Muslimani se jedni na druge oslanjaju kao cigle u stabilnoj građevini, kao karike u lancu, u kojem je svaka karika jednako važna, kao što je za jačanje jedinstva muslimana važan doprinos svakog iskrenog vjernika!

Oni slijede Allahove upute iz Časnog Kur’ana i vjerodostojnog Hadisa, znajući da su ova dva izvora Islama ,,Allahovo uže” koje se spominje u suri Ali Imran, 103. ajetu: ,,SVI SE ČVRSTO ALLAHOVA UŽETA DRŽITE I NIKAKO SE NE RAZJEDINJUJTE!”

Svjesni smo da jedinstvo muslimana predstavlja jedan od najvažnijih temelja Islama. Na njegovom jačanju, na ovim prostorima, mnogo je učinila naša duhovna majka – Islamska Zajednica! Njeni napori rezultirali su postignutim jedinstvom mnogih Bošnjaka u domovini i dijaspori, koje je ranije, zbog neprijateljskih spletki, bilo poljuljano. Uzaludne su bile i višegodišnje medijske hajke u Bosni i Hercegovini na Islamsku Zajednicu i njene službenike, s ciljem da se ona oslabi i degradira kako bi se njome kasnije lakše moglo manipulisati.

I višegodišnjom hajkom i  napadima na ,,vehabije” (selefije)  neprijatelji islama nisu uspjeli posijati sjeme razdora u njihovoj nečasnoj ,,misiji” sijanja razdora među vjernicima.

Šta govori u prilog tvrdnji da su muslimani Bošjnaci sačuvali svoje jedinstvo?

Dovoljno je otići petkom na džumu – namaz i pogledati prizor: vjernici poredani u saffove u kojima, ponekad, ima i pripadnika različitih mezheba, pravaca… Selefija i sufija jedan do drugoga u saffu, laktovi im se na kijamu dodiruju. Istovremeno su izgovorili: ,,Iktedejtu bi hazel imami!”, a imam – službenik Islamske Zajednice! Kakav je tek veličanstven prizor kad ih gledate kako Allahu dz.š. zajedno sedždu čine…

Jedan od razloga što ovakve prizore možemo gledati je i taj što vjernici znaju da je Allah dž.š.  dvadesetak puta u Kur’anu a.š. spomenuo: ,,Pokoravajte se Allahu i Njegovom Poslaniku!”

Da ponovo upotrijebimo medicinski termin u pitanju koje nam se nameće: šta, u ovoj priči, možemo reći za maligno oboljenje koje se zove ,,Zilkićev rijaset”?

Isto ono što i za druge izdajničke tvorevine! Takvu ranu, kakvu je zadao Adem Zilkić Sandžaku, zadao je i Rahman Morina Kosovu, Fikret Abdić Bosni i Hercegovini… Zajedničko svima njima je što su, zarad ličnih sitnošićarskih interesa, dali prioritet interesima beogradskog režima u odnosu na interese sopstvenog naroda. Kao pouka budućim generacijama treba da služi to šta lakomislenost i pohlepa jednog čovjeka može učiniti cijelom narodu i vjernicima. No, vidjeli smo kako ta vrsta ljudi skončava, upravo od takvih svojih političkih vladara!

Ali, ne treba da nas mnogo ophrva tuga prema njihovim promašenim životima. Na nama je da vidimo kako da našem jedinstvu još više doprinesemo.

Nakon zaključka da jedinstva među iskrenim vjernicima ima, naša je obaveza da to jedinstvo čuvamo i kontinuirano jačamo! U ostvarenju tog plemenitog cilja ne smijemo svoju energiju štedjeti. Napad na muslimane i Islamsku Zajednicu treba shvatitit kao napad na sopstveni život. Hvala Allahu dž.š. što, među nama, ima onih kojima su islamske vrijednosti važnije i od sopstvenog života. Neka svako od nas doprinese u granicama svojih mogućnosti i jedinstvo među nama će, bez sumnje, dugo egzistirati!

Mersada Nuruddina Agović

إن الحمد لله، نحمده و نستعينه و نستغفره، و نعوذ بالله من شرور أنفسنا و سيّئات أعمالنا، من يهد الله فلا مضلّ له، و من يضلله فلا هادي له، و أشهد أن لا إله إلاّ الله وحده لا شريك له, و أشهد أن محمداً عبده و رسوله. قال الله تعالي في القران: يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا نُودِي لِلصَّلَاةِ مِن يَوْمِ الْجُمُعَةِ فَاسْعَوْا إِلَى ذِكْرِ اللَّهِ وَذَرُوا الْبَيْعَ ذَلِكُمْ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ (62:9) فَإِذَا قُضِيَتِ الصَّلَاةُ فَانتَشِرُوا فِي الْأَرْضِ وَابْتَغُوا مِن فَضْلِ اللَّهِ وَاذْكُرُوا اللَّهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ (62:10)

Neka je hvala Allahu Uzvišenom koji sve čuje i sve vidi, koji radi sve Svojom voljom, koji je Svemoćan, koji govori svojim božanskim govorom, koji sve stvara, uzdržava i rastvara!
Neka je hvala Allahu Uzvišenom, koji je stvorio život i osigurao životne uvjete na zemlji: zrak, vodu i hranu za biljke, životinje i ljude!
Neka je hvala Allahu Milostivom koji nas je uputio u pravu vjeru, jer da nas On nije uputio, mi ne bismo znali šta je prava vjera!
Neka je hvala Allahu koji nas je počastio islamom, koji nas je obdario imanom i koji nas je uljepšao ihsanom!
Neka je salavat i selam na sve Allahove vjerovjesnike i na sve ljude, koji su živjeli i umrli sa Istinom u srcu i u djelu. I neka je milost i spas na sve bosanske sinove, šehide, koji su na Allahovom putu, dali svoje živote!

Draga braćo i sestre,
Uzvišeni Allah nam ukazuje na važnost džume-namaza tako što upućuje poseban poziv vjernicima da kad nastupi džuma-nama u petak ostave sve poslove i požure na namaz: – O vjernici, kad vas se pozove na džuma-namaz, ostavite sve poslove i požurite da stignete na namaz u zikru i pobožnosti. Da znate da vam je to bolje! A kad završite sa namazom, nastavite svoje poslove, tražite Allahove blagodati po zemlji i uvijek budite svjesni Allahovog prisustva svojim pobožnim mislima, jer to će vam olakšati brige (Kur’an, 62:9-10).

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِذَا نُودِي لِلصَّلَاةِ مِن يَوْمِ الْجُمُعَةِ فَاسْعَوْا إِلَى ذِكْرِ اللَّهِ وَذَرُوا الْبَيْعَ ذَلِكُمْ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ. فَإِذَا قُضِيَتِ الصَّلَاةُ فَانتَشِرُوا فِي الْأَرْضِ وَابْتَغُوا مِن فَضْلِ اللَّهِ وَاذْكُرُوا اللَّهَ كَثِيرًا لَّعَلَّكُمْ تُفْلِحُونَ.

Dakle, džuma-namaz je Allahov poziv muslimanima da se okupe u džamiji kako bi zajedno drage volje Allahu sedždu učinili, kako bi osjetili međusobnu bratsku ljubav u pobožnosti, kako bi podijelili zajedničke brige i olakšali jedni drugima dunjalučki teret te kako bi se ujedinili u zajedničkoj akciji za pomoć onima kojima je pomoć potrebna.

Poznat je hadis, kojeg prenose Buharija i Muslim, da se Džibril-i Emin jednom iznenada pojavio, dok je Allahov Poslanik poučavao ashabe islamu, sjeo do njegovih koljena i pitao ga “Šta je islam”? “Šta je iman”? i “Šta je ihsan”? Alejhisselam je odgovorio: “Islam je da javno svjedočiš vjeru kelime-i šehadetom, da klanjaš beš-vakat, pet puta na dan, da postiš mjesec ramazan, da godišnje izdvajaš zekat iz svog imetka i da jednom u životu obaviš hadž, ako imaš mala i džana”!

“Iman je – kazao je Alejhisselam Džibril-i Eminu – da vjeruješ u Jednog Boga, da vjeruješ u meleke, Allahove poslanike, Allahove objavljene knjige, Sudnji dan te da vjeruješ da se sve događa po Božijoj volji i određenju”!

“Ihsan je da vjeruješ u Allaha kao da ga vidiš, jer ako ti Njega ne vidiš On tebe vidi” – objasnio je Alejhisselam Džibrili-i Eminu ove tri temeljne vrijednosti koje čine muslimana muslimanom.

Iako se nekima može učiniti da ponavljamo poznate stvari, ali, obzirom na zlonamjeru koja se širi kod nas i u svijetu o islamu i muslimanima, potrebno je više nego ikada ponavljati da je u korijenu riječi “islām” MIR, “selām”, te da je, stoga, musliman miroljubivi čovjek koji se dragovoljno pokorava svom Stvoritelju, Allahu Uzvišenom, koji je Milostiv i Samilostan!

Zatim, da je u korijenu riječi “imān” SIGURNOST, “‘emān”, u duši pojedinca i u srcu zajednice i društva. Prema tome, mu’min je pouzdan i siguran čovjek sa vjerom u Allaha i sa povjerenjem među ljudima.

Te napokon da je riječ “ihsān” nastala od riječi “hasen”, što znači ljepota kao izraz dobrote čovjeka koji kroz dobročinstvo prema drugome pokazuje ljepotu svoje duše, pokazuje ljepotu svoga imāna i svoga islāma.

Dakle, doslovno “musliman” znači miroljubiv čovjek; doslovno “mu’min” znači čovjek koji je siguran i pouzdan; i doslovno “muhsin” znači čovjek koji je lijep i prijatan zbog svog dobročinstva, jer čini dobro zato što zna da ga Allah vidi i zato što zna da će za svoje dobročinstvo dobiti Allahovu nagradu pa mu stoga pohvala ili nagrada od ljudi nije niti potrebna.

Draga braćo i sestre, nikad kao danas nisam osjećao potrebu da kažem da sam sretan i ponosan što pripadam miroljubivom, pouzdanom i dobroćudnom bošnjačkom narodu, koji je sačuvao mir u duši unatoč nemiru koji se širi oko njega svih ovih decenija, koji je ostao pouzdan i samopouzdan unatoč nesigurnosti, koja se oko njega plete sa svih strana, i koji je ostao darežljiv i dobroćudan unatoč oduzimanju i otimanju prava na vlastitu imovinu.

Najbolji dokaz za to je podatak da su muslimani Bošnjaci kroz džamijske sergije u domovini i dijaspori u 2009. godine ukupili 634.655,39 KM za Palestinu, odnosno Gazu, dok su u 2010. god. za pomoć Haitiju nakon zemljotresa ukupili 198.222,09 KM te za Pakistan 553.752,63 KM.

U 2011. god. muslimani su za pomoć Japanu nakon cunamija ukupili 205.742,59 KM, za pomoć gladnoj Somaliji ukupili su 762.936,55 KM, za pomoć Turskoj nakon zemljotresa ukupili su 291.857,00 te za pomoć Novom Pazaru nakon poplave ukupljeno je 125.057,05 KM – ukupno 1.385.593,19 KM ukupili su muslimani Bošnjaci u domovini i dijaspori dobrovoljnog priloga za pomoć ugroženim narodima u svijetu. Uradili su to muslimani kao izraz svog ihsāna, dobročinstva, kojeg im propisuje njihova vjera islam, ali i kao izraz svoje zahvalnosti za pomoć koju su dobijali od svijeta kad im je bila potrebna.

Nažalost, moramo objaviti cijelom svijetu da nas ovdje i sada potresa zemljotres kao onaj u Haitiju od vijesti da su pred zatvaranjem vitalne institucije našeg kulturnog, duhovnog i obrazovnog života, simboli i sadržaji kontinuiteta našeg pamćenja kao uvjeta za očuvanje duhovog i kulturnog identiteta našeg grada; ovih dana nas snažno zapljuskuje cunami kao onaj u Japanu, koji nosi i odnosi nadu mladima da mogu ostati i učiti ovdje u svom gradu u svojim toplim i uređenim nacionalnim i univerzitetskim bibliotekama, da mogu obilaziti svoj zemaljski muzej, svoj historijski muzej, svoj muzej književnosti i pozorišne umjetnosti, da imaju svoju umjetničku galeriju te da slijepe i slabovidne osobe imaju svoju biblioteku.

Nakon što su 25. avgusta 1992. god. granatama sa obližnjih brda gađali, pogodili i zapalili gradsku biblioteku “Viječnicu”, nakon što su zapalili biblioteku Orijentalnog instituta, i nakon što su pokušali da unište muzeje i druge kulturne institucije našeg grada, danas hoće da nas ostave u mraku, hoće da nas raspamete, hoće da nam oduzmu pravo na obrazovanje, hoće da nam ubiju pamet i da nam unište dušu, ostavljajući na milost i nemilost vitalne institucije naše duhovnosti i kulture.

Draga braćo i sestre, ne smijemo im to dopustiti. Moramo svi ustati i tražiti da se odmah i bez uvjetno osigura normalan rad svih kulturno-historijskih i obrazovnih institucija u našem gradu i u našoj zemlji. Niko nema prava ubijati budućnost našoj djeci i niko nema pravo ubijati duh i dušu ovoga grada i ove zemlje.

Dobio sam mnogo zahtjeva da se u svim džamijama u domovini i dijaspori organizira sergija za pomoć muzejima, bibliotekama i umjetničkim galerijama, ali ima i onih koji kažu da bi to samo amnestiralo one koji su odgovorni da brinu o tim institucijama, a ako ne znaju ili neće da to urade, neka nam to kažu da se nađu oni koji hoće, znaju i umiju raditi za opće dobro a ne samo za svoj lični interes.

Allahu Svemoćni, osnaži nas da budemo snažni i hrabri u našoj borbi za istinu i pravdu!

Allahu Sveznajući, pouči nas kako da budemo dostojni imana, islama i ihsana!

Allahu Milostivi, omili nam džamiju i džumu-namaz, gdje slušamo i pamtimo Tvoje poruke za naš uspjeh na ovome i naš spas na drugome svijetu!

Jedna od Kur’anskih sura nosi naziv ,,Žene” (En – Nisa). Historija islama je puna primjera gdje su žene imale značajnu ulogu i u širenju vjere: prva osoba koja je počela slijediti Poslanika s.a.v.s.  bila je – Hatidža r.a., prva žena među šehidima – Sumejja r.a., žene su bile u grupama vjernika koje su učinile hidžru u Abesiniju, dale prisegu Poslaniku s.a.v.s. na Akabi, Fatima r.a. je u Halepu imala ulogu muftije (donosila fetve), Ummu Ammar, Ensarijka je sa sabljom u ruci učestvovala u bici na Uhudu, u prvim borbenim redovima  i još mnogo drugih primjera.

Kako to da se onda u današnjem vremenu neke žene etiketiraju kao ,,zlo, bez kojeg se ne može”?  Šta je to ženu učinilo ,,zlom”?

Na žalost, danas, u kulturama koje nas okružuju vidimo bezbroj primjera gdje se žene sa svojim razgolićenim tijelima koriste za reklamiranje raznih proizvoda, od modnih do industrijskih. Po gradovima se lijepe džambo plakati s takvim reklamama, a da se pritom ne obraća pažnja na vrtiće i osnovne škole koje se, često puta, nalaze u njihovoj blizini. Mediji su preplavljeni promocijom profesija koje degradiraju ženu, insistirajući na što većem otkrivanju njenog tijela. Kao rezultat svega toga imamo ženu koja se žali na loš tretman i nepoštivanje od strane muškarca!

Paradoks tome je što u našem društvu imamo i primjera gdje neke institucije ne podnose ženu koja je previše čedno i čestito odjevena. Takav je, na primjer, slučaj vjernice koja i na radnom mjestu sprovede u djelo Kur’anski propis o pokrivanju. Od strane takvih institucija ona može biti, u vjerskim pravima i slobodama, bezrazložno diskriminirana.

Zato, prema datim mogućnostima, od muškarca i žene se podjednako očekuje preuzimanje odgovornosti za stanje u kojem se nalaze. Oni imaju ravnopravan status u svojoj misionarskoj ulozi pozivanja na dobro i odvraćanja od zla. Jednako su zaduženi ažurnošću činjenja ibadeta. Allah dž.š. u Kur’anu a.š. kaže: ,, A vjernici i vjernice  su prijatelji jedni drugima: traže da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvaraćaju…” (Et – Tevba, 71.)

U tom smislu, ženi je pored njene prioritetne uloge, opravdano da bude angažirana i na svim drugim poljima ljudskih djelatnosti u kojima bi ona mogla biti značajan faktor u izgradnji društva u kojem moralne norme i  načela neće biti ugroženi.

Na taj način muškarac i žena jedno drugome neće postati konkurencija, niti opozicija. Oni mogu biti samo ravnopravni misionari (daije) koji, shodno svojim mogućnostima, moraju uzeti aktivno učešće u kreiranju jednog zdravog ljudskog društva.

Mersada Nuruddina Agović

Jedan avganistanski kaligraf pet godina je pravio najveći Kur’an na svijetu kako bi pokazao da bogato kulturno nasleđe i tradicija ove zemlje nijesu nestali.

Knjiga  ima stranice dimenzija  2,28  sa  1,55  metara i okarakterisana je kao najveća na svijetu. Avgaistanski Kur’an je težak 500 kilograma i ima 218 strana. Korice su napravljene od kože 21 koze, a izrada je koštala pola miliona dolara.

Mohamed Sabir Kedri, majstor kaligrafije koji stoji iza cijelog ovog projekta je sa devet učenika radio na dizajnu- kombinaciji zlatnih slova sa milionima šarenih tačkica i napravio simboličnu dekoraciju na ogromnim stranama.

- Htio sam da iskoristim što više lijepih boja da bi ova sveta Knjiga izgledala prekrasno – rekao je Mohamed Sabir Kedri.

Vjeroučiteljima se obratio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, čije obraćanje prenosimo u cijelosti:

GOVOR REISU-L-ULEME DR. MUSTAFE CERIĆA NA

1. KONGRESU VJEROUČITELJA

ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

(Sarajevo, 08. muharrem, 1433 / 03. decembar, 2011)

Hvala Allahu, kojem pripada sve što je na nebesima i na Zemlji. On je Mudar i Sveznajući. On zna šta u zemlju ulazi, a šta iz nje izlazi, i šta s neba silazi, a šta na nebo uzlazi. Allah je Milostiv i oprašta grijehe. 

Oni koji zapreću istinu govore: – Neće biti proživljenja nakon smrti! Reci im: – Hoće, tako mi Gospodara mog, koji zna i ono što je odsutno vašem oku.

Nema ništa što je izvan Allahovog znanja, ni trun jedan ni na nebesima ni na Zemlji, nema ništa ni manje ni veće od toga, što nije u jasnoj Knjizi – da nagradi one koji vjeruju i dobra djela čine, – njih čeka oprost i dar veliki, a da patnju osjete oni koji poriču Božije znakove. 

Ima onih koji dobro znaju da je ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga istina i da vodi do Allaha Dragog i Hvaljenog. 

Neka je salavat i selam na Allahove vjerovjesnike: Adema, Nuha, Ibrahima, Musaa, Isaa i Muhammeda, a.s., na njihove ashabe i na sve one koji su živjeli i umrli s Istinom u srcu i u djelu. 

I neka je selam na bosanske sinove, šehide, koji su, na Allahovom putu, dali svoje živote.

Draga braćo i sestre,

Dragi muallimi i muallime,

Dragi roditelji,

Imamo razloga danas biti sretni i ponosni.

Sretni smo zato što smo slobodni da se danas u ovolikom broju skupimo na jednom mjestu radi jednoga cilja, a to je briga za našu djecu kojoj dugujemo roditeljsku ljubav i učiteljski odgoj i obrazovanje. Uprvo tako, nema obrazovanja bez odgoja, niti ima odgoja bez obrazovanja. To su dva krila kojima se hoda u životu. Zato muallim i muallima, vjeroučitelj i vjeroučiteljica, nisu puki prenosioci znanja, već su i mueddibi i mueddibe, odgajatelji i odgajateljice duše i karaktera. Osobu koja posjeduje znanje bez moralnih vrijednosti i duhovnog karaktera perzijski pjesnik Sanā’ī naziva lopovom koji je opasniji od običnog kradljivca, jer, kaže Sanā’ī: “Lopov sa lampom u ruci može ukrasti monogo više dragocjenih stvari”!

Ponosni smo na šehide i gazije, kojima dugujemo zahvalanost za ovu današnju slobodu, ali i obećanje da šehide nećemo zaboraviti a gazije nećemo ostaviti same dok ih ovih dana napadaju samo zato što su bili hrabri da se suprostave agresiji na našu djecu, našu vjeru i na našu zemlju. Zato smo danas ovdje da im kažemo: Nedamo vam našu djecu! Nedamo vam našu vjeru! Nedamo vam našu zemlju!

I nedamo vam našu uspomenu na Derviša ef. Spahića, Kasima ef. Mašića, Abdullaha ef. Ganića, Redžepa ef. Muminhodžića, Ešrefa ef. Kovačevića, Ibrahima ef. Hadžića, Munira ef. Spahića, Fadila ef. Hadžića, Omera ef. Imamovića, hafiza Abdullaha ef. Budimliju, Hidajeta ef. Elkaza, hafiza Hamzu ef. Grabusa, Fejzullaha ef. Hadžibajrića, Besima ef. Hamzabegovića, hafiza Mehmeda Nukića, Veliju ef. Šetkića, Sabira ef. Dizdarevića, Fadila ef. Hasanovića, Omera ef. Mulamehmedovića, Hasana ef. Hilića, Rešida ef. Omerbašića, Šerifa ef. Ćemana, Osmana ef. Trepče, Ibrahima ef. Joldića, Muju ef. Haušića, Hakiju ef. Alihodžića, Ferida ef. Čičkušića, Abdusameda ef. Omanovića i druge vrijedne muallime i muallime, poput Sarajke hadžince Umme-hanume, bule Fate Fočakove, bule Rabije Mušić-Erkočević, hafize Salihe Leto, bule Stovrečke i mnogih drugih koji su nosili i prenosili emenat vjere i morala u našem narodu tako da mi danas znamo ko smo i šta smo, ali isto tako da znamo gdje smo danas: Na 1. kongresu vjeroučitelja Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, Srbiji-Sandžaku i Hrvatskoj.

Siguran sam da nas svi oni vide i da su sretni i ponosni na nas, na našu uspomenu na njih i na našu odlučnost da ih slijedimo kao naše uzorite vjeroučitelje, pa im stoga proučimo Fatihu, kao naš selam i našu zahvalnost za sve što su uradili za nas!

Dragi vjeroučitelji i vjeroučiteljice,

Usporedbom dva uma iz dalje i dva iz nama bliže prošlosti može se, čini mi se, najbolje pokazati oštrina dileme između malog i brzog uspjeha i velikog i trajnog napora za moralnu obnovu pojedinca i zajednice. Riječ je o Ebu Hamidu el- Ghazzaliji (1058 – 1111) i Ibn Rušdu (1126-1198) iz dvanaestog, te o Džemaluddinu Afghaniji (1838-1897) i Muhamedu Abduhu ( 1849-1905) iz devetnaestog stoljeća.

Iako se na prvi pogled može reći da se radi o sukobu dva različita mišljenja, pa čak i dvije različite kulture i civilizacije – antičke grčke i autentične islamske – ja mislim, da se dijalog između Ghazzalije i Ibn Rušda treba razumijevati više kao njihov napor da razriješe dilemu između pritiska za instantnim odgovorom i potrebom za konstantnim naporom da se upotrebljive moralne vrijednosti islama održe u vremenu.

Koliko god da se trudio, Ghazzalija nas nije uvjerio u svoju nevinost od grčke filozofije, kao što se ni Ibn Rušd nije htio, a ni mogao, odreći svojeg islamskog porijekla. To što su na Istoku Ghazzaliju označili kao spasitelja islamske misli i kulture, a Ibni Rušda na Zapadu kao spasitelja zapadne misli i kulture nije nikakv dokaz sukoba između Istoka i Zapada, treba li reći Islama i Zapada,već je to bio jasan znak krize univerzalnog uma kod muslimana koji je umjesto razvijanja velikog počeo usvajati mali džihad u smislu osobnog preobražaja i traženja osobnog spasa na račun društvenog ili opće kulturnog napretka Ummeta.

Ghazzalija je očito tražio i našao osobni spas u sufizmu, ali je zato iza sebe ostavio veliku prazninu u kolektivnoj svijesti muslimana o bitnim pitanjima opće društvene, političke i kulturne orijentacije. Na drugoj strani, Ibn Rušd je prihvatio rizik mišljenja svog vlastitog uma i, na taj način, iza sebe ostavio poruku da je konstantna upotreba uma zahtjevan proces, tj., veliki džihad je kontinuitet pamćenja koji se ne može svesti na jednokratno izlijevanje ili naglo izražavanje osjećaja radosti ili srdžbe.

Na sličan način, nakon gotovo sedam stotina godina, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu su se suočili sa istom dilemom: instantnog odgovora i konstantnog napora za oporavak Ummeta. Prvi je vjerovao da je moguće skupiti svu energiju Ummeta i s njom naglo promijeniti položaj islamskog svijeta, dok je drugi smatrao da postojeću energiju treba raspodijeliti na duže vrijeme putem odgoja i obrazovanja i čekati željene rezultate. Lahko je prepoznati da je Afganija bio za revolucionarni pothvat tipa Bedra, tj., maloga ili trenutačnog uspjeha, dok je Abduhu mislio da je evolucijski put uspravljanja Ummeta, rekli bismo, konstantnog uspjeha bolje rješenje.

Bez umišljaja da kažem sve što bi se moglo reći i poreći o velikim umovima kao što su bili Ghazalija, Ibn Rušd, Džemaluddin Afganija i Muhamed Abduhu, moja namjera je bila da ukažem na činjenicu da su muslimani još uvijek između žarke želje da naglim izljevom energije pokažu odanost islamu i nužne potrebe da postojeću energiju rasporede na duži rok. To zapažanje moguće je potkrijepiti i trenutnim događanjima s muslimanima i oko muslimana u svijetu. Treba biti slijep pa ne primjetiti veliki naboj koji se pravi u ime islama i oko islama u svijetu. Pa i sami smo svjedoci tog islamskog naboja ovdje u Bosni i Hercegovini.

Baš zbog toga sada je potrebno da razumijemo Alejhisselamovu poruku o velikom ili konstantnom džuhdu, naporu, nakon malog ili trenutačnog džuhda, napora, koji je mal, upravo, zato što traje kratko i što je samo uvod u dugi i naporniji rad koji zahtjeva pravilan raspored energije da se osigura da se upotrebljive vrijednosti islama održe u vremenu i prostoru.

Dragi vjeroučitelji, učesnici 1. kongresa vjeroučitelja Islamske zajednice, dozvolite mi da kažem da sam neobično sretan što je organiziran ovaj Kongres. Ja u ovome vidim da smo se mi opredjelili za veliki napor, tj. na dugoročni napor u smislu otvaranja procesa raspodjele energije sa posebnim težištem na odgoj i obrazovanje naše mladeži, a to su oni koji će, ako Bog da, jednog dana preuzeti odgovornost za svoju i sudbinu svoga naroda i zemlje.

Oni kojima se povjeri emanet naše vjere, slobode, imetka i časti moraju biti odgovorni i ne uzimati sebi što im ne pripada, jer na kraju ćemo svi stradati zbog njihove slabosti i korupcije. Jer, kao što je neko primjetio vlast i moć su podložni korupciji, ali isto tako nemoć i beznadežnost neke dovodi da padnu u zamku mita i korupcije. Vlast i moć korumpira mali broj ljudi, dok nemoć i beznađe korumpira veliki broj ljudi. Zbog toga, moramo biti jaki i snažni da bismo bili slobodni i da bismo bili sigurni da ćemo ostati uspravni svi zajedno u jednom saffu za boljitak našeg naraoda i naše zemlje. Neka nam Allah pomogne na tom plemenitom putu! Amin!

(rujaset.ba)

Danas je 9. zu-l-hidže, 1432. god., dan Arefata, gdje su na jednom mjestu više miliona ljudi iz cijeloga svijeta svih rasa, nacija, uzrasta i obrazovanja ujedinjeni u jednoj namjeri, a to je da se što više približe Stvoritelju i da čuju nebesku poruku.

Hizmećari dvaju harema, Mekke i Medine, zaslužuju našu pohvalu što svake godine hadžsku manifestaciju čine lakšom i što se sa Arefata u svijet šalju poruke mira i suživota.

Na taj način hadž nije samo važan za muslimane, već i za sve ljude, narode i vjere, kojima je na srcu mir i sigurnost u svijetu. Učim dovu da hadžijama hadž bude kabul i da se vrate svojim kućama živi i zdravi, čisti od grijeha kao na dan kada ih je majka rodila.

Sutra je prvi dan Kurban-bajrama kad muslimani širom svijeta kod kuće prinose žrtvu – kurban, kako bi se oslobodili od oholosti, sebičnosti i nasilnosti. Dakle, kurban je poziv čovjeku da bude spreman na žrtvu za svog komšiju, te da svi ljudi žive u miru i sigurnosti od jezika mržnje i od ruke nasilja. Jer, -Pravi musliman je onaj od čijeg su jezika i ruku ljudi mirni i sigurni - kaže nam Alejhisselam.

Stoga, neka nam Bajram krase lijepa riječ i pružena ruka, posebno prema našim komšijama, koje ne smijemo zaboraviti zato što će oni biti najbolji svjedoci o našoj iskrenosti u vjeri, jer nas Alejhisselam opominje da „nije pravi musliman onaj koji zna da mu je komšija gladan”.

A mi znamo da u našoj zemlji više od 20% naše braće i komšija nemaju osiguran ni jedan obrok dnevno. Oko 48% naših rođaka, prijatelja i komšija su na rubu siromaštva, dok je 18% njih na rubu gladi. U našoj zemlji je oko pola milijuna nezaposlenih.

Bajram je prilika da se okrenemo oko sebe i pogledamo u kakvom stanju su nam komšije i braća,čovjek je čovjeku brat i zato među njima treba da važi bratska ljubav, jer ono što čovjek želi sebi, treba da želi svome bratu. „Vjernik ne čini nepravdu svome bratu i ne ostavlja ga samog u nevolji” – kaže Alejhisselam. „Vjernici su kao jedno tijelo, ako jedan dio oboli, cijelo tijelo je bolesno”!

Naša nas vjera uči da na ovome svijetu nismo sami, već da dijelimo sudbinu sa ljudima različitih vjera, kultura i nacija. Ali, naše su nam nade i naše su nam muke iste. Zato nam je potrebno jedinstvo u različitosti, koje je moguće ako spojimo naša zajednička nadanja i ako se udružimo u borbi protiv naših zajedničkih muka.

Braćo i sestre,

Neka nam Kurban-bajram vrati vjeru i nadu u bolji i sretniji život; neka među nama vlada sloga; neka nam zajedništvo u vjeri i ljubavi povrati samopouzdanje; neka svako radi svoj posao savjesno i odgovorno; neka shvatimo da je tajna uspjeha na ovome svijetu međusobno pomaganje u dobru!

Svima vam od srca želim sretan Bajram, moleći dragog Allaha (dž.š.) za vaše zdravlje i uspjeh u životu i radu. Posebno želim Bajram čestitati prognanim, bolesnim i nemoćnim sa dovom Stvoritelju Uzvišenom da prognanim omogući povratak domovima njihovim, da bolesnim podari zdravlje te da nemoćnim povrati snagu! Amin!

Sa osobitim željama Bajram čestitam našoj braći u Hrvatskoj, Sloveniji, Sandžaku i cijeloj Srbiji, Kosovu, Makedoniji, Crnoj Gori, te bošnjačkoj dijaspori i svim muslimanima i muslimankama u svijetu:  Bajram šerif mubarek olsun!

Ovaj Bajram dočekujemo u znaku inicijative za vraćanje jedinstva Islamske zajednice.

Proteklih nekoliko godina mogli smo se uvjeriti da ugrožavanje Islamske zajednice izaziva uznemirenost svih građana i opću destabilizaciju.

Jedinstvena Islamska zajednica predstavlja stožer svih muslimana i jedan je od stubova stabilnosti države i društva.

Snaga vjere u Jednog Boga, jedna kibla, iste vrijednosti – jači su od svih izazivača destrukcije i nejedinstva.

Hadž kao simbol jedinstva muslimana predstavlja poseban podsticaj svakome vjerniku da učini dodatnu žrtvu – kurban, u cilju jedinstva, mira, stabilnosti i blagostanja za sve ljude.

Samo jedinstvena, jaka i stabilna Islamska zajednica predstavlja garant protiv zloupotrebe vjere u svrhu nasilja.

Zato susret radosti Bajrama i radosti ponovne uspostave jedinstva Islamske zajednice u srcima vjernika predstavlja poseban izvor sreće i uvjerenja da dolaze bolji dani za sve dobronamjerne i dobre ljude.

U tom svjetlu, BAJRAM ŠERIF MUBAREK OLSUN svim pripadnicima islama, sa željom da ga u zdravlju, sreći i zadovoljstvu provedu i još mnogo bajrama dočekaju.

Glavni muftija

Muamer ef. Zukorlić

Mi svjedočimo da nema boga osim Allaha i svjedočimo da je Muhammed, a.s., posljednji Allahov poslanik. On je naš uzor, naš miljenik, naš učitelj i naš vodič. Neka su Allahovi blagoslovi i mir na njega, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe, koji su ga slijedili i podržavali na putu istine i pravde, i koji su se s njim borili za mir i sreću svakog čovjeka kao i na one koji ga budu slijedili na tom putu do Sudnjega dana.

Cijenjeni džema’ate, braćo i sestre!
NAJOŠTRIJA OSUDA: Na današnji dan, u najodabranijem danu u sedmici, u svetom mjesecu zul-hidždžetu, u kojemu je posebno zabranjeno prolijevanje krvi, u prvom od deset mubarek dana ovog odabranog mjeseca (kojima se Allah dž.š. zaklinje u Kur’anu („Tako mi zore i deset noći!“), dok smo sa svojim mislima uz hadžije na njihovom mubarek putovanju i dok s radošću i nestrpljenjem iščekujemo dolazak Kurban-bajrama, sve nas je potresao i uznemirio gnusni i podmukli teroristički čin napada na Ambasadu SAD-a u Sarajevu. Najoštrije osuđujući ovaj sumanuti čin kao akt neprijateljstva ne samo prema licima i objektima koji imaju zaštićeni status prema domaćim i međunarodnim zakonima, ali i prema odredbama šerijatskog prava, već i kao neprijateljski akt protiv islama, muslimana, Bošnjaka i države Bosne i Hercegovine, želimo još jednom potcrtati i naglasiti da su sijanje terora, nasilje, širenje mržnje i nepovjerenja među ljudima i narodima, bez obzira s kojim motivima, pobudama i ciljevima bili učinjeni, globalna pojava i pošast, a ne karakteristika određene rase, nacije, države ili religijske skupine. Ono što nas posebno zabrinjava i čini ozlojeđenim i ogorčenim jeste nasilje, teror i zločin koji se čini u ime vjere, konkretno, u ovom i ranijim sličnim slučajevima, u ime islama – vjere mira i milosti (selama i rahmeta). To što se teroristi i zločinci kriju iza vjere i vjerskih parola njihov grijeh čini još težim i opasnijim, zato što pokušavaju dati legitimaciju i opravdanje svojim bezumnim nedjelima, kao onaj za koga se u Kur’anu kaže:
„…onaj kome su njegova ružna djela prikazana lijepim, a i on ih smatra lijepim…“ (Fatir,8). Jasno i nedvosmisleno naglašavamo da se u ovom i sličnim slučajevima radi o najgrubljem vidu zloupotrebe islama, podvali i obmani radi diskreditacije islama, muslimana, Bošnjaka i Države Bosne i Hercegovine kao legla i izvora terorističke prijetnje na regionalnom i globalnom nivou. Također, posebno osuđujemo pokušaje nekih snaga da instrumentaliziraju i iskoriste ova i slična zlodjela za ostvarenje nekih političkih i drugih ciljeva.

SVI ISLAMSKI UČENJACI I AUTORITETI OSUĐUJU ZLODJELA TERORIZMA, NASILJA…: Ovo zlodjelo koje se zlonamjerno pokušava vezati za islam u očiglednoj je suprotnosti s učenjem Kur’ana, koji izričito naglašava u suri El-Maide, 32. ajet:
„…ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao.“

Islamski učenjaci su saglasni da je osnovni cilj Šerijata dobrobit ljudskog roda koja se ostvaruje zaštitom neophodnih vrijednosti: života, vjere, razuma, slobode, časti, potomstva i imovine. U osnovi, sva ljudska bića su obuhvaćena ovom zaštitom. Zlodjelo terorizma i nasilja ugrožava sve spomenute temeljne vrijednosti i zato je suprotno osnovnom cilju Šerijata.

Svi relevantni savremeni islamski autoriteti i institucije najoštrije osuđuje djela terorizma i nasilja kvalificirajući ih kao „širenje nereda na zemlji“ (fesad fil-erd) ili „rat protiv Allaha i Njegova Poslanika“ za šta je u islamu predviđena najstrožija kazna. Zato se takvim djelima, bez obzira ko ih činio, ne bori za islam već protiv islama i njegovih principa i vrijednosti.

IZVRGAVANJE RUGLU POSLANIKA S.A.V.S: Znamo da među Bošnjacima u domovini i dijaspori ima nasilnih radikalnih i ekstremnih pojedinaca i grupa, koje neki nazivaju ovim ili onim imenom, a koja nećemo spominjati poštujući kur’anski imperativ: „…i ne zovite jedni druge ružnim nadimcima!“ (El-Hudžurat, 11)

Ovakvi pojedinci i grupe koji se deklariraju kao muslimani i često svojim spoljnim izgledom i verbalnim iskazima nastoje napadno iskazati formalnu pripadnost islamu i privrženost Poslaniku a.s., zagovaranjem nasilja, širenjem mržnje i netrpeljivosti prema neistomišljenicima i ostalim svojim nedjelima koje čine navodno u ime islama, diskreditiraju ovu časnu vjeru i njeno učenje u očima najvećeg broja ljudi – muslimana i nemuslimana. Posebno sramote i izvrgavaju ruglu časni Sunnet Poslanika milosti na koji se tako napadno pozivaju. Kao takvi, predstavljaju iskušenje, kako za muslimane tako i za nemuslimane, u smislu izazivanja odbojnosti prema islamu, za što Kur’an koristi termin „fitna“. Poslanik a.s. je ukorio čuvenog ashaba Muaza b. Džebela riječima: „E fettanun ente, ja Mu’azu?! „Zar ćeš biti kušnja (iskušavati vjerovanje kod ljudi), o Muazu?“ samo zato što je kao imam učeći sure El-Bekare, previše oduljio klanjanje namaza. Kakvo li tek iskušenje za muslimane i njihovu vjeru, ali i za nemuslimane, predstavljaju zločinci i nasilnici koji se kriju iza islama i koliku odgovornost preuzimaju na sebe? Ali to očito ne uviđaju ili ne žele da vide.

DOZOVITE SE PAMETI: Pozivamo one koji koriste nasilje kao svoj put i program djelovanja kao i njihove učitelje, inspiratore, organizatore i pokrovitelje da se osvijeste, dozovu pameti, pokaju, napuste stranputicu i vrate u okrilje džemata i srednjeg puta islama koga promovira naša Islamska zajednica:
„…i nastavi savjetovati, savjet će vjernicima, doista, koristiti.“ (Ez-Zarijat,55). U protivnom bojimo se da ne budu poput onih za koje se u Kur’anu kaže:
„Kada im se kaže: “Ne remetite red na Zemlji!” – odgovaraju: “Mi samo red uspostavljamo!” Zar?! A, uistinu, oni nered siju, ali ne opažaju.“ El-Bekare, 11-12)
„Ako neko želi veličinu, kaže Uzvišeni Allah u Kur’anu, – pa – u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.“ (Fatir, 10)

Braćo i sestre,
ZAJEDNICA JE JEDINI PUT VJERE: Kriva, militantna tumačenja islama i nasilje u ime njega nisu samo moderna pojava. Oni su se pojavili vrlo rano i od njihove ruke su stradali brojni muslimani uključujući veliki broj asahaba i samoga četvrtog halifu, Aliju, r.a. Ni on im nije bio dovoljno dobar musliman. Ali muslimanski ummet je u tim teškim vremenima smogao snage da se okupi oko svojih legitimnih vjerskih i političkih autoriteta i porazi sijače smutnje nakon čega im stoljećima nije bilo traga. Vjerujemo da će tako biti i ovaj put; da će uvidjeti da je put Zajednice jedini put vjere.

I na kraju ove hutbe, citirat ćemo poučan hadis koga su zabilježili imami Ahmed, Buharija i Tirmizija, a u kome se navodi:
„Primjer onoga koji poštuje Allahove zabrane i onoga koji prelazi Allahove granice, sliči primjeru ljudi koji su se ukrcali na lađu. Neki su dobili mjesto na palubi, a neki pod palubom. Oni koji su u unutrašnjosti lađe, kada bi im zatrebalo vode, prolazili bi pored ovih koji su se nalazili na palubi i na tom putu su od njih bili uznemiravani. Onda su počeli razmišljati da u svom dijelu broda probuše rupu da izravno dođu do vode. Ako bi ih oni s palube pustili da tako urade, kaže Poslanik a.s., svi bi bili potopljeni.“ Nalazimo se, braćo i sestre, na istoj lađi i moramo svi voditi računa o tome da je neodgovorni pojedinci i grupe ne potope svojim postupcima, namjerno ili nenamjerno.

Generalni sekreta ILH Zdravko Šurlan je reisu-l-ulemu upoznao o aktivnostima ILH  i odlukom  Lige da Zlatnu povelju mira za doprinos kulturi, miru i dijalogu dodijeli ministru vanjskih poslova Turske  dr. Ahmetu Davutoglu.

Predstavnici Lige smatraju da je ovo visoko priznanje dr. Davutoglu zaslužio svojom neumornom aktivnošću na promoviranju mira i  dijaloga, naročito na prostorima bivše Jugoslavije.

Reisu-l-ulema je prihvatio je da bude na čelu Duhovnog odbora za dodjelu ovog priznanja dr. Davutoglu.

Reisu-l-ulema je zahvalio delegaciji na posjeti i podržao aktivnosti ILH. Istakao je da u trenutku duhovne krize u svijetu, humanisti imaju važnu  ulogu za duhovnu obnovu.

Također je čestitao Internacionalnoj ligi humanista  na izboru dr. Davutoglua za dobitnika Zlatne povelje mira  „jer je dr. Davutoglu doista najbolja osoba koja zaslužuje visoko poštovanje i podršku za širenje mira, stabilnosti i kulture dijaloga.”

Pišem ovo kao neko ko duboko vjeruje da žene i muškarci zaslužuju jednake šanse i jednaka prava na obrazovanje, rad, život i sreću. Kao neko ko smatra da takva ravnopravnost žena i muškaraca upravo znači da u demokratskoj, sekularnoj državi svi imamo pravo da u svom životu za sebe izaberemo svoj put. Neko koga je islamu upravo i privukla sentenca koja kaže da u vjeru nema prisile, odnosno da prava vjera dolazi samo iz slobode. I na kraju, kao neko ko smatra da ni dobre, ni loše namjere, ni pristrasnost, ni strah nisu na glavi, nego u glavi.

Ponukana ponovnim problemima na koje pokrivene muslimanke nailaze u našem društvu pišem ovaj tekst u nadi da će on barem malo doprinijeti boljem razumijevanju ovog fenomena i pozicije koju on ima u sistemu univerzalnih ljudskih prava, ali i u bh. društvu. Simptomatična je i pojava tri ovakva slučaja u jednoj sedmici. Pokrivena žena u Oružanim snagama BiH, uposlenica Suda u Travniku i mlada bh. karatistkinja na takmičenju u Prozoru.

Za ovu pojavu vrlo je važno, smatram presudno, razumjeti da se pitanje pokrivanja muslimanki globalno, iako posebno na Zapadu, propituje, napada, zabranjuje ili nameće, ali i da je to pitanje prije svega duboko kontekstualizirano, i da na njega umnogome utječe društveno-historijski kontekst jednog društva. Stoga ga ovdje i treba promatrati u specifičnom bh. kontekstu, iako su neke sličnosti s općim, globalnim trendom neminovno prisutne. Ipak, muslimani u BiH autohtoni su evropski narod, islam u BiH ima dugo nasljeđe suživota s drugim tradicijama i religijama, o pokrivenim bh. muslimankama nije moguće govoriti u kategorijama “integracije” i/ili “asimilacije”, i bh. muslimanke nemaju se gdje “vratiti” jer nisu ni otkud ni došle. One su kod svoje kuće.

Pokrivanje kao ljudsko pravo

Na samom početku smatram da je potrebno reći da pokrivanje potpada pod niz različitih ljudskih prava poput prava na slobodu misli, savjesti i vjere, prava na manifestaciju vjere u javnosti, prava na rad, prava na privatni život, prava na školovanje, itd. Kako se kod nas najčešće za sada protiv marame navodi argument o propisima koji govore o vjerskim i nacionalnim simbolima, ovdje je potrebno objasniti da primarna svrha pokrivanja muslimanki nije simboliziranje islama, i kao takvo pokrivanje primarno ne potpada pod te propise. One muslimanke koje se pokrivaju smatraju pokrivanje sastavnim dijelom prakticiranja svoje vjere bez čega obredoslovni aspekt njihove vjere nije zadovoljen. Stoga navodim Opću deklaraciju o ljudskim pravima UN-a,, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (u članovima 9. i 18.) kojima se garantuje upravo pravo svakom da pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno iskazuje svoju vjeru ili uvjerenje obredima, poučavanjem, praksom i poštivanjem/slijeđenjem.

Komitet za ljudska prava koji vrši provedbu navedenog Pakta u svom Općem komentaru br. 22 navodi da slijeđenje ili prakticiranje vjere ili uvjerenja: „može uključivati ne samo ritual već i određene aktivnosti poput određenih ograničenja u ishrani, nošenja specifične odjeće ili pokrivala za glavu”. Stoga je pokrivanje muslimanki kao sastavni dio vjerske prakse zaštićeno ranije navedenim odredbama. Ipak i Deklaracija, Pakt i Konvencija predviđajumogućnost legitimnih ograničenja slobode iskazivanja vjere ili uvjerenja. Prema ovim propisima, kako prof. Karčić u tekstu „Zašto ne treba zakonom zabraniti nikab” navodi, takva ograničenja mogu se propisati samo zakonom (ne odlukama, pravilnicima i slično) i to kada je takvo ograničenje nužno u demokratskom društvu. Onaj ko predlaže takav zakon mora da dokaže da postoji nužnost takvog ograničenja. I to da je takvo ograničenje nužno radi sigurnosti, javnog reda i mira, morala, zdravlja ili zaštite prava i sloboda drugih. Prema tome, ako neko želi da zakonom zabrani ovakvo prakticiranje religije, mora dokazati da je to ograničenje nužno radi jednog od gore navedenih argumenata.

Međutim, koncept morala je teško definirati te ne postoji jedna usvojena definicija morala. Stoga je teško dokazati da je neka žena nošenjem marame narušila javni moral. S druge strane, tvrdnja da upošljavanjem žene s maramom dolazi do narušavanja javnog reda na radnom mjestu ili neometanog rada javnog sektora čini se prilično neodrživom. Ali ako i pretpostavimo da se dokaže da takva zabrana jeste u interesu javnog reda ili morala, ili nekog drugog od navedenih argumenata i dalje ostaje pitanje da li je takva restrikcija neophodna, tj. proporcionalna u odnosu na opći interes. Također je neophodno sagledati i koliko je ta mjera diskriminatorna, odnosno da li se isto odnosi na sve. Specijalna izvjestiteljka o slobodi vjere i uvjerenja UN-a Asma Jahangir je u svom izvještaju iz januara 2006. godine navela opće kriterije pomoću kojih je moguće procijeniti – iz perspektive ljudskih prava – restrikcije i zabrane nošenja vjerskih simbola. Prema njenoj analizi, ovo su neki od indikatora aktivnosti koje nisu kompatibilne s međunarodnim ljudskim pravima:
- ograničenja koja onemogućavaju slobodu pojedinca/ke da izražava svoju vjeru ili uvjerenje;
- ograničenja koja za cilj imaju, ili dovode do bilo vidljive diskriminacije bilo kamuflirane podjele koja zavisi od religije ili uvjerenja;
- ograničenja kod kojih dužna pažnja nije posvećena specifičnim odlikama određenih vjera ili uvjerenja, npr. čini se da opća zabrana više utječe na određenu vjeru koja propisuje nošenje nekih odjevnih predmeta nego na neke druge vjere ili uvjerenja koja nemaju poseban naglasak na tome.

Stoga, ograničenje pokrivanja muslimanki, odnosno nošenja hidžaba potpada pod sve nabrojane indikatore jer onemogućava slobodu pojedinke, dovodi do podjele koja zavisi od religije (najviše pogođene uvedenim propisima su muslimanke), i čini se da opća zabrana više utječe na određenu vjeru, u ovom slučaju islam. Stoga je ovo čisti primjer direktne diskriminacije jedne grupe žena jer pogađa isključivo muslimanke koje se pokrivaju.

Propisi u BiH

Bosna i Hercegovina također je potpisnica svih navedenih međunarodnih dokumenata. Ustavne odredbe BiH (ali i entiteta i kantona) uključuju osnovne odredbe za osiguranje ljudskih prava i temeljnih sloboda, osiguranje tih prava i zaštitu ličnih sloboda, ljudskog integriteta, dostojanstva i drugih prava i sloboda u oblasti ljudskih prava. Član 2.2. Ustava BiH navodi da se “prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini” te da ovi akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima. Član 2.4. tako zabranjuje diskriminaciju po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica u BiH, u članu 2. definira diskriminaciju koja je zasnovana na vjeri ili uvjerenju, što označava „svako isključivanje, ograničavanje, davanje prednosti, izostavljanje ili svako drugo razlikovanje koje je zasnovano na religiji ili uvjerenju, a koje ima cilj ili se njime može postići – direktno ili indirektno, namjerno ili nenamjerno – ukidanje ili umanjivanje priznanja, jednakog uživanja i ostvarivanja ljudskih prava i osnovnih sloboda u građanskim, političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim stvarima”. Član 7. istog zakona navodi da „sloboda vjere ili uvjerenja uključuje pravo svake osobe, odnosno crkve i vjerske zajednice, da može očitovati svoju vjeru ili uvjerenje, bilo pojedinačno ili u zajednici s drugima, javno ili privatno”.

Zakon o ravnopravnosti spolova BiH, garantira punu ravnopravnost spolova u svim sferama društva, a naročito u oblasti obrazovanja, ekonomiji, zapošljavanju i radu, socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, sportu, kulturi, javnom životu i medijima i to bez obzira na bračno i porodično stanje.

Prema važećim zakonima iz oblasti rada u Bosni i Hercegovini, zabranjena je svaka vrsta diskriminacije po osnovu prava na rad i zapošljavanje. Npr. Zakon o radu u Federaciji BiH ugradio elemente međunarodnih konvencija kojima se regulira ova materija, a koji su prihvaćeni i kroz Ustave svih nivoa BiH. Stoga član 5. navodi da: “osoba koja traži uposlenje, kao i osoba koja se uposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla…” te da u slučajevima kršenja odredbi iz stava 1. člana 5. “osoba čija su prava povrijeđena može zbog povrede prava podnijeti tužbu mjerodavnom sudu” koji će ukoliko utvrdi da su navodi tužbe utemeljeni, naložiti dalje radnje, da bi se osigurala primjena odredbi ovoga člana, uključujući uposlenje, vraćanje na prethodno radno mjesto, osiguravanje ili ponovno uspostavljanje svih prava iz radnog odnosa koja proizilaze iz ugovora o radu”.

Zakon o zabrani diskriminacije u Bosni i Hercegovini također na jednom mjestu obuhvata sva ranije navedena ljudska prava i tretira ih na sličan način. Te u članu 2. navodi da će se diskriminacijom smatrati “svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica na osnovu njihove rase, boje kože, jezika, vjere, etničke pripadnosti, nacionalnog ili socijalnog porijekla… kao i svaka druga okolnost koja ima za svrhu ili posljedicu da bilo kojem licu onemogući ili ugrožava priznavanje, uživanje ili ostvarivanje na ravnopravnoj osnovi, prava i sloboda u svim oblastima javnog života”. Ova zabrana diskriminacije primjenjuje se na sve javne organe kao i na sva fizička ili pravna lica, i u javnom i u privatnom sektoru, u svim oblastima, a naročito: „zaposlenja, članstva u profesionalnim organizacijama, obrazovanja, obuke, stanovanja, zdravstva, socijalne zaštite, dobara i usluga namijenjenih javnosti i javnim mjestima, te obavljanja privrednih aktivnosti i javnih usluga”.

Slučaj Lejle Šahin i njegove implikacije

Iako je u prethodnom dijelu prikazano kako se i na koji način u sistemu ljudskih prava definira praksa pokrivanja muslimanki, općepoznata je činjenica da su posebno u Zapadnoj Evropi (mnogo manje u zemljama anglosaksonskog prava poput VB, SAD ili Kanade) muslimanke imale i imaju problema u odnosu na ovo opredjeljenje. Općenito je moguće reći da je ova problematika rezultirala prilično negativnim sudskim ishodima po žene koje nose maramu, usvajanjima zakona u nekoliko evropskih zemalja kojima se onemogućava školovanje i zapošljavanje pokrivenih žena, kao i, pod utjecajem gore navedenog, cjelokupnim negativnim stavom tih društava prema hidžabu. Navodim kao primjer samo jedan slučaj, najpoznatiji i jedini koji je dospio do odlučivanja u meritumu na Evropskom sudu za ljudska prava. To je slučaj Lejle Šahin, studentice medicine iz Turske, kojoj je zabranjeno dalje školovanje. Ona je pred Sudskim vijećem Evropskog suda za ljudska prava navela, što je jasno vidljivo iz stavke 101. finalne presude po ovom slučaju, da se njen izbor temelji na njenom vjerskom uvjerenju koje predstavlja najbitnije osnovno pravo koje joj omogućava pluralistička, liberalna demokratija. Da je ljudima nedvojbeno omogućeno da slobodno pristaju na granice koje sami smatraju ispravnima. Da je nepravedno samo reći da je nošenje islamske marame suprotno principima jednakopravnosti muškaraca i žena, s obzirom na to da sve religije imaju određeni odjevni kodeks, a sve osobe slobodno biraju da li žele ili ne žele slijediti takav kodeks. Ipak, odgovor Vijeća bio je da pored svega smatraju “teškim za pomiriti nošenje islamske marame s porukom tolerancije, poštivanja drugih i, iznad svega, jednakopravnošću i nediskriminacijom”. Tako je Vijeće paradoksalno navelo da vrijednosti pluralizma i poštovanja drugih jednostavno ni u kom slučaju ne mogu uključivati religijski uslovljene odjevne prakse, iako je sama tužiteljica navela upravo te vrijednosti kao vrijednosti koje za nju predstavljaju preduvjet za slobodno nošenje marame.

Ovdje je značajno spomenuti da ova odluka nije donesena jednoglasno. Sutkinja Tulkens nije bila saglasna s odlukom ostalih 16 sudaca Vijeća. Ona je u svom izdvojenom mišljenju, u samoj presudi, pod tačkama 11 – 13., navela da:

„sloboda vjere znači da se svakome omogućava to pravo, bilo samom ili s drugima, bilo javno ili privatno, pod dva uslova, da ne ugrožavaju prava i slobode drugih i ne narušavaju javnu bezbjednost, a u ovom slučaju ni jedan ni drugi uslov ne postoje… Tužiteljica, odrasla žena, studentica, je rekla – i ne postoji ništa što bi nas navelo na to da ona nije govorila istinu – da nosi maramu kao rezultat svoje slobodne volje. U odnosu na to, ne mogu da uvidim kako se principom rodne jednakopravnosti može pravdati zabrana jednoj ženi da to radi kada je, u odsustvu bilo kakvog suprotnog dokaza, vidljivo da je ona sama donijela tu odluku. Jednakopravnost i nediskriminacija su subjektivna prava, koja moraju ostati pod kontrolom onih na čijem su raspolaganju”.

Teorija prilagođavanja – put kojim valja ići

U svjetlu svega navedenog, navodim dio iz Izvještaja Human Rights Watcha u kome se navodi da je „ograničenja moguće uvesti jedino tamo gdje je to u potpunosti opravdano, i ona moraju biti što je manje moguće restriktivna”. Ovim se poziva na eventualno uvođenje ovih ograničenja samo tamo gdje je to dokazano kao neophodno, a u protivnom je potrebno primjenjivati teoriju akomodacije, odnosno prilagođavanja, i pokušati pronaći dogovor koji će se bazirati na uzajamnom poštovanju. Primjena te teorije općeprihvaćena je u VB, Kanadi ili SAD gdje je pokrivenim muslimankama dozvoljeno da rade ako slijede principe dogovorene sa svojim poslodavcima. Najčešće je riječ o prilagođavanju boje i izgleda marame zaštitnim bojama kompanije ili poslodavca (maskirna ili zelena marama, marama u bojama US Airwaysa, British Airwaysa, McDonaldsa, Disneya…). Ali je stvar u pristupu po kome je potrebno što je to više moguće obezbijediti uposlenicima/ama ispunjenje njihovih prava na vjeru i mnogi poslodavci pronalaze načine kako da prilagode, transformiraju ili izmijene svoje propise na zadovoljstvo svih.

Na kraju se vraćam na početak ovog teksta. U konkretnom i specifičnom kontekstu bh. društva maramom se testira naša stvarna multietničnost. Maramom se bode u oči svakog onoga ko u multietničnost ne vjeruje, ko je ne želi. Maramu se stoga koristi za podizanje tenzija onda kad se želi skrenuti pažnja s mnogo značajnijih problema našega društva. Marama tobože podriva sekularnost. Naravno, neosporno je da osnovna karakteristika sekularne države jeste odsustvo direktnog utjecaja određenog svjetonazora na državu i njene institucije te odsustvo odluka koje su određenim svjetonazorom inspirirane, ipak, u ovim slučajevima može se naslutiti aluzija i poruka da sekularno društvo kao takvo ne trpi ili ne bi trebalo da trpi javni vjerski pluralizam njegovih građana i građanki, pretpostavljajući neispravno da je sekularna država ona država u kojoj je religija isključivo privatna stvar. Ipak, svi građani/ke ove države prosto bi morali živjeti tako da ne ugrožavaju prava drugih.

U svjetlu svega navedenog, napominjem da je pokrivanje praksa koja je u kontekstu evropske Bosne i Hercegovine prisutna preko 500 godina. Da je jedini period kada se žene u BiH nisu masovno pokrivale period socijalizma. Da BiH ima višestoljetno iskustvo susreta različitosti i da je ovo pitanje o kome sigurno znamo više od Evrope. Moje iskreno uvjerenje jeste da će nam naše nasljeđe i tradicija pomoći da bez kompleksa pristupimo rješavanju ovih pitanja na zadovoljstvo svih. Da iskreni/e Bosanci/ke i Hercegovci/ke neće odustati od velikog broja (visoko)obrazovanih mladih bh. muslimanki koje se školuju, rade i doprinose u ovom društvu, samo zato što propituju kvalitet našeg pluralizma. Suzbijanjem i zabranama ovim će se ženama samo srezati krila, postat će ogorčene i ljute, neproduktivne. A to je luksuz koji nijedna pametna zemlja ni vlada sebi ne smije dozvoliti.

(www.nahla.ba)