Da li ste toliko intervjua, napisali toliko tekstova, te tuce knjiga… Šta biste izdvojili kao nešto posebno iz toga opusa?

Rijetko dajem intervjue, jer nemam bunar iz kojeg vodim ideje da bih pisao svake sedmice, kao što to činim u posljednjih par godina pišući, primarno, za Avaz. Dakle, ono što bih rekao u nekom intervjuu volim napisati u tekstu, jer mi je pisanje neka vrsta obaveze. A, tridesetak godina već pišem, i zahvlajujem Svevišnjem da još trajem i da sam aktualan. Ne, ne mogu se sjetiti ovako iz glave, morao bih se podsjetiti na sve što je iza mene. Simpatično mi je, recimo, da sam izmislio intervju sa nepostojećim komandantom, kome sam dao ime Fatih, „Zelenih beretki”, i objavio u tadašnjemMuslimanskom glasu. Zaista nisu postojale Zelene beretke u Sarajevu. Gledao sam film “Zeleni anđeo” u kojem sudjeluje jedna jedninica američke vojske koja se zove “Zelene beretke”. To je danas historija, jedna od glavnih ulica u Sarajevu nosi to ime. A sa tim intervjuom sam napravio dar-mar KOS-u, koji je već bio provalio u Patriotsku ligu. Pa će KOS, na čelu sa Stanišićem i Simatovićem, od najokorjelijih kriminalaca napraviti Crvene beretke kao pandam „Zelenim beretkama”.
To je bila moja bezazlena novinarska vizija i igra rata sa najradiklanim posljedicama. Zar to nije vrlo, vrlo zanimljivo iskustvo?!
A od intervjua bih izdvojio onaj dat Danima, prije pet godina, pod naslovom “Udbe nema, Boga se ne boje”. To je već postala krilatica koja sublimira sve što sam mislio o dvije dominantne političke opcije u Sarajevu, a to su SDP i SDA.

A naslov u jednog intervjua “Fukara sam kao i moj narod”, ili “Vehabije su nova islamska kominterna”…?

Tako se izražavam i vjerujem da zbog tako iskrenog iznošenja mišljenja i o sebi, i moji najljući protivnici mi vjeruju. Može im se ne sviđati šta pišem, pa nekad iskazuju i personalni prezir prema meni, ali sigurno respketiraju moje stavove jer znaju da to što pišem je prilično istinito.

Ima li nešto čega se stidite, ispod čega biste izbrisali svoje ime?

Na sreću nema. A mogao bih i razumjeti nekoga ko se toliko bavi pisanjem da se izvini, pokaje ili odrekne nekih stavova i tekstova.

Kako ste upjeli toliko dugo trajati na javnoj medijskoj sceni?

Dobro pitanje. Bio sam doduše prije desetak godina “stavio pero u futrolu”. To je bilo vrijeme jednog snažnog i vrlo prljavog talasa propagande kojeg su predvodili sarajevski tzv. nezavisni postkomunistički mediji, potpomognuti nekim strukturama iz tzv. Međunarodne zajednice unutar OHR-a, OSCE, te nekih ambasada zapadnih zemalja, protiv svega što je simboliziralo politiku Alije Izetbegovića. Ali, vratio sam se u igru čim je opet bilo došlo onoi “stani pani”, dakle pitanje ustavne pozicije Bošnjaka u BiH, sa kapitulantskim “Aprilskim paketom” kojeg su bili potpisali Zlatko Lagumdžija i Sulejman Tihić, a prihvatio Milorad Dodik.

Šta Vas je proslavilo kao novinara, publicistu ili pisca? Knjige, novinski tekst, proza….?

Ništa me nije proslavilo. Ne znam da sam slavan.

Imate veoma impresivne reference na google-u, recimo.

Čujem to od nekih prijetelja i kolega stranaca kad me “guglaju” po internetu. Ali, ja nisam dobio nikakve nagrade i javna priznanja za svoj rad, osim nekoliko osvojenih nagrada na konkursima za kratke priče. Zatim rekao sam već negdje i nekim povodom da živim na margini, što znači da sam bliži istini. Jer da sam bio poltron i pohlepan za slašću i vlašću, a bar po osnovu zasluga koje sam imaou SDA-u, obnašao bih neku fiunkciju i materijalno se situirao kao i večina drugih.

Šta je onda, zaista Vaš moto u pisanju?

Moto sam uzeo od Tolstoja. On u “Svijest o poljskim pričama” ima jednu rečenicu: ”Junak svih mojih priča je istina!” Vjerujte, zbog ove rečenice, a po sugestiji hafiza Halida Hadžimulića, mog duhovnog učitelja, povodom stogodišnjice njegove smrti otišao sam Tolstoju na mezar u Jasnu poljanu.

Objavili ste prekrasnu reportažu sa fotografijom pored Tolstojevog mezara.

Da, prije mene samo su dva Bošnjaka Msutafa Krilaš, pustolov, koji je radio na Tolstojevom imanju, i Alija Isaković, bili u Jasnoj poljani.

Jesu li to lijepe strane vašeg poziva?

Svakako. Obišao sam, haman butum dunjaluk. Uskoro ću objaviti i jednu knjigu sa putopisima.

Konačno da pitamo i o najnovijoj Vašoj knjizi “Bosna od A. do B. Izetbegovića”. Što i jeste primarni povod ovog intervjua. O čemu se tu radi?

To je zbirka tekstova koje sam objavio u proteklih par godina u Avazu i nekim drugim novinama i portalima. Uz nekoliko dopunskih analitičkih tekstova.

Je li to nastavak knjige vašeg bestselera“Boja povijesti – Izetbegovićeve godina ‘83 do 2003.”, s obzirom na isto ime i prezime u naslovima knjiga?

Da, u smislu da se ja kao politčki analitičar i hronolog primarno bavim nacionalnom bošnjačkom političkom idejom. Jedan od pronosilaca te ideje bio je Alija Izetbegović. Rodonačenik te ideje je Ali beg Firdus, osnivač prve bošnjake politke stranke, Muslimanska nardona organizacija (MNO), osnvana 1906 godine. Zatim Mehmed Spaho, lider Jugoslovenske muslimnaske organizacije. Ta ideja je poput rijeke pornornice ponirala i izvirala u datim historijskim periodima.

Da li je ta ideja poput rijeke zapljuskivala sve obale gdje su žvijeli Bošnjaci?

Da. Spahina izborna kula je bio Novi Pazar. Odatle je počinjao svoju izbrnu kampnaju. Uvijek je preko 80% Sandžaklija glasalo za Spahu.

Gdje je danas ta rijeka?

Odgovor je u toj novoj knjizi. A u prvoj knjizi, gdje sam pokušao sublimirati svoje svjedočenje dvadest godina poznastva sa Alijom Izetebegovićem, dakle od njegovog hapšenja 1983. do njegove dženaze 2003. godine, zabilježio sam i jedan razgovor s njim na tu temu. Poželio sam mu se kako primjećujem da unutra SDA nestaje onog žara, poleta i idealizma, nakon jedne decenije osnutka SDA, kakav smo imali u početku. Zapamtite, neki engleski hroničari su zabilježili, a jednu takvu knjigu sam imao u rukama, da je nastanak SDA jedan od sto događaja u Evropi koji su obilježili proteklo stoljeće! Alija mi to ovako objasnio: ”To ti je poput ljubavi. Kad se zaljubiš na prvi pogled i ljubav plane do neba. Zatim se oženiš i nakon jednog perioda životne kolotečine, ljubav splahne. Tu si i ti i žena u koju si zaljubljen, ali nigdje onog poetnog plamena ljubavi.” I bilo je tako sa SDA-om do njegove smrti. Međutim, danas gledam na SDA kao na ženu koja prevarila svoga muža i to sa njegovim životnim neprijateljem.

Odakle takvo razočarenje u SDA?

Nedavno je Avaz objavio fotografiju Sulejmana Tihića i Raifa Dizdarevića kako u hotel Evropi sjede i piju rakiju. Da otkrijem dvije tajne o tome. Ja sam dojavio novinarima da dođu slikati ih. Ali novinari nisu objavili, a vidjeli su svojim očima, da piju rakiju. Dakle, Raif Dizdarević koji se smatra naručiocem hapšenja Alijine grupe u kojoj je bio i moj brat Džemaludin, koji je tad imao samo dvadesetak godina. To što se objavilo na jednoj slici potvrdilo je moje tekstove i analize u knjizi “Bosna od A do B Izetbegovića”.

Kakva jet u uloga Bakira Izetbegovića u takovj SDA?

On drži svijeću Dizdareviću i Tihiću sjedeči u stolici svoga babe u Predsjedništvu BiH!

Da li ste Vi posredovali u poznanstvu Alije i Sulejmana Uglajnina?

Nažalost imam i nekoliko neslavnih historijskih uloga. Jedna od takvih uloga je moj susret sa Ramiz ef. Hamidovićem pred slastičarnom Carigrad na Baščaršiji, koji je išao u isti razred sa mojim bratom Džemom. Sa njim je bio Ugljanin. Tad smo bili novinari Prepodroda. Zato sam preporučio Hamdoviću da Ugljanina odvede do Džeme. A nije da se hvalim, iskreno ne znam da je Alija odbio našu preporuku. Tako je pored nekoliko drugih kandidata iz Južnog Sandžaka (CG), odabran Ugljanin za lidera SDA za Sandžak.

Znali ste se sa Rasimom Ljajićem?

Iskreno, nikad mi se nije sviđala Ugljaninova faca. Opće je poznato da tako usko čelo, kakvo on ima, je jedan od znakova niskog kooficijenta inteligencije. Zato sam u tom sukobu podržavao Ljajića kao mlađeg i profiliranijeg političara. Tokom rata molio sam Aliju da primi Rasima, što je on odbijao jer, kako mi je obrazložio, nije želio da se mješa u politiku druge države. Ali, očito je Alija znao nešto više od mene Rasimu. Zatim, Ugljanin je stao na stranu Silajdžića, i sjećam se kad je napao Ljiljan, koji je bio uz Aliju u tom sukobu, da je to četnička novina. Dugo, zaista dugo nismo znali šta se dešava u Sandžaku. Možda je već kasno, jer njih dvojica su nanijeli više štete bošnjačkoj politici u Srbiji, nego Tihić u Sarajevu.

Kako je moguće da se tako odrode od ideje i naroda lideri bošnjačkih stranaka?

Nije se ni čuditi za Vaše lidere Ugljanina i Ljajića, da su pristali uz skute srpske politike i postali egzekutori srpskih nacionalnih interesa, ako se francuko-srpski lobisti usred Sarajeva uspjeli instalirati Alijinog dželata Dizdarevića, da vodi bošnjačku politiku! Taj fenomen mogu razumjeti dobri analitičari i poznavaoci sprkso-bošnjačkih odnosa u proteklom stoljeću, ali i vaša duhovna inteligencija, ulema. Prvi znaju da su, primjerice, koalirali Spaho i Ljubo Davidović, lider Liberala. Da bi se osvetili približavanju Srba i Bošnjaka, kroz ovu koaliciju, srpski nacionalisti i fašisti izvršili su pokolj u Šahovićima! Zato, poslije Zorana Đinđića, ne znam da postoji srpski političar u Beogradu da smije ozbiljno priči i zauzeti se za sprsko-bošnjački dijalog, a kamo li da zagovara suživot među narodima.
A, ulema zna suru iz Kur’ana Ankebut, Pauk. Čitao sam vrlo inspirativne eseje o ovoj suri koja objašnjava strategiji “paukove mreže”. Jednostavno, Ugljanin i Ljajić su uhvaćeni u “paukovu mrežu”. Mi je prepoznajemo kroz KOS i UDBU, bez obzira na nove nazive te mreže. Kad tad će obadvojica biti progutana u ovoj “paukovoj mreži”. Znam da je bošnjački narod, što bi rekao rahmetli Alija, poput “obranog mlijeka”, jer je decenijama protjerivana njihova inteligencija. Ali ono što je ostalo, od duhovne i laičke inteligencije mora otvarati narodu oči i kutarisavati ga iz ove “paukove mreže”.

Da li je to glavni uzrok podjela i tako oštrih sukoba među Bošnjacima?

Pa naravno da je uvijek bila “igra oko hodžina jorgana”. Kako je sve počelo sa procesom 1983., kada se htjelo naučiti Srbe i Hrvate kako treba mrziti muslimane, što tvrdi dr. Rajko Danilović, da bi ih mogli klati i ubijati, tako je Karadžić uvijek opravdavao svoju zločinačku politiku “spriječavanjem islamizacije Bosne”, tako i Milorad Dodik, na obljetnici nastanka RS-a, u istom kontekstu izgovara ime Alije Izetebegovića. Ali, uvijek u ime takvih srpskih zločinačkih nakana prema Bošnjacima, iznađu nove ili stare Dizdarevića kako ne bio ostavili svoje “troprste” tragove zločina. To ističem koliko radi pouke, toliko i radi poruke sprskim hegemonistima da su “pročitana knjiga”. Međutim, ja primarno krivim same Bošnjake da su odgovorni, pa i krvi za sopstveno stanje. Krivim ih što se daju zavesti, što pristaju na podjele i igre. Najpimitivnija, a ujedno i napoznatija taktika protvinika je “zavadi pa vladaj”. Udaljavanje Sarajeva od Novog Pazara, i obrnuto, skoro da je postalo normalno stanje među Bošnjacima. Da nije zalaganja muftije Muamer ef Zukorlića i reisu-l-uleme dr Mustafe ef. Cerića, haman da bi “zelena transferzala” postala samo “bijela transefrzala”, kao put kokaina, i posljedni most na ovoj transferzali bi bio srušen. Više krivice je na Sarajevu, Ali ništa manju krivicu od političara ne snosi inteligencija u Sandžaku. Jer vi ne znate adekvatno i inteligentno istaknuti svoje vrijednosti. Haman da ste prihvatili drugorazrednu, da ne kažem marginalnu poziciju, kako u političkom tako i kulturološkom smislu. Tako da jezivo zvuči, a to je realnost, da u Sarajevu prefiks Sandžaklija ima pežorativan prizvuk.

Imate li osjećaj da takvim stavovima dirate u najbolniju ranu Bošnjaka u Sandžaku?

Ne radi se samo o osjećajima. To radim svjesno kako bih vas isprovocirao da se trsite takvog imidža, pa i položaja. Prvo, vi ste izmanipulirani od strane Sarajeva, a najviše preko SDA. Vas je SDA, sa Ugljaninovim lažnim radikalizmom i nacionalizmom, iskoristila kao svoje Spartance u buđenju zamrle nacionalne svijesti Bošnjaka u BiH. Sjećate se mitinga u Novom Pazaru, pa u Foči itd. Vi ste nosili baklju bošnjakog nacionalizma! E, onda je Ugljanin, kao lažni kukurijekavac, trebao poslužiti za povod vojnom udaru JNA, radi “nelegalnog naoružavanja paravojnih strnačkih formacija”. To je bila KOS-ova ujdurma, kako je tvrdio Adil Zulfikarpašić, o čemu ga je izvjestio Josip Manolić u Zagrebu. Kako taj lažni horoz nosi svoj hober na glavi danas kroz Beograd, koliko je čudo toliko je i lahko objašnjivo?

Kako vi lično gledate na taj fenomen?

Prvo, ja mislim da su Sandžaklije ljepša polovica bošnjačkog mileta. I to nije moj emotivni stav, iako se od svojih prvih reportaža za Preporod, od prije dvadestak godina, puno bavim Sandžakom. To tvrdim kao poznavalac naše duhovne i kulturne baštine. Vi imate nekoliko genijalnih pjesnika. Ja lično najviše volim i cijenim Sabita Užičanina. On može stati uz rame desetak najodabranih turskih pjesnika iz njegovg vakta. Ali, njegova Miradžija, po meni je jedan od najplješih spjevova o Poslaniku, s.a.v.s. Zatim Salih Gašević, koji je prepjevao Čelebijev mevlud sa turskog na bosanski jezik. On je iz onog drugog dijela Sandžaka, iz Nikšića. Eto, medresa u Podgorici ne nosi njegovo već ime Mehmeda Fatiha. To je sandžačka glupost da se stavljaju u podređen položaj prema Turcima. U Novom Pazaru imate Ahmeda Gurbija, velikog pjesnika. Čujem da mu se u nekim privatnim krugovima prevodi Divan. E, ovo je mjesec mevluda, i lijepo je da ovo istaknem. Blago onom narodu koji je toliko poklonio ljubavi prema Poslaniku. Zar ne zaslužuje da bude njegova ljepša polovica. Pa imate Avdu Međedovića, narodnog, epskog pjesnika itd. Ima još ideja, ali oduljismo sa razgovorom.

Ako su u ovom kontekstu iznesite ih.

Žao mi je da narod koji tako lijepo pjeva, pamti, dakle njeguje sevdahlinku, nema više, ljepših i boljih pjesama i romana o Bošnjakinji iz Sandžaka.

Pisali ste prozu, životopise, publicitiku, pa čak i scenarije za filmove. Odakle Vam takva raznovrsnost u pisanju?

Nakon čitanja moje zbirke priča “Večernja kravata”, Faruk Sokolović mi je ponudio da uradi scenarij za igrani film “Tunel”. Nerado to ističem jer mi se film uopće nije svidio. A skupa sa bratom radio sam na scenariju i snimanju dokumnetarnog filma “Historija jedne borbe za opstanak”. Moje bavljenje pisanjem nije nastalo kao “pledoaje za dokolicu”, već od toga danas živim, ali više mi je to oblik hizmeta i borbe za ideale.

Šta je Vaš slijedeći projekat?

U štampi mi je jedna knjižica pod naslovom “Bošnjaki stanak”. To je, ustvari, jedna vizija nacionalnog programa, ili platfroma za formiranje jeden planetrane, korvne bošnjačke oraganicazije poput Svjetskog saveza ili Kongresa Bošnjaka.

Zaista vjerujete u takve ideje nakon što smo svjedoci ovakvih međubošnjakih podjela?

Tim prije, tim urgentnije i tim nužnije da se radi na ovakvim stvarima. Osim toga postoji još “mali milion” razloga da se djeluje među Bošnjacima sa takvih pozicija. Primarni razlog je taj što izvan BiH, kao i Sandžaka, živi većinski dio našeg naroda. Stoga sam ubjeđen da nakon planetarne SDA-ove izdaje i kvazinacionalne politike Bošnjaka, ovakav jedan politički proglas ili deklaracija će biti prihvaćena sa oduševljenjem. Očekujem da će se iz ove “larve razviti leptir” sa krilima najljepših šara bošnjačkog identiteta, poput čenereva peštrskog ćilima. Moja poruka u Bošnjačkom stanku je da stvarno budemo braća!

(bosnjaci.net)

 Sanel Papić, vrhunski sportista na kojeg su njegova Sjenica i cijeli Sandžak ponosni, svojim rezultatima ili i općeljudskim vrijednostima koje posjeduje ruši sve barijere postajući time još bolji sportist i čovjek koji je uvijek rado viđen na svakom mjestu. I za nas odvojio je svoje dragocjeno vrijeme.
Dobitnik ste velikog priznanja Ambasador sandžačkog sporta koji Sandžak i Sandžaklije u najljepšem svijetlu predstavlja u Evropi i svijetu kroz svoje sportske uspjehe ali i zbog svoga odnosa prema svome narodu, svojoj vjeri. Gdje leži uspjeh i zašto su to ljudi prepoznali?
PAPIĆ: Jako sam sretan zbog te nagrade i dat ću sve da opravdam očekivanja Narodnog vijeća Sandžaka i na dostojanstvemn način predstavim moj Sandžak i Sandžaklije, njegovu prošlost, sadašnjost i budućnost. Zaista sam počastvovan činom inauguracije u prvog Ambasadora sporta.

Koji su vaši najvažniji dosadašnji sportski uspjesi?
PAPIĆ: Trostruki državni šampion u olimpijskom boksu, reprezentativac, 116 mečeva, preko 90 nokauta, u profi karijeri 11 mečeva bez poraza, 8 nokautom, aktuelni profesionalni šampin Balkana, na ljeto borim se mec za šampiona Evrope.

Mnogi sportisti na ovim prostorima nisu zadovoljni pa svoju sportsku karijeru nastavljaju u dijaspori, vi ste odlučili ostati u svom Sandjaku, zašto?
PAPIĆ: Pored mnogobrojnih ponuda iz inostranstva basnoslavnih ugovora, ja sam se odlučio da ostanem u mom Sandžaku i pošaljem svijetu sliku o sandžačkom Bošnjaku. Ne želim ni u kom slučaju da dovedem svoj identitet u pitanje i moja teološko-moralna načela.

Koji je vaš životni i sportski moto? Šta vama predstavljaju svi ti sportski uspjesi?
PAPIĆ: Moji najveći uspjeh je činjenica da me toliko ljudi prati i da su sretni zbog mojih titula. Zaista sam ponosan na moj narod i sve moje dosadašnje i buduce pobjede i ako Bog da izvojevat ću zbog Sandžaka i njih. Divan je to osjećaj i jako čudan, kada “uđete ” u tuđe domove. Jedan primjer me toliko dirnuo ali i dao dodatni motiv. Naime, na jednoj promociji knjige poznatog književnika, a mog velikog prijatelja Muhameda Mahmutovića “Pacijenti” u Amsterdamu, došla je vijest da sam odbranio titulu u Prilepu, poneseni tom radosnom viješću, svi su ustali na noge i prepunom halom se prolomio gromoglasan aplauz. Iako hiljadu kilometara daleko, ja sam to odmah saznao, iako sam bio u svlačionici. To je jedan od primjera konvergentnosti bošnjackog ethosa.

Vi niste samo vrhunski sportista, nego ste i magistar političkih nauka, gdje se vidite jednog dana ako jednom bacite i da li ćete okačiti rukavice o klin?
PAPIĆ: Moja želja je da na jesen upišem doktorski studij na Internacionalnom univerzitetu u Novom Pazaru i da kasnije učestvujem u rješavanju životnih problema moga naroda.

Koje su vaše trenutne aktivnosti i planovi u tekućoj 2012. Godini?
PAPIĆ: Moj posljednji meč je bio 9-tog decembra u Pilepu, tu sam pobjedio hrvatskog boksera Kovača. Ovom prilikom bih se zahvalio svojim zemljacima koji žive u Prilepu, na bratskom prijemu i podršci na meču. Naredni meč je, ako Bog, da 3. marta u Minhenu protiv domaćeg boksera, da bi zatim boksovao meč u aprilu u Švicarskoj ili Austriji. Poslije toga možda boksujem još jedan meč u Sarajevu, da bi se meč godine desio u junu, a to je meč za titulu šampiona Evrope.

Da li vam pomažu i podržavaju vas neke sandžačke institucije, organizacije i kolika je uopće podrška ljudi iz Sandjaka za jednog tako vrhunskog sportistu?
PAPIĆ: Moj generalni sponzor je ZSD-Zajednica sandžacke dijaspore, bez čije podrske ne bih mogao da se nađem u ovoj poziciji i jako sam im zahvalan na tome. Također imam veliku podršku Bošnjačkog nacionalnog vijeća Sandžaka. Nadam se da ću to opravdati i da sve činim da se stvari odvijaju u tom pravcu. Ovim putem sve ih selamim.

(bosnjaci.net)

Muftija sandžački, Muamer ef. Zukorlić

Jedan od načina da uništite jedan narod jeste da ga obezglavite. Obezglavljivanje nacije je poput obezglavljivanja porodice. Kada porodici ukinete domaćina, oca i autoriteta, ta porodica se raspada. Isto je i sa nacijom. Mozak nacije je intelektualna elita. Kada eliminirate najkvalitetnije, na vrh izlaze mediokriteti, prosječnjaci, nedorasli, koji svojim ponašanjem i djelovanjem izvrću standarde uzoritosti i uglednosti. Sama riječ „ugledan” koristi se za te ljude, jer se na njih možete ugledati.

Fehratović: Proteklog vikenda u Sarajevu je održana konstituirajuća sjednica Senata BANU. Donijeti su neki bitni zaključci koji će dosta utjecati na dalji tok trasiranja nacionalnog puta Bošnjaka.

Zukorlić: U subotu smo imali konstituiranje Senata kao najvišeg savjetodavnog tijela Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Moram kazati da se ne mogu otrgnuti utisku da je to jedan od najljepših dana u mom životu, ili dana kada sam se osjećao izuzetno ponositim. Posebno me činilo ponositim definitivno stavljanje tačke na uvjerenje da bošnjačka intelektualna elita, pogotovo prvog reda, ne može zajedno. To je ono što je, nažalost, obilježilo proteklih sto godina i što je bila posljedica nacionalne i opće kulturne dekadence bošnjačke nacije i bošnjačkog naroda. Osnivanjem BANU tu je napravljen zaokret. Ova sjednica je ovjerila kapacitet tih ljudi i njihovu intelektualnu korporativnu snagu koja, evo, već daje rezultate.

Zaokružen Senat BANU

Ovaj dio Akademije je definitivno zaokružen popunjavanjem tri upražnjena mjesta. Jedno je postalo upražnjeno nakon smrti najvećeg književnika bošnjačkoga naroda savremenog doba, rahmetli Nedžada Ibrišimovića, a dva su bila upražnjena od osnivanja i, po odluci Skupštine, trebalo ih je naknadno popuniti.

Senat je odlučio da ta tri mjesta zauzmu akademik Šerbo Rastoder, jedan od osnivača BANU, prof. dr. Hasnija Muratagić-Tuna, također jedna od osnivača BANU, i – u skladu sa Statutom članovi Senata do jedne trećine mogu biti i izvan članova Akademije – jednoglasno je odlučeno da treći član bude prof. dr. Nijaz Duraković.

BANU predstavlja susret volja ideološki raznobojne intelektualne elite bošnjačkog naroda

Moram izraziti zadovoljstvo izborom svo troje ljudi, ali i podvući da mi je posebno drago što je prof. dr. Nijaz Duraković postao član Senata i time dio Akademije. Pored kalibara, poput predsjednika Muhića, akademika Filipovića i Ganića, ulaskom Nijaza Durakovića sada imamo, takoreći, sve izrazito velike profile bošnjačkog intelektualnog reda. Pogotovo me jako ispunjava što ti veliki profili imaju i izvjesne ideološke razlike, što je zapravo i bogatstvo Akademije koja predstavlja susret volja intelektualne elite bošnjačkog naroda, ali ne jednobojne već raznobojne elite. Za mene je to jedan od pokazatelja da je, zapravo, to prava Akademija jer ima kapacitet da tu različitost ukomponira u timski rad. Time BANU sigurno uzlazi u prvi red akademija u ovom dijelu Evrope.

BANU prva nacionalna institucija Bošnjaka

Fehratović: Kako se je uspjelo okupiti sve te ideološki različito profilirane ljude? Na primjer, akademik Duraković je nekada bio zagovornik komunističke ideologije, a u isto vrijeme sjedi sa reisu-l-ulemom Mustafom-ef. Cerićem u Senatu BANU?

Zukorlić: Ako promatramo ponašanje beogradskih medija, kao i drugih faktora javnosti cjelokupne akademske i političke elite u Srbiji, nakon osnivanja BANU, vidjet ćemo da je negativna reakcija tih faktora bila izrazito jaka, čak neočekivano žestoka. U jednom trenutku, iako sam očekivao negativan odnos, zapitao sam se šta je pozadina takvog goropadnog odnosa. Sada sa puno sigurnosti mogu ustvrditi da je glavni razlog upravo potpuno neočekivan događaj, ne u formalnom već kvalitativnom smislu. Oni su računali da će, i ako nastane ta BANU, to biti skup nekih srednjih intelektualnih profila od nekih ideološki jednobojnih intelektualaca i da će se, uz oprobane metode nipodaštavanja, satanizacije, diskvalifikacije, diskreditacije…, u javnosti omalovažiti taj događaj i ta institucija. Računali su da se bošnjački narod još nije izborio za slobodu svoje misli, svoga stava na općenarodnom nivou. Računajući na sve te faktore mogli su očekivati da ne moraju brinuti zbog osnivanja takve institucije. Međutim, korporativnu moć intelektualaca, koji su skoro većinu svoga vijeka pokazali velike individualne kapacitete, nisu mogli iskazati zbog nedostatka nivoa institucionalnog organiziranja Bošnjaka, počev od toga da nemaju nacionalnu državu kao osnovni stožer sigurnosti pojedinca, porodice i zajednice, pa i drugih institucija. Definitivno, ako se izuzme Islamska zajednica, kao istovremeno i vjerska i nacionalna institucija, jedina koja je predstavljala faktor okupljanja Bošnjaka jedno cijelo stoljeće, možemo kazati da je BANU prva nacionalna institucija Bošnjaka.

Naše neprijatelje iznenadilo samoorganiziranje  individualnih veličina Bošnjaka

Ono što je predstavljalo iznenađenje za beogradske krugove, kao i sve druge naše protivničke ili neprijateljske faktore, jeste zapravo to odakle sada Bošnjacima taj kapacitet da dobrovoljno, bez ikakvog pritiska, bez ikakvih oblika motivacije po principu mrkve i štapa, što je inače bila praksa za prevaspitavanje Bošnjaka i personalno i kolektivno, šta je to imalo toliku moć okupljanja svih tih profila od Ferida Muhića, preko Muhameda Filipovića, sada i Nijaza Durakovića, do reisu-l-uleme Cerića, Ganića i svih ostalih koje nisam spomenuo. Dakle, šta je to okupilo sve te individualne veličine koje je uvijek teško ukomponirati. Malu stvar možete lahko ukomponirati, ali veliku je teško ukomponirati u bilo koji prostor. A onda vam je teško ukomponirati više velikih stvari u prostoru koji nije tako komotan. Oni koji nam rade o glavi više od stotinu godina smatrali su da Bošnjaci, zbog nedostataka nacionalnih institucija, nemaju mogućnost okupiti sve te različitosti.

BANU bazirana na čistim namjerama i cilju

Mislim da je glavni faktor okupljanja tih velikih profila i kapaciteta, veoma različitih, to što je nastanak BANU baziran na čistim i zdravim osnovama u namjeri i cilju, kao i da je metoda komunikacije s njima bila ta koja ih je uvjerila da se ne radi o nastanku organizacije koja će služiti pojedincu ili grupi. Do sada se, u svim pokušajima formiranja nacionalnih ili nekih sektorskih ustanova, institucija, organizacija, udruženja, ispostavljalo da tu stoji lični ili interes neke posebne grupe ljudi i zato su te institucije, zajednice, udruženja ili organizacije propadale. Ovo su ljudi koje ne možete prevariti. Ovo su ljudi koje ne možete smatrati neiskusnim. Ovi su ljudi koji nisu naivni. Ovo su ljudi koje ne možete tek tako išarmirati, pa ih ubijediti. Ovo su ljudi koji su daleko iza sebe ostavili neki mladalački entuzijazam i to da ih neko može uvući u nešto. Znači, ovo su ljudi koje možete okupiti samo na pravim, velikim i jasnim vrijednostima. Moje uvjerenje je da je to osnovna stvar.

Nastankom BANU stvorena velika intelektualna arena

Nastanak BANU, ma ko vodio tu inicijativu, ma ko utrošio najviše vremena da to sve uveže, ma pod kojom kapom taj bio, jeste nastanak toliko velike arene koja može primiti sve te krupne profile i da oni u toj areni mogu pokazati sopstveni kapacitet, a da ne moraju očekivati da će se sudariti sa nekim drugim, da će biti ugroženi od tog drugog, da moraju dokazivati svoje vrijednosti, svoj kvalitet na račun toga drugog. Mislim da je to suština. Naravno, naredno vrijeme će pokazati još slojeva stvarne vrijednosti koja je imala tu moć okupljanja tako različitih faktora.

Kada dobar čovjek ode sa ovoga svijeta ovaj svijet se žalosti, a takav čovjek se raduje

Fehratović: Prva od preporuka Senata BANU jeste da se organizira međunarodni naučni skup o djelu rahmetli akademika Nedžada Ibrišimovića, jednog od osnivača BANU. Koliko je Akademija samim odlaskom rahmetli akademika Ibrišimovića na Bolji svijet uskraćena za neke njegove aktivnosti, odnosno doprinos razvoju ove institucije koja je u nastajanju?

Zukorlić: Odlaskom rahmetli Ibrišimovića na Onaj svijet izgubila je bošnjačka nacija, izgubila je ljudska vrsta, civilizacija i kultura. No, to je, kao što je i inače priroda ovoga svijeta, uvijek svojevrsna konfliktnost i postojanje plusa i minusa, tamne i svijetle strane. Znate, kaže se kad ode dobar čovjek sa ovoga svijeta, da se ovaj svijet žalosti, a takav čovjek se raduje. A kada ode loš čovjek sa ovoga svijeta, onda se ovaj svijet raduje, a takav čovjek se žalosti. Kada dobar čovjek ode sa ovoga svijeta, on se raduje zbog susreta sa svojim Gospodarom Koji će ga nagraditi zato što je bio dobar, tako da nosim duboko uvjerenje da je rahmetli Ibrišimović radostan od trenutka od kada je predao Allahu dž.š. dušu, jer je on jedan od rijetkih likova koji su uspjeli da Božji dar koji imaju, u smislu veličine uma, sačuvaju u granicama sopstvene skromnosti statusa stvorenja na ovome svijetu, a da ne zaborave na Stvoritelja. Obično kod ljudi koji imaju izuzetne talente, pa ih još ostvare, da li u nauci, umjetnosti ili nekom drugom društvenom polju, a još budu i priznati, to budu vrata na koja uđe oholost pa zaborave na sopstveni status stvorenja i da im je sve to dao Stvoritelj. Tako se zamrači sva ta veličina.

BANU počašćena što je među svojim osnivačima imala Nedžada Ibrišimovića

Rahmetli Ibrišimović je jedan od ljudi koje sam imao čast personalno poznavati, koji me je počastio time da me je zvao svojim prijateljem, koji je jedan od rijetkih uzoraka koji su imali ovo što sam kazao, a nisu se odlijepili od Zemlje i ljudi oko sebe i uspjeli su sačuvati ono što je jedna od najvećih ljudskih vrijednosti, pogotovo velikih ljudi, a to je jednostavnost. On je to imao. Jedan je od očitih uzoraka za kojim svijet treba plakati, a on da se raduje. U tom pogledu držim da je i BANU počašćena što će uvijek imati među svoje osnivače rahmetli Ibrišimovića, koji je bespogovorno pristao da bude jedan od osnivača, iako za time nije imao nikakve ovosvjetske motivacije i potrebe, jer je već bio akademik jedne akademije.

BANU osjeća tu vrstu duga i obaveze, ali istovremeno i časti, ne samo u ime svojih članova već i bošnjačkoga naroda, moralne obaveze i misije da ne dozvolimo da nam vrijednosti budu zapostavljene.

Od uzroka propadanja bošnjačke nacije bilo je i nepoštovanje ljudi koji vrijede

Nažalost, jedna od dimenzija i odrednica dekadence i propadanja bošnjačke nacije bio je taj da se nisu poštovali ljudi koji vrijede. Takvih primjera je jako puno. Od rahmetli Mehmedalije Maka Dizdara, preko Muhsina Rizvića, do Alije Isakovića i mnogih drugih. Ti ljudi nisu imali mjesta u državnoj Akademiji nauka i umjetnosti u Sarajevu, dok su neki drugi, koji ni izbliza to ne zaslužuju, imali tu privilegiju. Mi Bošnjaci znamo da to nije slučajno.

Intelektualna elita je mozak nacije

Jedan od načina da uništite jedan narod jeste da ga obezglavite. Obezglavljivanje nacije je poput obezglavljivanja porodice. Kada porodici ukinete domaćina, oca i autoriteta, ta porodica se raspada. Isto je i sa nacijom. Mozak nacije je intelektualna elita. Kada eliminirate najkvalitetnije, na vrh izlaze mediokriteti, prosječnjaci, nedorasli, koji svojim ponašanjem i djelovanjem izvrću standarde uzoritosti i uglednosti. Sama riječ „ugledan” koristi se za te ljude, jer se na njih možete ugledati. Međutim, u današnjem društvu izvrnutih vrijednosti, jako često ćete za kriminalca, tajkuna i nekoga ko je izbio na površinu društvene zajednice na sumnjiv i prljav način čuti da je vrlo ugledan i utjecajan. Može biti utjecajan, ali ne može biti ugledan. Šta ako nam se djeca počnu ugledati na lopove i kriminalce? To je znak da društvo propada.

Čast nam je organizirati međunarodni skup o Ibrišimoviću

BANU, pored konvencionalnih uloga i aktivnosti koje će imati, već daje rezultate time što zaustavlja proces nipodaštavanja naših profila, kvaliteta i autoriteta. Zato je jednoglasno usvojena odluka da se organizira naučni skup o liku i djelu rahmetli Ibrišimovića. Naravno, time se neće izaći iz haka rahmetli Ibrišimoviću. To je samo jedna obaveza i čast koju imamo. Mislim da je djelo i kvalitet rahmetli Ibrišimovića nešto što će rabiti svi i biti obaveza svake naše organizacije, ljudi koji znaju da vrjednuju ono što je on, na neki način, uvakufio bošnjačkoj naciji. To je, dakle, samo početak. Sa radošću ćemo sprovesti tu odluku.

BANU će naučnim skupom otpočeti proces naučno-historijskog rasvjetljivanja balkanskih ratova

Fehratović: BANU je, pored ovog međunarodnog skupa, nagovijestila još dva međunarodna skupa. Jedan je o stogodišnjici Balkanskih ratova, a drugi o bosanskom jeziku. Koliko smo mi svjesni vlastite historije? Koliko su nam potrebni ovakvi međunarodni skupovi da bismo ispravili sve te nedostatke i zaustavili obezglavljivanje Bošnjaka o kome ste do sada govorili?

Zukorlić: Sa bošnjačke tačke gledišta i interesa, Balkanski ratovi su jedna od najnerasvjetljenijih, možda i najznačajnih događaja u negativnom smislu za bošnjački narod. Obaveza broj jedan svih institucija je, a to će ovim naučnim skupom BANU i dokazati, da se stavi tačka na ignoriranje Balkanskih ratova kao historijskog događaja i da se počne sa rasvjetljivanjem svih pozadina i posljedica tih događaja. U Balkanskim ratovima je okupiran Sandžak. U Balkanskim ratovima počinje definitivno propadanje BiH, bez obzira na to što je dolaskom Austro-Ugarske ona imala novu fazu u odnosu na osmanski period. Balkanski ratovi su u potpunosti izmijenili historijsku kolotečinu Balkana. Zato je ta stogodišnjica izuzetno važna.

Postoje najave brojnih zemalja na Balkanu da će se na poseban način obilježiti ova stogodišnjica. Mislimo da je za Bošnjake najznačajnije da se ovaj jubilej obilježi naučno i da se time otpočne proces naučno-historijskog rasvjetljivanja Balkanskih ratova, jer će se time otkloniti brojne nejasnoće i eliminirati brojni naučni falsifikati koji su zbog političkih pobuda pravljeni. Mislim da će to biti jedan od najznačajnijih doprinosa iz oblasti historije za Bošnjake, jer će se na osnovu tih istraživanja i zaključaka moći mnogo lagodnije imati naučna činjenica u rukama, a na osnovu nje će se mnogo sigurnije djelovati i politički i kulturološki.

Akcent BANU će biti na normiranju bosanskog jezika

Fehratović: Zašto skup o bosanskom jeziku?

Zukorlić: Jedna od osnovnih odrednica identiteta nekog naroda jeste jezik. Opće je poznato da je u nipodaštavanju bošnjačke nacije i bošnjačkog nacionalnog identiteta bio pokušaj eliminacije stvarnog naučnog i historijskog utemeljenja bosanskoga jezika, iako su činjenice nesporne. Samo potlačen i porobljen narod može dozvoliti da sve ono što je predstavljalo stvarni resurs bosanskog jezika bude u tišini prepušteno da se koristi kao resurs hrvatskog i srpskog jezika, a da mi jednostavno sve to poklonimo i šutimo. Upravo oni bi trebali šutjeti, jer su argumentaciju za identifikaciju svojih jezika koristili iz bosanskog jezika ili bosanskog govornog područja. To je još jedna potvrda izvrnutih vrijednosti u današnjem društvu.

Bosanski jezik od Velike Kladuše do Struge

Kriminalci su u politici, pravosuđu i policiji. Takvi izađu pred medije i poštenima kažu: „Vi ste kriminalci!” Onda vam treba ogroman trud da biste okrenuli točak i njih nazvali imenom koje zaslužuju. Sličan je odnos prema jeziku. Naši komšije bi trebali uložiti još više napora u dokazivanju svoga jezika. Mi samo imamo obavezu da iznesemo činjenice. To će biti uloga ovog naučnog skupa. Mislim da će se akcent staviti na normiranje bosanskog jezika, da će ova tema obuhvatiti cjelokupan bošnjački prostor od Velike Kladuše do Struge. Dobit će šansu i nove, vrlo dokazane teze o sandžačkom dijalektu, kao istočnoj varijanti bosanskog jezika, kao i druge teze za koje su se naši eksperti i stručnjaci za bosanski jezik odavno pripremili. To će biti prilika da stručna, a i šira javnost saznaju o tim istraživanjima i naučnim činjenicama, ali i da se usvoje zaključci koji će imati status naučne norme vezanu za ovu oblast.

Mapa na kojoj će biti ubilježen svaki kulturno-historijski spomenik Bošnjaka

Fehratović: BANU će raspisati natječaj za pripremanje izvještaja o stanju bošnjačke nacije, za izradu nacionalnog kalendara Bošnjaka i mape bošnjačke kulturne baštine, ali će Manifest BANU raditi akademik Muhamed Filipović. Zašto se ne raspiše natječaj za Manifest Bošnjaka?

Zukorlić: Mapa bošnjačke kulturne baštine je potreba svih nivoa i slojeva bošnjačkog naroda, kako elitnih tako i narodnih. To će djelo imati formu knjige, ali i formu mape, gdje će se zabilježiti svaki kulturno-historijski spomenik, svako mjesto i objekt od kulturnog značaja za Bošnjake na cijelom njihovom životnom prostoru. To je, zapravo, plod našeg općeg zalaganja da imamo jednostavniji pristup poimanja i afirmiranja kulture.

Kultura nije stvar elitizma

Mislim da je neko namjerno pokušavao educirati naš narod da je kultura elitistička stvar, kako bi se običan svijet distancirao od kulture, što je apsolutno pogrešno, jer ne postoji kultura bez objekta kulta. Objekt kulta je objekt obožavanja, pridavanja izuzetnog značaja. Zato, svaki pokušaj da se Bošnjacima i muslimanima predstavi da je kultura nešto što ima korijene van njihovog objekta kulta, bez obzira da li to bio kršćanski, jevrejski, sekularistički, agnostički i bilo koji bezbožnički kult, predstavlja svojevrstan kulturocid. To je nešto o čemu bi trebalo mnogo glasnije na svim nivoima komunikacije sa Bošnjacima govoriti.

Bošnjačka kultura utemeljena na vjerovanju u Allaha dž.š.

Bošnjačka kultura je neodvojiva od bošnjačko-muslimanskog objekta kulta. Bošnjačko-muslimanski objekt kulta, u suštinskom smislu, je vjerovanje u Jednog Jedinog Boga, Allaha dž.š. U praktičnom smislu, to su džamije i svi sakralni objekti i oblici kulture. Naravno, postoji i druga dimenzija, koja se tiče svakodnevne kulture življenja, bez obzira da li se radi o kulturi ishrane, komunikacije, higijene. Svi ti aspekti kulture su duboko inspirirani objektom kulta, našeg islamskog kulta. Sve ove dimenzije kulture imaju izvjesnu slobodu, koja ima tradiciju nečega što možda nije bilo islamsko (ovdje mislim na predislamski period Bošnjaka – bogumilski i ilirski), ali sve ono što je bilo u sukobu sa islamskim učenjem i kultom doživjelo je modifikaciju.

Detalji iz našeg svakodnevnog života su prožeti islamom

Zna se kako muslimani jedu. Zna se da jedu desnom rukom. Zna se da kažu Bismillah na početku jela, a Elhamdulillah na kraju. Zna se da na toj sofri nema svinjetine ni alkohola. Šta je odredilo kulturu ishrane Bošnjaka? Upravo vjera. Upravo taj kult. Krenite od načina stanovanja: pravac kible, položaj kuće, svjetla, musafirska soba koja nastaje direktno iz svete obaveze odnosa prema gostu, koja također dolazi iz islamskog učenja. Spomenimo higijenu, kupanje, abdest, pranje ruku, čišćenje prostora, izuvanje pri ulasku u kuću. Zašto? Zato što se spolja unosi nečist u sobu, na pod na kome se spušta čelo – obavlja sedžda i klanja namaz. Dakle, detalji iz svakodnevnog života potpuno su prožeti vjerom. Čak i kod ljudi koji možda ne klanjaju. Upravo je u tome snaga tradicije i kulture. Jer, ne izuvaju cipele samo oni koji klanjaju. To nije tačno. Svi Bošnjaci izuvaju cipele kada ulaze u kuću – i oni koji klanjaju i oni koji ne klanjaju. To je nadraslo vjerski prakticizam. Zbog toga i ima snagu tradicije i kulture.

Tako možemo analizirati svaki aspekt, koji bi nam oduzeo previše vremena. Prvi korak je upoznavanje sa našom kulturnom baštinom. Smatramo jako bitnim postojanje jedne takve mape, koja će približiti sve naše spomeničke i druge vrijednosti naše kulturne baštine, i elitama i običnom čovjeku.

Izvještajem ovjeravamo naš nacionalni kapacitet

Novina je da će se raditi izvještaj o bošnjačkoj naciji. Držimo da je to strateški važno.

Fehratović: Zbog čega?

Zukorlić: Važno je zato što ćemo time ovjeriti naš nacionalni kapacitet bavljenja sobom. Do sada su o nama izvještaje pravili drugi – policija, Udba, špijuni, političari i saradnici raznih službi. Narod koji ima kapacitete da bude nacija bavi se sobom i ne dozvoljava da se drugi bavi njime, ili neovisno da li se drugi bavi njime ili ne. On postaje subjektom svoga života i budućnosti, a ne objektom, kao što je bio slučaj u proteklih stotinu godina – periodu dekadence i porobljenosti Bošnjaka i njihove svijesti.

Nacionalni kalendar će biti meritoran izvor za svakodnevnu upotrebu

Pitanje nacionalnog kalendara je od slične važnosti kao i mapa bošnjačke kulture. Dakle, imat ćemo pisano djelo i kalendar u praktičnom smislu te riječi, koji će biti meritoran izvor za svakodnevnu upotrebu informacija na njemu. Šta mi danas imamo? Pođite od naših televizija, koje imaju čak i nacionalni predznak: TV Sandžak, TV Jedinstvo, RTV (ma šta ova skraćenica značila) – sve one imaju rubriku Dogodilo se na današnji dan. Po tim rubrikama, ništa se u vezi nas nije dogodilo… Neću ići do kraja i reći da to neko namjerno radi. Prevashodno postoji nedostatak izvora, nedostatak meritornog izvora. Nemate ni u jednoj enciklopediji, Vikipediji, izvorima, te informacije. One, ako i postoje, negdje su razasute, jako je teško doći do njih. Zato je od izuzetne važnosti da se načini kalendar na osnovu koga će oni koji baštine sopstvenu kulturu, odnosno, historiju, značajne događaje, značajne ličnosti vezane za te događaje, odnosno događaje vezane za te ličnosti, imati taj izvor.

Natječajima dokazujemo modernost Akademije

Ono što možda neuobičajeno zvuči jeste da će se raspisati natječaj za konkurs. To, ustvari, pokazuje da smo mi savremena Akademija, da nismo umorna Akademija koja ima konvencionalne metode i usporenost. Želimo da Akademija sačini uvjete natječaja i da ostalo bude prepušteno autorima i institucijama koje žele da sudjeluju u tom izvještaju. Postojat će komisija koja će biti zadužena za realizaciju tog projekta. Svako ko želi će moći da napiše izvještaj o nekom segmentu bošnjačke realnosti, odnosno stanju bošnjačke nacije. Naravno da će biti utvrđen sinopsis sa interesantnim temama u okviru kojih će se sačinjavati izvještaji. Time ćemo dobiti jako mnogo. Time će se dobiti širina izvještaja kojom će se doći do saznanja do kojih bilo kakav tim da ste formirali ne bi mogao doći, i to će biti velika prednost, a isto tako će predstavljati veliku mogućnost za sagledavanje stanja nacije iz više uglova.

Žalosno što Bošnjaci još uvijek nemaju vlastitu enciklopediju

Fehratović: Da li se to prepliće sa Enciklopedijom Bosnika?

Zukorlić: Ne, to je nešto potpuno drugo. Enciklopedija Bosnika je nešto što većina formiranih nacija ima, poput Enciklopedije Britanika, enciklopedije drugih nacija. Žalosno je da do sada nema takve enciklopedije. Ovo zaslužuje da spomenem akademika Filipovića ponovo, jer više decenija radi na toj enciklopediji i da Akademija nauka i umjetnosti BiH nije imala sluha da objavi takvu enciklopediju.

ANU BIH talac trojnosti u kojoj bošnjački interes nema svoj interes

Naravno da to ne čudi jer je i ANU BiH talac kao i bosanska  država. Talac trojnosti u kojoj bošnjački interes apsolutno nema svoj interes. Postoji ortački odnos tri naroda u Bosni gdje je eliminiran bošnjački interes, jer su nacionalni interesi Srba i Hrvata zastupljeni u akademijama nacionalnih država koje oni imaju, da li u Zagrebu ili Beogradu, da li u samoj BiH, tako da imamo situaciju da je 70% Enciklopedije Bosnika urađeno, a da nije moglo ugledati svjetlo dana. Ovo je šansa da se taj projekt dovrši. Projekt Enciklopedija Bosnika ne može biti realiziran u 2012., on samo može biti započet, odnosno nastavljen, jer se na enciklopedijama radi decenijama, dok će svi ostali projekti ili biti u potpunosti ili u značajnoj mjeri realizirani u 2012. godini.

Manifest kao oporuka bošnjačkome narodu

Što se tiče Manifesta, svi smo kao članovi Senata smatrali da prof. Muhamed Filipović, kao izrazita figura bošnjačke inteligencije i misli, sa neizmjernim znanjem i iskustvom, zaslužuje da eksplicitno dobije i zadatak, i čast i emanet da napiše svojevrsnu oporuku bošnjačkom narodu koju smo nazvali specifično Manifest Bošnjaka. Mislimo da akademik Filipović ima kapaciteta za to i zato je ovdje posebno naglašen, a svakako da će iza tog projekta, kao i iza svih drugih, stati BANU.

Države u kojima žive Bošnjaci dužne su finansirati BANU

Fehratović: Kako će se finansirati svi ovi projekti?

Zukorlić: Vjerujemo da će doći trenutak kada će se Bošnjaci izboriti za svoja prava u državnim institucijama na prostorima gdje žive, da li na državnom ili lokalnom nivou, najprije u BiH, ali, ako Bog da, ubrzo i ovdje u Sandžaku, tako da se od prava na finansiranje BANU i njenih projekata od strane država u kojima žive Bošnjaci nikad nećemo odreći. Svako ignoriranje tih zahtjeva od strane opisanih država ćemo smatrati neprijateljskim odnosom pojedinaca i institucija koje se budu na taj način ponašale. Ukoliko mi, kao Bošnjaci, sudjelujemo primarno u BiH, značajno u Srbiji, Crnoj Gori, također i na Kosovu, Makedoniji, Hrvatskoj, Sloveniji itd. kao građani kojima ustavi tih država garantiraju ravnopravnost, imamo pravo tamo gdje plaćamo poreze biti i podržani i finansirani u projektima od nacionalnog interesa od strane institucija i nadležnih državnih organa.

Srbija umjesto da ispravlja stare, proizvodi nove nepravde prema Bošnjacima

Međutim, nećemo čekati da budemo shvaćeni i da se ta nepravda otkloni, pogotovo što znamo da u nekim zemljama imamo pravac kretanja u negativnom smjeru, kao što je slučaj sa Srbijom koja ne samo da ne otklanja dosadašnje nepravde nego pravi nove, ne samo da se ne kreće u pravcu rješenja nacionalnog statusa prava Bošnjaka već ide pravcem kompliciranja statusa, daljeg ugrožavanja, diskriminacije i realizacije projekata koji imaju korijene još prije 130 ili 170 godina. Zato tu nećemo očekivati tako brze plodove, ali isto tako očekujemo da će morati doći do zaokreta zato što će Srbija definitivno morati, ma ko je predvodio u narednom periodu, shvatiti da ne može njoj biti dobro, a Bošnjacima loše i da ne može praviti svoju svijetlu budućnost na uništenju ili ugrožavanju jednog naroda.

Osnivanje Bošnjačke nacionalne fondacije

Dok se to ne ostvari, BANU, kao i druge institucije koje će nastajati, mora naći alternativne prihode. Naš projekt je vrlo jasan. Pripremamo osnivanje Bošnjačke nacionalne fondacije koju će finansirati svi Bošnjaci koji to žele. Vjerujemo da bošnjačka nacija od 7-8 miliona u svijetu može imati bar jedan posto ljudi koji su spremni dati 100 eura, recimo, mjesečno za svoju naciju. To je solidan prihod za ovu fondaciju iz koje će se finansirati BANU, kao i drugi projekti od nacionalnog značaja. Dok ne profunkcionira Fondacija svim ovim kapacitetom, zasad imamo neposredne sponzore koji su se javili i koji se svakodnevno javljaju da finansiraju svakodnevni rad Akademije, ali i konkretne projekte ove institucije.

„Beogradska posla”

Fehratović: U jednom trenutku ste govorili o napadu na BANU nakon konstituiranja Skupštine u Novom Pazaru. Međutim, BANU je također izdala saopćenje u kojem oštro osuđuje prenošenje Tanjuga sa konstituirajuće sjednice Senata. O čemu se tu radi?

Zukorlić: Pa, radi se o „ beogradska posla”, a „beogradska posla” znači kada nešto ne mogu da zaustave onda ga na neki način probaju omalovažiti. To je kao kada meni, recimo, za dvije decenije još nisu naučili ime i prezime u Beogradu. Bilo da se pojavim na nekom elektronskom ili pisanom mediju, ili mi ispadne jedno slovo iz imena ili jedno iz prezimena. Pošto mi ne mogu ništa drugo u toj utakmici komunikacije podmetnuti, onda barem umjesto Muamer kažu  „Muarem” ili umjesto Zukorlić „Zukarlić” ili „Zukerlić”. Kada im to spočitate, kažu: „Jao, pa to je, znate, greška, tehnika…” Nismo djeca i ne mogu nam podmetnuti takve stvari. To se radi permanentno, namjerno. Time se šalje poruka da vi niste njihov, da ste neki drugi svijet čije ime je teško pogoditi. Tamo gdje ima „h” oni ga maknu, tamo gdje nema „h” oni vam stave „h”. To je jeftina i niska razina odnosa koja je planska i tendenciozna.

Propagandno-psihološki rat protiv Bošnjaka

Isto je i sa objavom informacija. Pošto ne možete ničim ugroziti takav događaj, pošto je usvojeno pet preporuka od historijskog značaja za bošnjački narod i BANU. Komentirao sam poslije sjednice Senata, da BANU samo ovih sedam preporuka sprovede – opravdala je svoje postojanje. Kada nizašta drugo ne bi postojala, ona je opravdala svoje postojanje. E, kada imate jedan takav svijetli događaj, jedna tako važna agencija TANJUG mora nešto kazati. Naravno da to ovog trenutka ne servisira beogradsku politiku prema Sandžaku i Bošnjacima, hajde barem da skrenemo pažnju, pa da onda nešto slažemo i damo dezinformaciju. Onda se tamo kaže da je predsjednik Akademije u Novom Pazaru Ferid Muhić, a da je predsjednik Akademije u Sarajevu Muhamed Filipović. Izmišljotina za koju ne postoji nikakav povod. Ali ona za cilj ima to. Zašto? Da bi sutradan Akademija izdala demantij, pa da se raspravlja o tome je li to akademija u dva dijela ili jedna akademija, jesu li neovisni ti dijelovi, pa jeste-nije, da se skrene pažnja sa kvaliteta sjednice i kvaliteta zaključaka. Dakle, ono što se ranije zvalo medijsko-propagandni ili propagandno-psihološki rat, koji se vodi protiv Bošnjaka na svakom nivou. Jedan tako kristalno čist naučni događaj se na taj način nastoji omalovažiti. No, poenta je da Bošnjaci više nisu ono što su bili prije 30 godina, da oni, uprkos činjenici da su u podređenom položaju države, institucija, institucionalnog servisiranja, imaju tako dobre pojedince, institucije, službe, organizacije koji ne dozvoljavaju da se takve podmetačine održe, odnosno zažive.

Srbijanski mediji samo promijenili maske, a suštinski ostali isti kao devedesetih

Na kraju im se to vrati kao bumerang i samo potvrđuju da su to iste medijske kuće, iste institucije koje su u nekom trenutku podržavale bombardiranje Sarajeva i topove sa okrenutim cijevima prema Novom Pazaru, koje su stajale iza genocida, opravdavale ga na ovaj ili onaj način, oštrije ili blaže, da se samo promijenila maska, da se promijenila neka retorika, a da su suštinska poruka i stvarni ciljevi ostali isti.

Pomjerili smo granicu borbe

Fehratović: Uvaženi Muftija, prošle hefte je također Komisija za akreditaciju konačno obznanila da se odbija nakon tri godine zahtjev Internacionalnog univerziteta u Novom Pazaru za akreditaciju, što ste Vi nazvali političkom odlukom. Zašto je to politička odluka?

Zukorlić: Moram kazati da se osjećam ponosnim i zadovoljnim što smo u fazi da moramo voditi borbu oko BANU i Univerziteta. Bošnjaci su prije petnaestak godina vodili borbu za biološki opstanak. A recimo kulturološki ili obrazovno, vodili smo borbu proteklih decenija da li imamo elementarno pismenih ljudi i da li znamo čitati elementarna vlastita imena. Tako da je granica borbe jako pomjerena i to je nešto što bi trebalo Bošnjake da raduje i čini ponosnima. Izuzetno sam zadovoljan što u komunikaciji sa običnim svijetom, bilo u domovini ili dijaspori, apsolutno veći broj ljudi to razumije.

Beogradski režim egzekutor stvarnih arhitekata uništenja bošnjačkog naroda

Ovim se samo potvrđuje nervoza neprijatelja Bošnjaka i muslimana, u ovom slučaju beogradskog režima, koji predstavlja egzekutora duhovno-akademskih ideoloških krugova koji su stvarni arhitekte uništenja bošnjačkog naroda, a alternativno njegovog slabljenja, koji sada gube živce zato što, uprkos primjeni svih metoda uništenja ili slabljenja, mi imamo prosperitet, uz ogromne poteškoće i energiju koju trošimo na tom polju.

Svaka nova institucija zaštitila prethodnu

Ovim se pokazalo da smo osnivanjem svake institucije ili organizacije pomjerili crtu i zaštitili onu prethodnu. Na primjer, kada je osnovan Mešihat IZ-e Sandžaka ’93-će godine, odmah su kazali: „Ne priznajemo Mešihat.” Kada smo osnovali Mešihat IZ-e u Srbiji, oni su kazali: „Priznajemo onaj u Sandžaku, ali ne priznajemo ovaj u Srbiji.” Kada smo osnovali „Gazi Isa-beg” medresu ’90-te godine, oni su rekli: „Ne priznajemo Medresu.” Kada smo osnovali Fakultet za islamske studije kazali su: „Priznajemo Medresu, ali ne priznajemo Fakultet.” Kada smo osnovali IUNP, oni su rekli: „Priznajemo vam i Medresu i Islamski fakultet, ali znate, IUNP ima problem sa akreditacijom.” Ne znam šta još treba da osnujemo, pošto smo sve osnovali osim države, da bi oni kazali: „Priznajemo vam IUNP.”

Posljednji trzaji režima Borisa Tadića

Kada je u pitanju režim Borisa Tadića, u završnici nervoze, ja bih to nazvao posljednjim trzajima. Pogotovo što se bliže izbori u kojima će ta politička grupacija doživjeti debakl. Ona mora biti kažnjena, od biračkog tijela bošnjačkog naroda sam siguran apsolutno, ali vjerujem i od srpskog naroda, jer onaj ko ne valja – on ne valja ni za koga, ni za nas, ni za njih, što se pokazalo i u krupnim političkim pitanjima kada su u pitanju EU ili Kosovo. Zastupali su i jedno i drugo, izgubili i jedno i drugo. Svakako da se neću baviti političkom analizom stanja i propadanja aktualne vlasti, ali u svakom slučaju to treba posmatrati zato što ima reperkusije i na ovu odluku, jer 33 mjeseca traje proces akreditacije IUNP.

Sa pravne tačke gledišta, odluka Akreditacione komisije nevažeća

Krajnji rok je da se za dvije godine završi, tako da i formalnom smislu, sa pravne tačke gledišta, ta odluka nije valjana, ona više ne važi. Ako ga nisi akreditirao za dvije godine, morao si mu dati akreditaciju, bez obzira na proces. Prema tome, to će da padne na svakom sudu. Ne baš na svakom, nego na nekom pravno postavljenom sudu. Ukoliko uticaj vlasti bude isti na drugostepeni organ, a to je Nacionalni savjet za obrazovanje, koji se, usput budi rečeno, trinaest mjeseci nije sastao. Kada smo ih pitali zašto se ne sastajete, kazali su: „Nismo devet mjeseci primili plate.” Trećestepeni organ je Upravni sud koji bi rješavao nakon što bi eventualno drugostepeni donio negativnu odluku. Ostaje da se vidi koji je politički uticaj na ove druge instance.

Akreditaciona komisija Republike Srbije političko tijelo

Akreditaciona komisije Republike Srbije je definitivno političko tijelo koje je, recimo, dalo akreditaciju Državnom univerzitetu u Novom Pazaru kao državnom projektu s ciljem da se ugrozi IUNP. Podsjetit ću da je DUNP dvije godine radio pod istim imenom pod kojim je registiriran IUNP. Nikada se nije desilo da jedan pravni subjekt može funkcionirati pod istim imenom. To zapravo dokazuje da je od trenutka formiranja DUNP bio plan gašenja IUNP.

Nikada neće zatvoriti IUNP

Oni za tih pet godina nisu uspjeli ugroziti IUNP, hoću kazati da ga neće ni ugroziti. Oni to i znaju. Oni nikada neće zatvoriti IUNP, kao što nisu zatvorili niti jednu jedinu našu ustanovu. To treba da znaju i naši studenti, a mislim da znaju. Jutros sam boravio na IUNP i vidio optimizam, čak i ironiju u odnosu na ponašanje državnih organa i Akreditacione komisije.

Imamo američku i na putu smo dobijanja evropske, svjetske i turske akreditacije

S druge strane, režimski mediji, poput RTV, to su predstavili kao gubljenje dozvole. To nije tačno. Akreditacija nije dozvola. Akreditacija je stav jedne režimske komisije prema toj ustanovi i ništa više. Jednom dobijeno pravo se ne može ukinuti. IUNP-u se nikada ne može ukinuti dozvola koju je dobio 2002. godine. Ovo je samo stav ove vlasti prema tom univerzitetu. Međutim, IUNP ima američku akreditaciju preko Heritage univerziteta u Kaliforniji, čije diplome izdaje. IUNP je na putu dobijanja evropske akreditacije, a da podsjetim da srpska Akreditaciona komisija nije priznata od Evropske asocijacije za akreditaciju. Dakle, akreditacija kod srpske Akreditacione komisije ne znači priznanje u Evropi. Podnijeli su davno zahtjev, nisu ga dobili. Zašto? Jedan od razloga je to što se potvrdilo da djeluju politički nestručno. Jedan od razloga što nisu priznati u Briselu je i naš univerzitet. Zašto? Zato što se potvrdilo da djeluju politički, a ne stručno. Treća stvar je da smo na putu dobijanja svjetske akreditacije u Bankoku, tako da dobijanjem evropske akreditacije, posjedovanjem američke akreditacije, dobijanjem svjetske akreditacije i vjerovatno turske akreditacije, ta srpska akreditacija potpuno gubi na značaju. Apsolutno to nema nikakve reperkusije. To nas samo tjera da radimo na kvalitetu i promociji međunarodne akreditacije. Možda da su nam dali odmah akreditaciju mi bismo smatrali da nam ne treba evropska, američka, svjetska, turska itd. Sada, oni će imati po jednu mahalsku – srpsku akreditaciju, a mi četiri svjetske akreditacije.

Kada ujedete lava za šapu, dobijete drugom šapom što zaslužite

Apsolutno će se i ovim ispostaviti da kada ujedete lava za šapu, dobijete drugom šapom što zaslužite. U tom pogledu ovo će biti samo podstrek iskakanja dva koplja u pogledu kvaliteta IUNP. No, obzirom da se radi o političkom aktu, upućujem poziv BNV-u, NVS-u, BKZ-u i svim nacionalnim i općegrađanskim institucijama u Sandžaku da podignu glas protiv ovog akta zato što je to klasični oblik diskriminacije Bošnjaka na ovom polju. Vjerujem da će se odazvati relevantne ustanove i organizacije i da će odgovoriti politički, jer se na politički akt ne može odgovoriti drugačije osim politički. To je jedini jezik koji oni razumiju.

Na sljedećim izborima moramo riješiti sva otvorena pitanja Bošnjaka

Ono što ide u prilog Univerzitetu, bošnjačkom narodu i svim aspektima rješavanja pitanja Bošnjaka jesu predstojeći izbori. Definitivno poslije još jedne ovjere brutalnog neprijateljstva, naredni izbori neće biti obični lokalni, parlamentarni, višestranački izbori. Oni će biti referendum puta Bošnjaka Sandžaka u budućnost, gdje će se jasno razgraničiti, gdje će narod jasno kazati svoju riječ i staviti tačku na to da se iz Beograda politički ukidaju naša prava već stečena, što je u ovom slučaju akreditacija IUNP.

Tadićev režim sluša političke savjetnike iz Novog Pazara

Fehratović: Spomenuli ste „politički akt” – odbijanje akreditacije. Zašto baš pred izbore? Je li to možda pomjeranje priče sa kandidature za članstvo u EU ili nešto drugo?

Zukorlić: Može se spekulirati sa više razloga, ali ono što je za mene pretežno uvjerljivo je to ponovno slušanje režima Borisa Tadića njegovih političkih savjetnika iz Novog Pazara, koji kažu: „Zadajte udarac, umanjite moć, umanjite uticaj. Ako objavite da nema akreditaciju, studenti će pobjeći. Ako pobjegnu studenti, smanjuje se prihod. Ako se smanji prihod, smanjuje se sigurnost.” To je vrlo površna analiza i pogrešan zaključak. Pogotovu su to trebali shvatiti nakon deset godina. Je li ovo prvu put da oni govore da nemamo akreditaciju? Ovo je peti put da govore da nemamo akreditaciju. Šta se to novo desilo? Još jedno novo rješenje. To je jedanaesto rješenje o akreditaciji. E, kad izdržasmo deset, izdržat ćemo i to jedanaesto. Papir na ćirilici kojeg ne priznajemo. Zato sam i rekao da je to posljednji trzaj. Obično se posljednji trzaj ne pravi racionalno. Mislim da je ovo potpuno iracionalan potez, koji samo ide u prilog nama, koji još više doprinosi homogenizaciji Bošnjaka, koji će samo još više razgolititi šovinističku pozadinu ovakvog ponašanja. Ali, racionalan čovjek teško može razumjeti iracionalne poteze. U tom pravcu treba tražiti pozadinu. To je tiranijska svijest koja ide na to: „Daj ugrozite im još nešto od ustanova i time ćete zastrašiti narod.” Zato sam to više puta kvalificirao kao državni teror. Da, to je državni teror režima Borisa Tadića. Šta je to teror? Teror je zastrašivanje. Zašto državni? Zato što se državni aparat koristi za širenje straha. To je državni teror. Jedino što je pozitivno u tom državnom teroru jeste da nas nije uspio zastrašiti.

Puška, nemiri ili olovka

Doveli su nas pred izborom tri varijante odgovora: jedna je uzmemo puške, druga je da izađemo na ulice i napravimo nemire i treća je ona koju ću ja sugerirati svima onima koji budu sa mnom da uzmemo olovke i da ih zbrišemo sa političke scene na narednim izborima. Ali, da uzmemo olovke već od sada i da ih olovkom, kroz medije, znanje, obrazovanje, knjigom porazimo. Zapravo, oni pucaju i doživljavaju ovo neodmjereno ponašanje na elitnim ustanovama.

Dozvolili bi nam da napravimo hiljadu džamija, ali nam ne mogu oprostiti univerzitet

Oni bi nam dopustili da napravimo još hiljadu džamija, ali džamija iz koji ne bismo izlazili i u kojima bi ostali sa nekim svojim duhovnim svijetom. Ali ne mogu bošnjačkoj naciji oprostiti Univerzitet. Ne mogu Sandžaku oprostiti Univerzitet.

Za tri godine se oslobađamo kadra sa strane

Predsjednica Akreditacione komisije kaže da studenti nisu ugroženi. To je poruka studentima da se ne bune, ali, kako kaže, ne priznaju nam doktorske studije. Znate zašto? Zato što hoće da zadrže monopol na formiranje kadrova. Znaju da nam treba samo još tri godine i da preko svojih doktora nauka postanemo potpuno neovisni od kadrova sa strane. Zato se nakon deset godina neko usuđuje na ovakve poruke kako bi zaustavio ovaj proces. Naravno, od toga nema ništa.

Pokušavaju nas isključiti iz saobraćaja jer nas jedino tako mogu stići

Protekla decenija je tako dovela Univerzitet do čvrstih nogu de se ne bavimo time je li on ugrožen ili nije, već koji ćemo institut osnovati, koju studijsku grupu, sa kime ćemo se povezati. Otvorili smo odjeljenje Univerziteta u Beču, vodio sam razgovore u Minhenu, otvorit ćemo odjeljenje Univerziteta u Njemačkoj. Prema tome, oni kasne, bave se onim socijalističkim okovom obrazovanja, onim puhljavim institutima, habera nemaju šta se napolju događa, gdje grije sunce i gdje moderni svijet ide. Tako da se uopće ne dodirujemo. Na različitim smo trakama. Oni su na onim prašnjavim putevima, a mi smo na lijevoj traci autoputa. Oni samo mogu da nas gledaju iza žice i bankina. Dok sa svojim zaprežnim kolima dižu prašinu, mi već odosmo svojim putem. I zato se na ovaj način i ponašaju, jer drugačije ne mogu da nas stignu, osim ako probaju zabraniti saobraćaj. I na drugim razinama je isto tako. Dakle, daj nekako se maknite sa utakmice, jer je to jedini način da nas ne pobijedite. Ne dajte im akreditaciju da bi se izjednačili.

Mi imamo kvalitetne i moralne ljude koje oni nemaju

Ali, ni uz nedavanje akreditacije mi se nećemo izjednačiti, jer su oni daleko iza nas, zato što oni nemaju ono što mi imamo – ljude koji se ne dobijaju rješenjem već kvalitetom, i nemaju moralni kvalitet tih ljudi, što se ne dobija na šalterima. Od morala tih ljudi ovisi motiv, misija i namjera tog Univerziteta. E, zato se mi ne dodirujemo i ne susrećemo i njihov odnos prema akreditaciji nas ne uznemirava.

Akreditaciona komisija se ponaša kao prijeki sud 1945.

Fehratović: Najapsurdnije jeste da se tamo navodi da se radi o „nekompetenciji profesora”. Kako znamo, ovo je univerzitet koji ima najstručniji kadar iz regiona, BiH, Srbije, Hrvatske…

Zukorlić: Besmisleno. Jedan od osporenih je prof. dr. Fehim Husković koji je, kako kažu, „sa strane”. On jeste iz Makedonije, ali ima dvojno državljanstvo, i srbijansko i makedonsko. Kada im to kažemo, oni odgovaraju: „Žalite se.”  E, to je način komunikacije. Imao bih vam pričati do sutra. Akreditaciona komisija u januaru donese negativnu odluku o nekom programu, a mi dobijamo rješenje devet mjeseci poslije toga. Znate kako se oni ponašaju? Kao prijeki sud koji je strijeljao na Hadžetu ’45. Tako su izgledale te presude u tri reda: „Kažnjava se strijeljanjem. Oduzima mu se sva imovina. Njegova porodica se lišava svih prava.” Tako izgledaju presude Akreditacione komisije Internacionalnom univerzitetu. Zato oni ne mogu opstati i nemaju nikakvu budućnost.

Imamo najbolje profesore iz regiona

Svi znaju da je ovaj Univerzitet specifičan i po tome što je, kao vakuf i fondacija, pridao važnost moralnim i duhovnim vrijednostima, a to znači da ne dopuštamo da se kradu studenti, niti časovima, niti da se zakidaju po bilo kojoj osnovi. Isto tako, znači da nam je internacionalna akreditacija, kao i geografska pozicija, omogućila da uzmemo profesore iz regiona. To znači da imamo najbolje profesore. Zato je to što kažu potpuno neosnovano. Ali, ovdje ima nešto drugo. Oni su u startu, kada su nam davali dozvolu, mislili da nećemo imati kapaciteta sklopiti kadrovsku strukturu. E, sada kada su pali svi drugi oblici pritisaka, nelojalna konkurencija odjeljenja koja su instalirana, pa onda instaliranjem državnog univerziteta, uslijedio je pokušaj zabrane svim profesorima koji rade na državnim univerzitetima da rade kod nas.

Oni su nesposobni

Kada je sve to palo, narede sudiji da dadne pet crvenih kartona kako bi se ekipa prepolovila. Sa tri igrača ćemo ih pobijediti! Dvije trećine crvenih kartona da nam daju, mi ćemo ih pobijediti! Jer su oni nesposobni. Oni mogu da učestvuju samo na olimpijadi za nesposobne, inače za zdrave ne mogu. Mi smo potpuno zdravi, a oni su bolesni. Njihovo društvo i svijest, metode, standardi, bolesni su i pokvareni. Zato nemamo razloga da se brinemo, a kamoli da se sa njima takmičimo.

SO Zutin poklanja sandžačku zemlju Vladi Srbije

Fehratović: A pro po priče o Univerzitetu, imam odluku SO Tutin, koja se treba usvojiti na narednoj sjednici, a kojom se nalaže da Tutinska općina treba dodijeliti 12 hektara nadomak Đerekara Državnom univerzitetu u Novom Pazaru. Zašto je sada odnos prema IUNP ovakav, a prema Državnom drugačiji?

Zukorlić: Ja sam jučer dobio tu informaciju. Nije mi jasno šta će profesori i studenti raditi na tim pašnjacima. To su pašnjaci. Nemam nikakvu orijentaciju smisla dodjele tog zemljišta, osim ako nije to još jedan način da se i katastarski okupira zemljište u Sandžaku. Jer ako je u vlasništvu općine, onda je to vlasništvo građana posredstvom općine. Međutim, Državni univerzitet je vlasništvo Ministarstva za obrazovanje, a to je Vlada. Ako je to zemljište vlasništvo Državnog univerziteta, onda je to vlasništvo Vlade. Znate da je dvije trećine teritorije Sandžaka otuđeno na taj način. Jedna je da vlasništvo šuma prelazi iz vlasništva općine u vlasništvo Vlade.

Katastarska okupacija Sandžaka

To je jedna vrsta obračuna sa građanima Sandžaka, jer znamo da je u ratu u Bosni i poslije rata jedan od oblika manipulacije bio i katastarska okupacija zemljišta, tlačenja naroda. To proizlazi iz njihovog ubjeđenja da će se autonomija Sandžaka desiti, pa će oni vaditi papire pred nekim međunarodnim faktorima i govoriti koji faktor u Sandžaku raspolaže vlasnički sa koliko zemlje. Jedino u tom kontekstu mogu razumjeti taj čin.

Postoji i poruka da su protiv autentičnih sandžačkih institucija ujedinjeni i režim i svi dijelovi režima na nivou općina u Sandžaku i na nivou Vlade. To je suštinska poruka. Tek kada se ta odluka donese i čujemo obrazloženje, moguće je imati neki konkretniji odgovor.

Beograd opstruira sporazum o objedinjenju Islamske zajednice

Fehratović: Šta se dešava sa sporazumom o objedinjenju Islamske zajednice?

Zukorlić: Sporazum je zastao zato što imamo opstrukciju Beograda koji više nije imao živaca govoriti da je to unutrašnje pitanje Islamske zajednice i da se oni tu ne miješaju. Znate, to su ponavljali kao papagaji posljednje četiri godine. Međutim, ulaskom u posljednju fazu pregovora o sporazumu o objedinjavanju Islamske zajednice pod pokroviteljstvom Republike Turske to je sve raskrinkano i palo u vodu.

Potvrdilo se da iza napada na Islamsku zajednicu stoji vlast u Beogradu

Ono što smo govorili četiri godine sada je potvrđeno. Iza agresije na Islamsku zajednicu, pokušaja podjele, stoji vlast u Beogradu sa svom duhovno-akademskom pozadinom. To jest, svi oni faktori koji punih 170 godina smatraju nacionalnim interesom Srba i srpskog naroda eliminaciju nesrpskih naroda, a najdrastičnije bošnjačkog naroda koji ima stogodišnju „tursku krivnju, a evo sad i „vehabijsku krivnju” i „terorističku krivnju”…  Uvijek smo imali dežurnu krivnju koja će nam se zakačiti kada to god bude trebalo nekom Ratku Mladiću ili nekom političaru da opravda odnos prema Bošnjacima, odnosno odnos oprema Sandžaku.

Sve smo bliži varijanti „C”

Očito smo sve bliži onoj varijanti „C” o kojoj sam govorio prije nekoliko mjeseci, a to je da je moguće da ne bude potpisan sporazum o vraćanju jedinstva Islamskoj zajednici. Ali, iako je to neki najblaži oblik rezultata, i on predstavlja veliku pobjedu i profit, jer je potpuno raščišćeno na relaciji Ankara-Novi Pazar-Sarajevo ko je krivac za nejedinstvo Islamske zajednice. To je nama bilo jako važno zbog podrške Ankare, ali isto tako zbog eliminiranja manipulacija, neistina, širenja dezinformacija, vezano za krivca svega što se dešavalo u vezi sa Islamskom zajednicom posljednje četiri godine.

Pregovori su iznudili priznanje Srbije da sam im ja glavni problem personalno i pozicijski

Ti pregovori su iznjedrili ovo što sam maločas spomenuo, da sam glavni problem personalno ja i moja pozicija. I kada sam prihvatio da se povučem na drugu crtu, da se ne kandidiram na izborima za poziciju glavnog muftije, kada sam prihvatio da zadržim svoju poziciju sandžačkog muftije na nivou regije Sandžak, u početku su to smatrali velikim ustupkom i šansom. Međutim, kada su proračunali da bez moje potpune eliminacije, čak do te mjere da je spominjana i moja fizička eliminacija sa prostora Srbije i šire regije, došli smo do zaključka da, ukoliko eliminiramo one najcrnje planove koji su nekada imali u obzir i potencijalnu mogućnost fizičke likvidacije, koji ne ostavljaju prijatnost ni ugođaj, mogu kazati da je to veliko priznanje, zato što to samo potvrđuje da smo im pobjegli nekoliko krugova na ovoj maratonskoj stazi, tako da oni kažu da se jedino možemo takmičiti u koliko me nema. To je za mene veliko priznanje i nastojat ću da to unovčim.

O mom životnom odredištu odlučuje samo Gospodar mog života

Ne prihvaćam ni da budem kapetan Gradaščević, ni da budem muftija mostarski Džabić, koji su zadnje godine života proveli u Istanbulu u nekoj preuranjenoj penziji. Jer dvije decenije vodim ovu borbu i nalazim se u misiji koja je neodvojiva od mog bića na nivou emocija, svijesti, potpune životne orijentacije. Svi drugi aspekti života koje imam i vodim su mi u drugom planu u odnosu na misiju. Neovisno kroz kakvo trnje sam prošao i šta me je sve čekalo, apsolutno nemam alternativu i ne dozvoljavam razumu da razmišlja o alternativi, uvjeren da o životnom odredištu, od onog najdrastičnijeg koje se zove život ili smrt, do toga kako ćete i gdje živjeti, ne može donositi odluku ni Boris Tadić, ni Ankara, ni Sarajevo, već Onaj ko je Gospodar moga života. Ja sam se samo Njemu u tom kontekstu prepustio i osjećam se predivno što sam se samo Njemu prepustio.

Pokornost stvoritelju eliminira svu idolatriju i faraone

Znate, kada se pokorite Stvoritelju onda eliminirate svu idolatriju. Sve faraone koji imaju ambiciju da Vas pokore, i to je vrhunac sreće. Ja sam te faraone počistio i tako mi nekako sićušno oko mene izgledaju i apsolutno se zbog toga sjajno osjećam. Volio bih to osjećanje prenijeti na druge… Prenosim ga na svoju porodicu maksimalno, na svoje prijatelje, ali bih ga volio prenijeti i na sav narod. Čini mi se da i narod poprilično počinje likovati u tom osjećaju slobode koja dolazi iz srca i razuma, a ne iz Beograda ili nekog drugog centra moći.

Nisu mi proricali ni dvije decenije postojanja na javnoj sceni

Oni mi svakako nisu proricali ni dvije decenije ovolikog aktivnog rada na javnoj sceni, što znači da se nisu pitali ni za ove dvije decenije, a neće se pitati ni za naredne dvije, tri ili koliko god bude Allah dž.š. odredio, u kom god dresu, u kojoj god formi.

Jedina sreća je u pokornosti Gospodaru svjetova

U svakom slučaju, jedina stvar koja može da Vas učini sretnim jeste da ostanete dosljedni pokornosti samo Jednom Jedinom Gospodaru svjetova i da uživate u predanosti da činite dobro i da pokušate što više dobra da ostavite iza sebe. To je orijentacija koja me održava, uprkos svim ovim udarima koji su svakodnevni i u simboličkom, i u psihološkom i u konkretnom smislu ugrožavanja djelovanja na individualnom i na društvenom planu, ali vjerujte, to je sve sama pobjeda do pobjede.

Nisam kleknuo, niti ću ikada kleknuti pred tiranima

Nekada ne morate sve pobjede ostvariti sami. Za mene je veća pobjeda ponuditi mladim Bošnjacima i Bošnjakinjama, mladim sinovima i kćerima Sandžaka model da je moguće ne kleknuti pred tiranima. Moguće je, braćo i sestre, moguće je ne kleknuti! Evo, nisam kleknuo! Evo, nikada im neću kleknuti, ma čime prijetili, ma šta nudili! Ovo niti je najava, niti je odjava, niti je prijetnja, niti je posebna poruka. Ovo je presjek stanja sadašnjeg moga duha koji me ne napušta od kako za sebe znam i nadam se, uz pomoć Svevišnjeg Gospodara, da me nikada neće ni napustiti, jer kada bih napravio ustupak na tom polju bilo koje vrste, smatrao bih ne samo da mi misija nije uspjela, već bih svoj život smatrao potpuno izgubljenim i besmislenim. Nikada se neću pomiriti da je smisao života da jedemo, pijemo, spavamo, zaradimo, potrošimo… Izvinite, ali životinje funkcioniraju na taj način. To su biološka bića koja nemaju emocije, koja nemaju svijest, koja nemaju ideale, koja nemaju ciljeve, koja nemaju misiju.

Sloboda je blagodat ljudske vrste

Onaj ko hoće ima pravo da bude takav, ali ja neću. Ako budem mogao neću dopustiti da mi se djeca deformiraju da budu takva. Isto tako, osjećam potrebu i obavezu, osjećao bih se sebičnim ukoliko tu blagodat ne bih učinio dostupnom svim Bošnjacima u prvom redu. Ali, vjerujte, ne samo Bošnjacima nego i svim građanima, da li srpske, da li albanske, da li crnogorske, da li hrvatske, da li neke druge nacionalne zajednice, zato što ova vrijednost, u ovom slučaju kod mene jeste naglašena bošnjački, muslimanski, zbog konkretnog emaneta kojeg nosim, ali suštinski i vrijednosno ona se apsolutno ne zadržava u okvire nacionalnog i vjerskog, blagodat je cijele ljudske vrste. I svako ko hoće da pije sa ovog izvora imat će ga dostupnim i čistim i moći će da se napije ma iz koje vjere i nacije došao.

Turska se razočarala u stavove beogradskog režima

Fehratović: Kako je Turska reagirala na ovakav stav Beograda, pogotovo poslije tolike inicijative, diplomatskih pregovora, uvjeravanja da će Beograd prihvatiti jedinstvo Islamske zajednice. Kako reagira poslije ovog saznanja?

Zukorlić: Razočaravajuće. Mislim da su se suočili sa nedovoljnim poznavanjem mentaliteta beogradskog režima. Izlazim iz granica onoga što bih trebao reći, ali ću kazati da sam im na samom početku skrenuo pažnju da jako površno prilaze namjerama Beograda. Sada se to tako ispostavilo, ali mogu reći da u tome likujem zato što su se suočili sa onim što smo mi znali, a njima je trebalo da dožive ovakav udes pa da shvate to.

Respektiramo ogroman trud kojeg je uložila Turska

Fehratović: Prema Vašim saznanjima, da li će se nastaviti turska inicijativa?

Zukorlić: Ona nije prekinuta. I dalje postoji komunikacija na nivou Ankare i Beograda i pokušaj da se oživi ta inicijativa. Nimalo nije prijatno Turskoj da bude poražena u toj inicijativi, jer se jako potrudila i, bez obzira na neuspjeh ili uspjeh, mi ćemo njima biti zahvalni i respektiramo ih maksimalno. U inicijativi su bili uključeni svi, od predsjednika Gula, preko premijera Erdoana, asvakako najveći doprinos i udio tu je dao i uložio ministar spoljnih poslova Ahmed Dautolu, kao i vjerski poglavar dr. Mehmed Gjormez. To je nadprosječan trud. U trenutku kada se dešava zemljotres na istoku Turske, kada Vlada ima vanredna zasjedanja, ministar vanjskih poslova Dautolu dolazi u Beograd. To su neki pokazatelji da je Turska uložila ogroman trud. Mi to respektiramo, zahvaljujemo se. Svjesni smo tog odnosa, zato smo jako bili kooperativni do granica mogućega. S druge strane, nimalo neće biti prijatno Turskoj da ta inicijativa propadne. Svakako će naredne sedmice pokazati da li će to biti uspješno obzirom da se pokazalo i na temi Kosova i na temi Evropske unije, kao mnogo većim pitanjima za Srbiju od pitanja Islamske zajednice, koliko ovaj režim isključivo pokušava praviti neku kombinatoriku refleksije na vlast i izbore koji dolaze da u tom rezonu sve postaje drugorazredno, pa i Kosovo, pa i Evropska unija, ukoliko ne servisira dnevnopolitičke izborne matematike.

Sve manje vjerujem da će doći do sporazuma prije izbora

Sve manje vjerujem da bi prije izbora moglo doći do takvog rješenja. Postoji velika mogućnost da se zašuti do poslije izbora gdje još Boris Tadić dobija od Ljajića i Ugljanina informacije: „Oslabili smo Muftiju. Islamska zajednica je slaba. BDZ nema šanse. BKZ je slaba. Napravili smo zaokret. Asfaltirali smo 100 metara džade, dvije ćuprije od tri koraka” i itd. Samo još ovo, samo još ovo. Dakle, tu su očito sagovornici na sličnom nivou i ovi kojima odgovara da povjeruju Beogradu u laži, lažu te stvari i oni se sad nadaju da bi mogli na neki način da povrate politički uticaj na narednim izborima. Naravno da će im tu biti ključna zamka i tu će definitivno doživjeti poraz kakvom se ne nadaju.

Rješavanje nagomilanih problema Bošnjaka u Sandžaku otpočet će nakon izbora

Čujem da najavljuju iznenađenja. Bit će ih, ali negativnih, u to nemam nikakvu sumnju i zato mislim da će morati još ta oštra krivina da se prođe. Ništa novo. Vi znate da sam u ranijim nastupima kazao da je ovo političko pitanje i da se samo politički može riješiti. I zato nemam nikakvu dilemu da će ključni zaokret u rješavanju Islamske zajednice, akreditacije IUNP, rješavanje BNV-a, rješavanje vakufske imovine, rješavanje islamske vjeronauke, kao i svih drugih oblika obespravljenosti Bošnjaka u Sandžaku, kao i rješavanje statusa Sandžaka, te rješavanje statusa Bošnjaka biti otpočeto nakon narednih izbora.

Fehratović: Da li Vi dijelite mišljenje da su naredni izbori referendumski između probošnjačkog, sandžačkog puta i beogradskog poltronskog puta?

Zukorlić: Nemam nikakvu dilemu i to sam djelimično već i kazao. To će biti prebrojavanje Bošnjaka između ta dva koncepta. Nemam nikakvu dilemu da je apsolutna većina Bošnjaka u Sandžaku, čak dvotrećinska, za sandžački koncept koji će biti okupljen oko cjelokupnog našeg pokreta sa svim krilima i aspektima njegove organiziranosti, te da će već postojeće režimske stranke činiti taj drugi blok. Postoje, naravno, i neki rezervni igrači koje će režim pokušati da umetne između da razvodnjavaju tu političku priču. Mislim da oni neće imati nikakve snage, nikakvog efekta, zato što u toj atmosferi definitivno ljudi neće birati stranku već svoj put, koncept u kome će se raščistiti da li će Bošnjaci u Sandžaku moći da odlučuju sami o sebi, da žive slobodno, da investicije ne doživljavaju kao milostinju. Da se investicije ne koriste za korupciju. Da se kroz Vladine fondove ne kupuju politički aktivisti jedne ili druge partije, već da investicije budu dostojanstveno dolazile u Sandžak. Da se predstave kao pravo građana. Kao dio onoga što oni plaćaju kroz svoje poreze i sve ono što čine za državu da i ona čini za njih. Da dostojanstveno budu respektirani, da se ne ugrožava njihov nacionalni i opći identitet.

Referendum između dostojanstva i poniženosti

To će biti referendum između dostojanstva i poniženosti. Ono što ja žarko želim jeste da tu narod donese odluku. Iskreno, ma koliko čvrsto vjerovao u ovo što pričam, ne želim ništa, pa ni ovo da nametnem svom narodu. Ukoliko narod na slobodnim izborima, slobodno bez pritiska, bez laži, krađe, zloupotreba, bude, ne daj Bože, kazao: „Muftija” – kao i svima ostalima koji predstavljaju taj sandžački slobodarski blok i duh – „mi ne želimo to, nama je to teško. Mi hoćemo da budemo robovi. Mi hoćemo da se o nama odlučuje u Kraljevu, Raški, Beogradu” – reći ću: „Neka vam je sretno, to je vaš put.” Zato držim da su ti izbori historijski i da će se na njima donijeti historijska odluka za Bošnjake i Sandžak.

Kriminal suštinsko pitanje odnosa istine i neistine

Fehratović: Prema onome što se trenutno dešava u početku zahuktavanja izborne kampanje, definitivno će ovi izbori iznijeti na vidjelo nešto što se tiče krupnoga kriminala u Sandžaku. Kako to komentirate?

Zukorlić: Tematika kriminala je tematika za simpozij, zato što je pitanje kriminala suštinsko pitanje odnosa istine i neistine u ovom društvu. Ono što ugrožava i Bošnjake, i Sandžak, i Srbe i Srbiju jeste izvrnutost standarda i dominacija neistine. Dominacija neistine na medijima. Dominacija neistine u politici iz koje proizlazi prevara i predstavljanje krivih slika. Iz neistine proizlaze sva zla i dekadentne pojave. Kriminal je jedno od najkancerogenijih, najmalignijih oboljenja koja proizlaze iz te neistine.

Dominacija kriminala u sprezi sa politikom i elementima vlasti

Ono što je, nažalost, usud Sandžaka posljednjih 20 godina jeste dominacija kriminala koji je u direktnoj sprezi sa politikom i elementima vlasti. Nažalost, i onih koji bi trebali da se obračunaju sa kriminalom – pravosuđe i policija. Prije neki dan slušam predsjednicu Savjeta za borbu protiv korupcije Vericu Barać koja je ponovila rečenicu koju sam više puta kazao: „U Srbiji je na djelu otvorena sprega između kriminala, politike i tajkuna.” Tu nema apsolutno nikakve dileme. Naravno da su rijetki glasovi poput gospođe Barać, poput gospodina Šabića.

Dominantna politika je ono što radi Rasim Ljajić

Dominantna politika jeste ono što radi, recimo, Rasim Ljajić. Predstavljanje u poštenoj formi jednog „finog” političara koji, kroz razne oblike zloupotrebe vlasti, skupi i napuni tamo neku salu, nekih crvenih zastava i predstavi se kao fini političar. A znamo da je nikao na kriminalu. Funkcionira na kriminalu i tajkunsko-zelenaškim projektima od najprljavijih narko-dilerskih aktivnosti do svih drugih vrlo sofisticiranih oblika kriminala. To je ono što se pokušava predstaviti savremenim političarem. Pokazuje sposobnost da imate nevinu facu, bajagi nevino ponašanje. Pored stana na Novom Beogradu kojeg vam je država dala, imate kuću na Dedinju koju ste otkupili od ne znam kog advokata. Pa imate kuću u Sarajevu, pa imate stan ili kuću na moru. Da ne govorim o nekretninama gdje postoji jedna kriminalna grupa koja svakog mjeseca kupi rentu. Znači, to je paradigma onog što se zove licemjerstvo dominirajućih društvenih slojeva.

Od izuzetne važnosti jačanje društvenih faktora na nivou srbije

Naravno da se pokazalo da je jako malo tih hrabrih faktora koji se mogu tome suprotstaviti. Zato je od izuzetne važnosti jačanje društvenih faktora na nivou Srbije. Ali, ja nemam kapaciteta da se bavim Srbijom, ja se bavim Sandžakom i ovim narodom koji će ideološki, suštinski, koncepcijski kroz formulu biti potpuno drugačiji. Koji će kroz formulu kretati od istine iz koje izlazi poštenje. Iz koje proizlazi korektan odnos, bio gorak ili sladak, tu smo različiti. Zato su svi oblici organizacije koji su nastali, da li vezani za Islamsku zajednicu, da li inspirirani Islamskom zajednicom, da li podržani od Islamske zajednice, svejedno, suštinski različiti. I zato će iz tog razloga morati da se desi ta referendumska atmosfera. I po moralnoj osnovi, i po političkoj osnovi, i po kulturološkoj osnovi i po općedruštvenoj osnovi.

Ne mogu da zamislim Srbina koji će glasati Rasima Ljajića

Znate šta je paradoks? Oni koji su do guše u kriminalu govore o kriminalu. „Mi moramo” – kaže – „toj aždahi isjeći glavu, ruke i noge.” Pa najprije pođi od sebe, pa se isjeckaj čitav ako hoćeš da aždahi isiječeš glavu. To je kao ono kad lopov kaže: „Držite lopova!” To je poruka koja se, uz ogromnu medijsku pažnju, želi predstaviti kao nešto važno. Ne mogu da zamislim Srbina, građanina Beograda, građanina Šumadije, koji će da vidi u Rasimu Ljajiću šta? Poštenje. Šta? Snagu. Šta? Pamet. Šta? Ljepotu. Šta? Autoritet. Šta? Sposobnost. Šta? Kroz sve ove osnove možete da vidite nekog drugog. Providan. Kako to on ulijeva povjerenje? Ulijeva snagu? Ima li liderske sposobnosti? Ima li znanje? Ima li pismenost? Šta to on ima da ponudi? Ako slušate njegovu retoriku dvadeset godina, to je šest naučenih rečenica. Ali šta jedino imate? Svaka dva dana se pojavi njegovo ime u medijima. Zato što je vrijedan? Zato što se pokazalo da je idealno dizajniran da servisira tuđe političke interese u Beogradu i istovremeno uništava interes svoga naroda? To je perfektan proizvod. Takvome se onda otvara sve to. Vjerujte da će i to jako kratkog vijeka da bude. Ne mogu da zamislim kako izgleda Srbin koji će da glasa za Rasima Ljajića. U Sandžaku je to završena priča, ali ne mogu da vjerujem da tamo postoji. U redu da ga glasa za jedan šporet, ali jako je teško imati sedam miliona šporeta i mobilnih telefona, pa podijeliti svima – sada citiram Tomislava Nikolića.

Vještački osmjesi, a u pozadini Lucifer

To su neke stvari koje svakodnevno gledamo i koje predstavljaju prezentaciju pokušaja nametanja jednog lažnog sistema vjerovanja, vrijednosti, djelovanja, funkcioniranja. Sve našminkano. Sve fino. Balončići i zastavice. Vještački osmjesi, a u pozadini Lucifer. To je suština o kojoj se treba glasno govoriti. O kojoj treba vrištati. Na koju se treba ukazivati. Pitanje je koliko će se ove generacije moći spasiti toga, jer one su već žrtva proteklog vremena, ali ne mogu posmatrati mirno djecu koja se rađaju, koja rastu, koja su zdrava, koju trebaju njihovi finansijeri ovdje u Novom Pazaru i širom Srbije da truju drogom, a da nas predstavljaju u vlasti.

Katastrofa je kada podzemlje postane nadzemlje

Mislim da je ključno napraviti diferencijaciju. Neka bira ko će biti kriminalac. Zašto se kriminal zove podzemlje? Zato što oni moraju živjeti u podzemlju ako hoće biti kriminalci. Ali je katastrofa ako kriminal postane nadzemlje. To je ovo. Kada kriminal ovlada gradskom upravom, općinom, vladom, sudom, policijom – e to je problem. E, tada očekujte kolaps.

Zahvaljujući našim slobodarskim institucijama ušutkani režimski plaćenici

Naravno, zahvaljujući ovakvoj Islamskoj zajednici, zahvaljujući BKZ-u, zahvaljujući BNV-u, zahvaljujući NVS-u, zahvaljujući BDZ-u, zahvaljujući svim ovim strukturama i drugima koje nisam spomenuo, posebno zahvaljujući reviji „Sandžak”, kao jednom od najhrabrijih faktora koji je sa nekoliko tekstova ušutkao sve one plaćene pričaljke od Gradske uprave do Beograda. Šta im bi odjednom? Pa ja sam bio kriminalac svakoga dana! Pođite od Aide Ćorović, preko Miška Jusufovića, Rasima Ljajića, Muhameda Jusufspahića.

Podvući crtu između poštenja i kriminala

Dva teksta u reviji „Sandžak” i kao da si im kabl iz zida iščupao. Niko riječ ne pregovara. Što sada ne pričate o kriminalu? Ako ja smijem pričati o kriminalu, a optužujete me za kriminal, hajmo se pogledati. Hajmo, izvolite, tužite me, pa na sudu da dokazujemo, pa da vidimo šta to novinari iz revije „Sandžak” imaju još. A oni dobro znaju šta imaju. Čak i ne znaju šta imaju. Nešto znaju, nešto ne znaju, ali najbolje znaju šta su radili. I onda je jako teško živjeti kada se pojavi neko za koga si mislio da te se boji. Jer mafija i kriminalci žive na mitu straha da niko ne smije da napiše njihovo ime, da niko ne smije da ih spomene i da niko ne smije da ih prozove. E, sada je srušen mit tih nazovi mafijaša novopazarskih. Nisu ni mafijaši, jer kako se ponašaju mislim da bi potopili Siciliju. Palermo bi se zacrvenio od bruke kako se ponašaju ovdje mafijaši koji prijete sudom i drugim civilizacijskim oblicima čuvanja mafijaških prava. To je realno stanje našega organiziranog sistema. Mi nismo kadri uništiti kriminal, mi to znamo. Nemamo ni ambiciju, nismo ni zaduženi. Ali smo kadri povući crtu između kriminala. Na hutbama, u džamijama, u novinama, u časopisima, na medijima i tamo gdje god može naš glas da dopre. A može da dopre daleko zato što nas nije strah od njih. Zato što nas nikog ko stanuje u šahtama nije strah, jer niži svijet stanuje u šahtama, a to se zove podzemlje. Neka ih u podzemlju, ali nemoj da izlaze iz podzemlja i da nam se penju u Gradsku upravu, da nam se ne penju u sudove i policiju. E, tu ćemo povući crtu. I zato ćemo angažirati sve moguće strukture naroda da se bore protiv kriminala, da ga preziru. Da u njega upiru prstom i pokazuju ko su oni i tom diferencijacijom će se stvari raščistiti.

Plamen slobode ključ dobijanja autonomije Sandžaka

Fehratović: Da li ćemo i kada kroz sve ove procese koji se dešavaju u Sandžaku doći do stvarne autonomije Sandžaka?

Zukorlić: To sada nije moguće odrediti. Iz razloga što su brzo rješenje puške i šuma. Mi se nismo odlučili za taj metod. Nije dio nas, nije dio našega izbora i našega puta, iako je on obično najefikasniji i tu se brzo rješava – ili dža ili bu. Obzirom da smo izabrali gandijevski put, da smo izabrali put Mendele, dr. Kinga, Dalaj Lame – to je duži put, to može da potraje. Ali nema razloga za brigu dok traje, zato što je ključni plamen slobode u srcima ljudi. Neovisno koje se vojske i policije ovuda kreću, taj plamen slobode je ključ. Tu imamo kritičnu masu, apsolutnu većinu. Nema razloga za brigu. Vrlo brzo, obzirom na loš kvalitet našeg neprijatelja, mislim da se neće tako dugo čekati i do konkretnih operativnih, organizacionih rezultata na terenu.

(www.islamska-zajednica.org)

Šta se dešava sa ovim sporazumom o muslimanima u Srbiji? Dogovaraju se bosanski i turski reis, u to petljaju turskog ministra i srbijanskog predsjednika, Adema Zilkića niko ništa ne pita… 

- Mogu li početi komentarom koncerta Dine Merlina u Beogradu? Uz svo poštovanje njemu kao umjetniku koji je napravio estradni spektakl, Dino Merlin je napravio koncert u Beogradu u isto vrijeme, samo u drugoj dvorani, kad i Šaban Šaulić, dakle drugi musliman, tačno na Muslimansku novu godinu 26. novembra. Šaulić nakon 40 godina prvi solistički koncert karijere pravi tad?! Zašto? Jer to treba Borisu Tadiću da prije 9. decembra, kad se odlučuje u Birselu o statusa Srbije za kanidata u članstvo EU, pokaže kako su muslimani u Beogradu dobrodošli. To znači da su faktor Bošnjaka i odnos Sarajeva i Beograda ključni za Srbiju za politički imidž u Evropi. Drugi je problem to što je srpska diplomatija dominantna u odnosu na našu, što je naša poltronska i što, nažalost, naši navodno opozicioni ili takozvani nezavisni mediji rade na ostvarenju ciljeva srpske diplomatije.

Na koji način?

- Jedan od načina je da niko suštinski ne ulazi u detalje jer se, u ovom slučaju, opredjeljuju prema Ceriću personalno. Većina tih medija personalno su opozicija reisu Ceriću i onda to ide koordinirano, ne ulazi se u suštinsku analitiku i razloge. Zaboravlja se, a ja sam to pisao, da je reis Cerić otišao Dodiku u Banju Luku, poslije otišao Tadiću i ponudio dijalog da bi se otopili ti odnosi. I Tadić i Dodik su to iznevjerili. Ovdje se pokazuje neobjektivnost. Svaki analitičar, imao ili nemao simpatije prema IZ, mora realno znati šta znači jedna vjerska institucija. Ja mislim da je stabilna IZ značajnija za Bosnu i Hercegovinu, u kontekstu u kojem su Bošnjaci najbitniji faktor opstanka države, nego Katolička ili Pravoslavna crkva. Ako uzmete da su po svojoj organizaciji i Katolička i Pravoslavna crkva centraliziranije, da kažem laičkim jezikom, imaju haman diktatorsku subordinaciju, Islamska zajednica je po svojoj konstituciji, koju je napravila Austro-Ugarska, najliberalnija i najlaičkija crkva. Podjele na Balkanu nikako ne zarezuje Katoličku i Pravoslavnu crkvu, pa i u tom svjetlu treba ozbilj- no promišljati, pravilno ili nepravilno postavljene, probleme i Islamsku zajednicu. Nažalost, i politika i mediji idu na personalitet i tu prave grešku. Drugi aspekt su naš geopolitički položaj i interesi drugih ovdje. Vi vidite kakva je sad uloga Turske u ovom regionu. Po meni, sramota je za Bošnjake da im se ti sporazumi dešavaju ponovo u Istanbulu, a ne u Sarajevu. Za to prepuštanje primata drugih, pa i Istanbula, nad Sarajevom, najodgovornija je SDA, koja je sebi više preuzimala prerogative od IZ, iz čistog političkog koristoljublja, nego što je IZ uzimala od SDA. Zapravo Islamska zajednica je bila ključna trafostanica za proizvodnju politčke energije u mobiliziranju biračkog tijela, bošnjačkog populizma, pa donekle može se reći i nacionalizma, pozitivnog ili negativnog, ovisno o akterima.

- Tipičan primjer je Sulejman Ugljanin, najdugovječniji predsjednik stranke na Balkanu. I on je kada je dosao u sukob s IZ, znao da nema generiranja energije koja će mu donijeti zelene glasove i izravno je izvršio fizički atak na zgradu Mešihata. To su bili prvi napadi na Mešihat i to u trenutku kada je Zukorlić bio u Maroku, koliko se sjećam. E, nakon što je izgubio dominaciju nad Zukorlićevim Mešihatom, Ugljanin je pokušao da ponovo ima svog reisa. Kad nastaje Zilkić, ko ga imenuje? Dugo je bio problem beogradsko Muftijstvo, kojeg i danas čine otac, dva sina i kćerka, a već haman 50 godina drže tu jednu džamiju kao svoju kuću. Uz sve razumijevanje da neko bude hodža u Beogradu i svu njegovu mimikriju, to je na žalost najkatastrofalniji primjer najnemoralnijih javnih istupa i stavova jednog vjerskog službenika na ovim prostorima. Njega kao takvog nije želio Sandžak, gdje je koncetrirano 90 posto muslimanske vjerske populacije Srbije. E, onda je Ugljanin instalirao očitog marionetu. Odakle pravo sada Srbiji da traži rijaset? Od 270 džamija samo je jedna ostala u Beogradu. Pa molim vas Srbi, odredite se svojom historijom, kuturom, moralom, svime prema toj ideji, simbolici, svime što je jest i što je bio islam ovdje, pa onda imajte duhovni centar muslimana u Beogradu! Ali, nemaju muslimani Balkana povjerenja u ovakav Beograd!

Moram Vas malo prekinuti. Koliko je problem Bošnjaka, Islamske zajednice, muslimana, to 

preplitanje ličnih odnosa sa odnosima institucija?

- Pazite, dopušteno je Crnoj Gori da ima svog reisu-l-ulemu iz više razloga. Jedan od razloga je što dole Bošnjaci nisu dominantni, ima puno Albanaca, a i, iskreno, htjelo se podržati nezavisnost Crne Gore. Možda je Rijaset tu pogriješio. Ne pokazaju ni Crnogorci iskrenu zahvalnost Boišnjacima na takvim gestama. A, ko je sadašnji reis Fejzić? On je turski student i mislim da ga je Turska instalirala, opet preko Ugljanina, još dok su Crna Gora i Srbija bile u savezu. Nažalost, Turska, bez obzira što je moćna, vodila je lošu politiku i sad je, pretpostavljam, veoma ljuta na Fejzića jer je on otišao u Moskvu, sreo se sa moskovskim reisom i dogovorio razmjenu studenata, da svršenici medrese iz Turske idu u Rusiju studirati pored Sarajeva, i pored Istanbula, također. Da bi se znalo šta se sad dešava, treba znati za ovakve stvari. Po meni, IZ će još dugo imati taj problem neriješen. To Ćosić naziva istočnim pitanjem Balkana. I ja mislim da nije riješeno pitanje muslimana Balkana. To je vrlo, vrlo kompleksno pitanje. Najgore ga je svesti na to u kakvim odnosima smo s Tadićem, odnosno nekom od politika iz Beograda. A podgrijavanjem pitanja da li će Tadić opstati na vlasti ili će ga pobi- jedti Nikolić, u ovom kontekstu je puko zamajavanje i od gašanje rjšenja tog problema. I, nažalost, Srbi se jako koriste našim problemima, i još im ide na ruku to što tako neinteligentno predstvaljamo svoje nacionalne i vjerske interese. U ovakvoj situaciji taj sporazum o IZ u Srbiji neće riješiti ni turski Kissinger Davutoglu.

Ja sam više mislio na unutarbošnjačke odnose tipa ako je Alija dobar s reisom, zajedno su SDA i IZ, ako Bakir nije…

- To je problem… Nije to samo problem iznutra, ja tvrdim da ne tome rade i neke strane države. Za Bošnjake u Bosni, njihovu filozofiju života pa i islam, veoma su zainteresirana, recimo, Njemačka. Čak se i njemačke obavještajne službe bave time, a kamoli diplomatija. Oni vrlo ozbiljno analiziraju naš vjerski sustav, konkretno, od pitanja Muradu Hofmannu da li je Alija Izetbegović prihvatljiv za njih kao političar, i kad je u Bundestagu on rekao jeste, i danas se na osnovu njegovog mišljenja preporučuje da bosanski islam bude preferiran u Evropi. Ili, mi još uvijek nemamo odgovora da li su samo Amerika ili CIA koristile engleske pasoše kao servis da pošalju ovdje mudžahedine. Mi to još ne znamo zato što naše obavještajne službe i sigurnosne agencije, pa čak i medijski analitičari vrlo površno pristupaju tom problemu, a vidite kako nas to košta. Zašto mi to nemamo, krivi smo sami. Ako upoređujete odnos reisa i Alije, tu se radi o zaista kvalitativno drugačijem političaru od njegovih nasljednika. U vrijeme Izetbegovića, reis je bio u drugom planu, što je bilo, u jednu ruku i nepravedno. Nažalost, problem je Alije Izetbegovića što nije dozvolio ni reisu da bude ispred njega, kad mu to mjesto po prilici pripadalo. Ali, suradnja sa njim na ovim drugim stvarima je bila mnogo, puno efektnija nego, recimo, s nekim Tihićem koji kad nema svoje odgovore na probleme, onda spletkari, fingira sukobe, ljutnje… I, na koncu, šta je uradila SDA za Islamsku zajednicu? Ništa. Islamskoj zajednici je glupa politika što je toliko servisirala i pomagala SDA, a ništa konkretno nije dobila. I Katolička i Pravoslavna crkva su postpisale ugo­vor sa BiH, reis Cerić je odnio takav sporazum Harisu Silaj­džiću, a ovaj mu nije ni na pro­tokol Predsjedništva to stavio. To je to, zbog personalnog od­nosa. Tačno je evidentirano da to jeste problem i sujete i per­sonalni odnosi i da to nas gene­ralno skupo košta.

Srbi imaju maticu u Beogra­du, Hrvati u Zagrebu, Boš­njaci su ovdje sami. Zašto oni ne mogu smoći snage da se okupe oko svog nacionalnog interesa?

- Odsustvo političkog uma. Ne znaju. Balkanski muslimani, a po­sebno Bošnjaci, su najpodjeljeni narod danas na Balkanu.

Zašto?

- Zato što ne znaju iskazati svo­je interese i neće se boriti za svo­je ciljeve. Zato nema, da ne foli­ram, nacionalnog programa. Jer da ima političkog uma i inteli­gencije, da postoji elita, ona bi ga izrodila. Nema, jer, što kaže Hako Duljević, Sandžaklija, te šarene sohe su najprisutnije me­đu Bošnjacima. Svi su izdijeljeni, jer nemaju svoje branitelje, za­štitnike, lobiste i svako i svugdje može dijeli Bošnjake i ono što je njihovo. Evo, po prvi put po­kušavaju zadržati jedinstvo na ovoj relaciji Novi Pazar – Sarajevo i vidite koliko je frka i dževa oko toga. Ali, da se vratim u ovaj kontekst priče okupljanja oko je­dinstvcenog nacionalnog cilja. Prvo, Bošnjaci i kao muslima­ni, za razliku od drugih, nema­ju velesilu koja će stati iza njih. Iza Hrvata je u najmanju ruku Vatikan, pa Njemačka, iza Sr­ba su Pravoslavna crkva i Rusi­ja. Dozvolite mi jednu digresiju, kada je Adnan Terzić, koga sam ja nekad podržavao u SDA, po­stao premijer Vijeća ministara, nakon dva, tri dana sastali smo se u njegovom stanu da bih mu dao neke savjete. Primanje savje­ta i mišljenja drugih je rakrana ili problem bošnjačke političke scene. Poslije Alije Izetbegovića ne znam bošnjačkog političara da je obrazovan toliko da zna i može elaborirati ozbiljne poli­tičke ideje, a kamoli da ih argu­mentirano i elokventno brani. Adnanu sam tad predložio da prvo ode u Beograd kod Zo­rana Đinđića. Da mu bude to prvi diplomatski korak. A, poslije Beograda da otiđe kod Ta­iba Erdogana. Nažalost, nisam znao da je Terzić rođen u Zagre­bu i u prvu svoju posjetu je oti­šao Račanu, a potom je otišao Erdoganu. Đinđiću je išao na sahranu, valjda. Pošto sam bio u Istanbulu u isto vrijeme kad je on bio u posjeti Erdoganu, savjetovao sam ga da mu pred­loži da Turska bude lokomotiva balkanskim zemljama kao svojim vagonima. Nije to moja subjektivna vizija zato što su Bošnjaci emotivno vezani za Tursku, ne­go je to politčki za svakoga ko zna realnu geopolitičku ulogu Turske. Međutim, danas Tur­ska gubi korak u regiji u odno­su na Rusiju. Putinu, koji je u tekstu objavljenom 3.oktobra u Izvestiji već iznio svoju viziju euroazijske unije koja će opet biti formirana od većine musli­manskih zemalja, niko ne za­mjera zločine nad Čečenima da bude lider takve unije. Po meni, tu Turska kao geostrateška vele­sila, već gubi bitku. Ni na Bal­kanu, po meni, Turska ne vodi dovoljno mušku niti dovoljno principijelnu politiku. Navod­no je engleski Ekonomist pisao kako Turci Bošnjacima šalju poljupce, a Srbima pare. Zai­sta, Davotoglu dolazi tri dana u Sarajevo, slavi Bajram s nama, dok je Turska možda desetak puta više uložila u Srbiju nego u Bosnu. Bošnjaci treba da ra­zumiju da više AKP partiji tre­ba ime Alije Izetbegovića, pa i njegovog sina Bakira, zbog tri­desetak miliona doseljenika sa Balkana, kao i zbog turskih gla­sača, jer je AKP i nastala na toj ideologiji. Ali, nažalost, to je da­nas gotovo bogohulno reći me­đu muslimanima, jer nemamo kritičkog uma, nemamo dovolj­no dostojanstva… Lakše je reći, a i ima se više fajde, tamam abi, dobro brate! E kad se to preva­ziđe, a morat će, Turska će ima­ti efektniju politiku na Balkanu. Možda da postane ono što sam poručivao preko Terzića.

Gdje smo mi kao država da­nas na svjetskoj mapi?

- Naravno da je sva igra oko hod­žinog jorgana i oko Bošnjaka, ne zato što sam ja Bošnjak. Po me­ni, postoji dupli scenarij za BiH. Jedan je da 2014., na sto godi­na Sarajevskog atentata, EU ko­optira cijeli Balkan i da nastane sljedeće stoljeće mira. To su ide­alistički pristupi i to je, po mo­jim informacijama i analitičkim zaključcima, stvarno bilo zacr­tano kao cilj EU. Ali, evropski narodi su sebični i nama su na­metnuli luđačku košulju u Dej­tonu. Sad ih je Bog kaznio pa su sad oni u luđačkoj košulji i pita­nje je kad ovaj intervju izađe da li će biti uopće Evropske unije na svim tim idealima. Rak-rana EU je sebičnost. Bili su sebični glede BiH i tog velikog ideala bosanskog suživota koji je bio jako dobar i za njih. Mogu biti cinik pa da kažem neka, nisu is­poštovali glavno kršćansko pra­vilo ne čini drugome ono što ne bi želio da neko drugi tebi čini. Uči­nili su i sami sebi što su uradili Bosni i Hercegovini. Nažalost, srpska diplomatija je jača u Bri­selu, Washington gubi korak na toj geopolitičkoj šahovskoj tabli i to je krucijalni problem. Nemo­guće je bilo tolerirati da jedan Carl Bildt tako moćan proru­ski lobista, član Bilderberg gru­pe, može da lobira suptilno, mi u Bosni kažemo hinjski, za Beo­grad. Kad sam ja napisao kolu­mnu Majstor za referendume za Lajčaka, dobio sam imidž boš­njačko-muslimanskog radikala. Moje ime, posebno ako se doda dvojina mom prezimenu vrlo je kalemli za takve predrasude. Pa i sam Silajdžić me je ružio jer ga je smatrao probošnjačkim igra­čem. Ili, sjećate se umjetnika lje­vice koja mu je išla na noge, ko­ja ga je promovirala… A ja sam, kao što bi i svaki domaćinsko-ozbiljan čovjek u svojoj kući uči­nio, provjerio Lajčakovu biogra­fiju. Iz njegove biografije, pored ostalog, se vidi da nije ni nalik političaru profila, za mene naj­većeg autoriteta i mog ličnog po­litičkog uzora Vaclava Havela. Naši političari se tako ne pona­šaju prema svojim kolegama koji ih posjećuju. U takvom politič­kom miljeu, i takvom okruže­nju, dobro je da nas još uvijek ima na ikakvoj mapi.

- Iz više razloga. Prvo, jer smo poltroni. Bošnjačke diplomate znale su samo jednu stranu ri­ječ – yes. A danas Bošnjake uče i tamam abi. Osim toga, ako se ne borimo protvi lošeg, ono će napasti nas. Eto, ja sam imao fizički obračun sa vehabijama. Napali su me u haremu Begove džamije. To je zbog mojih vjer­skih i politčkih pogleda koje sam javno iznio. A znate ko je bio taj vehabija koji me je napao? Prvi put iznosim njegov identitet jer je bio zet Jusufa Pušine. Danas niti je zet, niti je vehabija, to jed­na obična propalica.

Otkud nam uopšte vehabije?

- Ako mislite na sigurnosni as­pekat ovog problema, ovdje je primarno odgovorna SDA jer je ima vlast. Evo, recimo, turska AKP ima, koliko sam čitao, Cr­venu knjigu, navodno tajni doku­ment sigurnosti vanjske i unu­tarnje politike i jedan članak se odnosi prema islamizmu. Zloupotreba vjere je kažnjiva, de­setine vehabija je AKP uhap­sila. SDA je šurovala sa njima zbog ratnih hipoteka i jedini je Nedžad Latić rekao dvije histo­rijske greške su Bošnjaci napravi­li – Handžar diviziju i priznanje odreda El Mudžahid u sastavu Armije RBiH. Vjerujte, privat­no su mi neki ugledni Bošnjaci zamjerili što to potenciram. E, tu prelazimo na akademsku od­govrnost. Pogledajte kad danas Dodik kaže svi ste vi fašisti, nema valjana odgovora na tu njegovu laž. Jer, niti pravilno interpreti­ramo svoju historiju, niti prizna­jemo svoju krivicu. Ja danas još tvrdim da je vehabizam, iz na­šeg ideološkog iskustva, nova islamska Kominterna. I ne pod­vodim pod taj pojam sav sele­fistički pokret kao učenje, ne­go se tako prema nama ponaša oko dva posto militantnog di­jela tog pokreta. Svako onaj ko poznaje islam, zna da se on te­melji na imanskim i islamskim šartima, principma. Iman je vje­ra, islam je prakticiranje vje­re. Kod selefija i vehabija nema haman niti riječi o imanskom i ezoterijskom aspeketu vjere, oni potpuno preskaču duhov­nost i ezoteriju, odmah idu na primjenu vjere. To je kao dikta­tura proleterijata, samo zamije­njena i u ovom slučaju je dikta­tura vehabijata. Ona se kao takva sigurno ne može nikad primiti na bosanskom humusu, a mo­že napraviti dosta belaja.

Kolika je vehabizam realna opasnost za BiH?

- To već jeste velika opasnost! I to govorim ne zato što Ameri­ka ili ne znam ko procjenjuje ta­kva gledišta, nego zato što tako procjenjujem situaciju radi se­be. Ja mislim da će sad Islam­ska zajednica imati velike pro­bleme i vjerujem čak da će sad vehabije krenuti na nju fizički, agresivno, jer će osjećati ove osu­de koje su došle iz njenog vrha. To je vrlo čudan svijet, primiti­van, sujetan, nema kad i ne že­li da razmišlja zbog čega ja ova­ko razgovaram sa vama. Lično sam vidio kad vehabija, dakle, čovjek u pantalonicama, donosi flašicu, mobitel i torbicu i stav­lja pored mihraba usred Begove džamije. To je okupacija primi­tivizma nad temeljnom duhov­nošću Bošnjaka! Oni su bili iz­gubili bitku i vjerujem da će se oni sad, poslije slučaja Jašare­vić i osuda puno jačih, zvanič­nih, okrenuti i protiv IZ.

Mogu li se država s jedne stra­ne u sigurnosnom i Islamska zajednica s druge strane u du­hovnom, odnosno ideološkom smislu izboriti sa vehabijama?

- Mogu, ali ne zahvaljujući samoj ulemi, nego više onom zateče­nom običnom svijetu i džema­tlijama koji to ne uzimaju srcu i gotovo. A i oni su se do sada suzdržavali od jače prodornosti u same džemate. Vehabije obič­no vrbuju ljude s margine. Naža­lost, danas ih ne mogu kontroli­sati i oni lahko postaju insajderi i vrbovani od strane stranih oba­vještajnih službi. Velika je opa­snost što se na taj način pristu­pa davi, misionarstvu. Ideolog, daija, koji je napravio onoga u Bugojnu ili Mevlida, nije mo­ga više da ih kontroliše, jer oni se često vrate sebi kakvima su bili, treba im nekadašnji život, novac… Mogu se prodati oba­vještajnim službama i postati džojstici njihovi. To je pokazao i slučaj Rustempašići. Ono što je opasnije, što vidim kao još je­dan veliki problem, jeste potpu­na dominaciju beogradske i hr­vatskih obavještajnih službi nad sličnim problemima sa kojima se ne nosimo na valjan način. Re­kao sam u oči Mirsadu Kebi, s kojim sam prisno komunicirao sve dok nisam dobio informa­cije da je on tvorac one famo­zne Sheme OHR-a, da mislim da Gaši nije ubio Ćelu. Način kako se vodila istraga pokazu­je da je Gaši, kao takav, loš mo­mak, kamatar, lajavac, nekome trebao. Toliko insistiranje na al­bansko-bošnjačko-sandžačkoj mafiji, toliko odgovara Srbiji da ja ne mogu vjerovati da tu ne­ma srpske obavještajne službe i njenih direktnih interesa. Će­lo je ubijen taman pri kraju su­đenja za ubistvo srpskog svata, gdje je bilo važno dovesti suđe­nje do kraja i dokazati stvarnog izvršioca ubistva zbog kojeg je po­čeo rat, kako tvrde Srbi. Tad je miniran mezar Alije Izetbego­vića, što je, također, važno. Za­tim Ćelo je ubijen sačekušom, što se pokazalo da je specijal­nost srpske mafije. Na sramo­tu naše analitike, dvije tri novi­narke, da ne budem mizogenik, koje imaju ili su imale i ranije konekcije s policijom, pa i mafi­jom, našpenuju priču, prave zlo­činačke organizacije na osnovu jednog, dva pištolja, nešto dro­ge… To je glupost u odnosu na političke implikacije takvih slu­čajeva. Trebalo je analitički gle­dati kome je bilo u interesu da na takav način vodi propagan­du oko ubistva Ćele. Zašto Ku­rir na svojim naslovnicama i da­nas uporno prati ubistvo Ćele? Sa presudama i osudama alban­sko-sandžačke mafije, amnestira­ju druge mafija koje dominiraju ovim područjima, kao i obavje­štajno podzemlje koje stoji iza njih. Sve to govori da mi nema­mo ozbiljnu i hrabru analitiku, kao i da nismo napravili ozbilj­ne sigurnosne sisteme. Tako se našim slučajevima samo hrane razna obavještajna podzemlja, posebno sad nakon slučaja Ja­šarevića. Iako u ovom slučaju vidim mnogo ozbiljniji pristup od svih ranijih od strane naših sigurnosnih službi.

Super je medijski slika Jašare­vića na stanici kako šeta i pu­ca, ali koliko su i on i vehabije realna opasnost za BiH u od­nosu na državnu mafiju oliče­nu kroz Ćele, Gašije, Turko­viće, kriminalce koji ne mogu ­raditi to što rade ako država bar ne zatvori oči?

- Uvjeren sam da je mafija šu­rovala sa političkim vrhuškama. Ćelo je ta priča – ko mu je davao pasoš, kako se nagađao s mini­strom MUP-a…, ubijeđen sam da je postaojao blizak odnos. Ja ne bih jeftino koristio terminologi­ju državna mafija, koja se medij­ski često tako rabi, ali suštinski, ubijeđen sam da su imali konek­cije. To je poznato, i logično je. Međutim, ne otvoriti sve mo­gućnosti i ne sagledati sve op­cije, nego jednosmjerno voditi istrage, a najviše zarad sopstve­nih političkih obračuna, odvodi­lo je važne istrage u pogrešnom pravcu. I, da budem otvoren, su­kobi unutar SDA najčešće su se prelamali preko takvih slučaje­va… Zar nekima iz SDA pred 5. kongres nije dobrodošao slučaj Gaši, jer se trebalo obračunava­ti, i to preko televizije, sa Baki­rom, sjećate se slučaja Šajinih psovki, i sa samim reisom Ceri­ćem, sjećate se izjava za televizi­ju Pače… Prema tome, očito su bili više motivirani drugim stva­rima, a ne suštinskom borbom protiv kriminala!

Koliko su naše agencije jake? Mogu li da dovedu takve po­slove do kraja?

- Od rata pa do danas bilo mi je spakovano unutarpolicijski atentat, gdje su se uvezale poli­cija i mafija, živ je i danas jedan visoki političar SDA koji mi je nudio dokumente o tome ko, kad, gdje, kako me je trebalo ubiti. Dva puta su mi kancela­rije obijane, uhvatio sam proval­nika drugi put, imao sam sreću, taksista mi je kazao ko je, i tom navodnom drogerašu amidža je jedan veliki visoki vjerski funk­cioner. Ne vjerujem da je ovaj to napravio iz materijalnih pobu­da, nego je to radio za nekaga. Primao sam poruke na mobitel, zavisno kako nagazim SDA, da će me pojesti mrak i slične poru­ke, čak sam s turskog mobitela dobivao prijeteće poruke i sve to sigurno ima veze s SDA. To otvoreno govorim ja kao biv­ši SDA-ovac. I pazite, ako ja sa ovakvim imidžem imam proble­ma sa vehabijama i sa drogeraši­ma, lopovima, kriminalcima, pa u kakvoj su poziciji drugi ljudi koji se ne slažu s njima.

Koliko je cijele ove naše priče u Vašoj novoj knjizi Bosna od A do B?

- Ima dosta. Sačinio sam kolek­ciju svojih kolumni, analitičkih tekstova, te uradio portrete ne­kih političara, javnih ličnosti i stavio ih u kontekst ovakvih političkih priča. Bavim se pro­blemom nastanka zelene buržo­azije, bošnjačkih elita, ideološki ostrašćenih ljudi koji, po meni, nemaju dovoljno političke kul­ture, i u svom obnašanju vlasti nisu ni svjesni toga da je to po­trebno učiti i sticati. Koliko sam kritizer aktulanih vlastodržaca, dosta sam subjektivan prema IZ i branio sam njenu politiku, pa i reisa Cerića. Ali, prvi put da javno kažem da sam i Mustafi Ceriću rekao da nisam ko jesam i da nije IZ u poziciji u kojoj jeste, ne bih ti ja ovako stajao iza tebe. Dakle, nema to veze personalno sa rei­som Cerićem, nego zaista dru­gačije gledam poziciju IZ i nje­nu važnost od mnogih drugih. Zatim, radio sam portret Jovana Džona Omera Zametice, Ka­radžićevog savjetnika, Kustu­ričinog krštenog kuma, koji je i danas vrlo bitan igrač. Gdje je taj čovjek danas, znate li?

I dalje u Londonu?

- Ne, ne, u Beogradu je, a nije kao Karadžićev savjetnik ni tretiran u Haagu… E, ja na taj način u knjizi pišem kritike, provciram, i, naravno, iznosim neke politč­ke vizije. Tako sam napisao i za Al Jazeeru Arabic dugu analizu, jedan historijski presjek pozicije Balkana kroz prizmu Bosne sa pogledom na njenu budućnost. Naslov teksta je Dupli scenarij za BiH. O Bakiru Izetbegoviću sam napisao tekst, ali sam pridodao tekst njegovog oca koji je napi­sao 1971. Odgajamo li poltrone. Time sam htio čitaoce provoci­rati da sami kažu da li je Alija Izetbegović učinio sam ono što je preporučivao drugima da či­ne, to jeste da li je on odgojio fajtera ili poltrona.

Nisam vidio knjigu, ali zvuči kao šlagvort za ponovo pitanje da li sa ovakvom bošnjačkom postavkom u dogledno vrijeme nema definisanja bošnjačkog interesa?

- Sljedeći moj korak, bit ću ma­lo drzak i bezobrazan, da provo­ciram nacionalnu akademsku i političku elitu, bit će objavljiva­nje bošnjačke nacionalne dok­trine pod naslovom Bošnjački ustanak. Zašto nemamo nacio­nalnog programa? Ja mislim sto­ga što nemamo takve umove ko­ji će to napisati i imati moralne hrabrosti da stanu iza toga. Ba­vim se time u kontinuitetu od Boje povjesti, koja je kao bestse­ler prodata je u nekih 10.000 primjeraka. I u toj knjizi sam se bavio nacionalnom bošnjačkom političkom idejom. Tu sam iznio tezu da je Alija Izetbegović bio njen pronositelj, a da ona teče, poput ponornice, kroz vrijeme od Alibega Firduza, pa Spahe, Džemaludina Čauševića, jer je on bio rodonačelnik JMO, Ali­ja Izetbegović je solidno i inte­ligentno interpretirao tu ideju i hrabroi se za nju borio. Naža­lost, desilo se nešto slično u na­cionalnim institucijama kao i u SDA. U Preporodu su previranja i trvenja intelektualca omogućila da nakon Muhsina Rizvića, ko­ji je bio adekvantan pandan Aliji Izetbegoviću u kulturi, Šaćir Fi­landra postane predsjednik. Fi­landra je još ubjedljiviji pandan Tihiću nego je Rizvić bio Aliji. Bio je komunista koji je radio baš u Komisiji za vjerske zajednice. Ne vjerujem da bi da postoji za­kon o lustraciji mogao obavljati prvu kulturnu funkciju, da bu­de kulturni reis kod Bošnjaka, ako je, kao Durakovićev pulen i zemljak, obavljao tako inkri­miniranu funkciju u Savezu ko­munista. Isti je slučaj i sa Tihi­ćem. Nakon Alije Izetbegovića, jednog, ipak, bošnjačkog nacio­naliste, dođe komunistički jav­ni tužitelj Sulejman Tihić. Ima nešto još kontinuiteta u IZ, ali u ta dva ključna segmenta, po­litici i kulturi, Bošnjaci su na­pravili rikverc ka komunizmu. Jednostavno su se prepali činje­nice da su i oni pobijedili komu­nizam. Vjerovatno je vrijeme na geopolitičkom planu, koje je bi­lo loše po islamski svijet, pogo­dovalo tome da Bošnjaci poku­šaju mimikrijom preživjeti kroz filandre i tihiće. A još gore je po­kušavati napraviti amalgam sa si­nom Alije Izetbegovića, koji se odrekao navodne militantne po­litike svoga oca, i u takvom ido­loškom ozračju predstaviti Boš­njake u svijetu.

Možda griješim, ali mislim da bez Bošnjaka nema BiH. Ko­liko ovo stanje među njima sad šteti državi?

- Opet su krivlji Bošnjaci od Dodika. Ne bore se dovoljno za svoje ideale, ili su ih izgubi­li. Lahko im je bilo nositi se sa ružnim i zloglasnim Karadži­ćem i Krajišnikom koji nikome nisu bili konkurencija. Najteže se nositi sam sa sobom! Da na­vedem i primjer eto svog brata Džemaludina, koji ima imidž vrhunskog islamskog pjesnika i teoretičara. E, on bi, kao ta­kav, gore prošao sa svojim sta­vovima u nekom bošnjakistanu u bošnjačkom entitetu nego u multukilturnoj zajednici BiH. On je to iskusio na svojoj koži, 1983. godine, dvojica ljudi koji su digli u Udruženju književni­ka glas da se on ne osudi su Ilija Ladin koji je rekao ne pjesnika i Šimo Ešić koji je bio suzdr­žan, dok je Husein Tahmiščić tražio doživotni zatvor za nje­ga. Ja jako želim da Hrvati bu­du sa mnom u Sarajevu, da Srbi budu sa mnom u Sarajevu iz te pragme, jer ako sutra bude ne­ka druga kominterna, islamska ili moskovska, prvi ću ja stradati u tom bošnjakistanu.

Razgovarao: Saša Rukavina

Poglavar Islamske zajednice u Bosni, reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić, u razgovoru za “Dnevnik” upozorava na duple standarde Zapada kada je u pitanju terorizam: ‘Pojava Jašarevića je najviše štetila nama – Bošnjacima. Grijeh Jašarevića se prikazuje ogromnim, kao neka ogromna šuma, dok se grijeh Brejvika smanjuje na veličinu atoma.’

Reis Cerić Brejvikov teroristički čin oštro osuđuje, ujedno je kritičan prema Evropi, koja od Bosne uvijek i ponovo traži da objasni svoj islam.

Nakon nedavnog terorističkog napada Mevlida Jašarevića na ambasadu SAD-a u Sarajevu, mnogi se pitaju šta se događa u BiH. Kako je moguće da takvi ljudi žive u državi koja sa svojom Islamskom zajednicom glasi za jednu od najtolerantnijih u svijetu?

CERIĆ: Mevlid Jašarević nije iz Bosne. Rođen je u Novom Pazaru. Dijete je razvedenih roditelja. Njegova majka živi u Beču, otac u Češkoj. Državljanin je Srbije. Po svjedočenjima koja smo čuli, posebno od njegove majke, u Beču je bio aktivan u društvima i grupama koje su veoma neprijateljski raspoloženi prema Bosni. Na tu negativnu energiju koja se prelijeva u Bosnu iz Beča smo upozoravali prije nekoliko godina. Usmeno smo na to upozorili ambasadora Austrije. Veoma nas čudi da takvi ljudi uopće dobiju vizu za ulazak u državu. Ti ljudi ništa ne rade, nisu zaposleni i uprkos tome ne osjećaju ekonomske krize i veoma dobro žive. Ko su ti ljudi, ti momci, za koga rade mi ne znamo. Islamska zajednica nije policija da bi sve to znala.

Ako bi imali potrebu za takvim događajima, oni bi se dešavali između 1993. i 1995., kada smo ovdje bili u koncentracijskom logoru. Tada bi vjerovatno neki ljudi na Zapadu razumjeli šta radimo. Na desetu obljetnicu Daytonskog sporazuma je tadašnja ministrica vanjskih poslova SAD-a, Condoleezza Rice istakla da je Bosna svijetli primjer države gdje nije došlo do nasilničkih osveta. Morate znati da ovdje na čaršiji svaki čovjek sa sobom nosi ožiljke i rane iz rata. Mogli bi imati motiv za osvetu, posebno oni koji su doživjeli genocid.

Ali to ne opravdava Jašarevićev postupak, zar ne?

CERIĆ: Naravno ne. Za nas je taj događaj bio veliki šok. Nikako ne odražava to što Sarajevu predstavlja i što ono jeste. Zanimljivo je kako je Jašarević u sred bijela dana došao u Sarajevo i šetao po gradu. Ne želim opravdavati njegov čin. Oštro smo ga osudili. To nije nikakav način izražavanja našega odnosa prema Americi. Takav čin Amerikancima uradi samo čovjek koji nema osjećaj za svoj narod. Amerikance ovdje veoma cijenimo, mnogo su pomogli u našem opstanku i poslijeratnoj obnovi. I vi u Sloveniji imate određene grupe koje su aktivne. Šetaju se po Sloveniji.

Mislite na vehabije?

CERIĆ: Ne postoji grupa koja se sama imenovala vehabijama. To ime dali su im drugi. Stvorili ste ga vi u medijima. To je sada teško objašnjavati. Uvijek moramo biti krivi za nešto. Krivi smo zato jer smo Turci. Krivi smo zato jer smo muslimani. Znate, vehabija nije bilo u Srebrenici. Ko je poubijao te muslimane, za koje mnogi nisu ni znali da su muslimani? Četrdeset godina deislamizacije bilo je veoma učinkovito.

Vjerovatno pratite medije u Sarajevu. Slobodni jesu, neovisni nisu. Svi su ovisni od neke agencije i djeluju po nekadašnjem totalitarnom sistemu, gdje im je neki centralni komitet rekao tako, kako nekoga treba ocrniti. Zanimljivo je kako se pojavljuje priča o razlikovanju starih i novih muslimana. To nije naša konstrukcija, mi je nismo oživili. Neki opažaju da sada u Bosni imaju novi muslimani, kojih ovdje prije nije bilo. Stari muslimani su bili dobri, ovi novi nisu. Šta je onda bio razlog da se pobiju oni stari muslimani. Imate li vi odgovor? Naravno da nemate.

Govorio sam s običnim Bošnjacima, koji su dobri muslimani i idu svaki petak na džamiju. Rekli su mi, da se zbog ljudi u Gornjoj Maoči, za koje vi kažete da se ne deklariraju kao vehabije, osjećaju nelagodno. Njihov islam nije naš islam, tako su rekli.

CERIĆ: Ne znam s kime ste razgovarali. Svako ima pravo na svoje mišljenje. Gledajte, država je reagovala, 600 policajaca je bilo u Maoči. Pohapsili su te ljude i saslušali su ih.

Očito moramo biti za nešto krivi. Ne znam da li to razumijete u Sloveniji. Mi moramo biti za nešto krivi. Ovdje moramo biti eliminirani i izbrisani. Nema mogućnosti da na vaše zadovoljstvo objasnimo šta jeste i šta nije naš islam. Zašto nas uvijek pitate o tom našem islamu? To je kao kod Židova. Znate kako je počelo sa Židovima? Priča je bila ista. Mi smo evropski Židovi, koji moramo vama na Zapadu uvijek objašnjavati ko smo, kuda idemo. U nas se uvijek sumnja…

Volio bih da ste samo jedan dan u mojim cipelama. Vidjeli biste, kakav je osjećaj biti u Evropi, koja vam ni poslije genocida ne vjeruje. A ja, ja moram vjerovati svima. Vjerovati moramo svakome. Onima koji su napravili genocid i sada su došli jer nas kao žele spasiti. Na jednoj strani nama ne vjeruju upravo zato što je nad nama izvršen genocid i postoji mogućnost da se osvetimo. To su prilike u kojim živimo. Milorad Dodik putuje po svijetu i objašnjava da se muslimanima ne smije vjerovati.

Upravo predsjednik RS vas je prije nekoliko dana kritikovao, da ste vi jedan od onih koji svojim izjavama radikalizuju prilike u Bosni…

CERIĆ: Naravno. To je Dodikov posao. Kako drugačije da se niječe i zaniječe genocid 8000 ljudi u jednom danu…Zločin je i nijekanje zločina. Znate li biblijsku priču o Kabilu (Kajinu) i Habilu (Avelju)?

Da.

CERIĆ: Kabil je ubio Habila. Na početku nije shvatio šta je uradio. Tek kad je vidio kako ga kljuje crni gavran sjetio se i da nije tako inteligentan, da bi svoga brata pokopao.

Znate koja je razlika između Brejvika i Jašarevića? Napad Jašarevića naravno oštro osuđujem, sretna okolnost ovdje je bila da niko nije ubijen u tom njegovom poduhvatu. U ime koga je to uradio i ko su njegovi naručitelji, tek ćemo vidjeti. Brejvik je u sred bijela dana u policijskoj uniformi postavio bombu u središtu glavnog grada uređene države. Poslije je otišao na ostrvo i sakupio omladinu oko sebe da im da upute, kako bi ih zaštitio. Ubio je zatim približno 70 mladih. Prva vijest na televiziji je bila da je to uradio islamski terorist. Kasnije se pokazalo da nije tako. Upravo sam tada bio na konferenciji u Oslu, gdje je jedan veoma ugledan intelektualac objasnio da su iz najvišeg centra na Zapadu naredili da taj napad ne smije da se okarakteriše kao kršćanski terorizam. Vidite, potpuno je znači svejedno šta radimo…

Na koga mislite?

CERIĆ: Na nas, Bošnjake i muslimane. Do sada su nam objašnjavali da je osmanski islam u usporedbi sa saudijskim dobar. Kada je Mladić završio genocid, objašnjavao je kako je to osveta Turcima. Nikakvih vehabija nije spominjao. Mi smo još uvijek u nekom koncentracionom logoru. Još uvijek smo taoci. Imamo sporazum i istina je da nas sada ne ubijaju mecima. Ali Bosna i Hercegovina nije slobodna država i mi nismo slobodan narod. Ovdje su godinama zatvoreni ljudi koji nisu ni optuženi, samo ih se sumnjiči da su nešto uradili. Kod nas postoji neki mini Guantanamo. Mi s tim živimo. To je Evropa. I pored toga je Sarajevo noću mirniji grad nego bilo koji drugi evropski grad, uključujući Ljubljanu.

Jeste li nekada bili u Gornjoj Maoči, da bi te ljude pokušali nagovoriti da se integrišu u Islamsku zajednicu?

Reis dr. CERIĆ: Nisam nikada bio. Idite vi tamo. Evropa ima neku predstavu, treba neke junake, neke političare koji će je braniti od nekih izmišljenih stvari. Kabil je na kraju razumio da je ubistvom Habila učinio grijeh. Najveća je tragedija da Jašareviću slični ljudi, Osama bin Ladin, Al Kaida, Brejvik, Dodik ne razumiju da su njihova djela pogrešna. Naš problem i najveći izazov u budućnosti je kako živjeti s takvim ljudim.

Šta je rješenje?

CERIĆ: Ne znam. Znate li vi? U kakvom vremenu živimo? Kako da živim sa Dodikom koji negira genocid? Onaj koji negira genocid je spreman da ga ponovi. Kako da svome unuku obećam da će njegova budućnost biti sigurnija od moje prošlosti? Pogledajte, Brejvik je u svom manifestu, koji je bio objavljen na internetu zapisao da mu je inspiraciju predstavljao Karadžić koji je ubijao muslimane. Vaš sociolog Žižek je Brejvika opisao kao tipičnog antisemita. Jašarević nije ubio nikoga, Brejvik je ubio više od sedamdeset ljudi. Pogledajte sada medijski tretman obadva događaja. Je li neko ikada nakon Brejvikovog napada rekao da su za njega odgovorni svi Norvežani ili kršćani? On je svoj čin izvršio u ime kršćanstva, tako sam tvrdi. A sada, svi muslmani moramo da odgovaramo za Jašarevića…

Ni jednom svojom rečenicom to nisam tvrdio. Mene zanimaju vaši stavovi o zajednici u Gornjoj Maoči…

CERIĆ: Ko je ta zajednica u Gornjoj Maoči? Vi ste žrtva onog što ste čuli u medijima. Idite i uvjerite se. Čovjek koji vodi tu zajednicu u Gornjoj Maoči je bio jedan od najboljih boraca za Bosnu. Imao je djevojku koja ga je napustila. Poslije toga je otišao studirati u Jordan nakon čega se vratio nazad. To su njegove lične frustracije. Odlučio je sam da moraju živjeti kao Amiši. U svakoj državi ćete naći vjerske grupe koje ne slušaju radio, ne gledaju televiziju i žive po Bibliji. Tuzlanski muftija je išao njima i sa njima je razgovarao. Vlasti ih optužuju za sve moguće, između ostalog, da djeluju protiv Ustava BiH. To je nevjerovatno! Tuzlanski muftija je u razgovoru sa ministricom za školstvo posredovao i svoju djecu su poslali u školu. Uradili su to bez ikakvog suprostavljanja.

Pogledajte, očito je Evropi ili Beogradu potreban neki slučaj, kojim se treba i može opravdati genocid. To ide samo na način da se kaže, pogledajte te Bošnjake, oni su ekstremisti, vehabije, selefije, teroristi. Islamska zajednica nije policija, da saslušava. Ali oni to od nas očekuju, tako kao što je bilo pod komunistima, gdje su u službi totalitarnog režima bili svi – crkve, akademici. Sada živimo u drugom vremenu. Ako neko ruši red i mir u društvu, zna se ko mora protiv toga da reaguje i zna se ko na tim bdije. Zna se ko je u II svjetskom ratu bio pobjednik, a ko poraženi. I pored toga još uvijek u Njemačkoj imate veoma jake nacističke pokrete i organizacije. Postoje znači, određeni ljudi, kojima iz glave ne možete izbrisati određene ideje. Sve dok ne ugrožavaju sigurnost drugih imaju pravo na svoje mišljenje.

Pogledajte kakvo je stanje u vjerskim zajednicama postkomunističkih država. Sve su podijeljene, također katolička crkva, koja je najbolje organizovana i ima najbolju hijerarhijsku strkturu. Najkompaktnija islamska zajednica je u Bosni i Hercegovini. Uspjelo nam je da sačuvamo jedinstvo, iako su postojali ljudi koji su htjeli da nas podjele. Srbijanskim obavještajcima je to uspjelo sa tamošnjom zajednicom.

Jesam li vas pravilno razumio, da bi napade stanovnika Gornje Maoče…

CERIĆ: …pa koji napadi stanovnika Gornje Maoče? Nikog nisu napali. Jašarević je bio u Beču i došao je u Gornju Maoču. Onda su se stvari jednostavno povezale. On je faktički srpski terorist. Zašto ga ne nazovete tako. On dolazi iz Srbije. Kako znate da ga nije poslala Srbija?

Ne znam.

CERIĆ: Ni ja ne znam. Ali mogućnost valjda postoji. Jednog dana će se sve razjasniti.

Završiću prethodno pitanje… Ako sam vas pravilno razumio, sve događaje povezane s Gornjom Maočom, shvatate kao pokušaj Evrope da podijeli Islamsku zajednicu u Bosni?

CERIĆ: Ne znam, kako ste razumjeli. U Bosni postoji Islamska zajednica sa više od hiljadu džamija, koje djeluju svaki dan. Ovdje djeluje nekoliko pojedinaca i skupina koje imaju i svoja okupljanja. Za njih se mora pobrinuti država. Nama je uspjelo očuvati ”mainstream” Islamsku zajednicu. Takvih zajednica kao što je ta u Maoči imate u Evropi na hiljade. U Bosni ih nema, jer je islam institucionaliziran. Mi želimo našu djecu učiti islamu kojeg mi praktikujemo. Poslije, na raskrsnici života, kada budu u dilemi, takvi mladi ljudi neće skrenuti s puta.

Autor: Aleš Gaube

izvor: Dnevnik

Autor Amela KESEROVIĆ 

U intervjuu za “Dnevni avaz” Latić govori o sve agresivnijem srpskom nastojanju da u BiH izjednači žrtvu i agresora, rahmetli Aliji Izetbegoviću, neslavnoj političkoj ulozi Sulejmana Tihića i potrebi, kako kaže, hitne šerijatizacije IZ u BiH.

Godine raspleta 

Opet je iz RS pojačana hajka na branioce BiH, posebno legendarnog komandanta Petog korpusa Armije RBiH Atifa Dudakovića. Kako ocjenjujete trenutnu situaciju u BiH?

- Bismillahir-rahmanir-rahim!

Ovo su “godine raspleta” bitke za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i nezavisnu državu. Višegodišnja hajka na njezine branioce vodi se s jasnim ciljevima: retuširati genocid nad Bošnjacima i sakrivati tragove agresije na našu državu.

Ta se hajka vodi u sjeni istinskog razaranja ove države kroz pritisak RS na našu, bh. stranu da prihvati zakone onakve kakve RS, a odmah za njom i koalicija dva HDZ-a, hoće, čime bi ova država šutke pala i, u skoroj budućnosti, nestala.

Mislim na zakone o državnoj imovini, o popisu, evo, sada, i o državnoj pomoći, a najjasniji primjer takve antidržavne politike jeste Dodikov pokušaj da iz katastra RS na mala vrata izbaci Bošnjake i Hrvate.

Dok se ne usvoje ti i slični zakoni prema zahtjevima RS i dva HDZ-a, neće doći ni do formiranja vlasti na državnom nivou. Pa dobro, bolje ne formirati vlast nego ostati bez države! Nažalost, oni koji su službeno postavljeni od međunarodne zajednice da ojačaju ovu državu idu nam na jetru ponavljajući: “Nek’ se dogovore politički predstavnici unutar BiH!”

Da sada citiram lucidnog Miru Lazovića, koji im je nedavno poručio: “Miješali ste se kada je trebalo uvoditi i održavati embargo na uvoz odbrambenog oružja, pa ste od BiH napravili frankenštajnsku državu, e sada se ponovo morate umiješati i razriješiti ovaj čvor na temelju međunarodnog prava!”

A naša, bh. Biskupska konferencija zagovara sazivanje nove međunarodne konferencije o našoj državi, što je moja stranka, A-SDA, tražila prije godinu i po pod uvjetom da na toj konferenciji učestvuje i Organizacija islamske konferencije! Ovakvo dramatično stanje po našu državu samo potvrđuje kobnu grešku koju su napravili neizostavni i uporni razbijači naše države Tihić i Lagumdžija kada su odustali od koaliranja sa dva HDZ-a, čime su Dodika učinili jačim više nego ikad do sada.

Nacionalna sramota

Kao neko ko je 12 godina blisko sarađivao s rahmetli predsjednikom Alijom Izetbegovićem, vjerujete li da je on u amanet mislio ostaviti SDA ovakvu kakva je ona danas?

- Moj neprežaljeni ahbab, naš Predsjednik, jeste osnovao SDA, najveću bošnjačku i muslimansku stranku u našoj modernoj povijesti (veću od Spahine JMO), ali, nažalost, on je svojim jednim potezom (pod pritiskom ili u staračkoj senilnosti, to niko više ne zna niti može znati), tu stranku uništio onoga časa kada je na njezino čelo doveo komunističkog tužioca i, prema svemu, velikosrpskog igrača Sulejmana Tihića.

To je politički fakt od krucijalne važnosti za sve nas, i što prije Bošnjaci i svi patrioti, domoljubi, rodoljubi, a pogotovo sin rahmetli Alije, taj fakt prihvate i otrijezne se, to bolje po njih, i obrnuto. Deset godina ja pričam tu priču, u čiju tačnost sada vjeruju svi ozbiljniji politički analitičari!

Kroz historijski komad o bh. darodavcu govorili ste i o Bošnjacima danas. Koje su to najvažnije poruke koje bi publika trebala iščitati iz predstave o Gazi Husrev-begu?

- Nakon što je Umberto Eko (Eco) objavio svoje poznate eseje o “Otvorenom djelu” i njegovom komentaru od autora, pisci kao da su dobili dozvolu da svoja djela tumače, što je do ovog učenog Italijana bio rijedak slučaj.

Pa da ukratko prokomentarišem svoju prvu tragediju izvedenu na našim najprestižnijim scenama: Moj Gazi Husrev-beg je metonim; to je samo djelomični historijski Gazi Husrev-beg; on je lik koji, kao i svaka metonimija, sakuplja “kolektivna značenja”; on je simbolizacija našeg muslimanskoga kolektiva na ovim stranama; on je riječ o našoj bosanskoj merhametli i zaljubljenoj duši; on je vakif, dobročinitelj svakome, pa stoga – ako osluhnemo najsurovije lekcije života – on pati i, na koncu, nedužan strada.

Ima li BiH danas svog Gazi Husrev-bega?

- Ima. U Novom Pazaru postoji vakuf jedne naše hanume iz koga se i danas školuje sedamdeset studenata. Jedan naš poznati čovjek, Kemal Kozarić, zatim rahmetli general Mehmed Alagić školuju po jednog jetima od svojih primanja. A, naš slavni general, rahmet mu duši, završio je kao i moj Gazi Husrev-beg – na našu nacionalnu sramotu!

Doživotni mandat

Ko je u BiH kriv za Mevlida Jašarevića i šta mislite o tekfir-ideologiji koja je svoje mjesto našla i u glavama onih koji nesmetano prelaze granice naše zemlje? 

- Želio bih da Vam odgovorim na pitanje ko nije kriv za “vehabijsko” zlo u BiH, a jesu je za njega optužili brojni sarajevski mediji. Nije kriva Kraljevina Saudijska Arabija, naša prijateljska i bratska zemlja, koja je i sama žrtva terorizma i koja se kao država utemeljena na Kur’anu i sunnetu poslanika Muhammeda (s. a. v. s.) bori protiv svakog vida terora, pa i protiv grupa koje sebe nazivaju “vehabijama” ili ih drugi tako nazivaju.

Jedan ste od onih koji se protivi da reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić bude doživotni poglavar Islamske zajednice u BiH. Zbog čega?

- Doživotni mandat u obnašanju političkih funkcija, u vođenju svih poslova od javnog interesa, nespojiv je s islamom, a sve što je nespojivo s islamom vuče u propast. Svi koji traže doživotne mandate u IZ svjesno ili nesvjesno odveli bi IZ iz sadašnjeg predinfarktnog u njezino infarktno stanje!

Kako tumačite dešavanja u IZ Srbije i trenutnu poziciju muftije Zukorlića te ulogu turskog ministra vanjskih poslova Ahmeta Davutolua u rješavanju pitanja potpisivanja sporazuma o IZ?

- Muftija Zukorlić je legalni muftija IZ, a Novopazarski mešihat je legalni sastavni dio naše IZ. Muftijini projekti, posebno univerzitet, od historijskog su značaja za naš narod u Sandžaku. A ova “balkanska igra”, meni je to do bola neukusno, jer mi, muslimani Balkana, nismo zavađeni (kao tri ili četiri naše ahmedije), mi, u većini, hoćemo da smo skupa, u jednoj jedinstvenoj IZ (što traži i zbog čega strada muftija Zukorlić), kao što su i pravoslavci okupljeni u jedinstvenoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a katolici u svojoj svjetskoj crkvenoj organizaciji; samo su nas, balkanske muslimane, rascjepkale naše “veličine”! Hvala Bogu pa Turska ima senzibiliteta za naše potrebe.

No, umjesto da miri dvije, tri ili četiri ahmedije, dr. Davutoluu bolje bi bilo da podrži moj koncept šerijatizacije IZ, koja bi donijela mir i vratila nadu u bolju budućnost muslimana svih nacionalnosti koji žive u svim državama nekadašnje Jugoslavije.

Ko me spašavao

Kakvom uopće ocjenjujete političku ulogu i snagu Turske na našim prostorima?

- Ta uloga je “Božija sreća u nesreći” i treba je kao takvu prihvatiti i iskoristiti.

Molitvom za Iliju Ladina u Podlugovima poslali ste poruku neutralnom hrvatskom pjesniku iz vremena Vašeg pritvaranja. Hoćete li reći sada na kojeg pjesnika ste mislili?

- Moja poruka se, zapravo, odnosila na sve bh. pjesnike, posebno na one koji su odobravali to što me je komunistički Gestapo uhapsio, pa su dvojica “muslimanskih” pjesnika tražili moju i Melikinu doživotnu robiju, a samo je Ilija Ladin ustao i rekao na tome mučnom sastanku u Udruženju književnika BiH: “Ne pjesnika!” Drugi pjesnik, tada mlad, koji me je samo površno poznavao, Šime Ešić, moj drugar, imao je toliko hrabrosti da bude neutralan, kako je sam meni kazivao, a što ja ni njemu ni pokojnom Iliji nikad neću zaboraviti.

Inače, mene su hrvatski pisci spašavali od “muslimanskih” staljinista /titoista (a to je iz muslimanske perspektive isto) i srpsko-crnogorskih četnika u književnosti: Ivan Lovrenović me spašavao kao pjesnika, a Gradimir Gojer me danas spašava kao dramskog pisca.

Samo šerijatski izborni zakon može spasiti IZ

Zbog čega se zalažete za šerijatizaciju IZBiH, šta bi ona značila u praksi i mislite li da bi takva ideja uopće mogla biti prihvaćena u BiH?

- Otkad postoji Islamska zajednica (ovih posljednjih 130 godina) Bošnjaci nikad nisu sami sebi izabrali svoje vjerske predstavnike, nego je to po pravilu činio režim u kojem su živjeli.

Prije petnaestak godina bošnjačke “veličine” samovoljno su, mimo znanja, a ja sam siguran i mimo volje bošnjačkog naroda u cjelini, uništile pravnu strukturu IZ na nivou Jugoslavije, sebe izabrale u Sabor i sebi izabrale reisu-l-ulemu.

Oni to i danas čine, i hoće da to “doživotno” čine. Sve te radnje su nespojive sa  šerijatskim izbornim zakonom koji jasno traži: neograničeno aktivno pravo glasa svih muslimana, pasivno pravo glasa ograničeno kur’ansko-sunnetskim uvjetima i procedurom. Šerijat traži transparentno djelovanje, odgovornost javnosti, pravo smjenjivanja u slučaju povreda u dobivanju i obnašanju vlasti, a prije svega, šerijat ne daje priliku svima onima koji, kako stoji u poznatom hadisu, “žele vlast”.

Ukratko, u inicijativi koju sam službeno podnio Saboru IZ dok sam bio njegov član (zbog čega me kasnije nisu stavili ni na listu da bi se muslimani Sarajevskog muftijstva mogli izjasniti o mome angažmanu), zatražio sam da se formira tim od neparnog broja šerijatskih stručnjaka koji bi donio šerijatske principe prema kojima bi se revidirao postojeći i donio novi ustav IZ. Na temelju tih principa mi, muslimani BiH i svi Bošnjaci svijeta, konačno bismo prvi put u svojoj povijesti slobodno izabrali svoje članove Sabora (kao parlamenta IZ), ali i svoga reisu-l-ulemu na temelju gore spomenutih uvjeta koje bi svaki sabornik i svaki reisu-l-ulema od sada pa ubuduće morao posjedovati.

Za sve funkcije muslimanska zajednica (a ne oni sami sebe!) kandidirala bi više kandidata, svakom bi kandidatu ta zajednica morala osigurati iste mogućnosti da obznani svoj program, Medžlis-i šura (ekspertski tim šerijatskih stručnjaka) imao bi neograničene kompetencije nadzora, potvrđivanja i suspendiranja svih šerijatskih, odnosno nešerijatskih odluka u IZ itd.

Samo takav, šerijatski izborni zakon može spasiti ovu zajednicu, osigurati moralni konsenzus našeg naroda u vezi s njom, pa time i njezino dugotrajno jedinstvo i njezinu efikasnost u služenju islamu.

Da dodam, upravo je vaš list, pred posljednje izbore za Sabor IZ, objavio informaciju da je jedan muftija svoga šuru, koji je istovremeno i njegov vozač, sam delegirao u Sabor IZ, a na njegovome muftijstvu živi nekoliko stotina hiljada muslimana? Kakvi su ovo izbori, ali i kakvi su to muslimani koji dopuštaju da se na takav način odlučuje o najvažnijoj stvari naših života – radu za Allahovu, dž. š. vjeru?

Sndžak Press: Recite nam nešto o historijskom utemeljenjenju Narodnog vijeća Sandžaka.

Predsjednik Suljević: Sandžak je kroz više vijekova bio, kako to historičari kažu, korpus separatum. Ne samo u kulturološkom, nego i u komunikacijskom i geografskom smislu on predstavlja jednu zaokruženu cjelinu. U svakom pogledu. U zadne vrijeme, za vrijeme Drugog svjetsjkog rata, Sandžak je imao, ne autonomiju, nego federalnu jedinicu, čiji su pretstavnici bili i Bošnjaci i Srbi i Crnogorci. Posljednji predsjednik te federalne jedinice bio je Srbin – Sreten Vukosavljević. Ali su je kasnije komunističke ili srpske vlasti ukinule mimo volje građana Sandžaka. A sam dotadašnji predsjednik, Sreten Vukosavljević je bio protiv ukidanja ZAVNO Sandžaka. I prema mojim saznanjima, crnogorski delegati su onemogućili  da sanžački delegati, koji su bili određeni, prisustvuju Drigom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu. Tako da Drugo zasjedanje AVNOJ-a nije ukinulo autonomiju Sandžaka, već je to učinjeno u Novom Pazaru 45. godine. Dakle Sandžak je, ustvari, bio ravnopravan sa drugim federalnim jedinicama: Srbijom, Crnom Gorom, Makedonijom, Slovenijom… Taj nivo je imao, dok su Vojvodina i Kosovo bili na sasvim nižem nivou, u smislu autonomnosti, u odnosu na Sandžak. A Narodno vijeće Sandžaka je formirano 29. marta ‘43. A ja se, upravo, i osjećam nasljednikom Rifata Burdževića Trše i Sretena Vukosavljevića. Dakle, tada su podjednako prihvatili autonomnost Sandžaka i borili se za to i Srbi i Bošnjaci i Crnogorci i tako dalje. I, ako Bog da, mi ćemo upravo tako i nastaviti.

Sandžak Press: Koji su osnovni razlozi obnavljanja Narodnog vijeća Sandžaka?

Predsjednik Suljević: Prekjuče su donijete dvije vrlo važne deklaracije. I svima je to jasno. To da se nama ugrožavaju, ne samo osnovna ljudska prava, nego i vjerska prava i nacionalna prava i ekonomska prava i obrazovna prava i kulturna prava… I naši ljudi koji žive u onom dijelu Sandžaka koji je pod ingerencijom Crne Gore ne smiju ni da pomenu ime Sandžak. Pazite, to je bolna tačka! I to je veoma problematično, ali neće to dugo trajati. Dakle, nama se krše ona prava koja su zagarantovana međubarodnim dokumentima i evropskim poveljama i konvencijama. Kao na primjer: Povelja Ujedinjenih nacija iz 45. god., Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima iz 48. god., Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Deklaracija Ujedinjenih nacija o ukidanju svih oblika rasne diskriminacije, pod rasnom diskriminacijom ne podrazumijeva se samo boja, nego u etnička osnova. Ovo su dokumenta koja sam upravo imao pred sobom. Sva ta dokumenta predviđaju i garantuju naša prava. I nama je „prepunjena čaša“ napadom na našu Islamsku zajednicu, napadom na imovinu Islamske zajednice, razbijanjem Islamske zajednice. I ja ću vam reći da je u Sjenici policija na silu otela džamije i istjerala one hodže koji se ne sviđaju aktuelnoj vlasti. I tako dalje, i tako dalje. I mogu sasvim sigurno i argumentovano reći „ovo je Aparthejd“! A mi, tj. Narodno vijeće Sandžaka, ćemo se apsolutno založiti za jednakost, za ravnopravnost, za suživot. Bez obzira što su Bošnjaci, u odnosu na sve ostale, u apsolutnoj većini. I kada ovdje u Sandžaku ostvarimo svoja prava, a to će, je se nadam, biti veoma brzo, ne smije niko biti diskriminisan, bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku pripadnost.

Sandžak Press: Šta su zadaci i ciljevi Narodnog vijeća Sandžaka?

Predsjednik Suljević: Mislim da ne treba da bude sporno – Sandžaku treba da se vrati njegova autonomija. Naravno, poštujući međunarodne standarde. I mi ne izmišljamo nikakvu toplu vodu… Uzmite primjere. Posebno od onih zemalja koje su multietničke. Naprimjer, španske autonomne regije, ili švacerske, koje čak imaju i svoj ustav. Ne statut, nego ustav. I parlament, vladu, policiju, sudstvo… A da ne govorimo o Belgiji, koja funkcionira na federalnim principima. Zatim Italija i sve evropske zemlje koje se u političkoj komunikaciji nazivaju regionalnim, a sve se više i više teži ka federalizaciji. I ako Srbija i Crna gora misle ući u Evrposku uniju moraju prihvatiti evropske standarde. I ja mislim da će to biti prihvaćeno. A naši zahtjevi se upravo poklapaju sa tim evropskem standardima, posebno onih zemalja koje su multietničke. A Srbija i Crna Gora su multietničke i to se ne može osporavati. I svako negiranje i odbijanje naših zahtjeva najviše će štetiti upravo dvjema državama, Srbiji i Crnoj Gori.

Sandžak Press: Kako Narodno vijeće Sandžaka planira ostvariti svoje ciljeve?

Predsjednik Suljević: Ja polazim od činjenice da vlasti Srbije i Crne Gore kažu da hoće demokratiju, da hoće u Evropsku uniju. Ako je to tako, mi smo spremni da pomognemo i Srbiji i Crnoj Gori da se što prije integrišu u Evropsku uniju. Ali, moraju prihvatiti evropske standarde. Ima jedna tačna izreka u kojoj se kaže „Prava se ne daju, ona se uzimaju“. I ako nam neko bude osporavao ova prava, mi ćemo ih, ako Bog da, uzeti sami. Ni manje ni više!

Sandžak Press: Da li možemo očekivati uskoro masovne demonstracije na ulicama Sandžačkih gradova?

Predsjednik Suljević: To je dobro pitanje. Ako ovaj sadašnji srbijanski režim ne prestane sa pritiscima, kao što je neuvažavanje naše kuture i historije, jer mi učimo tuđu historiju, tuđ jezik, tuđu književnost, umjetnost, a o sebi ne znamo ništa; zatim, ako se nastavi sa pritiscima na našu vjersku instituciju, koja je sastavni dio našeg bošnjačkog identiteta; ako se nastavi sa falsifikovanjem islamke vjerske nastave; zatim, asimilacija kroz obrazovni sistem i tjeranje naše djece da slave crkvene ličnosti; opstrukcija Univerziteta; oglušivanje o volju Bošnjaka, dakle nepriznavanje izabranih pretstavnika u Bošnjačkom nacionalnom vijeću;  zatim, ako se nastavi sa ekonomskom diskriminacijom, jer je na Pešteri, npr., kao prije pet stotina godina, mnoga naša sela nemaju vode za piće, nemaju struje ili može samo sijalica gorjeti, a nikako bojler ili veš-mašina, a kamo li neka radionica – to nema nigdje!; onda ćemo biti primorani da isitupimo sa različitim oblicima protesta i negodovanja. Naravno, za početak, dozvoljenim, predviđenim u svim zemljama svijeta. Ali ako to ne bude bilo dovoljno da se ovaj režim zaustavi u svemu ovome o čemu smo govorili, onda ćemo postupiti i radikalnije. Blokiraćemo ulice, npr. Naravno, ne bih želio da dođe do toga, nego da se demokratski, sporazumom dogovorimo. I ja bih da poručim, prije svega našim građanima Bošnjacima da ne rade protiv interesa sopstvenog naroda, jer im to sigurno historija, i sadašnje i buduće generacije, neće nikada oprostiti. I ja se nadam da će oni to razumjeti, jer, i ako je dopušteno da se trguje različitom robom,  nije dopušteno trgovati narodom!

Sandžak Press: Koliki će udio imati Srbi, Crnogorci i ostali narodi Sandžaka u Narodnom vijeću Sandžaka?

Predsjednik Suljević: Što se tiče Narodnog vijeća Sandžaka i njegovih organa, koji će tek uslijediti i za sve narode će biti otvoreni. Biće im ponuđeno i stalno će biti otvorena mogućnost za njih da participiraju onoliko koliko udjela imaju u strukturi stanovništva. Čak, ja lično sam spreman da prihvatim da i preko tog procenta participiraju u Narodnom vijeću Sandžaka. Jer Bošnjaci su, i kulturološki i vjerski, veoma tolerantan narod. Ali naša tolerantnost ne bi smela da pređe u kukavičluk. I ja se nadam da neće biti tako.

Izvor: SandžakPRESS.net

U svom prvom obraćanju govorio je o pobunama u arapskom svetu, njihovim rezultatima, perspektivama i poukama. Isti dan uveče nastupio je u Hrvatskom domu u Visu u diskusiji sa Srećkom Horvatom na temu pobuna u Britaniji, a pod naslovom “Zašto ovde i zašto sad?” Ovaj razgovor vodili smo između ta dva događaja.

Tvrdite da je sadašnja situacija u arapskim zemljama, uz sve razlike od jedne do druge, uporediva sa evropskim prolećem naroda, koje su odigralo uglavnom u 19. veku?

- Situacija jeste uporediva. Arapski svet poseduje sećanje na svoju političku prošlost. Ustvari, radi se o dve uspomene. Jedna se odnosi na vreme kada je to bio jedan jedinstveni svet pod Otomanskim Carstvom. Bio je to svet gradova. Mogli ste ići u školu u Amanu, pa na univerzitet u Kairo, Jerusalim ili Damask. To nije bio problem.

Nešto poput latinskog srednjovekovlja u Evropi?

- Otprilike tako. A onda je došao Prvi svetski rat i imperijalistička podela arapskog sveta na male zemlje. Ono što Nemci zovu Kleinstadt politikom, a Amerikanci sada posvuda provode. Taj svet promenio je stanje stvari za Arape. Bili su okupirani, počeli su da se pojavljuju nacionalistički pokreti koji su želeli da isteraju strane sile. Mnogo je nada polagano u te pokrete i u ideju da će oni ponovno ujediniti arapski svet. Egipćani su pokušavali, ali nisu uspevali. Još krajem 50-ih godina govorilo se o tri uzastopna središta arapskog sveta: Kairu, Bagdadu i Damasku. Ali nikakvo spektakularno ujedinjenje nije se dogodilo. Ostalo je sećanje na te borbe, narod je zapamtio da je jednom već bio skoro slobodan. Mlade generacije nasledile su ta sećanja od starijih. Kao ni u 19. veku, nije bilo organizovanih političkih stranaka. Postojali su intelektualci, otpor prema Imperiju, ljudi nisu želeli da služe stranim silama i da budu od njih kontrolisani. Sve su to sličnosti. Ali najveća sličnost je u brzini kojom su se stvari odvijale. To me najviše podseća na 1848. Od jedne zemlje do druge, celo područje zahvaćeno je olujom. Naravno, znamo kako je proleće naroda završilo u Evropi. Bilo je slomljeno. U arapskom svetu sada su na delu analogni pokušaji. Sve su to sličnosti, ali postoje i granice analogije. Mi, naravno, živimo u drugom vremenu.

Može li se u pobunama razlikovati građanska ili čak buržoaska revoluciju od socijalne ili čak socijalističke?

- Svaka zemlja je drugačija, ali borba za slobodu, ako to tako nazovemo, za demokratske slobode, svuda je na delu. Radi se o nezavršenim revolucijama, koje nemaju priliku da se završe jer nacionalisti ne žele da idu do kraja. Mislim da ortodoksna staljinistička levica snosi mnogo odgovornosti za sadašnje stanje. Često zamišljam šta bi se dogodilo da se u Sovjetskom Savezu posle revolucije izgradila demokratskija struktura vlasti, da su bile dozvoljene stranke koje prihvataju sovjetski sistem, ali ne i svaki potez boljševika. Da li bi se stvari odvijale drugačije, pa kada bi se Nemci nametali kao spasioci, bi li postojao model za trećesvetske zemlje, istovremeno socijalan i demokratski? Ali to se nikad nije dogodilo. Postojale su jednopartijske države, često i radikalne, jer su one takve kad si revolucionaran.

Problem Trećeg sveta u prošlosti bili su i režimi koji su bili karikatura socijalističke ideje?

- Karikatura već postojeće karikature. Zato je borba za demokratske slobode vrlo važna za taj svet. Neki od dominantnih slogana u Egiptu i Tunisu – to su bili zahtevi za radom, nezavisnošću od državne samovolje i za relativno pravednom nadnicom od koje se može živeti. To sadrži elemente socijalnog programa. Ali ne u obliku solidarnog klasnog pokreta koji će organizovano nastupati sve do ispunjenja svojih zahteva. To se nije dogodilo.

Stalno naglašavamo kako je svaka zemlja posebna. Uzmimo primere Egipta i Tunisa.

- Tunis je relativno malena, a Egipat velika zemlja u arapskom svijetu, značajna po svojoj snazi, idstoji i geostrateškom položaju. Levica je u Egiptu mala, ali sa dugom tradicijom delovanja i vrlo aktivna, pa ima priliku, uspe li se organizovati odozdo, kao stranka novog pokreta. Moj osećaj je da će, ako se budu održali regularni izbori, u Egiptu na vlast doći nekakva kombinacija Muslimanske braće i vojne vlasti, sve blagosloveno iz Vašingtona. Kad se to dogodi, postojaće prilika za opoziciju. Jer se neće bitno promeniti struktura društva, njegova ekonomija itd. A to će onda, pre ili kasnije, proizvesti novi pokret. U tom sam smislu optimističan što se tiče Egipta, mislim da će se otvarati nove mogućnosti.

Narod vidi kako su zapadni vođe nekoherentni u svojoj politici, menjajući u trenu kvalifikacije pojedinih režima. Ko je prijatelj Zapada, a ko diktator postaju taktičke odluke u službi novih nepravednih strategija. Posebno strši nereflektovanje današnjeg stanja Pokreta nesvrstanih. Ne radi se samo o činjenici da je Jugoslavija bila jedan od inicijatora tog pokreta već i o vezama nastalih zemalja s njime. A tema Zelene akademije je “kriza političke imaginacije”…

- Te imaginacije nema nigde u Evropi. Nesvrstani pokret je u ćorsokaku. Zemlje koje su stvarno nesvrstane sada su one u Južnoj Americi. Biti nesvrstan danas znači ne pristati na ono što govore Amerikanci. Naravno, u nekim stvarima možeš se i slagati s njima. Ali, kad se ne slažeš, onda to i kažeš. U tome je sad velika razlika između Južne Amerike i Evrope. Čavez se uporno protivi američkim odlukama u Savetu bezbednosti UN, savetuje američkim građanima da čitaju Noama Čomskog. A toga ovde nema!

Ne, mi se evroatlantski “integrišemo”.

- Taj problem stoji i u centru krize evropskih integracija. Setimo se da su na njihovom početku, u doba De Gola, postojali planovi za Evropu kao “nesvrstanu”, nezavisnu silu između dve supersile. Ali, posle propasti SSSR, sav taj svet se urušio. Sada nezavisnost Evrope može značiti samo nezavisnost od SAD. Toga su se uplašili i u Evropi i u SAD. Između ostalog, zato je i odlučeno da se EU proširi do tolikog obima da ostane samo ekonomska zajednica. Sve drugo postaje besmisleno.

Na jednoj konferenciji na koju su me pozvali, organizovanoj od Zapaterove vlade u Španiji, izneo sam svoje mišljenje o tome. Rekao sam da, ako žele da organizuju primerenu socijalnu Evropu, moraju ponovo da počnu ispočetka. A to znači kreirati nove institucije i prakse koje ne bi bile neoliberalne, već barem socijaldemokratske. Onda bi narode trebalo pitati da li se slažu s tim. E da, i iz svega bi trebalo isključiti Veliku Britaniju jer ona je vazalska država. To je izazvalo smeh, ali ja se nisam šalio. Još je De Gol vidovito rekao da, ako pripustite Britaniju, to je kraj ideje Evrope.

Što onda savetujete jugoslovenskim zemljama?

- Moj vam je savet: pogledajte šta se događa u Grčkoj. Ona je, kao i vi, deo Balkana. Ako želite da napredujete, uprkos traumama poslednjih građanskih ratova, ja bih vam savetovao da se potrudite oko stvaranja balkanske federacije. Zajedno sa Grčkom i drugim balkanskim državama. Ne kao ponavljanje grešaka Jugoslavije, već kao nešto novo i bolje. A za to je potrebno raditi na stvaranju potrebnih struktura. Slični problemi nastaće i u drugim delovima svijeta, ali i Evrope. Jer ja ne vidim kako bi ovakvo stanje u EU moglo da potraje. Ključna zemlja EU sad je Nemačka. Koliko dugo će ona još pristajati na to da ne bude istorijska nacija? Pre ili kasnije – a bolje bi bilo da to izvedu inteligentni i razumni ljudi – Nemci će shvatiti da ne moraju da budu atlantski orijentisani. Zašto ne bi bili u jednako dobrim odnosima sa SAD, ali i Kinom i Rusijom? Zašto bi bili zatočeni u atlantizmu? Veliki problem, luckastost ustvari, jeste da su socijaldemokrate i zeleni u Nemačkoj najveći atlantisti.

Svi su oni sada, prije svega, neoliberali.

- Po mom mišljenju, Joška Fišer je primer takvog neverojatno reakcionarnog zelenog političara. Potpuno u sferi američkog uticaja. A to je glupo i sa stanovišta nemačkog i sa stanovišta američkog interesa. Zar ne bi i Amerikancima bilo bolje da u Evropi postoji zemlja koja bi im rekla: ovo vam ne valja, bolje bi bilo ovako?

Kad smo već u velikoj geopolitici, treba primetiti koliko energije EU troši da bi Tursku pokazala podobnom ili nepodobnom za evropske integracije, dok istovremeno uopšte nema diskusije o Rusiji kao evropskoj zemlji?

- To je naprosto ludo. Kao što je ludo bilo dozvoliti da se raspadne SSSR. Sve je to povezano: da se nije raspao SSSR, mislim da se ni Jugoslavija ne bi raspala. No, još gore je što su se ti raspadi dogodili na tako ružan način. Sad Putin kaže da želi stvoriti Evroazijsku uniju, pa možda Turskoj ponudi učešće u njoj. Njihovi međusobni odnosi trenutno uopšte nisu loši.

Kad govorimo o nedavnim nemirima u Londonu, otvara se ogromni problem raskoraka između refleksivne, intelektualne i političke levice na Zapadu. Stvari se događaju više-manje spontano, izvan bilo kako organizovanih političkih pokreta, koji su sposobni samo da naknadno reaguju?

- Potpuno ste u pravu. Erupcija koja se dogodila u Britaniji, u mnogo gradova, a ne samo u Londonu, bila je revolt nepodobnih. Instinktivna pobuna. Ona nije imala razrađen skup motiva. Nije bila politički organizovana. Većina sudionika bili su mladi ljudi u dobi od 18 do 20 godina. Oni gledaju šta se događa u ovoj zemlji. A događa se to da je društvena nejednakost u Britaniji postala nepodnošljivija pod Blerom i Braunom nego što je bila pod Tačerovom. Potpuno razaranje socijalne države kroz privatizacije i pretvaranje Londona u prestolnicu finansijskog kapitala. Bankari koji sebi isplaćuju plate i bonuse koji su potpuno opsceni. Parlamentarni zastupnici koji varaju ne bi li dobili veći povrat troškova. Narod sve to vidi! Ljudi, pa i siromašna deca sve to gledaju na televiziji. Oni nisu glupi da ne bi mogli povezati šta se događa. U siromašnom delu Londona policija je ubila crnog dečaka. Bilo je to planirano ubistvo. Događaji podsećaju na one u Francuskoj od pre nekoliko godina. Pobuna je bilo i pre u Londonu. To nije veliko iznenađenje. Ali sada su razmere nejednakosti puno gore od onih u 80-im, kada su se dogodile poslednje pobune. Društvo celo vreme odašilje poruke: mi smo potrošačko društvo, kupujte, kupujte, kupujte! Deca sebi to ne mogu da priuštie, pa uzimaju stvari iz prodavnica. Provaljuju i odnose stvari. Najviše su stradale prodavnice sa mobilnim telefonima i patikama. I to je sve. Nisu pljačkane zlatare. Pa ipak bes britanskog establišmenta bio je veliki.

A gde su bile sve te leve stranke, velike i marginalne, nebrojene nevladine organizacije, da barem ukažu na probleme?

- Znate, kako je rekao Kolin Pauel dok je bio državni sekretar o nevladinim organizacijama? Rekao je da su one svugde u svetu “naša” peta kolona. Ti ljudi su plaćeni da odustaju od politike.

Produžena ruka neoliberalne države, kaže slovenački sociolog Rastko Močnik.

- Tako je. Kupiš neke ljude, institucionalizuješ društvo ogromnih nejednakosti nadajući se da oni na dnu neće progovoriti. Većina struktura samo zato i postoji. Mladi u Tunisu viču – kad dobiju priliku da ih čuju u medijima – da su bez posla, bez mogućnosti da rade. Oni vide nezaposlenost kao veliki problem. Mladi u Londonu na neki su način rezigniraniji: nemamo posla niti ćemo ga ikad imati. Živimo od državne pomoći. Da li je ovakav život vredan življenja? Ubijate nas, mi nasilno reagujemo. Možda je to pogrešno, ali mi se tako osećamo, mi vas kažnjavamo za ono što nam činite.

Šta će biti sa projektom socijalizma za 21. vek ako ćemo samo uvek iznova konstaovati krizu svih organizacionih oblika na levici?

- Osim u Južnoj Americi. To je interesantan model. On se ne može doslovno preslikati na arapski svet ili na Evropu, ali se neki elementi mogu preuzeti.

Da li bi trebalo graditi jaku stranku levice i ulaziti u parlamentarne borbe, kako to radi Die Linke u Nemačkoj?

- To je dobar primer. Ali i ta stranka je suviše tradicionalno strukturirana. A mladi ljudi danas ne žele masovno da ulaze u strogo hijerarhizovane organizacije. I to se mora akceptovati. Naročito ako vidimo da ih osećaj često ne vara. Da su ih strukturirane stranke nebrojeno puta izdale. Kad pokušavate da mobilišete ljude u nevelike organizacije, male grupe, oni su nepoverljivi: vi ćete nas izdati! To je cinizam vremena sa kojim je teško izaći na kraj i dati jasan jednoznačan odgovor na probleme organizacije. U svom predavanju navodim primer: da Aleksandrija pripadne svojim građanima bar na nedelju dana, oni bi pokazali kako se to radi, kako se ljudi organizuju i kolektivno rade u svakom od gradskih kvartova. Bilo bi to predivno iskustvo. Ali za njega je potrebno 60 socijalista, možda ne više, na vlasti.

Novosti 

Povodom Ramazanskog bajrama, reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH dr. Mustafa ef. Cerić dao je za “Dnevni avaz” ekskluzivni intervju, u kojem otvoreno govori o aktuelnim prilikama među Bošnjacima i o njihovoj budućnosti. Također, reis Cerić odgovara na škakljiva pitanja je li spreman prihvatiti doživotni mandat reisu-l-uleme i hoće li sjedište Rijaseta IZBiH i dalje nositi ime Muamera Gadafija, a osvrće se i na poteze SDA i SDP-a…

Poseban odnos

Uvaženi reisu-l-ulema, ramazan u svojoj svetosti nosi sa sobom mnogo iskustava. Odricanje od hrane i drugih blagodati u ime Boga uistinu na najiskreniji način otkriva ljude, ogoljava i pokazuje ih u istinskom svjetlu, ono najbolje, pa, usudio bih se reći, i najgore u njima. Slično je i s narodima. Šta ste iz iskustva ovogodišnjeg ramazana, a ponovo ste obišli cijelu BiH, shvatili o Bošnjacima? 

- Ramazan okuplja ljude, ispunjava njihove duše i olakšava njihove brige kroz zajednička druženja u džamiji i ramazanska sijela. Ništa kao u ramazanu nije tako blisko i tako zajedničko ljudima kao što su ibadet posta, mukabele, teravih-namazi i ramazanska sijela. Gdje god sam bio, i na selu i u gradu, i u kući i na ulici, osjetio sam miris ramazana, koji je, zaista, jedinstven ovdje kod nas.

Pred iftar su ulice, jednostavno, puste, a kad nastupi jacija, vrijeme za teriviju-namaz, ulice i sokaci su puni postača koji žure na namaz. Ove godine primjetno je veliko prisustvo omladine u džamijama, mnogo više nego prijašnjih godina. Međutim, uz ramazanske radosti bile su primjetne i zabrinutosti ljudi zbog odugovlačenja i neizvjesnosti oko formiranja vlasti na državnom nivou, oko sve veće nezaposlenosti, oko nebrige o gladnima i siromašnima, oko zaostajanja i marginalizacije BiH na putu evropskih integracija.

Ramazan je ove godine došao u ljetno vrijeme. To je još jedno iskušenje od Milostivog na putu našeg duhovnog pročišćavanja. Jeste li zadovoljni brojem postača i džematlija? Pojedinci su, istina, primijetili da je ove godine bilo nešto manje postača. 

- Naprotiv, mislim da je bilo više postača ove godine ili ništa manje nego lani. Posebno među omladinom. Nemojte zaboraviti da Bošnjaci imaju poseban odnos prema ramazanu. Ima Bošnjaka koji nisu baš redovni u izvršavanju svih vjerskih obaveza, ali uz ramazan se svim bićem posvete postu i drugim ramazanskim ibadetima. Neko je lijepo primijetio: “Da nije ramazana, vjerovatno ne bi bilo ni islama.” Dakle, ramazan naprosto oživi ljudsku dušu i osvježi srce, kao što kiša u proljeće oživi zemlju i osvježi naš pogled na zelenu šumu i raznovrsno cvijeće. Tako se i ljudska duša ozeleni u ramaznu i omiriše raznim cvjetnim mirisima.

U trećoj ramazanskoj hutbi istakli ste da su pred nama “teška iskušenja i veliki izazovi za očuvanje i razvijanje našeg vjerskog, moralnog, kulturnog i nacionalnog integriteta”, kao i to da je “Islamska zajednica emanet naših predaka koji ne smijemo iznevjeriti” i da je ona “sigurni bedem u odbrani naše duhovnosti i naše slobode”. Što ti izazovi sve mogu donijeti i kako bi Bošnjaci na njih morali reagirati?

- Da, tako je. Pred nama su “teška iskušenja i veliki izazovi za očuvanje i razvijanje našeg vjerskog, moralnog, kulturnog i nacionalnog integriteta” zato što smo u pasivnom stanju i zato što je slaba naša politička organiziranost. Pitanje naše slobode je vrlo bolno pitanje zato što, i prije nego smo pali u podanički položaj kao narod, mi ne samo da smo izgubili slobodu već smo izgubili i pravo da na bilo koji način odlučujemo o bilo kojem našem domaćem pitanju. Stoljećima smo živjeli pod totalnom vlašću nekog dalekog centra koji je u odnosu na nas bio neprikosnoven.

I kao što to obično biva, volja despota je vrhovni zakon koji provode inferiorni poslušnici u organiziranoj represiji, kroz koju despotska vlast želi da vidi da su podanici poslušni i bezopasni. Ti inferiorni poslušnici bivaju zaduženi za sva pitanja građanskog, političkog, vojnog i vjerskog života. I dok su, naprimjer, satrapi Perzije bili Perzijanci i dok je Kina imala svoje mandarine i za vrijeme Džingis-kana, Dobrim Bošnjanima, Bošnjacima, odnosno Bosancima se na neki način uvijek oduzimalo pravo da budu domaćini u vlastitoj zemlji, da sami o sebi odlučuju i da slobodno i nezavisno uređuju svoju državu.

Negacijom tih prava onesposobili su nas da razumijemo važnost javnih poslova i konzekventno tome izgubili smo samopoštovanje i poštovanje naroda, koji očekuje da ga vode dosljedni, uvjerljivi i sposobni ljudi. Prema tome, upregnuti u tri jarma, a to su neznanje, tiranija i korupcija, nismo bili u stanju da učimo kako se osvaja i održava vlast kao sredstvo za promicanje moralnih vrijednosti i ljudskih vrlina s ciljem promicanja društvene pravde i općenarodne sigurnosti.

Bošnjačka renesansa

Želite reći da su Bošnjaci pripremani za stanje u kojem se već dugo, pa i danas, nalaze?

- Većina naših učitelja nije nas učila onome što je nama potrebno, već ono što je njima poželjno da nas drže u stalnoj neizvjesnosti i sigurnom podaništvu. A podaništvo je sestra sljepoće. Neobrazovan i neinformiran narod je slijepo sredstvo za vlastitu samodestrukciju. Bolesne ambicije i intrige pojedinaca zloupotrebljavaju neupućene i neiskusne ljudi, koji nemaju političko, pravno i ekonomsko znanje. Oni umjesto realnog stanja nude iluzije; oni misle da je sloboda njihova dozvola za ostvarivanje osnovnih ljudskih prava; oni svoju izdaju proglašavaju patriotizmom; oni lične sujete i osvete objašnjavaju kao pravdu i disciplinu.

Gdje je, onda, tu IZBiH?

- Islamska zajednica jeste naš sveti emanet koji moramo čuvati i razvijati u pravcu ostvarivanja slobode i sigurnosti za naš narod i našu zemlju. Islamska zajednica nije jedina, ali jeste jedna od najvažnijih okvira našeg duhovnog, intelektualnog, kulturnog, nacionalnog, pa i političkog života, ako se zna da Austro-Ugarska nije imala namjeru da od Islamske zajednice pravi isključivo vjersku, već, svakako, i političku instituciju s ciljem da disciplinira muslimane Bošnjake za njenu politiku.

I tako su se svi režimi nakon Austro-Ugarske odnosili prema Islamskoj zajednici, očekujući, a ponekad i zahtijevajući, da ona bude bespogovorno u službi režima tako što će disciplinirati slobodoumne muslimane i staviti ih pod svoju kontrolu. Jedan od glavnih razloga ovako teških i bezobzirnih napada na Islamsku zajednicu i njene čelnike u posljednje vrijeme, posebno iz Beograda, jeste u tome što je današnja IZ slobodna i što je izvan dominacije bilo kojeg režima, napose beogradskog, koji, treba naglasiti, još nije odustao od namjere da i IZ stavi pod svoju kontrolu. Ovo je moja glavna poruka muslimanima Bošnjacima – čuvajte čast i ugled Islamske zajednice kao “sigurni bedem u odbrani naše duhovnosti i naše slobode”.

Spomenuli smo to pročišćavanje. Koliko Bošnjacima uopće treba jedan istinski preporod, preodgoj, kako bi se naše stanje popravilo? Allah, dž.š., veli se u Kur’anu, neće izmijeniti stanje jednog naroda dok se on sam ne izmijeni.

- Renesansa Bošnjaka je počela činjenicom da je sve više nacionalno samosvjesnih Bošnjaka, koji sve više uče o sebi i svojim pravima, kojima sve više raste želja za slobodom i koji se sve snažnije bore protiv korupcije i podaničke svijesti. Isto tako, važno je kazati da Bošnjaci sve više prihvataju panbošnjačku ideju, koja je kompatibilna s idejom paneuropeizma. Dakle, od devedesetih godina prošlog stoljeća, posebno nakon genocida, na Balkanu se rađa jedan stari novi narod koji, uz Allahovu milost, piše svoju vlastitu povijest. Bošnjaci su platili previsoku cijenu za svoju slobodu da bi je se sada odrekli i da bi svoju i sudbinu svoje djece prepustili nekome ko ih je decenijima proganjao, njihove majke i sestre silovao, njihove domove rušio, njihova imanja prisvajao i nad njima genocid počinio.

Ovih dana me jedan Bošnjak koji živi u Njujorku podsjetio na vrlo važne istine o kojima svaki Bošnjak, ma gdje bio, mora dobro razmisliti, a to je istina o našoj biološkoj ugroženosti, istina o našoj kulturnoj i intelektualnoj neuređenosti i istina o neuvezanosti naše intergeneracijske imovine. Naime, nama se otvoreno prijeti ako se primijeti da se biološki množimo više nego je našim susjedima prihvatljivo i zato je naša obaveza, to je nama farz, da se biološki zaštitimo, odnosno da se izborimo za pravo na prirodni i slobodni biološki rast.

Drugo, nama se konstantno uništava kulturna i intelektualna zaliha iz generacije u generaciju i zato je naša obaveza, to je nama farz, da zaštitimo svoju kulturnu baštinu i svoju inteligenciju, kako duhovnu tako i svjetovnu. I, treće, nama se iz generacije u generaciju oduzima, naprosto otima, privatna imovina tako da ono što otac i majka za svog života steknu njihova djeca nisu u stanju to naslijediti, jer ih se goni da napuste svoj dom, da ostave svoju nasljednu imovinu i da tamo negdje drugdje započnu život iz početka, bez išta. Zbog toga je naša obaveza, to nam je farz, da zaštitimo intergeneracijsku imovinu i da olakšamo život svojoj djeci i svojim unucima, ako Bog da.

U službi islama

Posljedice ekonomske krize možda su se ovog ramazana najviše vidjele. Mnogo je ljudi ostalo bez posla, cijene života rastu, a primanja su ispod svih standarda. Istovremeno, pojedine bošnjačke elite uživaju, dok njihove komšije gladuju. Jesu li se u našoj stvarnosti desile nepremostive klasne razlike kojih među muslimanima ne bi smjelo biti?

- Ono što ovdje želim podvući jeste naš poziv da se svi udružimo da u našoj domovini zavlada “zero (eng. nula) gladi i siromaštva”. Vjerujem da je to moguće, jer ima među nama mnogo dobrih i plemenitih ljudi koji su spremni pomoći da nijedna familija nije bez krova nad glavom, da nijedno dijete ne ostane bez naobrazbe te da nijedan čovjek ne bude gladan. Sramota je i veliki je grijeh da u ovoj zemlji bilo ko gladuje i živi ispod granice siromaštva. Zbog toga nas Alejhisselam upozorava da zbog gladi komšije možemo izgubiti vjeru.

U toku ramazana u “Oslobođenju” se pojavila i inicijativa Patriotske lige Kantona Sarajevo da se Vi proglasite doživotnim reisu-l-ulemom, što je izazvalo komentare predsjednika Sabora IZBiH, pojedinih profesora…. Šta Vi mislite o toj inicijativi i biste li prihvatili mandat doživotnog reisu-l-uleme? 

- Postoje normativni akti i postoje institucije i ustanove IZ koje o tome brinu, pa nema potrebe da se ja o tome izjašnjavam. Vjerujem u pamet i zrelost IZBiH, koja će, ako Bog da, uvijek biti snažna, jedinstvena i efikasna u službi islama i muslimana. Nekima je posao da pričaju, a drugima je zadatak da rade. Moje je da radim kako najbolje znam i mogu, a Allah, Njegov Poslanik i iskreni vjernici će ocijeniti moj rad.

Da, naš uvaženi alim, rahmetli Mehmed ef. Handžić, čiju Vi fotografiju, evo, čuvate na zidu, napisao je na jednom mjestu da “sve što je iskreno u ovoj gomili strada”. Koliko danas ima te iskrenosti i spremnosti da se među Bošnjacima čini opće dobro?

- Vjerujem u dobrotu i iskrenost Bošnjaka. Njima nedostaje pravo i iskreno vodstvo, njima treba putokaz iskrenih i pravednih ljudi koji su spremni na žrtvu za opće dobro. Uzdam se u mladu generaciju, koja nema ideoloških i drugih opterećenja, da će biti bolje organizirana i da će se bolje snalaziti u ovom za nas, muslimane Bošnjake, vrlo turbulentnom svijetu s mnogo nepoznanica. Neka nam dragi Allah pomogne!

Pobjede i porazi

Reis efendija, svakodnevno nam pristižu informacije o napredovanju snaga libijskog naroda na putu oslobođenja od diktatora Muamara Gadafija. S tim u vezi, a posebno zbog činjenice da se Gadafi okrenuo protiv svog naroda, hoćete li razmotriti mogućnost da se zgrada Rijaseta IZBiH ne nazove imenom Muamera Gadafija, kako je to ranije planirano? Već je bilo dilema u javnosti u vezi s tim.

- Priča o Gadafiju se, očito, završava. Učim dovu Allahu Uzvišenom da se libijskom narodu vrati mir i sigurnost i da postignu jedinstvo oko svoje budućnosti. Libija je nama prijateljska zemlja i zato joj želimo svako dobro i sreću na putu istinske slobode i nezavisnosti.

Na iftaru u Novom Pazaru kazali ste da “Bošnjacima na cijelom bivšem jugoslavenskom prostoru trebaju pobjede, a ne porazi”. Gdje da tražimo te pobjede? Gdje je u svemu tome mjesto Bošnjaka u Sandžaku i Bosni? 

- Pa, nije li tako?! Kome trebaju porazi? Do sada se smatralo normalnim da se Bošnjake napada, a da se oni brane, da Bošnjaci nemaju inicijativu, dok ih drugi zasipaju svojim provokativnim inicijativama. Sad, kad su Bošnjaci prešli u ofanzivu, ovi, koji su navikli da nas samo napadaju i rugaju nam se, izgubili su se, jer ne znaju kako da se brane od legitimnih zahtjeva Bošnjaka.

Naša najveća pobjeda je što smo kod sebe razbili strah od tiranije i što smo se drznuli da kažemo ono što mislimo, a to je da je naše pravo da, kao narod, imamo na Balkanu sve što drugi narodi imaju. Mi nismo ništa manji ni po broju ni po važnosti od bilo kojeg naroda na Balkanu i zato je naš zahtjev za jednakopravnost sa svim ostalim narodima na Balkanu legitiman i neupitan. Želim, recimo, istaći da sam vrlo zadovoljan što su Bošnjaci, posebno u dijaspori, Bošnjačku akademiju nauka i umjetnosti (BANU) prihvatili svim srcem i što su u njoj našli sebe.

Hošgeldiniz, ministre Davutolu 

Kako komentirate aktuelnu politiku Turske prema BiH? Primjetan je veći angažman te zemlje ovdje na ekonomskom i političkom polju, no primijećena su određena uplitanja u vezi s IZ kroz pitanje budućeg reisu-l-uleme i slično. Vi ste imali određene zamjerke u vezi s pitanjem odnosa Srbije i Turske, a u kontekstu BiH. Kako na sve ovo gledate? 

- Turska je nama više od prijetelja i zato nas raduje svaki turski uspjeh na međunarodnoj sceni, posebno na Balkanu. Drago mi je što će, ako Bog da, ministar vanjskih poslova Turske Ahmet Davutolu (Davutoglu), inače moj poznanik i prijatelj još iz Kuala Lumpura, gdje smo zajedno radili na Islamskom međunarodnom univerzitetu, klanjati bajram-namaz u Sarajevu i na taj način još jednom potvrditi svoju ljubav prema BiH. Koristim se ovom prilikom da mu iskažem riječi dobrodošlice: Hošgeldiniz!

Došlo vrijeme za istinsko pomirenje među Krajišnicima

Uoči ramazana bili ste u Velikoj Kladuši. Taj događaj ocijenjen je prekretnicom u uspostavi bošnjačkog jedinstva u tom dijelu BiH. Također, glavnim imamima ste ukazali da ovog ramazana posebno govore o potrebi jačanja bošnjačkog jedinstva. Koliko je to jedinstvo u ovom trenutku, zaista, nasušna potreba i kako ga uspostaviti?

- Sretan sam što nam se ukazala prilika da posjetimo Veliku Kladušu prije ramazana i da se tamo na licu mjesta uvjerimo u spoznaju svih razumnih ljudi da je došlo vrijeme za istinsko pomirenje među našim Krajišnicima, poznatih po hrabrosti i borbenosti za državu BiH. Koristim se ovom prilikom da poselamim sve Krajišnike, ma gdje bili, i da im kažem da sam ponosan na njih i sretan sam što im pripadam u svakom pogledu.

Očekujem da ugostitelji poštuju našu fetvu 

Mnogo pažnje izazvala je fetva o zabrani “učestvovanja u tzv. bajramskim sijelima i dernecima koje organiziraju ugostiteljske radnje uz Šerijatom zabranjene sadržaje”. Vi ste i ranije ukazivali na problem alkohola i droge u našem društvu. Je li i ovo put da se počnu ispravljati te greške?

- Podržavam fetvu fetv-i-emina dr. Enesa Ljevakovića i očekujem da će vlasnici restorana u Sarajevu i širom BiH tu fetvu ozbiljno shvatiti i primijeniti, jer smo imali puno prigovora što se ta fetva nije ranije izdala zato što su pijanka i razvrat po kafanama za vrijeme Bajrama, zaista, prave vjernike duboko vrijeđali.

Zašto Bošnjaci moraju dati svoj zekat u Bejtu-l-mal

- Islam se sastoji od tri stuba, a to su ‘Aqidet, Šer’iat i Khilafet. ‘Aqidet je osobno očitovanje vjere i osobni odnos prema Bogu, Šer’iat je sistem pravnih i moralnih vrijednosti kojima se reguliraju odnosi u zajednici, to jest, u Islamskoj zajednici, a Khilafet je povijesna institucija kao organizacija muslimanske zajednice u okviru povijesnih okolnosti i zahtjeva vremena i prostora.

Bosanski muslimani su svjesni sva tri stuba i zato je važno da se stub Khilafeta, koja je u našem slučaju prevedena u instituciju Menšure, iz koje reisu-l-ulema i vrhovni muftija u Bošnjaka izvodi svoj legitimitet i legalitet da može, odnosno da je dužan, “savjesno i odgovorno” obnašati prerogative trećeg stuba islama i time propisuje gdje treba dati zekat i sadeqatu-l-fitr. Shodno tome, moja je obaveza da objavim i da uputim muslimane da svoj zekat i sadeqatu-l-fitr daju u Betu-l-mal Islamske zajednice zato što je IZ jedina zadužena i ovlaštena da brine o islamu i muslimanima u našoj zemlji i šire. Svako drugo tumačenje je potkopavanje trećeg stuba islama i kršenje principa ‘Aqideta i Šer’iata.

SDA i SDP su na strani onih koji se “iftare čvarcima”

Izvještaj o islamofobiji i diskriminaciji Rijaseta IZBiH izazvao je dosta pažnje. Uz ostale, žestoko su reagirali SDA i SDP. Kako to komentirate?

- Izvještaj nam je donio to da se skinu maske i da se vidi pravo lice svakoga, kao što naš narod kaže: “Ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svako pokaže svoj trag.” Umjesto da podrže izvještaj i da ponude svoju pomoć u zaštiti ljudskih prava koja se muslimanima krše kroz širenje islamofobije, o čemu postoje izvještaji od relevantnih globalnih institucija, kao i izjava domaćih čimbenika, oni se (SDA i SDP) stavljaju na stranu onih koji se “iftare čvarcima”, koji klanjaju dženazu “krmetu”, koji teroriziraju vjernike po džamijama u lovu na “vještice”, prema nalogu onih koji mrze i preziru sve što je muslimansko.

(dnevniavaz.ba)

„Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti nije idealna, ali je svakako prva krovna institucija Bošnjaka na ovim prostorima. Njeno osnivanje je, sudeći bar po reakcijama pojedinih srpskih krugova, otvorilo pitanje: ima li bošnjački narod ista prava kao i svi ostali“ – kaže dr Šerbo Rastoder. „Ali, mene ne iznenađuju negativne reakcije koje dolaze od strane beogradskih intelektualaca – one su očekivane; iznenađuju me zluradi komentari koji stižu iz Bosne i Hercegovine“.

DANI: Šta vas iznenađuje?

RASTODER: Da se razumijemo: nemam ništa protiv javne polemike, ali moram da priznam da sam iznenađen žestinom kojom su se  pojedini bosanski intelektualci, među kojima ima i mojih prijatelja, obrušili na BANU. Vjerujem da su ti napadi, predvođeni uglavnom onim ljudima koji su možda s pravom očekivali da uđu u Bošnjačku akademiju, a, eto, sticajem okolnosti, nisu, u suštini motivisani prije svega unutrašnje-političkim prilikama u BiH. Naime, iz svega što smo čuli, ispade da su muftija Zukorlić i muftija Cerić najproblematičniji dio BANU.

DANI: A nisu?

RASTODER: Čekajte! Akademici BANU nisu ona vrsta intelektualaca koja bi bila spremna da uđe u neku akademiju kao vjersku instituciju; to je apsurdno! Osim toga, čini mi se da legitimitet akademijama ne daju glasovi dobijeni na izborima, nego objavljena djela. Najzad, Akademiju nije organizovao muftija Zukorlić; kao, očigledno, jedina dva čovjeka sposobna da okupe bošnjačke intelektualce, muftija Zukorlić i reis Cerić samo su ponudili svoje dobre usluge…

DANI: Šta to znači?

RASTODER: To znači da smo dobili potrebnu logistiku i u toj činjenici je, po tom pitanju, sadržan sav njihov angažman. Dakle, ostavimo manipulacije! BANU je institucija koju su priznale mnoge evropske akademije; u nju će, koliko sam obaviješten, uskoro ući značajni ljudi kao što su Mersad Berber, Safet Zec… Jedan od vodećih ljudi BANU je akademik i Bosanske akademije nauka i umjetnosti, institucije koju, uzgred da kažem, ne doživljavamo kao alternativu…

DANI: Kako je doživljavate?

RASTODER: U osnivačkim aktima se jasno kaže da BANU nije altenativa Bosanskoj akademiji, već samostalna institucija jednog naroda; to, naravno, ne znači da je BANU nacionalno usko ograničena i da njen član ne može biti neko ko nije Bošnjak i ko je na bilo koji način zadužio bošnjačku kulturu. Osim toga, za razliku od Bosanske akademije, koja je državna institucija i koja, u pogledu odnosa prema prošlosti, sadašnjosti i budućnosti BiH, predstavlja skup tri potpuno različite i međusobno isključive koncepcije, Bošnjačka akademija nema tu vrstu problema… Znate, u Bosni je konstituisan model po kome, da biste bili dobar Bosanac, automatski morate biti prigušeni Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ta prigušenost je, čini mi se, posledica naslijeđene mimikrije…

DANI: Možda i poslednjeg rata…

 RASTODER: Jeste, ali, sloboda je, po mom mišljenju, nepristajanje na kompromis; biti član Bosanke akademije znači da ste neku vrstu kompromisa ipak prihvatili; govorim u tom kontekstu. Oprostite, SANU je nacionalna institucija, HAZU takođe; Bosanska akademija je navodno institucija sva tri naroda, ali je u njoj sloboda stvaralaštva limitirana i u nju ne ulazite po akademskim mjerilima, nego po nacionalnom ključu. U tom smislu, Bošnjačka akademija je, po mom mišljenju, mnogo više od neke slične institucije jednog naroda – nacionalistička.

DANI: Kada se povremeno pozovem na vašu kapitalnu knjigu – Skrivana strana istorije – uvijek kažem: dr Šerbo Rastoder, crnogorski istoričar; griješim li?

RASTODER: Ne griješite. Po svom djelu, ja sam crnogorski istoričar; po nacionalnom opredjeljenju – Bošnjak. Slojevitost identiteta doživljavam kao prednost, iako, zbog te odrednice – crnogorski, među mojim sunarodnicima – posebno onima koji glasno klanjaju – ima onih koji mi zamjeraju to što se bavim crnogorskom, a ne „našom“ istorijom.

DANI: Zar crnogorska istorija nije i vaša?

RASTODER: Jeste, naravno. Rođen sam i živim u zemlji čija istorija pripada vama koliko i meni i sva razvrstavanja na „vašu“ i „našu“, posledica su vještačkih podjela koje su došle naknadno.

DANI: Kao čovjek koji se toliko bavio crnogorskom istorijom, koji je napisao toliko značajnih knjiga, koji je, najzad, dobitnik najveće državne nagrade, kako to da niste član Crnogorske akademije nauka i umjestnosti?

ARSTODER: Potpuno logično! Naime, u CANU, u odjeljenju za istoriju, imate četvoricu akademika koji doslovno nemaju niti jednu knjigu o Crnoj Gori. Ne kažem da su loši istoričari; samo konstatujem da se u CANU se ne ulazi po djelu, nego po kriterijumima koje neću i ne mogu da ispunim.

DANI: Koji su to kriterijumi?

RASTODER: Bojim se da je za većinu akademika CANU karakterističan, najblaže rečeno, ambivalentan odnos prema Crnoj Gori; taj odnos je obično iskazan guslarskom retorikom, lišenom bilo kakve naučnosti. Čini mi se da je prilično nemoralno primati platu i biti član akademije nauka države koju u suštini ne priznajete. Uzgred, Crna Gora je za zgradu iste te CANU dala četiri miliona eura, dok za Dukljansku akademiju, čiji sam član i u čijem odjelu za istoriju sjede ljudi koji imaju više značajnih knjiga koje se bave crnogorskom istorijom, nije dala ništa.

DANI: Ima li države na svijetu koja finasijaski pomaže institucije – od CANU do SPC-a -  čiji je jedan od osnovnih ciljeva da tu državu sruše? O čemu se radi?

RASTODER: To je usud Crne Gore i tu ste u pravu. Često mislim da Crna Gora, u tom smislu, nema nikakvu strategiju; sve se svodi na dnevnu politiku i pokušaj pravljenja trulih kompromisa  po kojima ćete, zarad nekakvih imaginarnih „viših“ interesa i mira u kući, pomagati one institucije i pojedince koji vas u najvećem dijelu negiraju i osporavaju. Ali, tako važna državna pitanja su posao za državnika, ne za političare. Nažalost, u ovom momentu Crna Gora nema državnika.

Veliki problem za Crne Gore je i nacionalni identitet Crnogoraca, kao i činjenica da je crnogorska ideja socijalno neobnovljiva. Sjetite se kako je završena vladavina kralja Nikole, kako je 1989, u tzv. antibirokratskoj revoluciji, pala komunistička vlast… Crnogorci imaju običaj da ne razmišljaju šta će biti posle njih; vjeruju da su sebi dovoljni, žive u politički zatvorenom i autističnom sistemu i, kada dođe kriza, nema ko niti da ih brani, niti da ih hrani.

DANI: U pitanju je problem mentaliteta, društva bez institucija, odnosa prema „gospodaru“…

RASTODER: Svega zajedno. Crnogorci zaista obožavaju vođe -  doduše, više mrtve nego žive – koji na najbolji način sublimira crnogorsku lijenjost. U društvu u kome nema institucija i u kome jedan čovjek misli za sve, tu mišljenja nema. Osim, naravno, onoga o sopstvenoj vječnosti i nezamjenjivosti. U takvoj dosta lijenjoj duhovnoj konstrukciji, u središtu pažnje je uvijek onaj koji razmišlja; on je centar svijeta.

DANI: Spomenuli ste problem nacionalnog identiteta Crnogoraca; vidjeli ste i rezultate poslednjeg, aprilskog popisa stanovništva…

RASTODER: Ako govorimo o poslednjem popisu stanovništva (Crnogorci – 45%, Srbi – 28,35%, op. T.N.), mislim da je takav rezultat posledica ambijenta u kome je nacionalnost poistovjećena ili dobrim dijelom identifikovana sa onim što je politička pripadnost. Djeluje paradoksalno, ali, sudeći po dobijenim rezultatima, ispada da, šest godina nakon proglašenja državne nezavisnosti, u Crnoj Gori jača srpska svijest. To se vrlo jasno može pratiti ako se uporede rezultati popisa stanovništva iz 1991. sa ovima danas. Naime, 1991, u vrijeme kada je srpska ideja ovdje bila u strahovitoj ekspanziji i kada su otvarani svi čirevi, Srba je bilo 9%; danas je taj broj utrostučen, što ukazuje na činjenicu da srpska nacionalna ideja ima mehanizme i sredstva koja su daleko jača, žilavija i vitalnija od onoga što bi neko želio i očekivao. U ovim analizama ne smijemo smetnuti sa uma da se radi o dva potpuno nacionalno suprotstavljena koncepta i dva dijametralna pogleda na perspektivu Crne Gore. Iskreno, kao pripadnik manjinskog naroda, volio bih da je broj Crnogoraca na aprilskom popisu prešao 51%.

DANI: Zbog čega bi to bilo važno?

RASTODER: Najprije, to bi relaksiralo opštu klimu, pa bi Crna Gora mogla biti definisana kao država svih naroda u kojoj je jedan ipak većinski; istovremeno, na taj način bismo dobili informaciju ko su u Crnoj Gori manjinski narodi. To je u ovom času nemoguće utvrditi, jer rezultati popisa pokazuju da Srbi, sa 28%, uprkos činjenici da, statistički, to jesu, ne mogu biti tretirani kao manjina. Slično je sa jezikom…

DANI: Pa, izvinite, dubleti, nasilje nad jezikom, insistiranje na dukljanstvu i Dukljanima… Crnogorci su, kažu, u XX vijeku jedva pristali da budu Crnogorci, a vi sada od njih tražite da budu i Dukljani… Imate li u svemu tome neko zrno crnogorskog nacionalizma?

RASTODER: Istorijski gledano, u odnosu na druge narode, Crnogorci, nemaju izražen nacionalni naboj. Kao čovjek koji je proučavao crnogorsku istoriju, ne sjećam se da je crnogorski nacionalni pokret ikada bio usmjeren protiv drugih naroda, druge vjere ili da je bio destruktivan u odnosu na druge.

DANI: A Dubrovnik, Konavli, deportacije…

RASTODER: Kod Crnogoraca se destruktivna svijest o kojoj govorite javlja kao mješavina različitih nacionalnih identiteta, različitih ideologija… Kada Crnogorac sabere veliku ideologiju sa idejom nacije, dobijamo zlo u maloj boci. Pogledajte na primjeru komunizma: u crnogorskoj izvedbi, bila je to mješavina užasa, zadivljujuće hrabrosti i spremnosti na žrtvu! Ili, spominjete devedesete: znate, ako Crnogorcu, u realizaciji nacionalne ideje, date Njegoša kao velikog pjesnika, on to shvata bukvalno; a, izvinite, svoditi takvog velikana na  bukvalno predstavlja najprizemniji oblik duha. Nažalost, znam da dio mojih sunarodnika Njegoša „optužuje“ da je genocidni pisac, čime nečiji prizemni duh pokušava da objasni navodnom zadojenošću njegoševskom idejom; osim što je nepravedno, takvo tumačenje pokazuje i da onaj koji takve ocjene izgovara suštinski ne razumije poetiku ovog velikog pjesnika.

DANI:  Kada govorite o svojim sunarodnicima, rezultati poslednjeg popisa pokazuju da su se 8,65% građana Crne Gore izjasnili kao Bošnjaci, a 3, 31% kao muslimani; kako to tumačite?

RASTODER: Bojim se da je Crna Gora jedina država na svijetu u kojoj je poltitičarima uspjelo da od jednog naroda naprave dva: osim kod nas, nigdje na kugli zemaljskoj muslimani nisu narod. I, što je još nevjerovatnije, zahvaljujući prvenstveno bošnjačkim političarima, u crnogorskom ustavu Bošnjaci su tretirani kao jedna, a muslimani kao druga etnička grupa. Ne mogu sa sigurnošću da utvrdim da li je riječ o zloj namjeri, političkom interesu ili gluposti; ipak, sklon sam da tu činjenicu posmatram kao produkt ovog poslednjeg.

DANI: U tom istom ustavu piše da je Crna Gora građanska država; da li je?

RASTODER: Prvo, građanska država, kao tekovina Evrope nakon Francuske buržuarske revolucije, podrazumijeva zajednicu ljudi jednakih po zakonu, obavezama i dužnostima. Šta u crnogorskoj izvedbi znači građanska država? Znači zajednicu onih koji su nacionalno ni Crnogorci, ni Srbi, ni Bošnjaci, ni muslimani, ali su istovremeno od svega toga po malo; u suštini, to što znači da nisu – ništa! Kada spominju taj pojam, naši političari građanima sugeriraju da jednostavno zaborave ko su. U tom smislu, ako me pitate da li je Crna Gora građanska država, reći ću vam otvoreno: nije! Zašto? Zato što taj pojam podrazumijeva društvo jednakih građana koji, ma koliko inače bili ravnopravni, imaju potrebu i za sopstvenim identitetom. Kada već razgovaramo o tome, često mislim da ovdašnji političari pokušavaju da naprave ono što čak ni komunistima nije pošlo za rukom: u svom konformizmu, u opsesiji da su vrijednost i mjera svemu, oni ne razumiju da je pitanje identiteta nešto što postoji nezavisno od njih, nešto što ne mogu kontrolisati i da je njihov osnovni zadatak izgradnja društva slobodnoh ljudi u kome moj identitet neće ugrožavati vaš i obrnuto.

DANI: Da li je u Crnoj Gori vaš identitet ugrožen?

RASTODER: Kao manjinski narod, zhvaljujući ustavu i zakonu, Bošnjaci u Crnoj Gori imaju velike i široke kompetencije; drugo je pitanje što ne znamo da ih koristimo. Sa druge strane, crnogorske Bošnjake sunarodnici iz ostalih bivših jugoslovenskih republika često doživljavaju kao sluge ovdašnjem režimu, ljude lojalne zvaničnoj politici; u tim ocjenama se, čini mi se, previđa aktuelni crnogorski politički trenutak. Hoću da kažem da su Bošnjaci, glasajući za Crnu Goru, glasali za državu u kojoj će biti ravnopravni i u kojoj će nešto značiti. Svojevremeno sam objašnjavao Sulejmanu Ugljaninu, koji je zastupao drugačije stavove, da je bolje biti u Crnoj Gori 8,65%, nego u državnoj zajednici 1%; posebno ako se uzme u obzir evropska perspektiva zemlje i evropeizacija društva. To se pokazalo ispravnim. Inače, moram da kažem da su Bošnjaci uvijek odbijali da igraju ulogu ježa u stomaku Crne Gore…

DANI: Da, to je zanimljivo: iako im nije uvijek bilo vraćeno istom mjerom, nikada manjinski narodi, uključujući Bošnjake i Albance, nisu išli protiv države Crne Gore; uvijek su pokazivali lojalnost, što je, u mutnim balkanskim prilikama, zaista kuriozitet.

RASTODER: Možda ću vas razočarati, ali moram reći da je strah od vlasti ovdje tardicionalan. Evo, pogledajte: u Šahovićima kod Bijelog Polja, u novembru 1924. dogodio se pokolj muslimana; samo tri mjeseca kasnije, u februaru 1925, na parlamentarnim izborima, vlast su, zahvaljujući muslimanskim glasovima, osvojili radikali! To je strah! Da li u savremenom dobu postoje recidivi tog straha – ne znam, ali znam da je, poslednjih dvadeset godina, privrženost manjinskih naroda Crnoj Gori posledica i činjenice da je to njihov objektivni politički interes. Na to sam vrlo ponosan. A što se tiče vraćanja istom mjerom, moram da vas podsjetim da su u Crnoj Gori, tokom svih ovih stravičnih ratnih godina, ipak postojali ljudi koji su u najtežim vremenima za ovaj narod i dražavu pružili ruku ovdašnjim Bošnjacima, iskazavši se kao njihovi iskreni prijatelji. Kao čovjek sa ovih prostora i kao intelektualac, obavezan sam to da pamtim.

DANI: To je tačno, ali, zar nije, tokom poslednjih dvadeset godina, u političkim sukobima Crnogoraca i Srba, ovdje najčešće prijećeno manjinama? Sjetite se bjelopoljske poruke lidera Srpske narodne stranke, Božidara Bojovića, da će, u slučaju ctrnogorske nezavisnosti, upravo muslimani biti „žigosani kao krivci“;  mitropolit Amfilohije danas ne prijeti da će, ako vlast konačno odluči da sa Rumije skine metalnu skalameriju, minirati zgradu neke državne institucije; ne, on prijeti rušenjem džamija po Baru i Ulcinu. Hoću da pitam: zar takav sramni odnos zpravo suštinski ne dovodi u pitanje onaj izvikani crnogorski mit o čojsvu i junaštvu? 

RASTODER: Nažalost, mit o čojstvu i junaštvu je mit o malom dijelu Crnogoraca. Ako to uzdignete na nivo opšte norme, pogriješili ste. Moja priča o Crnogorcima je priča o poštenim i čestitim ljudima koji su, rizikujući mnogo, devedesetih godina stali u odbranu manjina. Oni su palili svijeće za Sarajevo, održavali antiratne mitinge; oni su sačuvali obraz Crnoj Gori. Nažalost, imam utisak da dio bosanskohercegovačke javnosti, iz meni nepoznatih razloga, danas pokušava da neke od tih ljudi javno satanizuje. Znate, niko od nas nije bezgrešan: svi smo ljudi sa svojim manama i vrlinama i, u tom smislu, bosanska javnost mora da shvati da niko bolje od nas, crnogorskih Bošnjaka, ne zna ko su bili naši prijatelji, a ko protivnici. Ako ste devedesetih bili uz Slavka Perovića, to je značilo da ste protiv rata, protiv klanja u Bosni, protiv napada na Dubrovnik, izbjeglica, deportacija; ako ste od 1997. bili za Mila Đukanovića, bili ste protiv politike Slobodana Miloševića kojoj se danas sudi u Hagu. Bila su to zla vremena i Bošnjaci su, kao i drugi crnogorski građani, često bili dovođeni u situaciju da od dva zla biraju manje. Danas sam siguran da je to, uprkos svemu, bio pravi izbor i na tu sam činjenicu veoma ponosan.

Tamara Nikčević