna sveštena lica čak i u škole u kojima je 99% bošnjačke djece. Radi toga ovo udruženje poziva bošnjačke učenike da bojkotuju proslavu ,,Dana Svetoga Save” i traži pomoć Mešihata Islamske Zajednice u Srbiji da ih u tome podrži. Inače, Udruženje nastavnika islamske vjeronauke u Novom Pazaru ima predstavnike iz sandžačkog, preševskog, beogradskog i novosadskog medžlisa.

Kako smo saznali od predsjednika Udruženja vjeroučitelja Tuzlanskog kantona, Alema Dedića, ovo udruženje u potpunosti podržava pravo kolega vjeroučitelja u Sandžaku, zatim, bošnjačkih učenika i njihovih roditelja da bojkotuju proslavu pravoslavnog praznika koji im se nameće.

Kada je riječ o diskriminaciji u školama, da podsjetimo na diskriminaciju vjeroučitelja od strane Ministarstva vjera i dijaspore  i Ministarstva nauke i prosvjete Srbije kada je nezakonito iz procesa nastave isključen veliki broj nastavnika islamske vjeronauke, radi čega je zasijedao i Svebošnjački Sabor Sandžaka.

Osim nametanja proslavljanja ,,Dana Svetoga Save”, diskriminacija prava bošnjačkih učenika odnosi se i na nastavni sadržaj udžbenika, pogotovo iz predmeta, kao što su: historija, maternji jezik, muzička kultura… gdje udžbenici obiluju nastavnim sadržajima koji veličaju srpsku naciju, kao i brojnim ilustracijama srpskih svetaca, ikonama i freskama.

Povodom očigledne diskriminacije bošnjačke djece i Bošnjačko nacionalno vijeće preko odbora za obrazovanje će, u predstojećem periodu, održati niz okruglih stolova na kojima će temeljito biti obrađene teme koje se odnose na tretman Bošnjaka u odgojno – obrazovnom sistemu.

Mersada Nuruddina Agović

Nedavna proslava krsne slave tzv. „republike“ srpske na najgori mogući način pokaza svu patologiju zla političkog i vjerskog establišmenta neofašizma srpske zvanične politike. Turobna činjenica da zvanična Srbija i vlasti genocidnog entiteta proslavljaju godišnjicu (ne)postojanja tzv. „srpske“ uz blagoslov crkve, kao crkveni (državni) praznik, dovoljno govori o mentalnom sklopu samozvanog „nebeskog naroda“, ogrezlog u mitomaniji paganskih običaja. U dvadesetprvom vijeku, u Evropi, tačnije šeher Banja Luci, lideri Srbije i Crne Gore proslavljaju godišnjicu genocidnog, u Dejtonu krštenog „kopileta“. Kao i početkom devedesetih godina prošlog vijeka kada su i začeli „moralno čudovište“ i sada proslavljaju zločince i slave zločin. Dok se civilizirani dio čovječanstva zgražava nad materijalnim dokazima koji se iznose pred Haškim tribunalom, na suđenjima ratnim zločincima (organizatorima i učesnicima kolektivnog brutalnog čina silovanja multietničke R.BiH), njihovi nasljednici slave?! Lažima i obmanama uz blagoslov SPC iznova manipulišu širokim narodnim masama spremajući kolektivno samoubistvo vlastitom narodu. Negirajući činjenice i surovu istinu da Srbi u manjem entitetu Republike Bosne i Hercegovine žive na bošnjačkoj zemlji i u kućama u kojima su na najbrutalniji način ubijeni njihovi vlasnici, legitimni stanari, lideri Srba iznova daju neoborive argumente i pravo žrtvama genocida da takvu neprirodnu vještačku tvorevinu nazivaju genocidnom.

Psihologija, sociologija, medicina, patologija… ostaju zatečene ovakvim ponašanjem srpskih političara i crkvenih „velikodostojnika“. Pomenute nauke nemaju odgovora niti definicijena ovakvo sramno ponašanje srpskih zvaničnika. Koja nauka i filozofija može obijasniti stanje mentalnog sklopa svijesti bezobraznog i oholog srpskog političara spremnog da i pored presude Međunarodnog suda pravde, Haškog tribunala i miliona materijalnih dokaza o počinjenim zlodijelima pokušava negirati genocid i braniti zločin! Polupismeni primitivni egocentrik, sklon skandalima i brutalnostima ne samo da negira genocid, već ide i korak dalje, pa pokušava plasiranjem i neprestalnim ponavljanjem patoloških laži mijenjati historiju. Perfidnim pružanjem logistike nacional-fašizmom, kloniranom voždu laktaškom, izvanredno ilustruje kulminaciju nemorala i moralnog pada zvaničnog postratnog Beograda. Uplitanjem i grubim miješanjem Beograda u integritet i suverenitet jedinstvene države Bosne i Hercegovine kontinuiran je nastavak Miloševićeve genocidne politike. Istina ovoga puta u mnogo perfidnijem obliku. Statistika o broju povratnika bošnjačke i hrvatske populacije u entitet, moralno čudovište, predstavlja nacionalnu sramotu srpske politike i ličnu kartu najveće balkanske kosturnice, brižljivo planirane i dobro osmišljene upravo u Beogradu.

Kako nazvati i imenovati likove spremne da nastave život u kući žrtve? Može li normalan ljudski um zamisliti monstruma koji čizmom gazi glavu muslimanske bebe u trpezariji kuće ili siluje djevojčicu od osam godina? Kojom imenicom nazvati autore Memoranduma? Kakva je to nacionalna biblija koja počiva na genocidu, a od ljudi pravi zločince. Šta reći o vladiki koji blagosilja zločince i drži propovjed u kojem poziva na klanje muslimana govoreći da je to najveći čin bogoštovlja i odanosti crkvi i bogu? Šta reći o bezobrazluku i drskosti srpskih zvaničnika koji odlučiše da Osnovnu školu u Srebrenici nazovu Njegoševim imenom? Na ovaj način srpski ultranacionalisti, patološki mrzitelji različitosti i civilizacijskih normi ponašanja, obožavaoci pljačke i ekstra profiti, pokušavaju narod držati u mraku mitomanije Dušanovog carstva, iako u neposrednom susjedstvu imaju izvanredan primjer čovječnosti.

U civiliziranim državama i zajednicama organizatori i počinitelji zločina su trajna moralna mrlja na savjesti svihgrađana. Generacije potomaka zločinaca osjećaju teret svojih predaka. Građanska društva odriču se takvih izroda i pokušavaju nadoknaditi i ublažiti patnje stradalnika i njihovih potomaka. Lideri naroda koji u svojim redovima imaju radikalne elemente spremne za činjenje zla, koriste sva pravna legitimna zakonska sredstva da spriječe širenje i oživljavanje takvih nakaznih ideja. Traže načina da se izvinu žrtvama i ulažu ogromne napore da žrtve prevaziđu traume i nastave, kakav takav, normalan život. Ne pada im napamet da pokušavaju relativizirati i opravdati zločince i zločin. Naprotiv, svim silama se trude da počinioce zločina stigne zaslužena pravda, a preživjele žrtve povrate svoja materijalna dobra. Pri tome država daje ogromna sredstva i ulaže veliku energiju u obnavljanju i stvaranju normalnog građanskog i demokratskog društva. Kod zapadnog sistema vrijednosti privatna svojina ima status svetosti. Slobodno možemo reći da privatni posjed i vlasništvo ima veću vrijednost čak i od samog čovjeka. Ovakav primjer imamo u odnosu Njemaca prema Jevrejima. Izvanredan primjer čovječnosti i humanizma postratnog odnosa između potomaka počinioca i žrtvi zločina. Nažalost, odnos Jevreja prema palestinskoj braći predstavlja zaborav vlastitog stradanja i tamnu mrlju na savjesti izraelske nacionalne filozofije.

Poučeni ovakvim primjerima imperativ i sveta obaveza svakog pojedinca bošnjačkog naroda jeste borba protiv zaborava. Stalno podsjećanje, pominjanje i priča o genocidu vodi upravcu nebeskog smiraja nevinih stradalnika. Ni po koju cijenu nedozvoliti da zločinac ostane miran sve dok ga ne stigne zaslužena kazna, predstavlja najbolju garanciju u borbi protiv ponavljanja zločina. Zaborav sigurno dovodi do saučesništva u zločinu. Zato vitalni nacionalni interes Bošnjaka jeste jedinstvo i borba protiv zaborava. Zahvaljujući zaboravu i olahkom prelaženju preko ovih svetinja u Banja Luci proslavljaju godišnjice genocida, a Crnom Gorom vladaju ratni drugovi Slobodana Miloševića. Ležernost prvih i obožavanje dželata u Crnoj Gori od strane drugih vodi u pravcu nestanka bošnjačkog korpusa. Dakle, posebna odgovornost i sudbina budućih bošnjačkih pokoljenja počiva u rukama Bošnjaka Crne Gore, nažalost sigurnih glasača vladajuće ratne partije. Ukoliko i dalje ostanu samo sigurni glasovi i poslušna glasačka mašinerija bojim se da uskoro u Rožaju, Plavu, Gusinju, Bijelom Polju… ne odjekne pjesma: „Krsna slava i tri prsta…“ Zar samo prije sto godina Bošnjaci Plava i Gusinja nisu preko noći genocidnim pokrštavanjem postali hrišćani? Taj događaj se desio u nezavisnoj Crnoj Gori, iako su Bošnjaci bili lojalni kralju, a Crna Gora u miru. Sve važne stvari u politici odvijaju se iza scene. Važni događaji počinju malim dešavanjima.

(bosnjaci.net)

Obilježavanje 20. godišnjice Republike Srpske, bio je samo još jedan od jasnih pokazatelja kakva je politika Vlade Srbije prema Bosni i Hercegovini. Na tom se skupu pojavio sami vrh susjedne države iako je njime obilježavano između ostalog  i najkrvavije razdoblje bosanskohercegovačke istorije. Politika Srbije prema BiH je u najmanju ruku dvolična i jasno se pokazuju namjere da se u miru dobije sve ono što ratom nije uspjelo da se osvoji.

Karakteristika politike Srbije prema BiH, ali i ostalim susjedima  je da u miru nastoji da ostvari ratne ciljeve, ocjenjuju bosanskohercegovački analitičari. Jasno je da se Tadićeva Srbija ne može pomiriti sa činjenicom da je izgubila Crnu Goru i Kosovo i da je zahvaljujući Miloševićevoj politici iz devedesetih svedena na užu Srbiju.

Zbog toga se danas prema susjedima se odnosi sa imperijalnom nostalgijom, kaže profesor iz Sarajeva Enver Kazaz. Sve to naročito je jasno ako se ima u vidu odnos Vlade Srbije prema Vladi Republike Srpske.

„Pri čemu se RS auto-kolonizira i postaje na svaki mogući način ovisna o Srbiji. Ta vrsta auto-kolonizacije RS je veliki inovativni doprinos Milorada Dodika i njegovog režima, koji ne uspijeva da ostvari političku viziju koja bi bosanske Srbe učinila preko BiH bitnim međunarodnim, političkim subjektom“, naglašava Kazaz.

Otvaranje škole sa imenom Srbije na Palama kraj Sarajeva, nejednak tretman studenata iz Federaciji i RS, specijalne i paralelne veze između jednog bh entiteta i susjedne Srbije, zajedničke sjednice entitetske sa srbijanskom Vladom samo su neki od jasnih pokazatelja odnosa Srbje prema Bosni I Hercegovini. Politka Srbije prema BIH je u najmanju ruku dvolična kaže novinar Senad Pećanin.

„Ta jedna dvoličnost i rekao bih čak nekorektan, licemjeran i neiskren odnos Srbije prema BiH, vidi se u ovome što je malo komentatora i analitičara primjetilo, kada predsjednik Tadić govori o BiH. On, objašnjavajući svoje veze Srbije sa RS, stalno govori da je iste takve veze ponudio i Federaciji. Postavlja se pitanje, ako takve veze, koje ima sa RS, nudi i Federaciji, zašto onda ne potpiše takav sporazum sa državom BiH? Nije valjda problem Brčko diskrit, zbog kojih je to nemoguće? Suština je u tome da Tadić BiH gleda upravo na način kako o njoj govori Milorad Dodik, kao u mehanički zbir dva entiteta koja su države na čekanju, prije svega RS, kao jedina država koja nema međunarodni subjektivitet i legitimitet, ali čini sve da ga stekne“, kazao je Pećanin.

Miješanje Srbije u unutrašnje odnose susjednih zemalja nikada nije prestalo kaže profesor Esad Bajtal.

„Ako Tadić dođe na Kosovo pa kaže da ga ne priznaje i da ga Srbija neće nikada priznati, a to Kosovo nema iza sebe ni Srebrenicu, ni Vukovar, ni Dubrovnik, ni Sarajevo. Onda dođete u Banju Luku i prizna nešto što ima iza sebe i Srebrenicu i Dubrovnik i Vukovar i Sarajevo, i šta sve nema, i 300 masovnih grobnica, onda je jasno o čemu se radi. Radi se o nastavku Miloševićeve, Tuđmanove, Karadžićeve i Bobanove politike. Više se to i ne krije, kao što se radilo nekih poslijeratnih godina. To se sada radi javno. Problem je što se ponašaju na taj način da više pomažu njima, nego konceptima na koje se pozivaju, ako se uopšte iskreno pozivaju. Više ne znate ko u ovoj zemlji hoće ovu zemlju, izuzev građana, koji nemaju gdje i koji nemaju šta“, rekao je Bajtal.

Tako su nedavno umjesto da traže pomoć od kolega iz MUP-a Federacije ili još važnije da uključe policijske organe države BIH, zvaničnici u RS pozvali da slučaj unošenja eksploziva u dvoranu Borik u Banjaluci, istražuje MUP Srbije. Sretko Radišić iz Srpskog građanskog vijeća to komentariše ovako:

„Bez odobrenja legalnih bosansko-hercegovačkih vlasti, niko nije dobro došao. Problem je u tome što naša ministarstva, što naša zakonom ovlaštena tijela, ne funkcionišu efikasno, ne funkcionišu pravovremeno. Jedan od problema je uspostava funkcije države BiH. Oni to koriste kao slabost. Ne može niko imati ulaznu vizu, a da to ne dobije od nadležnog organa BiH. Ma koliko da je važan, on ne smije bez tog odobrenja da uđe“, kaže Radišić.

Proslava dvadesete godišnjice RS na kojoj je bio kompletan vrh Srbije takođe govori puno o odnosu Srbije prema BIH. Adil Kulenović iz NVO Krug 99.

„Taj proces legitimizacije genocida u političkom polju je najopasniji po bosansko – srpsko – srbijanski javni prostor jer ga anestezira od demokratizacie, pluralizacija i borbe najboljih ideja u političkom polju za političku budućnost, i bosanskih Srba i Srbije, a u konačnici i regije u cjelini.“, ističe Kulenović.

Sve to jasno govori da predsjednik RS Milorad Dodik i predsjednik Srbije Boris Tadić pokušavaju na neki način da naprave reviziju krvave bosanskohercegovačke prošlosti, kaže profesor Enver Kazaz.

„Njihova odgovornost se ni na koji način ne može umanjiti činjenicom da imamo jedno zaista nacionalističko radikalno destruktivno ponašanje i politiku koju personificira MD. Mislim da je nova vlast, predvođena SDP, pokazala želju samo za osvajanjem fotelja. To je jedna, po BiH, katastrofalna politika koja znatno doprinosi da imamo ovakvu situaciju koja se svakim danom sve više pogoršava.“

Da situacija bude gora i teža u mnogome doprinosi činjenica da država Bosna i Hercegovina nema sposobnu vlast koja se može oduprijeti ovakvim pritiscima.

„Njihova odgovornost se ni na koji način ne može umanjiti činjenicom da imamo jedno zaista nacionalističko radikalno destruktivno ponašanje i politiku koju personificira MD. Mislim da je nova vlast, predvođena SDP, pokazala želju samo za osvajanjem fotelja. To je jedna, po BiH, katastrofalna politika koja znatno doprinosi da imamo ovakvu situaciju koja se svakim danom sve više pogoršava“, kaže Senad Pećanin.

Profesor Enver Kazaz zaključuje: „Sarajevo nema mogućnost da zasnuje ozbiljnu regionalnu politiku, naprosto zato što se unutarnji problemi BiH direktno reflektuju na politiku Predsjedništva. To Predsjedništvo nema političku viziju, a mislim da ono nema ni intelektualni potencijal za ozbiljnu novu bosansko-hercegovačku politiku. Kada je u pitanju odnos prema Srbiji, pa nema većeg poniženja nego da Predsjedništvo ode u Karađorđevo, simboličko i stvarno mjesto u kojem je dogovarana podjela BiH. Na drugoj strani, nema teže političke autodiskvalifikacije od toga kako Bakir Izetbegović hvali Tadića, dok on prima orden od negatora genocida, Milorada Dodika.“

Ljudi relativno brzo zaboravljaju. Zaboravljaju imena, događaje, likove … suočavaju sa novim problemima koje život donosi: posao, plate, stanovi, različite nepravde.

Kasim Mujagić je pisao: “Niste ni zapamtili kako treba, a već ste zaboravili”. Zaborav svoga više boli od zaborava tuđina. Kažu da ljudi umiru tek kad ih svi zaborave.

Mi sanžački Bošnjaci zadnjih godina se dosta sjećamo, obnavljamo pamćenje, naša zaborav je kao što pjesnik kaže “odloženo sjećanje”. Međutim, sve to izgleda nekako trapavo, neplanski, s brda- s dola i kao da se sjećamo a kao da ne pamtimo, odnosno sjetimo se na trenutak i baš tako zaboraviljamo. U nizu organizacija koje nastaju zadnjih mjeseci, možda nam je najpotrebnija organizacija koja bi nama Bošnjacima objasnila kulturu pamćenja, prioritete, kako se to pamćenje baštini, ukorjenjava u biće jednog naroda. Bošnjaci misle da se treba sjećati samo onih koji više nisu sa nama, ili događaja koji su se davno dogodili. Lično mislim da se treba sjećati  ponajprije onih među nama, koji su nepravedno zaboravljeni i zapostavljeni.

Ko se danas sjeća grupe od 25 uhapšenih 18. maja 1993. pod optužbom da su po naređenju S.Ugljanina formirali paravojne jedinice sa ciljem stvaranja države Sandžak ? Ili je možda bolje pitanje ko ih pominje?

Ta grupa nevinih Bošnjaka odvedeni su u kraljevački zatvor gdje su bili izloženi stravučnoj torturi. Istraga se vodila po članu 138. “udruživanje radi neprijateljske delatnosti” . Kada je 18.10.1993. Ugljanin prebjegao za Tursku kao prvooptuženi, istoga dana ova grupa  se tereti i po članu 116.  “ugrozavanje teritorijalne celine SFRJ”, dok za Ugljaninom biva raspisana potjernica.

U oktobru, njegovog 12 dana 1994. godine ovi nevini Bošnjaci u montianom političkom procesu bivaju osuđeni na robiju od 1- 6 godina.

Vrhovni sud Srbije 26.03.1996. poništava presudu suda u Novom Pazaru i vraća proces na ponovno suđenje. U junu iste godine prvooptuženi Sulejman Ugljanin se vraća iz Turske a proces miruje sve do marta 2001. godine kada Vojislav Koštunica amnestira Ugljanina a ostalim se obnavlja suđenje. Boris Tadić 2008. amnestira posljednjeg optuženog Šemsudina Kučevića.

Zadnje suđenje ovoj grupi Bošnjaka bilo 21. decembra 2011. i odloženo je za 26. 01. 2012. Sudjenje je u periodu od 1993 – 2011. odlagano čak 108 puta.

Ono što svakako ovaj slučaj dovodi u paradoksalnu situaciju jeste činjenica da je prvooptuženi Sulejman Ugljanin, prvo pomilovan, a onda i postavljen za ministra u Vladi, a ostali, uslovno rečeno “sljedbenici” prvooptuženog se i dalje terete. Sasvim je jasno da su ljudi koji se i dalje razvlače i matletiraju samo žrtve nagodbi i dogovora bošnjačkih političara sa Beogradom. Prema pouzdanim podacima koje je autor ovog teksta dobio, ministarka Malović je prije dva mjeseca bila u Novom Pazaru i uzela pomenuti predmet sa sobom. Te informacije kažu da je kasnije stigla naredba da se u toku ove godine svi optuženi (naravno osim pomilovanih) moraju osudit na onolike kazne koliko su bili u zatvoru pod istragom. Naravno iz razloga kako država ne bi plaćala odštete ovim nevinim ljudima i kako se ne bi ispostavilo da je ovo samo jedan u nizu primjera državnog terora spram Bošnjaka Sandžaka tokom 90/tih godina. No, sama činjenica da se ovaj postupak još nije završio, da je nekada prvooptuženi sada ministar u Vladi, činjenica da se visina kazne montira sa dužinom pritvora koji su ovi Bošnjaci proveli u zatvoru, govori da se državni terror i dalje nastavlja, međutim, danas uz blagoslov političara iz Sandžaka koji sjede u Beogradu.

Montirana optužnica i izjave su sastavljane u državnoj bezbjednosti a ovim nevinim Bošnjacima su donijete samo na potpis. Stvaranje države Sandžak je apsurd koji je smislila DB a kasnije optužnicu  podkrepljivo sam Ugljanin raznim izjavama po štampi. Iz razgovora koje sam imao sa pojedinim članovima ove grupe dobio sam uvjeravanja da su ostavljani sami, čak ni advokati nisu plaćani od silnih “naših” institucija, a mnogima su djecu hranile komšije. Nekoliko puta su se obraćali svim relevantnim institucijama u Srbiji pa i Borisu Tadiću iz čijeg kabineta je odgovoreno da je sudstvo u Srbiji nezavisno. Obraćali su se i zaštitniku građana Saši Jankoviću koji je odgovorio da je sud izuzet iz njegovog djelokruga. Obraćali su se svim značajnijim političkim partijama i ministrima Sulejmanu Ugljaninu i Rasimu Ljajiću, svi su ih makar udostojili odgovora i izrazili svoje žaljenje osim Ugljanina i Ljajića koji čak nisu ni kurtuazno odgovorili da su primili pismo.

Tragedija ovih ljudi i njihovih porodica paradigma je svih onih Bošnjaka u historiji koji su ostajali vjerni svom narodu.  Matletirani od vlasti, zanemareni i prezirani od naših vođa i institucija, zaboravljeni od naroda, kopnili su jedan po jedan od posljedica vjernosti svom topragu i narodu. Na zvjerski način prebijeni u novopazarskom i kraljevačkom zatvoru od posljedica batinjanja preselili su na Ahiret Ibrahim Faković (1995.) i prof. Hajriz Kolašinac (2000.). Danas su u teškom zdravstvenom stanju Hodo Jakupović i Zuhdija Hodžić, nalaze se na bolesničkoj postelji.

Nedužni: Fadilj Ugljanin, Zekrija Hajrovic, Hajro Aljković, Džemal Etemović, Šefćet Gračanin, Mustafa Alić, Hodo Jakupović, Adem Hasić, Šefkija Rašljanin, Safet Zilkić, Rifat Dupljak, Nedžib Hodžić, Hajriz Fejzović, Zuhdija Hodžić i Mirsad Hodžić, umjesto da budu zaštićeni i obeštećeni, a od naših institucija makar uvaženi, danas preživljavaju teške trenutke, iščekuju novo suđenje, ostavljeni sami sebi.

Dokle će u Srbiji postojati politički sudovi, montirani procesi, dokle će sandžački političari , organizacije i institucije šutjeti? Zašto se zaboravljaju najbolji sinovi Sandžaka, oni živi, oni među nama? Zar treba svi, jedan po jedan, da odu sa ovog svijeta da bi se onda sjetili njih, samo su neka od pitanja koja se nameću.

Pozivam naše institucije da stanu u zaštitu ovih ljudi, da se oglase, da im obezbjede pravnu zaštitu, da obavjeste međunarodne organizacije koje se bave ljudskim pravima o ovom slučaju. Pozivam nekad prvooptuženog , a sada munistra Sulejmana Ugljanina da se obrati javnosti o nekada svojim najbližim saradnicima za čiju nesreću je lično odgovoran. Neka napokon objasni svoju ulogu u ovom slučaju, neka objasni pod kojim uslovima su on i Šemsudin Kučević amnestirani. Pozivam i državu da prestane sa perfidnim državnim pritiscima i terorom, da prihvati na sebe odgovornost i da ove nevine ljude oslobodi krivice i nadoknadi im štetu.

A ovim sandžačkim sinovima i živim sandžačkim herojima poručujem da izdrže, neka znaju da ima ljudi koji ih nisu zaboravili. Vi niste htjeli izdati Sandžak i Bošnjake, znajte da ni oni vas nisu izdali. Izdale su vas samo naše vođe.

Ova predstavništva zvanično otvara Narodno vijeće Sandžaka (NVS) i početak njihovog rada označava potpisivanje ugovora između predsjednika Izvršnog vijeća Sandžaka i predstavnika Sandžaka u zemlji u kojoj je Predstavništvo otvoreno.

Koji su to ciljevi za koje će se ova Predstavništva zalagati kroz realizaciju svojih projekata?

U nekim zemljama, među kojima je na primjer i Bosna i Hercegovina, veliki broj Bošnjaka porijeklom iz Sandžaka nema riješen pravni status, pravo na liječenje i školovanje, iz razloga što ambasade, u ovom slučaju ambasade Srbije i Crne Gore, slabo vode brigu o njihovim pravima. Predstavništvo Sandžaka će nastojati da se uključi u rješavanje problema ove prirode koje imaju Bošnjaci Sandžaka.

Ova Predstavništva radit će na internacionalizaciji sandžačkog pitanja u svijetu uz obavezu da kulturu Bošnjaka Sandžaka predstave na najbolji način. Planira se pristupiti skupštinama, kao  što je na primjer skupština evropskih regija u kojoj se nalazi veliki broj regija i međunarodnih organizacija.

Predstavništva će u zemljama  u kojima su otvorena  graditi  Sandžačke Kulturne Centre (SKC) koji će promovisati bošnjačke kulturne vrijednosti kroz razne manifestacije. Jedan takav Centar je već izgrađen u Sarajevu i uskoro se očekuje njegovo svečano otvorenje.

Bošnjaci Sandžaka će dokazati da nisu otrgnuti od ummeta i zajednice kroz svoju institucionalnu borbu koja je javna i demokratska. Borit će se protiv opasne asimilacije Bošnjaka u tuđe kulture koja im se nameće kroz sistem školstva, medijsku propagandu i ekonomsku ovisnost.

U tom smislu, osnovana je Bošnjačka Nacionalna Fondacija (BNF) koja će obezbjeđivati finansiranje kulturnih, nacionalnih i drugih projekata Bošnjaka. Ova fondacija svoju osnivačku skupštinu je održala u okviru regionalnog skupa privrednika i predstavlja jedan od važnih stubova koji drže bošnjačku nacionalnu građevinu s obzirom na to da je finansijska neovisnost jedna od osnovnih kategorija svakog suvereniteta. Privrednici su potpisali akt kojim su se obavezali da će uplaćivati mjesečni iznos u Bošnjačku Nacionalnu Fondaciju kao vid vakufske investicije, a vakuf je najsigurniji vid institucije bilo da služi vjerskim ili nacionalnim interesima.

Sandžačka biznis asocijacija (SABA) je nedavno potpisala protokol o saradnji sa Udruženjima privrednika, kao što su Udruženje privrednika iz Tešnja (Bosna i Hercegovina), Udruženje privrednika iz Burse (Turska), kako bi u saradnji sa njima ojačala svoje projekte i realizaciju humanih ciljeva koje je sebi postavila.

Snažni osjećaj za kolektivitetom, jedinstvom, obavezama prema Zajednici  koje imaju mnogi Bošnjaci Sandžaka  danas utiče na buđenje svijesti i onih Bošnjaka koji su zapali u apatiju, malodušnost, te dozvolili da ih, u njihovom djelovanju, parališe strah od ,,jačega” čineći ih tako inferiornim u odnosu na druge. U tom smislu, Predstavništva Sandžaka pozivaju svoj narod na odvažnost, hrabrost i optimizam  sloganom  ,,Zajedno smo jači!”  Ovaj slogan se odnosi kako na Bošnjake privrednike, tako i na učenjake, umjetnike, univezitetske profesore i druge. Bošnjačka Akademija nauka i umjetnosti (BANU) koja uveliko radi na realizaciji svojih projekata  finansirat će se iz sredstava Bošnjačke Nacionalne Fondacije. Naši naučni kapaciteti više neće ovisiti od finansija sila dominacije koje su i na takav način vladale određenim narodima  nastojeći ih potčiniti i učiniti ovisnim i podaničkim.

Predstavništva Sandžaka zalagat će se za jačanje ekonomsko privredne saradnje između zemalja u kojima se nalaze i  Sandžaka.

Ovo Predstavništva podržavaju i programe evropske unije koji se odnose na prekograničnu saradnju zemalja u regionu.

Očekivana je prirodna potreba i motivacija Bošnjaka Sandžaka da se, nakon dugogodišnjeg tlačenja od strane srpsko – crnogorskog režima, bespoštedno angažiraju u svim projektima koji su u ineresu bošnjačkog naroda i Zajednice.

Jednom riječju, Predstavništva Sandžaka u svijetu imaju za cilj  zastupanje  kulturnih, ekonomskih, nacionalnih, političkih i drugih interesa Sandžaka prema svim relevantnim faktorima.

Mersada Nuruddina Agović

Bošnjaci! Ja, koji sam isto što i vi, govoriću vama, koji ste isto što i ja, samo ono što znam da je istina, i ništa vam neću slagati. Ljudi se boje reći istinu, a ne boje se slagati! Velika je njihova hrabrost prema Allahu džellešanuhu, i veliki je njihov strah od ljudi! Koliko takvi griješe! Ako ljude i prevare, Njega ne mogu prevariti, jer Allah sve zna, i zato zna da su slagali, a oni ipak lažu! Pa zar oni zaista ne znaju koga se treba plašiti, od čije kazne treba strijepiti, čije su zapovijesti dužni poštivati!?

A lagali su nas Bošnjake mnogo. I lagali su nas mnogi! I oni za koje smo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro, i oni za koje nismo znali da nas lažu i da nam ne misle dobro! Lagali su nas i oni koji nisu bili Bošnjaci, lagali su nas i Bošnjaci, lagali su i o drugima i o sebi, a najviše su lagali o nama, Bošnjacima! Lagali su da nas Bošnjaka nema, i da nas nikada nije ni bilo; lagali su da smo bili narod gluhih i nijemih i da smo tek od njih naučili govoriti, i da zato, jezik kojim govorimo ne može biti naš bosanski, nego samo njihov, srpski ili hrvatski, već prema tome kako je kojim Bošnjacima zapala ta sreća da ih, onako nemušte, jedni ili drugi govoru nauče; lagali su nas da mi Bošnjaci nikada nismo imali svoju državu Bosnu; lagali su nas da smo vjeru pradjedovsku izdali, i tuđu vjeru primili, samo da glavu spasimo!

I zamalo, te bi nas sa tim lažima nama samima otuđili i sa našom bošnjačkom dušom nas zavadili, ali Allah dade i nađoše se ljudi Bošnjaci, umni i hrabri, mudri i čisti, koji uz Njegovu pomoć, učiniše te nam zrak istine osvijetli dušu, pa sve što smo zaboravili o sebi, ono sve što jesmo, iziđe iz mraka zaborava, ukaza se pred našim očima i ugnijezdi se u našim srcima.

Onim Bošnjacima koji ne smiju istinu reći

Velika snaga leži u pričama. Zato priče ne nastaju slučajno, spontano, bez povoda i bez cilja. Ako je priča dobro smišljena, sjeme posijano u njoj, niknuće taman kad ljudima najviše zatreba onoga što izgleda kao da im je najpreče. Ali ono što je najpreče, nije uvijek ono što izgleda kao da je prvo, ni ono što izgleda kao da je najpotrebnije. Pogotovo treba znati da ono što nam izgleda prvo i na šta se prva misao usmjeri, nije uvijek ono što je najbolje, ono što je najvrijednije, ono što čovjeku valja učiniti! U smrtnoj opasnosti, prva misao je pobjeći, i svakom se čini da je najpreče spasiti glavu. Ali ako je za spas glave potrebno da se izgubi obraz, onda je obraz preči! Zato, suprotno uvriježenoj i sistematski pothranjivanoj predrasudi, ne priča priče samo narod. Mnoge od navodno narodnih priča, nije ispričao narod, nego ih je, kao šugavu ovcu u stado, u narod pustio neko drugi. A zna se da jedna šugava ovca ošuga cijelo stado!

Jedna od takvih “narodnih priča“, puštena davno među Bošnjake (ja tu priču nikada nisam čuo kod drugih naroda, iako sam je na moju veliku žalost često slušao upravo kao “narodnu priču“ među Bošnjacima) jeste Priča o hrđavom psu. Zbog očigledno demagoške i defetističke poruke upućene Bošnjacima, ovu priču prenosimo u osnovnim crtama:

Kao biva, u nekog čobana, zajedno sa dobrim i pametnim psima, uz stado bilo i neko pašče koje je po cijeli dan i po svu noć lajalo. U planini bio vuk, ali podalje od ovog stada. Pođe taj vuk svojim poslom na jednu stranu, ali čuje onog lajavog psa. Tako jednom, tako dvaput. Upamti to vuk, te čim ujagmi malo slobodnog vremena, ode da vidi to pašče koje mu svojim lavežom ne da ni da se na mirnu odmori i odspava. Vuk dođe na ono mjesto odakle se čulo lajanje, a kad tamo cijelo stado. I pojede vučina i ovce i čobana, i dobru paščad, a samo se ono lajavo pašče spasi! 

Priča je višestruko zanimljiva, ali ćemo se mi zadržati samo na već spomenutoj centralnoj poruci Bošnjacima, i očiglednoj neautentičnosti ove kvazi narodne priče, koja potvrđuje da je spravljena u retortama ideoloških laboratorija naših susjeda sa jasnim ciljem da obeshrabri Bošnjake i da im stvori osjećaj nemoći i tupe pokornosti.

Poruka je prijeteći jasna: Bošnjacima valja pognuti glavu i ušutiti se, da ne bi privukli pažnju vuka koji ih je nekim slučajem do tada smetnuo s uma. Dok šute i trpe, i ako od sebe otjeraju onoga koji glasno govori (laje) protiv dušmana, dušman (vuk) će ih bar za neko vrijeme ostaviti na miru. Oni koji ne spominju dušmane (koji ne laju) su kao dobri psi koje treba hraniti i držato iz stado. Pas koji laje i kada vuka nema, dozvaće vuka (dušmana), prije ili kasnije, i eto vam belaja! Zato, pamet u glavu, Bošnjaci! Otjerajte one ljude (paščad) među vama koji opominju (laju) da je vuk u planini, a dušman u blizini! Ako šutite, možda vas vuk zaobiđe i poštedi! U suprotnom, i vas i vašeg čobana vuk će pojesti, a samo će ono lajavo pašče ostaviti u životu, da mu se nađe i da ga podsjeti na vas, kad se opet poneka od rasutih ovaca ojanji i kad novo stado za klanje saberete!

Strašno da strašnije ne može biti! Što je još gore, sami Bošnjaci su tu priču progutali kao mudru pouku, i po pravilu upravo oni su prvi koji tjeraju od sebe svoje najbolje ljude. Čim neki Bošnjak digne glavu i jasno i glasno progovori istinu o opasnostima koje Bošnjacima prijete, skoče mnogi Bošnjaci kao jedan da mu usta zatvore i natjeraju ga da ušuti, taman kao da je ono pašče. Ali ono što je najgore jeste da niko ne vidi koliko je ova priča neautentična i ideološki fabrikovana, koliko je jasno da nije bila, niti je mogla biti narodna priča. Kao prvo, niko ne vidi da se sakrilo i preskočilo ono što je u priči najbitnije: naime da blizu stada zaista živi pravi vuk koji jede ovce, i da tog pravog vuka lajavi pas nije ni izmislio, ni stvorio, kao i to da nije ovaj pas pojeo ovce i čobana, nego upravo taj isti realni vuk, na kog je on lajao i opominjao danju i noću! Kao drugo, ko god zna bilo šta o vukovima, zna da oni bježe od laveža, a ne da ih lavež privlači, tako da pas koji neprekidno laje zapravo indirektno već brani stado od vukova! Istina je u stvarnosti direktno suprotna ovoj priči! Vuk se odluči da napadne stado samo kad zavlada tišina, dok ovce planduju ili pak, u gluho doba noći, kada popusti pažnja čobana, a psi se ušute i zadrijemaju. Kamo sreće da svako stado ima psa koji neprestano laje, danju i noću, imalo ili nemalo vuka u blizini! Nikada, ali zaista nikada – i to će vam potvrditi svako ko je bio makar jednom sa ovcama u planini u kojoj ima vukova – vuk neće napasti stado ako njegov dolazak najavi gromoglasni lavež, jednog ili više pasa, svejedno! I zato ovčari i čobani posebno cijene pse koji laju i opominju, jer su im oni od najveće pomoći, a ne uzrok njihove propasti, kao u ovoj priči-podvali!
O tome koliko je inače ponižavajuća i kulturološki neprihvatljiva osnovna podjela uloga u Priči o hrđavom psu, u kojoj su Bošnjaci prikazani kao potpuno nemoćne ovce pred svemoćnim vukom, a njihov najbolji branilac koji ih bez prestanka opominje na opasnost, žigosan kao glavni krivac za njihova stradanja, pa im preostaje samo da pognu glavu i šute hrabreći se oportunističkim biserima kao što su - krmka niz dlaku, ne talasaj, kraju lađu, prvi pjevac završi u loncu, najviše junaka je pod zemljom, pognutu glavu sablja ne siječe – treba jednom napisati studiju od pet tomova na devet hiljada stranica! Hoće li ovaj strah nekada prestati, ima li uopšte kraja tim blasfemičnim epizodama ekscesivnog nacionalnog mazohizma!? Pa zar ne znamo da krmku ne treba ni prilaziti, i zar se ne bi i okeani usmrdili da nije talasa, i čemu lađa koja je stalno vezana za obalu, i zar se ne zakolju najprije upravo oni pijetlovi koji ne pjevaju i sabah ne najavljuju, zar kukavice ne umiru i ne završe pod zemljom, i zar upravo osuđenik na smrt glavu ne pogne da mu je sablja, sjekira ili giljotina tako pognutu odsiječe!?

Zato, o vi među Bošnjacima koji ne smijete istinu reći, ne budite ovce, ne plašite se, ne tjerajte od sebe onoga koji vam istinu govori i koji vas danju i noću na opasnost opominje, već ga slijedite i pomozite mu, isplovite na pučinu, sa valovima se hrvite, prvi sabah najavite, pred cijelim svijetom glavu ponosno podignite – jer vama priliči da je pognete samo pred Allahom jedinim!

O identitetu Bošnjaka, samo sa Bošnjacima

Treba odmah reći da Bošnjak koji sebe i svoju naciju dovoljno poštuje, jednako kao i bilo koji Englez, Nijemac, Italijan, Turčin, ili čovjek bilo koje druge nacionalne pripadnosti, jednostavno nikada neće dozvoliti pripadnicima drugih nacija da uopšte dovedu u pitanje postojanje njegove nacije i njegov sopstveni nacionalni identitet, niti da ga pretvore u predmet bilo kakve debate, a svaki pokušaj da se o tome razgovara odbiće sa gnušanjem kao krajnju nepristojnost! Ovaj razgovor o identitetu Bošnjaka, jeste neka vrsta porodičnog razgovora, diskusija među nama Bošnjacima, i samo tako ga treba razumjeti. Mi nikome ništa ne dokazujemo o sebi, jer niko nema legitimitet da nas Bošnjake o nama pita. Neka se zna još i ovo: Nikome ko nije Bošnjak, nisam dužan račun polagati o tome ko sam, niti sam voljan pristati na njegovu drskost da mi drži pridike o nacionalnom identitetu Bošnjaka! Sa Bošnjacima je drugačije. Bošnjaci imaju veliki bonus u tom pogledu, najprije jer su Bošnjaci, a zatim i zato što o svojoj naciji i svojoj historiji zaista malo znaju, razumije se ne svojom krivicom, nego zbog cijelog stoljeća gaženja, brisanja i poricanja bošnjačkog nacionalnog identiteta, sistematski organizovanog i provođenog od svih onih koji su tokom posljednjih 120 godina držali vlast nad prostorima Bosne! Ipak, dužan sam istaći metodološki značajnu činjenicu da u svakoj diskusiji o potpuno očiglednim ili aksiomatski jasnim temama, pa stoga i u ovom razgovoru o identitetu Bošnjaka, cilj nije dokazati, nego pokazati! Jer, dokazuje se nešto o čemu postoji nekakva dilema, makar bila samo teorijska ili logička zasnovana, neka pojmovna nejasnoća koja se duguje nesigurnosti našeg iskustva ili nepouzdanosti ljudskog razuma. Ono što je očevidno, dakle, ono što nam se ukazuje kao evidentno (kako u smislu kartezijanski shvaćene unutrašnje intuitivne evidencije, tako i u smislu naše potpune psihološke sigurnosti u realno postojanje neposrednih činjenica iskustva), to se u principu nikada ne dokazuje! Onima koji to ne razumiju i poslije svih tumačenja riječima, pojmovima i logikom, ove evidentne istine prosto se moraju “nacrtati”, kao što onome koji, gledajući s brda grad u dolini, ne umije da se orijentiše i ne uspijeva prepoznati svoju sopstvenu kuću, ne treba dokazivati da ta kuća postoji, jer on to zna najbolje, nego mu je prosto treba prstom pokazati! Dakle, za one među Bošnjacima koji nikada nisu imali priliku da saznaju istinu o sebi, svom narodu, svojoj kulturi , svom jeziku i svojoj historiji i državi, za one koji su nešto čuli ali teško shvaćaju, ili još teže prihvaćaju istinu o sudbini svog naroda, za one koji pate od amnezije, kao i za one koji imaju problema sa osjećanjem sopstvenog bošnjackog identiteta, evo malo “crtanja”” i malo pokazivanja prstom!

Bošnjački nacionalni identitet nije tema koja bi s razlogom mogla biti upitna u bilo kom, izuzev u sasvim hipotetičkom kontekstu; ne više i ne drugačije nego onoliko i onako koliko i kako bismo se mogli hipotetički pitati o realnosti svijeta. Razumije se, osporavanja identiteta Bošnjaka iz hegemonističkih, asimilatorskih, ideološko-političkih i drugih negatorskih, odnosno, otvoreno neprijateljskih motiva, ne treba smetnuti s uma. Ali o onima koji to pokušavaju i o njihovim “argumentima”, kao o lanjskom snijegu! Kao što se kaže: “Neka puknu dušmani!” Naše je da se onim što je istinito, dobro i lijepo zabavimo, koje je iz neupućenosti, neznanja, ili kakve druge zablude i greške postalo žrtva stoljetne proizvodnje noćnih lagarija, smišljanih po nacionalističkim institucijama naših susjeda, usmjerenim protiv Bošnjaka.

Slijedeći potrebu da nacrtamo i pokažemo istinu o nacionalnom identitetu Bošnjaka, onima koji su, ne nužno svojom krivnjom, zaglibili u pojmovnu konfuziju, kao i onima sa benignim astigmatizmom koji im smeta, pa ne vide jasno ni sebe, niti umiju pronaći i prepoznati svoju kuću s ovog brda predrasuda na koje su popeli Bošnjake kroz ovih sotitinu godina, krenimo sa crtanjem i pokazivanjem. Kao što ni ”najtvrdokorniji skeptik ne može ozbiljno i ni za trenutak dovesti u pitanje najdublju sopstvenu intuiciju realnosti svijeta” (dakle, ne može drugačije nego uz sasvim hipotetičku pretpostavku da može i ono što zna sigurno da ne može!) – ovdje podsjećamo na priznanje Davida Hume-a, jednog od najtvrdokornijih skeptika u historiji svjetskog skepticizma, koji je upravo ovom formulacijom relativizirao i zapravo ukinuo sopstveni hipotetički skepticizam! – jednako tako ni najtvrdokorniji među osporiteljima bošnjačkog identiteta u dugoj, bezuspješnoj i uzaludnoj historiji osporavanja ove istine, ne može ni za trenutak ozbiljno dovesti u pitanje najdublju intuiciju realnosti identiteta Bošnjaka!

Namjesto bilo kakvih arhivskih dokumenata, pravnih odluka, ukratko – umjesto administrativno kreiranih papira – dovoljno je prosto demonstrirati evidenciju činjenica. Kojim dokumentima treba dokazivati postojanje zvijezda!? Zar o postojanju okeana znamo tako što ga potvrđuje nekakvo ćage, nekakva pravna odluka, ili patentirane formulacije registrovane u naučnim studijama!? Šta bi moglo više učvrstiti njihovu apsolutnu izvjesnost, koje bi institucije mogle svojim pečatima dopunski potvrditi da zvijezde i okeani postoje sasvim nesumnjivo i nezavisno od svih iskaza o njima, kao apsolutna ontološka datost!? Jednako tako, kao nebo i kao okean, Bošnjaci, kao uostalom, ni jedan narod, ne bivaju po dekretu, niti su nastali ukazom, nego jesu i bivaju svojom sopstvenom neporecivošću. Nasuprot zabludama pravnog fundamentalizma, sve sociološke teorije, ideološke platforme i politički dekreti završavaju u granicama interpetacije različitih aspekata jedne nacije, odnosno, naroda, što konkretno znači da ne stvaraju ni društvo ni društvene odnose, i da utoliko, nemaju nikakvu konstitutivnu moć. I za svo vrijeme koliko su ustavi, zakoni, pravni dokumenti, ukazi vladara i državne odluke, odricali postojanje Bošnjaka i zabranjivali da se njihov bosanski jezik nazove svojim imenom, Bošnjaci su postojali i Bošnjaci su govorili svojim bosanskim jezikom! Kao što svi znamo, postojanje ili nepostojanje jednog naroda ne zavisi od volje, namjera, zaključaka ili dokumenata nikakvih državnih autoriteta, niti od bilo kojih instanci svjetske nauke i politike, sabranih u jedno i uzetih zajedno. Nauka i legislativa su, u odnosu na predmet svojih ingerencija, uvijek i samo regulativne instance, nikada konstitutivni faktori. Ni nauka, ni pravni sistem, ne mogu ni stvoriti, ni poreći postojanje jednog čovjeka, još manje stvoriti ili poreći postojanje jednog cijelog naroda! I to se mora imati na umu kada je riječ o bilo kom narodu. A Bošnjaci nisu bilo koji narod! Napomena za one neupućene!

Obaveza jasnosti zahtijeva polemički maksimalno izoštrenu formulaciju centralnih činjenica na kojima se zasniva ovo izlaganje. Konkretno, to obavezuje na radikalnu analizu. Analizirati radikalno, znači otresti busenje predrasuda sraslo za korijenje istine, tako da se može, kada se korijen jasno ukaže, nacrtati i pokazati prstom tu istinu prosvijećenima i dobronamjernima među onim Bošnjacima koji žele razumjeti, a još ne razumiju ili ne vide da su Bošnjaci onoliko jasno i nedvosmisleno narod sa sopstvenim identitetom, kao što je jasno i nedvosmisleno da je Zemlja okrugla.

Crtanje i pokazivanje

1. Bošnjaci su narod.
2. Bošnjaci su narod koliko i svaki drugi narod u svijetu, ni manje, ni više.
3. Bošnjaci su Bošnjaci. A = A! Niti su Srbi, niti su Hrvati. Kao što su Srbi = Srbi, a Hrvati = Hrvati.
4. Iako žive u državi koja se stoljećima zvala Bosna, a danas (od nedavno) se zove Bosna i Hercegovina, ne postoji, niti je nekada postojala nacija Bosanci i Hercegovci, kao ni nacije Bosanci, odnosno, Hercegovci. Ako bi se istanelogična logika, koja se kroz ovaj rogobatni naziv i golu floskulu danas forsira sa providnim šovinističkim ciljem da se negira nacionalna odrednica Bošnjaci kao jedino legitimno ime nacionalnog identiteta Bošnjaka, primijenila na susjedne države Srbiju i Hrvatsku, o građanima Srbije bismo govorili kao o Srbijancima i Šumadincima, dok bismo građane Hrvatske nazivali Hrvatinci i Dalmatinci. Naime, i odrednica Bosanci i odrednica Hercegovci, po svojoj sadržini su potpuno nedvosmisleno teritorijalne, a ne nacionalne, jednako kao i odrednice Hrvatinci, Srbijanci, Šumadinci, Dalmatinci. Ali zato su odrednice Bošnjaci, Srbi, Hrvati, po svom karakteru par excellence nacionalne a ne teritorijalne! Dakle, jasno je da je forsiranje pojma Bosanci i Hercegovci, neodrživo jer potpuno ukida bilo kakvo nacionalno određenje, zato što niti semantički, niti logički ne izražava nacionalno pripadnost. “Ali upravo to je i bio cilj njegovog uvođenja i forsiranja” – govore nam oni koji su ga uveli i koji na ovom pojmu insistiraju. “Upravo zato mi ćemo ga i ukinuti!” odgovoramo im mi. Kao što niko u Srbiji ne govori da u Srbiji žive narodi Srbijanci i Šumadinci,nego samo i isključivo za nacionalno određenje se upotrebljava odrednica Srbi (i vlada, i akademija, i muzika, i jezik, i kajmak, i fudbal su srpski, a ne srbijanski); i kao što nikoga u Hrvatskoj nećete čuti da kaže kako u Hrvatskoj žive narodi Hrvatinci i Dalmatinci, ni da je bilo šta hrvatinsko, nego je sve samo hrvatsko (i vino, i otoci, i kravata, i zagorje, i književnost, i slikarstvo); tako u Bosni i Hercegovini živi narod Bošnjaci, kao i pripadnici svih drugih naroda, već prema tome kako se sami izjasne, ali nikakvi Bosanci, i nikakvi Hercegovci, ponajmanje pak Bosanci i Hercegovci, minotauri, kentauri… i druga čudovišta nacionalističke anti-bošnjačke mitologije. I jednako tako mora se jasno i nedvosmisleno, govoriti o bošnjačkoj kulturi, bošnjačkoj književnosti, bošnjačkoj umjetnosti, bošnjačkom slikarstvu, bošnjačkim planinama i bošnjačkim rijekama. Beskrupuloznost negiranja naroda Bošnjaka, kulminira u javnom govoru medija i političkih figura o žrtvama masovnih zločina i genocida u Srebrenici, kada se umjesto o Bošnjacima, govori o Bosancima i Hercegovcima. U gorkom cinizmu, čovjeku dolazi da pita koliko je bilo ubijenih Bosanaca, kolikoHercegovaca, i da li je uopšte bio ubijen neki Bošnjak, ako su sve žrtve bile Bosanci i Hercegovci! Zna se i ko i zašto uporno izbjegava konkretnu nacionalnu identifikaciju žrtava: isti oni koji su počinili zločine nad Bošnjacima, i branitelji njihovih zločina! Bošnjacima, narodu nad kojim su ovi zločini počinjeni, niko ne može oduzeti pravo na prebrojavanje svojih nevinih civilnih žrtava masovnih zločina i genocida, kao što niko nema pravo zataškavati svoje zločine prešutkivanjem nacionalne pripadnosti Bošnjaka, pobijenih upravo zato – i samo zato! – što su bili Bošnjaci! Znajte, zločinci i branitelji zločina počinjenih nad Bošnjacima, da vam vaše podmuklo lukavstvo po formuli: Ubijaćemo ih kao Bošnjake, ali ih nećemo brojati kao Bošnjake! – neće proći dok ima Bosne i dok bude Bošnjaka!
5. Za razliku od nekih Srba, odnosno od nekih Hrvata, i konačno, od nekih Crnogoraca koji, iako za sebe znaju da nisu Bošnjaci, ipak tvrde da Bošnjaci jesu Srbi, odnosno da Bošnjaci jesu Hrvati, i/ili Crnogorci, za ovu klasičnu fatamorganu imaju opravdanje u činjenici da je ona direktna posljedica uma pomućenog bolesnim nacionalizmom, za čuditi se je i ibretiti, što čak i neki Bošnjaci, koristeći se pravom na sopstvene zablude, i danas prihvataju te potpune besmislice, kao “svoju istinu”!
6. Ovaj brodolom elementarne logike desio se tim Bošnjacima iz više razloga:
a. zbog prakse sistematskog denacionalizovanja Bošnjaka, od strane spomenutih susjeda, prvih komšija, Srba, Hrvata i Crnogoraca, koji su iskoristili svoju nadmoć u institucijama državne vlasti;
b. takvu denacionalizatorsku praksu nametnule su vlasti Bošnjacima u Bosni, na cijeloj njihovoj teritoriji, kao i svugdje gdje su Bošnjaci živjeli u zajedničkoj državi, inspirisani vjerovanjem da će odricanjem identiteta Bošnjacima, jače potvrditi, brojno uvećati i podići na viši kvalitativni nivo sopstveni identitet;
c. važan moment bio je utemeljen i na očekivanju da će Bošnjaci, prihvatanjem tuđeg identiteta vremenom uistinu izgubiti sopstveni indentitet i postati približni i drugorazredni, ako već ne pravi i čistokrvni Srbi, Hrvati, Crnogorci. Identitet se ne može promijeniti nikakvim preimenovanjem – lekcija za tupoglavce! – mogu se promijeniti samo podaci i iskaznice o identitetu, ne i sam identitet! Zbog toga je nužno slijedilo ono što se i desilo, odnosno, ono što se nije desilo, iako je bilo planirano da se desi: niti su Srbi postali više Srbi, a Hrvati više Hrvati time što su svojatali Bošnjake (i što bi još uvijek da ih svojataju), niti su oni Bošnjaci, koji su sebe porekli a drugima se obrekli, prestali biti Bošnjaci i zbilja postali drugo nego što su bili, kada su u džep stavili ličnu kartu sa promijenjenom oznakom nacionalnog identiteta! U suštini, jasno je da su i jedni i drugi i treći, i nakon te verbalne transmutacije, u ontološkom nivou ostali isti oni koji su bili i prije nje. Bošnjak nije postao Crnogorac time što je pristao da ga ubroje u grafu “Crnogorac musliman” ili “Musliman”, niti je prestao biti Bošnjak ni postao “Srbin” i “Hrvat”, time što su ga u svoju evidenciju upisali kao Srbina ili Hrvata. Jedina realna razlika sastoji se u tome što se oni Bošnjaci koji su promijenili dokumente o nacionalnoj pripadnosti, na moralnom horizontu postali nešto manji nego što su izgledali prije tog administrativnog čina promjene nacionalnog identiteta.
7. Realno, ni jedno, ni drugo ni najmanje ne dovodi u pitanje bošnjački identitet, niti predstavlja gubitak za Bošnjake kao naciju. Zato što:
a. ono što samo otpada i nije nešto što vrijedi nazvati “gubitkom”. Kako kaže bošnjačka uzrečica: “Što visi, nek’ otpada!”, ili, uz Nietzsche-ovu riječ:, “Onoga ko ne može letiti, treba ostaviti da što brže padne”;
b. jer je pravo na zabludu jednako neprikosnoveno kao i pravo na istinu. Sva je razlika među ljudima oduvijek bila u onome čemu po svojoj prirodi teže: zabludi ili istini. Ko neće da progleda, ne treba mu silom vraćati vid; c. najzad, jer onaj koji ne prihvata sebe kao sopstveni temelj, nije ni dobitak, ni gubitak za nikoga, pa tako ni za sebe.
8. Historijski, zabunu je izazvalo najprije pravoslaviziranje i zatim posrbljivanje Bošnjaka nastanjenih u oblastima Bosne koje su se dodirivale sa nacionalnom državom Srba i stoga bile pod direktnim utjecajem njihove nacionalne crkve, i paralelno tako, katoliciziranje a onda i hrvatiziranje – kroatiziranje – Bošnjaka iz onih područja Bosne koja su se nalazila u zoni aktivnog prisustva i djelovanja katoličke crkve, kao i sa relativno autonomnim hrvatskim teritorijama u sastavu Austro-ugarskog carstva, uz granice Bosne.
9. U svjetlu ovih činjenica jasno je da su takozvani “Bosanski Hrvati” mahom zapravo nekada bili Bošnjaci, koji su pod pritiskom povijesnih okolnosti, u određenom periodu asimilirani vjerski i/ili nacionalno. Oni koji danas sebe vide u grafi “Bosanski Srbi”, jednako tako su velikom većinom prethodno bili Bošnjaci, kasnije prevedeni u pravoslavlje i nacionalno opredjeljeni kao Srbi. U tom smislu, nema nikakve sumnje da od ukupnog broja građana BiH koji se danas izjašnjavaju kao Srbi/Hrvati, daleko najveći procenat čine nekadašnji etnički Bošnjaci.
10. Bošnjaci nisu nastali od nekog drugog naroda, nego su se formirali kao narod/nacija iz sopstvenog demografskog izvora i konstituisali se u autentičan narod na sopstvenim etničkim i kulturnim temeljima!
11. Počeci državnosti Bosne, na teritoriji na kojoj od vajkada žive Bošnjaci, datira od početka XII vijeka, konkretno 1130. godine, kada je Vizantija za ovo područje uvela neke administrativne elemente vazalnog statusa. Država Bosna kao suverena sila u regionu osnovana je 1180. godine, nakon što je vizantijski car Manuel I Komnen predao vlast nad Bosnom u ruke Kulina Bana. U toku svoje vladavine, koja je trajala 24 godine (od 1180. do 1204. godine), uprkos žestokim napadima sa svih strana, uspio je očuvati samostalnost Bosne i učvrstiti njenu moć. Posebno značajan podatak za povijest Bošnjaka, njihovog identiteta i jezika, predstavlja čuvena Povelja Kulina Bana. Objavljena 29. avgusta 1189. godine, dakle prije punih 822 godine, ova Povelja je:
a. napisana bosanskim pismom poznatim pod imenom bosančica;
b. na bosanskom jeziku;
c. država je imenovana imenom Bosna;
d. stanovnici države Bosne nazvani su Bošnjani!
Uz sve ovo, Kulin Ban je osnovao religijski tolerantnu i čak, prvu i jedinu oficijalno multireligijsku državu na tlu Europe! Kroz sljedeća dva stoljeća kraljevina Bosna je sve više jačala, da bi krajem XIV vijeka postala regionalna super sila. Naime kada se 26. oktobra 1377. godine Tvrtko krunisao za kralja, njegova titula glasila je Kralj Bosne, Srbije, Hrvatske, Huma, Usore, Soli, Dalmacije, Donji Kraji, Kotora… a teritorija Bosne uključivala je i Šibenik, Trogir, Split, otoke Brač, Hvar i Korčulu, kao i Bokokotorski zaliv sa gradovima Novi i Kotor. Bosna je kao država izgubila nezavisnost 1463. godine, dakle pune 74 godine poslije poraza srpske države na Kosovu. Ove nepobitne historijske činjenice, uključujući i to da je Bosna u periodu dužem od 350 godina prije dolaska Osmanlija, bila suverena država sa statusom kraljevine i da je obuhvatala centralni dio Dalmacije, sa tri najveća otoka, kao i Bokokotorski zaliv, čine potpuno deplasiranom svaku diskusiju koja dovodi u pitanje postojanje državotvorne tradicije Bošnjaka i njihovu vlast nad svojom matičnom zemljom Bosnom, dok one koji bi to ipak pokušali, pravi smiješnim i jadnim blebetalima! A ono što su bili kadri učiniti prije osam stoljeća, Bošnjaci su bili kadri učiniti i sada, osam stoljeća kasnije: uspostavili su svoju suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu!
12. Jezik Bošnjaka je izvorno i autentično bosanski. Ni srpski, ni hrvatski; ni srpsko-hrvatski, ni hrvatsko-srpski. Historijski, odnosno, hronološki, bosanski jezik oficijaliziran je znatno prije srpskog i hrvatskog jezika. Prvi poznati rječnik bosanskog jezika napisan je 1626. godine, a štampan je 1631. godine, dakle gotovo dvije stotine godina prije prvog rječnika srpskog jezika, koji je, na osnovama bosanskog jezika, sačinio Vuk Karadžić, i više od dvije stotine godina prije nego što je Ljudevit Gaj kodificirao hrvatski književni jezik, takođe pod snažnim utjecajem bosanskog jezika. Ako podsjetimo na činjenicu da je bosanski jezik pod svojim imenom i svojim pismom nazvanim bosančica,ubilježio i osvjedočio svoje postojanje još krajem IX, i početkom X vijeka na čuvenim Humskim pločama, a uveliko funkcionirao i kao jezik i kao pismo od vremena Kulina Bana kroz cijeli period svoje do otomanske državnosti, biće nam jasno koliko je duga tradicija bosanskog jezika, koliko je dubok njegov utjecaj na kasnije kodificiranje modernog sprskog i hrvatskog jezika, prije nego što je naziv “bosanski jezik” oficijalno zabranjen. U procesu početne kodifikacije u književne jezike, srpski i hrvatski jezik se oslanjaju na temelje bosanskog jezika i ostaju unutar njegovih gramatičkih, i posebno, semantičkih koordinata. Zbog toga se, na osnovu činjenica iz historije lingivistike na prostorima gdje danas žive ova tri naroda, može konstatirati da je srpski književni jezik istočna, a da je hrvatski jezik zapadna varijanta bosanskog jezika. Ovo se jasno vidi i iz činjenica da je spomenuti rječnik srpskog jezika Vuka Karadžića, zaista naslovljen kao “Rječnik” a ne “Rečnik”, i da je u njemu isključivo i bez izuzetka upotrijebljen bosanski izgovor: postoji samo forma “čovjek” nigdje “čovek”; “dijete” a nigdje “dete”; “mlijeko”, “lijepo”, “vrijedno”, a nikada “mleko”,”lepo”, “vredno”, i td. Na najvećem dijelu teritorija Srbije i Hrvatske (praktično, izuzetak su samo teritorije koje se nalaze neposredno uz granice sa Bosnom), govor Srba i Hrvata i danas znatno odudara od kodificiranog oblika njihovog književnog jezika, tako da i jedni i drugi moraju učiti svoj književni jezik, koji je, kao što je već pokazano, u biti kodificirana varijanta bosanskog jezika. Naprotiv, na cijeloj teritoriji Bosne, bosanski jezik je do danas ostao prirodna podloga govora koji se povijesno konstituisao upravo kao maternji jezik svih stanovnika na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine, kako za ateiste tako i za vjernike, bez obzira jesu li oni muslimani, pravoslavci ili katolici, odnosno, izjašnjavaju li se kao Bošnjaci, ili kao “(Bosanski) Srbi”, odnosno kao “(Bosanski) Hrvati’.
13. Vjera Bošnjaka je islam. Bošnjaci su, uz Albance i Turke, jedan od tri naroda Europe čiji pripadnici su u najvećem broju muslimani. Treba imati u vidu da je država Bošnjaka kraljevina Bosna, tokom cijelog svog postojanja, dakle od 1180. do 1463. godine. bila i prva i jedina multireligiozna država, sa zakonski regulisanom vjerskom i kulturnom tolerancijom. Kao takva, Bosna je predstavljala ne samo potpuni izuzetak koji je odudarao od prakse i propisa svih drugih europskih država iz tog perioda, nego je upravo zbog svoje religiozne tolerancije bila stalno meta najžešćih papskih enciklika o ekskomunikaciji i patrijarhijskih anathema, kao i vojnih napada motivisanih dubokim neprijateljstvom prema vjerskoj toleranciji! U kontekstu tradicije vjerske tolerancije u kraljevini Bosni, postaje jasno da sultan Mehmed II el-Fatih jednostavno nije mogao birati gdje da objavi svoju Adhnamu, čuvenu povelja izdatu 26. maja 1463., kojom se, po prvi put u povijesti Europe, jedan vladar obavezuje da će i on lično, kao i svi drugi u njegovoj državi, sve institucije, i svi pojedinci, poštovati religiozna prava svih crkvi i sljedbenika svih religija na cijeloj teritoriji Bosne! Po svemu, taj epohalni dokument morao je biti objavljen upravo u Bosni, i ni na jednom drugom mjestu na svijetu, kao što ga je, u to vrijeme, mogao potpisati samo vladar islamske države! S obzirom na ovaj eksplicitni dokaz potpune vjerske tolerancije valja odmah istaći: u Bosni nije bilo nikakvog islamiziranja, kao državnog projekta osmanlijskih vlasti, bilo prinudnog, bilo institucionalno podržanog. U islam se i ne može silom! Sam Kur’an kerim to striktno zabranjuje! Musliman se ne postaje na silu! Ni prijetnjom i ucjenom. Ni podmićivanjem i plaćanjem! Platu muslimani ne primaju na ovom svijetu. Niti im neko može platiti to što su muslimani, taman i kad bi sve švajcarske banke zadužio da mu to urade. Žiro račun muslimana otvoren je na mjestu do kog niko živ nema pristupa.

Isto tako, dobro upamtite: naši pradjedovi nisu nikakvu vjeru izdali, nego su izabrali i priklonili se trećoj i poslednjoj riječi Božjoj, zato što su je prihvatili kao najvišu i ultimnu istinu! I kada su to učinili, njihov život na ovom svijetu nije postao ni lakši ni sigurniji, nego mnogo teži i mnogo nesigurniji. A oni koji su izabrali da ostanu kršćani, bilo kao ortodoksi, bilo kao katolici, odnosno oni koji su ostali u judejskoj vjeri, ne samo da nisu bili izloženi nikakvom progonu, nego su naprotiv živjeli neuporedivo lakše i sigurnije od muslimana! Njihov život nije se ni za dlaku morao mijenjati. Njihove životne navike i običaji, ostali su isti. Njihove kuće, njihova trpeza, njihova vjerska tradicija, krsna i kućna slava, svinjetina i rakija, vino i kandila uz ikone, ništa od toga nije se mijenjalo. A povrh svega, oni nisu služili vojni rok, jer su kao inovjerci bili oslobođeni te obaveze. Jeste, plaćali su neku vrstu otkupnine – nizamiju! Iznos je bio striktno određen: jedno janje godišnje po čovjeku! Bila je to nevjerovatno niska cijena, istinski bingo za tu ogromnu privilegiju. Naši pradjedovi, koji su izabrali da prihvate islam (neka ih Allah dž. š. nagradi za to!) – morali su iz temelja promijeniti cijeli koncept dotadašnjeg života, uz preuzimanje poštovanje, i upražnjavanje svih obaveza koje islam kao vjera podrazumijeva: od promjene životnih navika do potpune reorganizacije duhovnog života, uz obavezu da se služi vojska. I to u armiji države koja je, kao svjetska sila, gotovo neprestano ratovala na ogromnom području i na tri kontinenta, i u kojoj je vojni rok trajao prosječno osam (8) godina! Ta je obaveza bila toliko univerzalna, smatrala se toliko svetom, da je obuhvatala i samog sultana, koji je bio dužan na čelu svoje vojske ratovati praktično cijelog svog života! Zaboraviti da je islam prihvaćen dobrovoljno, da je predstavljao daleko veću obavezu, da je bio skopčan sa radikalnom promjenom dotadašnjeg života, i da je je, konačno, dobrovoljnim prihvatanjem islama drastično rastao rizik od smrti u ratu, uz dugogodišnje odsustvo najsposobnijih muških glava od kuće i sve ono što je to značilo za porodicu i domaćinstvo, znači sistematski i promišljeno pokušavati da se degradira cijeli jedan narod i to u ime militantnog nacionalističkog šovinizma i vjerske mržnje. Ovaj pokušaj da se ono što je najplemenitije i najuzvišenije u identitetu Bošnjaka – naime upravo islam kao njihova nacionalno vjera! – iskoristi s ciljem da se dovede u pitanje njihov moralni integritet, da se inficira njihova povijesna svijest i da se trajno optereti savjest budućih generacija Bošnjaka, uistinu je jedna od najperverznijih aksioloških persiflaža u historiji svjetskih religija. Oni koji su fabrikovali i u prvi plan obrazovanja, književnosti, historije, politike, društva unijeli ovu notorno lažnu crno-bijelu ornamentiku prokletstva-kletve-ekskomunikacije-anateme na Bošnjake, višestuko su zaslužili da sami budu i prokleti i anatemisani, kao nacionalistički i klerikalni inkvizitori, koji su počinili najveći grijeh prema vjeri time što su pokušali Bošnjacima zabraniti slobodu vjere i progoniti ih za navodni “grijeh poturčivanja” i “turske krivice”! Ali niti muslimani kao vjernici, niti Bošnjaci kao narod, nisu od onih što kletve bacaju i proklinju! O neka su sto puta blagosloveni naši pradjedovi koji su imali vjere i snage da drage volje i slobodne savjesti izaberu treću i posljednju Riječ Božju kao svoju istinu! Neka nikada ne presuši izvor naše zahvalnosti njima koji su nas Bošnjake, po cijenu tolikih odricanja, uz toliku hrabrost i istrajnost, održali do danas u islamu!

Znajte da njihova odluka nikada nije uključivala nikakv grijeh i da otuda ne sadrži nikakav grijeh krivice! I zato, Bošnjaci, nikada više nikome ne polažite računa o tome zašto ste muslimani, ni kako to da su vaši pradjedovi imali hrabrosti izabrati istinu u koju su povjerovali, a da njihovi to nisu mogli ni smjeli učiniti! Recite: svakome svoje, a mi se radujemo svojoj vjeri, vjeri naših pradjedova, jer vjerujemo u istinitost Kur’an kerima kao u treću i posljednju Riječ Božju!

14. Samo istinom, ustrajnošću na širenju istine, i obrazovanjem budućih generacija u duhu istine o islamskoj vjeri kao vjeri Bošnjaka, može se iskorijeniti ova duboko, preduboko urasla kleveta o Bosni i Bošnjacima, ispraviti stoljetna nepravda koja im se sistematski nanosila a nanosi i danas, a zbog koje su bili izloženi nepravdama, degradiranju, progonima i genocidu, i samo kroz totalno iskorjenjivanje te ogavne klevete, mogu se stvoriti uslovi za istinski tolerantan međunacionalni i multireligiozni dijalog ljudi, naroda i kultura na Balkanu.
15. I još nešto, za Bošnjake i sve druge koji žive u Bosni. Treba neprestano insistirati i na ukidanju uobičajenog stereotipa po kome su u Bosni i Hercegovini oduvijek “…Bratski živjeli Srbi, Hrvati i muslimani” (svejedno da li sa velikim ili malim početnim slovom). Mora se podvući i istaći da u BiH nikada nisu “Živjeli zajedno Srbi, Hrvati i M/muslimani”, nego su i u prošlosti, kao i sada, zajedno živjeli i mogu živjeti samo ili:
a. “Bošnjaci, Srbi i Hrvati”; ili
b. “muslimani, pravoslavci i katolici”!
Redoslijed nabrajanja je bitan i mora biti upravo ovakav jer je naveden u skladu sa brojnim odnosom sva tri naroda, odnosno, sve tri vjere u BiH. Iako je naizgled samo formalan, redoslijed nabrajanja nigdje i nikada nije bezazlen, posebno kada su u pitanju narodi koji žive u istoj državi, pri čemu se jedan, i to upravo Bošnjaci kao najbrojniji narod, sistematski negira ili preimenuje. Stoga i redoslijed nabrajanja ova tri naroda u BiH, kao formalni faktor, treba da se uskladi sa elementarnom činjenicom poštovanja njihove brojnosti, tako što će se uvijek i bez izuzetka, u svim dokumentima kao i u svakodnevnoj upotrebi, Bošnjaci stavljati na prvo, Srbi na drugo a Hrvati na treće mjesto, ili, ukoliko je riječ o religijskim kolektivitetima, onda na prvom mjestu muslimani, na drugom pravoslavci, na trećem katolici. Samo na taj način će ono namjerno naopako nabrajanje, koje je sistematskom ideološkom zloupotrebom tokom vremena postalo normalno i gotovo refleksno, iako je bilo i ostalo direktno suprotno u odnosu na činjenice, postepeno biti izbrisano i iz upotrebe i iz sjećanja, a svijest svih građana BiH uskladiće se sa istinom njene realnosti!

Notice Bošnjacima, od jednog Bošnjaka

- Bošnjaci, upoznajte sebe, naučite svoj jezik, zavolite svoju vjeru!
- Bošnjaci osuđuju, ali ne proklinju. Bošnjaci pamte, ali ne progone. Poslije svih zločina koje su pretrpili, Bošnjaci ne smiju zaboraviti i moraju osuditi sve one koji su počinili zločine nad njima. Zločinac kog zaboravite i ne osudite, prestaje se osjećati zločincem.
- Bosnu niko ne može oteti Bošnjacima, ako Bošnjake i može iz Bosne istjerati. Jer Bošnjaka možeš otjerati iz Bosne, ali mu Bosnu ne možeš oduzeti!
- Bosnu niko ne može poreći, ako je se svako i može odreći! Taman se svi Bosne odrekli, ne bi Bosnu porekli!
- Položaj Bošnjaka posvuda, u svijetu, regionu, čak i u granicama BiH je pasivan, gotovo servilan. Kao da se osjećaju dužni nekome, snebivaju se i sve bi nešto da se izvinjavaju, biva da ne smetaju, da ne bihuzure, uvijek zahvale na svakom normalnom gestu kao na nezasluženoj velikodušnosti. Kao da biti Bošnjak, znači: nigdje ne biti u svojoj kući, na svome, nego svuda i uvijek biti u tuđini! Ali upamtite i nikada ne zaboravite: Bošnjak nije došljak! Nigdje, ni na jednoj stopi Zemlje! Svijet mu je od Boga dat koliko i svim ljudima svijeta. Ponajmanje pak, u Bosni! Bosna mu je babovina, od pradjedova ostala!! Sunce nas sve jednako grije; isti zrak svi dišemo; istu vodu svi pijemo; ista zemlja nas sve jednako drži! Nigdje i nikada ne povjeruj da si u tuđoj kući, jer si svugdje i uvijek u Božjoj kući! Ima samo jedna dijaspora: ovaj svijet i onaj svijet! U ovom svijetu, Bosna je dom i ognjište Bošnjaka.
- Uvriježilo se policijsko i doušničko podozrenje da biti Bošnjak ujedno znači i biti sumnjiv! Ne dozvoli da te bilo ko upita kako to da si Bošnjak, makar ni u neobaveznom razgovoru, i ne dokazuj svoj identitet bez potrebe nikome. Kao da ti treba opravdanje, kao da moraš imati alibi za to što si Bošnjak! Biti Bošnjak isto je što i biti ptica i nebo, more i cvijet – za to ti ne treba ni motiv, ni alibi!
- Prihvatiti činjenicu temeljne prožetosti nacionalnog identiteta islamskim kulturnim i duhovnim vrijednostima jeste za Bošnjake na samo pitanje nacionalnog dostojanstva, već i pitanje samorazumijevanja i elementarnog uvida u sopstveno nacionalno biće.
- U svim razgovorima sa drugima, i iz svih odluka, propisa, zakona, treba poptuno eliminisati poziciju inferiornosti i marginalizacije Bošnjaka. Bošnjački nacionalni identitet jeste sociološka i kulturna realnost, kao što jeste i suveren politički faktor.
- Bošnjaci! Razbudite svoje sjećanje, fokusirajte svoju svijest, ujedinite svoju snagu! Neka zasvijetli vaše svjetlo! Niste vi ničiji izmećari, o Bošnjaci! Vi nikome ne služite, osim Allahu džellešanuhu, osim Bosni, osim svom narodu! Vjera ti može narediti – poslušaćeš; Bosna te može obavezati – obavezu ćeš ispuniti; Bošnjaci te mogu pozvati – odazvaćeš im se! Sve ostalo ti biraš, u svemu ostalom ti odlučuješ. Prema svima ostalima ti si beg i efendija. Suveren u odluci, odmjeren u postupcima.
- Jedna ispovjedna: Ne znajući sebe, u ranama, u blatu, u snishodljivosti i zbunjenosti se zatekoh. Na samom dnu. I upitah se po sto i prvi put: “Ko sam ja!?” Dok ne shvatih da ja jesam Bošnjak. I dodirnuh nebo, i pokucah na plavu nebesku kapiju! I otvori se kapija nebeska i svjetlo me obasja! Doznah da je biti Bošnjak isto što i biti čovjek! To je i usud i izbor, podvig i vrijednosna odluka. Biti Bošnjak to znači: ne očekivati ni jednu nezasluženu privilegiju, a ipak spremno prihvatiti sve odgovornosti moralno ispravnog čovjeka! Biti Bošnjak, to znači preuzeti sve ljudske obaveze, odgovarati potpuno za sve svoje postupke, činiti uvijek sve najbolje što možeš, odbraniti bezuslovno svoju vjeru, svoju zemlju, svoj identitet, ne dozvoliti sebi ni grijeh, ni ružnu riječ, kloniti se svakog nasilja i činjenja nepravde i za sve to – ne očekivati nikakvo priznanje, ni nagradu. Jer, dobro upamti: Bošnjak se rađa, Bošnjak se ne postaje! Nisi ti izabrao da budeš Bošnjak, nego si ti izabran da budeš Bošnjak! Neka to što jesi Bošnjak, bude tvoja najveća privilegija i radost na ovom svijetu, i tvoj ulog za nagradu na onom svijetu!

(Besjeda posvećena Reisu-l-ulemi dr. Mustafi ef. Ceriću, koji bdije nad Bošnjacima, budi ih i kazuje im ko su, šta su, i šta im je činiti, pravo i po duši…)

(bosnjaci.net)

Ne, zaista nije dobro da kler, vjerska inteligencija, u ovom slučaju ulema, kao posljednja instanca stane u odbranu nacionalnih prava svog naroda!

Nije poznato, barem u savremenim evropskim historijskim kontekstima, da je kler izveo naciju i državu na selamet. Prema posljednjim istupima mostarskog muftije Sejida ef. Smajkića, a potom i reisu-l-uleme, dr. Mustafe ef. Cerića, najsudbonosnija pitanja Bošnjaka spala su njima na pleća.

Nužni istupi

Njihovi istupi su nužni i samo kao takvi su opravdani u datom trenutku. Inače, oni kao takvi moraju mnogo rjeđe ili, pak, nikako da alarmiraju javnost za stanje nacije.

A ko je to trebao učiniti prije njih? Pa svi oni koji se već dvije decenije predstavljaju kao zastupnici nacionalnih interesa Bošnjaka. Primarno, to je SDA!

Ta stranka je u ime i ispred svog naroda prihvatala sve, ama baš sve, i to u suglasju sadašnjeg dvojca Sulejmana Tihića i Bakira Izetbegovića – od “aprilskog paketa”, prijedloga ustavnih promjena na butmirskim pregovorima, Prudskog sporazuma pa tako i Sporazuma o statusu grada Mostara, koji je, kako se javnost jedva i sjeća, imao neke veze s ustupcima u Žepču – a sve radi politike navodnog kompromisa i dogovaranja, kooperativnosti, “korak po korak”…

A koliko se sjećam, jer zaista je monotono i nezanimljivo čitati i pratiti Tihićeve, pa i Izetbegovićeve političke istupe, Tihić je izjavljivao kako treba dati Hrvatima i neke teritorijalne ustupke, a Izetbegović se hvalisao kako Bošnjaci trebaju biti spremni na neke “koncesije prema Srbima”.

To sam nekada opisao kao politiku “podvijenog repa”. Neupućeni čitalac sada se može upitati kako, onda, SDA, ako je takva, daje tako hrabro saopćenje za javnost, koje ne bi potpisao ni Haris Silajdžić u svojim najprepotentnijim političkim pozama, “da Dodik može iznijeti zemlje iz BiH koliko mu se uhvati za cipele?!”

Nakon izjava američkog i britanskog ministra vanjskih poslova Hilari Klinton i Viljema Hejga te osude Vijeća Evrope prema Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku kao saboterima u formiranju vlasti u BiH, odnosno zastoju procesa približavanja BiH Evropskoj uniji, takve prijetnje vođi manjeg entiteta mogao je izreći bilo ko a da se on ni ne počeše po glavi zbog toga.

Osobna molba

Posebno ga neće nasekirati to što to čini SDA-ov dvojac, jer nemaju ama baš nikakvu ni političku moć niti rejting kod Bošnjaka da bi mogli stati iza takvih prijetnji i eventualno ih realizirati. Bošnjački problemi nikako nisu samo u Čoviću i Dodiku nego, primarno, u Tihiću i Izetbegoviću.

Primjer je i nedavni nastup Bakira Izetbegovića na BHT 1, u kojem je toliko hvalio Borisa Tadića, kao da mu je rođeni brat kojeg nema, jer mu je, na osobnu molbu, riješio prijelaz skelom negdje kod Janje.

A ovih dana je taj isti Boris Tadić odbio izdati certifikat za Internacionalni unverzitet u Novom Pazaru. Taj univerzitet sagradili su ljudi osobnim donacijama, mahom gastarbajteri iz sandžačke dijaspore, u kojem se školuju Bošnjaci iz Sandžaka, ali i iz Makedonije, Kosova, pa i iz Albanije od naredne godine.

Nije mi poznato da je bilo gdje, a obišao sam baš cijelu dijasporu, ova vlast SDA dala ijednu knjigu ili udžbenik za bošnjačke škole u dijaspori. Vrlo se često ljudi pozivaju na Tihićevu sestru, koju ne poznajem, kao adresu na koju su se obraćali, jer je, kao funkcioner Vijeća ministara, obigrala cijelu dijasporu. S druge strane, Boris Tadić može finansirati školu na Palama i doći na njeno svečano otvorenje!

Pouka iz Hrvatske – štrumpfovi i teletabisi

Ko se sjeća dr. Šemse Tankovića? Mnogi ga se, vjerovatno, sjećaju sa predizbornih skupova SDA, kada je za govornicom stavljao bijelu kapicu na glavu te nazivao selam, pokazujući kako se Bošnjaci ne trebaju stidjeti svoje vjere. Aman, reklo bi se, baš takvi nikada, nikada neće izdati ni vjerske ni nacionalne interese Bošnjaka!

E, Tanković je predsjednik SDA za Hrvatsku. Bio je poslanik u Saboru Hrvatske i vjervatno će i ostati upamćen kao posljednji bošnjački poslanik koji je sjedio u saborskim klupama. Nakon što je na prošlim izborima, kao nosilac bošnjačke liste, dobio zastupnički mandat, i to uz predkoalicioni savez sa SDP-om, nakon tijesne pobjede Sanaderovog HDZ-a, prvi koji je izdao Zorana Milanovića, bio je Tanković. Da, to je opravdao Sanaderovim obećanjem rješenja nacionalnog statusa Bošnjaka.

I na posljednjoj sjednici Sabora, kada je bilo upitno njeno održavanja zbog bojkota opozicionih stranaka, opet je Tanković ostao uz HDZ “zbog kvoruma”. Tada je, začudo, priznao da je pogriješio i da ga je sramota.

Šta bi sada Bošnjaci trebali očekivati od Milanovića ako je imao takvo iskustvo sa SDA-ovim “štrumpfom”, koji je pozivao muslimane da se ne stide bijele kapice! Ko će Milanovića uvjeriti da Bošnjake ne predstavljaju varljivi SDA “štrumpfovi” i “teletabisi”?!

(dnevniavaz.ba)

Akciju je lično nadgledao američki ambasador Patrik Mun (Patrick Moon), koji se u tom povodu putem javnog rtv servisa obratio građanima Bosne i Hercegovine, a posebno Srbima, rekavši da je – „za sve nas bolje da što prije zaboravimo Radovana Karadžića“. Uprkos tome, u Republici Srpskoj je proglašena sedmodnevna žalost, a entitetski i opštinski parlamenti su priredili komemorativne svečanosti, škole su jednodnevnu nastavu zamijenile historijskim časovima o životu, djelu i pjesništvu utemeljitelja i prvog predsjednika Republike Srpske, dok u svim hramovima Srpske pravoslavne crkve u Srbiji, Republici Srpskoj i dijaspori služeno opelo za pokoj duše Radovana Karadžića. Secesionistički pokret „Šizbor je naš“ je obavijestio javnost da se na ovome neće završiti, da će tijelo umrlog predsjednika Karadžića biti kat-tad pronađeno, a dotad će se Srbi okupljati pred otvorenim mauzolejom pored Banskih dvora u Banjoj Luci, koji će biti izgrađen u čast osnivača Republike Srpske. Na tom mjestu neko je postavio mrtvački kovčeg oko kojega hiljade Srba danonoćno kruže sa upaljenim svijećama, u znak protesta zbog tajnog sahranjivanja Radovana Karadžića, ali i u znak pijeteta prema prvom predsjedniku, kojemu na taj simbolični način odaju poštovanje i zahvalnost. – „To što su od porodice i od naroda ukrali telo Radovanovo, ne znači da mogu ukrasti njegovu dušu, koja je i na nebesima i s nebeskim narodom! – poručio je lider pokreta Čane Danković. Nakon komemorativne sjednice, zvaničnici Republike Srpske i Srbije, ali i diplomatski predstavnici Rusije, Grčke i Kipra, pridružili su se okupljenom narodu i pred praznim mrtvačkim kovčegom zapalili svijeće, prekrstili se i simbolički odali poštu Radovanu Karadžiću. Pred odrom su se pojavili srbijanski reis Zilkić i beogradski hodža Jusufspahić koji su upalili svijeće i prekrstili se. Agencije javljaju da su isto veče kamenovane sve obnovljene banjalučke džamije, što se dogodilo i u Bijeljini, Zvorniku, Janji, Prijedoru i drugim mjestima, a zapažene su kolone bošnjačkih povratnika, poznatijih kao „vehabije“, kako bježe prema unutrašnjosti zemlje, strahujući za svoju sigurnost. Niko od bošnjačkih političara nije htio govoriti o napadima na Bošnjake i na džamije u Republici Srpskoj, pravdajući se da je – „najbolje ne podizati tenzije“. Diplomatski izvori bliski NATO savezu očekuju da će se nacionalistička euforija u Republici Srpskoj ubrzo smiriti…

Amerika i srpski gus(l)ari…

A Radovanu Karadžiću valja mrijeti, jal ove hefte, jal neke druge hefte. I, valja ga negdje i ukopati. Eno, kako je Slobodan Milošević lijepo ukopan iza kuće, kao da je kućni ljubimac, a ne ljudski stvor. Problem sa Radovanom je u tome što on nema kuće u našoj Bosni i Hercegovini, jer mu je kuća ostala u Crnoj Gori. Ali, on nije državnik u državi iz koje je, već u državi iz koje nije. Ovdje kod nas je postao državnik zato što je organizirao genocid nad Bošnjacima, i na rezultatima tog genocida sagradio Republiku Srpsku. Za njegovu državničku figuru nije zaslužan on, već Amerika koja mu je preko Dejtonskog sporazuma priznala Republiku Srpsku, a time i njega, kao prvog predsjednika genocidnog entiteta. To što je Karadžić u zatvoru, a Republika Srpska na slobodi, najveći je specijalitet Dejtonskog sporazuma. „Na putu ka evropskim integracijama BiH mora krenuti u logičku reviziju aktuelnih činjenica: Karadžićev vojno-politički cilj ima ustavo svojstvo, dok je rodonačelnik Republike Srpske najtraženiji među osumnjičenim za ratne zločine“ – pisao sam u „Oslobođenju“ 12. novembra 1999. godine. Budući da nije došlo do „logičke revizije“, Karadžić se pridružuje legalitetu RS, namjesto da bude obratno, da se RS pridruži njemu, s onu stranu zakona. Kako je RS godinama jačala, i postajala uspješniji entitet, tako je jačao i status prvog predsjednika RS, bez obzira na njegovu uhapšenost. Kako to konkretno izgleda? Tako što se na ulicama Banja Luke slavi „predsjednikov rođendan“. Tako što se pojavi bošnjački klasik Dževad Karahasan da kaže kako „Karadžića ne treba demonizirati“, jer je po njemu „Karadžić žrtva historije“. Nek’ je nama Radovan žrtva, Dževade! Kad se jedan Dževad u Bošnjaka toliko brine o Karadžiću, zato ne bi bijeljinska BNTV u prvim minutama informativnih emisija izvijestila o najvažnijem pitanju za naciju: „Radovan Karadžić već četiri dana čeka antibiotike da bi mogao da sanira tešku prehladu…“ Mediji prenose izjavu Radovanove kćerke, Sonje Karadžić Jovanović: „Plašim se jer ovo opasno liči na slučaj Slobodana Miloševića i mnogih u Hagu koji…“

Zločinačka banda Možemo svi mi o Karadžiću misliti šta hoćemo, ali svi Srbi u njemu vide prvog predsjednika RS i haškog mučenika koji zavređuje ljubav i sikiranciju cijele nacije za njegovo zdavlje i patnje koje podnosi. Srbe, zapravo, i ne zanima šta neko misli o srpskim pitanjima, jer oni imaju svoj stav o svemu srpskom, za razliku od iskompleksiranih Bošnjaka koji čekaju da im neko drugi kaže šta valja, a šta ne valja. U tome Srbima pomažu međunarodni zvaničnici, od nekadašnjih britanskih lordova, koji su u ratu jednu secesionističku huntu uvažili kao „stranu u sukobu“, pa do sadašnjeg američkog ambasadora u našoj zemlji, Patrika Muna, koji je pristao da u Banjoj Luci razgovara bez državne zastave Bosne i Hercegovine, odnosno, pod zastavom Republike Srpske koja je zauzela državni pijedestal. Američki ambasador Mun je morao momentalno tražiti postavljanje državnih simbola BiH, ili napustiti ovo obezdržavljeno mjesto, namjesto što je podržao secesionističko gusarstvo Milorada Dodika. Na žalost, nema više ni jednog bošnjačkog političara koji bi na to upozorio, jer svi vire iz jedne nogavice Milorada Dodika i druge nogavice američkog ambasadora. Zato bošnjački političari ne smiju ni jednu zucnuti u povodu hronike heftičnih napada na džamije i povratnike, jer se računa kako se tolerancija i mudrost mjere šutnjom o potlačenosti bošnjačkog naroda. Naravno, riječ je o kukavičluku, o ugursuzluku, o bjedništvu zadnje vrste, koje mora biti tumačeno kao historijska neodgovornost spram činjenice da su Bošnjaci danas jedini evropski narod koji živi u stanju apartheida i permanentnog progonstva. Šutnja je saučesništvo u ovom zločinu, ma koliko se ta šutnja prodavala kao kooperativnost. Napose, u ime te kooperativnosti bošnjačko je rukovodstvo prihvatilo Republiku Srpsku…

- „Sva sreća pa postignuti tzv. sporazum nema nikakve vrijednosti. Vrijedi koliko i svaka izdaja. I prevara. Niko, pa makar se on zvao i Alija Izetbegović, nema pravo potpisati kraj bosanske državnosti. Predsjednik je to mogao učiniti privatno, ali nikako u ime Države. Referendum o suverenitetu iz 1992. je jedini legalan i legitiman i sve što se kosi s voljom građana RBiH, nelegalno je i nelegitimno“ – pisao sam u kolumni pod naslovom „Smrt Bosne“, od 1. decembra 1995. godine, koja je poslije uvrštena u moju knjigu „Krv boje benzina“.

Šesnaest godina, nije šala!, sjedimo u ovoj istoj rečenici. Nema te sile koja može potrati činjenicu da je Dejtonski sporazum kriminalni ugovor! Dejtonska kriminogenost proizilazi iz nasilnog obezvređivanja demokratske volje bh. građana iskazane na Referendumu iz 1992., kao jedinog legalnog i legitimnog izraza demokratske volje o uređenju Bosne i Hercegovine. Iza Dejtonskog sporazuma ne stoji nikakva demokratska volja, jer se o dejtonskom uređenju nisu izjašnjavali bh. građani, već je takvo uređenje nametnuto nasiljem, fizičkim i političkim, što je suprotno pravnoj snazi demokratije, legitimiteta i legaliteta. Bošnjačka politika je nakon uspostave mira imala u rukama sve pravne argumente da otvori i dobije proces preispitivanja pravne podloge Dejtonskog sporazuma, kao nametnutog i kriminalnog akta.

U otvorenom pismu Aliji Izetbegoviću, („Walter“, br. 52, od 15. maja 2002.), između ostalog sam napisao: „Gospodine Alija Izetbegoviću molimo Te da povučeš svoj potpis sa Dejtonskog sporazuma i da priznaš da si taj potpis metnuo pod prisilom i ucjenom! U međunarodnom pravu postoje jasne odredbe da se – ništavnim smatraju svi ugovori koji su potpisani pod prisilom. Bečka konvencija iz 1969. kaže da je – ništavan svaki ugovor zasnovan na prevari (član 49), prinudi (član 51), prijetnji ili upotrebi sile (član 52). Dejtonski sporazum je, zahvaljujući Tvome potpisu, postao pravni i legalni okvir za nastavak mirnodopskog genocida nad Bošnjacima, čime se dovršava ubijanje bh. države.“

Kopati ga daleko i duboko

Za razliku od prvih poratnih godina, velikosrpski zvaničnici više ne kriju da im je Dejton drag k’o mati rođena. Oni znaju da bez Dejtona nema Republike Srpske, kao što mi znamo da je Dejton kriminalni ugovor koji se može oboriti i sa čijim rušenjem bi uređenje BiH bilo vraćeno na poziciju iz 1992. godine. Velikosrpska prednost je što imaju političare koji čuvaju Dejton, a naša mana je što nemamo političare koji bi smjeli otvoriti proces preispitivanja kriminalnog porijekla Dejtonskog sporazuma. Strategija čuvanja dejtonskog poretka podrazumijeva obavještajno pokrivanje, korumpiranje i ucjenjivanje bošnjačkih političara, koji godinama već služe Beogradu. Ali, nisu sve karte kod političara! Upravo se rađa jedna nova patriotska energija, čiju ideološku osnovu čini Referendum iz 1992., odnosno, zahtjev za njegovom rehabilitacijom u ustavnom biću Bosne i Hercegovine. Pokret koji u perspektivi broji oko 100.000 bh. patriota, svjesnih i odlučnih u namjeri da istraju na antifašističkom putu rušenja kriminalnog Dejtonskog sporazuma, trebao bi postati faktor jači od kvislinške bošnjačke politike. Ovaj pokret, zasad okupljen oko Peticije za povrat RBiH, može postati pravni subjekt i povesti međunarodni spor za dokazivanje porijekla Dejtonskog sporazuma. Budući da se radi o izvornoj patriotskoj energiji, o čistoj ljubavi prema Bosni i Hercegovini, nemoguće su kalkulacije kakve imaju bošnjački uhljupi u politici. Tu nema kompromisa! Nema nagodbe! Traži se poništavanje Dejtonskog sporazuma, kao kriminalnog ugovora, i povratak Republike Bosne i Hercegovine, kao jedinog uređenja koje ima demokratsko, legitimno i legalističko pokriće!

A šta ćemo sa Radovana Karadžića, sad, kad umre? Tražimo da ga američki grobari odnosu u njegovu Crnu Gori i tamo zakopaju, daleko i duboko. Kad su mogli instruirati tajne pokope Sadama Huseina i Muamera Gadafija, kao legalnih i silom svrgnutih predsjednika, mogu vala organizirati i tajno zakopavanje Radovana Karadžića, koji je, pored Adolfa Hitlera, drugi evropski simbol zločina genocida. Ne misle Zapadnjaci, valjda, dati Karadžiću više posmrtnih prava od onih koje su dobili Sadam i Gadafi?! Dakle, kopati ga tajno, daleko, duboko, i to izvan ove čiste i plemenite Bosne i Hercegovine. Srbi u našoj zajedničkoj domovini imaju toliko čestitih sunarodnjaka, poput Alekse Šantića i Vase Pelagića, da je stvarno ponižavajuće svoj nacionalni ponos graditi na jednom crnogorskom dripcu i njegovom zlodjelu.

Autor:  Fatmir Alispahić

Izvor: „Saff“, br. 306, 16. decembar 2011.

Internacionalni univerzitet u Novom Pazaru je prva visokobrazovana ustanova na prostorima Sandžaka. Ustanova koja je doprinijela da se rijeka studenata koji su godinama odlazili iz svojih domova u svijet, put Sarajeva, Beograda, Prištine ili Skoplja, da traže znanje, zaustavi i da ostane na svom pragu.

Prije ove ustanove naše majke su plakale za nama, očevi nisu spavali noćima, a mi djeca smo se gubili u svijet. Neki su završavali i nisu se vraćali domu, drugi su propadali u tuđini. Zavičaj je napuštan i mali broj se vraćao domu. Gladovali smo po svijetu, smrzavali i obolijevali po hladnim sobama i podrumima. Iz toplog gnijezda majke i zavičaja gubili smo dio sebe.

Posebno je žensko bilo osuđeno da se muči. Oni progresivniji roditelji koji su htjeli da školuju i žensko sa tegobom su se odlučivali na taj korak. Ali znanje i diploma u ruci je bila bitna i zato su oni živjeli u polubijedi i odvajali komad od usta da pošalju svojoj djeci u svijet, koji su bili prepušteni posve drugom načinu života. A onda je nakon decenija i vijekova Bog dao vizionare i velike moćne ljude da ovo promijene. Zar može jedan Sandžaklija da zaboravi predsjednika Đinđića? Ne, i to najviše zbog toga što je sandžačkom čovjeku dao mogućnost da dostojanstveno živi – dao mu je napokon dozvolu da može imati ustanovu gdje se rađa svjetlost uma, dao je dozvolu da se osnuje ovaj Internacionalnu univerzitet. I počelo je da izgleda da se onaj mrak koji se vidio u napuštenom zavičaju bistri i počinje da sija iskra svjetlosti na licima sviju. Studenti su osvojili grad. Sretni su. Imaju svi mogućnosti da ostvare svoj san, da usreće svoje roditelje jer uče i stiču znanje tu na pragu. Posebno se želja ostvarila ženskom dijelu bošnjačkog stanovništva. One sada mogu da se školuju.

Na Internacionalnom univerzitetu dolaze sve velika imena. Univerzitet traži velike profesore i ne gleda ko je po vjeri i nacionalnosti. Sa beogradskih univerziteta dolaze, sa sarajevskih, sa njemačkih, i to sve probrani. Neki koji su došli žele kao prvo da daju svoj doprinost toj svjetlosti, drugi su tu jer su veoma dobro plaćeni za znanje koje nude, a studenti su na dobitku.

Ali ova sreće kao da je uplašila onog ko voli mrak i ko želi da mrak vlada i dalje ovim prostorima. U ovu bajku kao da upada zla maćaha koja je ljubomorna na ljepotu Sneguljice i počinju zle radnje.

Zbog čega da se ne da akreditacija baš ovom Univerzitetu koji iz dana u dan raste i postaje jedna od najljepših ustanova na prostoru Balkana. Najsavremenije metode se ovdje primjenjuju, Bolonja cvjeta, najjači profesori drže predavanja i ispituju studente. Zar zato što se mrzi osnivač ove Ustanove da se ukine sreća djece koja tu nalaze ono što je najsvetije – da im se ukine izvor znanja? Ovdje se ne radi o muftiji Zukorliću, osnivaču ove ustanove, ovdje se radi o diskriminaciji bonjačke djece. Ovo je direktan udarac na omladinu Sandžaka i to ne bismo smjeli dozvoliti, već se boriti za ovu svetu ustanovu.

Pitam se da li ta Akreditaciona komisija iz Beograda koja je donijela takvu odluku može da mirno spava i je li svjesna grijeha kojeg čini prema omladini i čovjeku koji želi slobodu? I kako da shvatimo ovu zemlju koja želi svom narodu mrak? Kako da je volimo ako nam ne da ono što je dato svakom čovjeku – slobodu i mogućnost da se školujemo i prosvećujemo? Onom što traži znanje to je najsvetije i zato sam veoma razočarana na vlast ako ovo bošnjačkom narodu učini.

(bosnjaci.net)