Akademik Muhamed Filipovic

Dugotrajni i pomno vođeni proces razgradnje i potiskivanja našeg nacionalnog identiteta i zatiranja svih oblika, sadržaja i posebno simboličkih znakova postojanja bošnjačkog naroda, ostavio je na Bošnjacima, na njihovom samorazumijevanju i ponašanju značajne tragove.

Bošnjaci su se povlačili u sebe nastojeći sačuvati najbitniji sadržaj svog identiteta, svoju vjeru, što je odredilo njihovo ukupno ponašanje od sredine 19. vijeka naovamo, sve do današnjih dana.

Stoljetne borbe

U njihovoj historiji posljednjih stotinu četrdeset godina stalno i jedino prisutno bilo je njihovo potiskivanje, gušenje, onemogućavanje slobodnog razvoja i nasilje svih vrsta koje je na njima vršeno od svih vlastodržaca, nekih više a nekih manje, koji su nad njima vladali. Stvarni sadržaj cjelokupne njihove duhovne, kulturne, ekonomske i političke borbe sastojao se od održavanja na životu i pokušaja da sačuvaju najbitnije elemente i znakove svog historijskog, duhovnog i kulturnog postojanja. Ravnopravnost i sloboda bili su memento svih ideja i akcija Bošnjaka.

Oni ne samo da su teško izvojevali formalno priznanje nacionalnog identiteta i ravnopravnosti u svojoj domovini (1971. godine) nego teško razumijevaju i nakon dvadeset godina funkcioniranja navodnog demokratskog uređenja, šta priznanje tog identiteta, to postignuće stoljetne borbe, za njih uopće znači, kad su bili, na kraju te borbe i nakon priznavanja, podvrgnuti genocidu.

Oni, prema svim mjerilima statusa, još predstavljaju objekt progona i onemogućavanja da budu ravnopravni na cijeloj teritoriji svoje zemlje. To je jedan aspekt realnosti njihovog života i stanja u ovoj zemlji. No, oni nisu preokupirani tom sudbinom koju im je ružna historija jugoslavenskih nacionalizama nametnula. Oni gledaju prvenstveno u budućnost i angažiraju se na izgradnji demokratskog društva u svojoj zemlji i stvaranju prijateljskih odnosa saradnje sa susjedima. Oni odista i nikada nisu, a nemaju ni sada, druge ideje osim da žive u miru i tradicionalnoj slozi i saradnji s narodima s kojima ih je historija povezala.

Veoma je teško da jedan historijski narod, koji ima identitet, duhovnost i kulturu, koji je tolerantan i druželjubiv, doživi adekvatno samorazumijevanje i oslobodi svoje stvaralačke snage, ako mu je za vratom stalna prijetnja da će nestati. Ta prijetnja nije apstraktna. Ona je realnost već pokazala činjenicom da na mnogim dijelovima naše zemlje više nema Bošnjaka, jer su poubijani ili protjerani. Ona se održava i stalnim prijetnjama, koje dolaze s više strana, da će Bosna i Hercegovina biti konačno uništena podjelom i izdvajanjem Republike Srpske, što će za Bošnjake značiti budućnost palestinskih Arapa i života u jednoj europskoj Gazi, dakle, polagano umiranje i nestanak.

Zajednička sudbina

Bošnjacima u tom smislu prijete mnoge, ne samo vanjske, prijetnje nego i one koje se odnose na stanje njihove nacionalne svijesti i odnosa prema vlastitom identitetu i narodu. Jedan od najtežih aspekata tog nerazumijevanja svog stanja sastoji se od regionalizama koji u svijesti i ponašanju velikog broja naših ljudi još stoje u istoj ravni s nacionalnim identitetom.

Za mnoge od njih je biti Sarajlija, Hercegovac ili Krajišnik značajnije nego biti Bošnjak. Tako se mnogi smatraju najprije Hercegovcima, Krajišnicima, Podrinjcima, Posavcima ili Sarajlijama, a tek onda i Bošnjacima, tj. u njihovoj svijesti je ovaj regionalni identitet značajniji i važniji od nacionalnog, koji nas jedini drži u historiji i životu kao narod i sve nas veže u jedan historijski, nacionalni, duhovni, kulturni i egzistencijalni identitet.

Stvar je u tome da je za svaku imalo izgrađeniju naciju, za stanje svijesti njenih  pripadnika važnije biti pripadnik svoje nacije i zemlje nego regije. Biti Bošnjak mora biti prije svake regionalne odrednice ma koliko nama bila draga ona naša malena zemljica na kojoj smo rođeni. Ona kao takva nas neće moći održati, pogotovo ako smo ugroženi, kao što jesmo, nego samo snažna svijest o cjelini našeg identiteta, identiteta nas i naše zemlje i interesa poštovanja, podrške i pomoći između nas koji pripadamo svom narodu i zemlji.

Iskustvo o zajedničkoj sudbini, tj. ono gorko iskustvo da našim ljudima nije pomagalo ako su bili Hercegovci ili Krajišnici, ili Sarajlije, ako su bili nacionalno opredijeljeni kao Srbi ili Hrvati i ako su politički pristajali uz vladajuće snage, jer su svi bili prepoznati kao Bošnjaci muslimani i zbog toga ubijani. Dakle, svijest da imamo zajedničku sudbinu kao muslimani i Bošnjaci je najbitniji dio naše nacionalne svijesti i ona zahtijeva od nas da napustimo regionalizme u korist nacionalnog zajedništva. Kod naših susjeda su regionalne razlike daleko veće nego u nas, ali kod njih prednost ima osjećaj da je neko Srbin ili Hrvat pred time da je neko Dalmatinac ili Zagorac, Vojvođanin ili Srbijanac.

Bolest regionalizma dublja je nego što mislimo, a fenomenologija te bolesti odražava se u stavu Sarajlija prema Hercegovcima, Krajišnicima ili pogotovo Bošnjacima iz Sandžaka i obratno, kao da oni drugi nisu isto kao i Sarajlije jedino i prvenstveno Bošnjaci koji su međusobno povezani historijom, kulturom i sudbinom koju dijele i nikoga nije njegova regionalna pripadnost spasila od zajedničke sudbine svih Bošnjaka.

Prijetnja propasti

U svemu tome bitno je da shvatimo da smo mi svi jedan narod i nacija. I oni iz Velike Kladuše i oni iz Plava i Novog Pazara, ili oni iz Trebinja i Hlivna, jednako kao i mi koji živimo u Sarajevu i smatramo se Sarajlijama. Danas je najvažnije da ne samo osjetimo nego i aktivno promoviramo naše nacionalno jedinstvo, jer nam u suprotnom prijeti propast.

Zar nas ničemu ne može poučiti sve ono što smo posljednjih dvadeset godina proživjeli? Zato nama više i nije bitno da li je neko iz Sandžaka, Hercegovine, Bosanske krajine, bosanske Posavine, istočne Bosne ili iz srednje i zapadne Bosne. Bitno je da je Bošnjak.

I Sarajevo su izgradili došljaci

Uostalom, ko je u našoj historiji apsolutno određen regionalnim identitetom, kada se dobro zna da i ne postoje neki izvorni Sarajlije, Mostarci, Trebinjci, Banjalučani ili Tuzlaci, odnosno kada je poznato da su Sarajevo izgradili došljaci Isha-beg i Gazi Husrev-beg, da su Mostar gradili Karađoz-beg, Derviš-paša i drugi, da je Banju Luku napravio Ferhat-paša, itd.

Šta uopće to znači u vremenima kada smo se mi Bošnjaci selili u Sandžak i Tursku, još u vrijeme austrougarske okupacije i svih okupacija koje su uslijedile, i išli tamo gdje smo našli mir i sigurnost, do posljednjeg egzodusa više od pola miliona Bošnjaka, koji su planski raseljeni po cijelom svijetu da bi se napravilo mjesto za useljene i preseljene Srbe, kojih je bilo manje od trećine bosanskohercegovačkog stanovništva, a neko im je poklonio pola naše zemlje.

(bosnjaci.net)

Biljana Plavsic, Radovan Karadzic i Ratko Mladic, tvorci republike srpske

Republika Srpska obilježava 20. godišnjicu. Među onima koji su bili u prvom redu na sjednici proglašenja Srpske Republike Bosne i Hercegovine 9. januara 1992., većinom su haški optuženici i osuđenici.

Radovan Karadzic je bio prvi predsjednik republike srpske

Na prvoj sjednici Nakon zimske sudske pauze u Haškom tribunalu i obilježavanja 20-ogodišnjice Republike Srpske u utorak (10.01.) je nastavljeno suđenje Radovanu Karadžiću, prvom predsjedniku Republike Srpske, optuženom za genocid i zločine protiv čovječnosti, počinjene u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Tužioci su ispitivanjem novog svjedoka nastavili izvođenje dokaza o genocidu u Srebrenici u julu 1995. godine. Genocid u Srebrenici je jedna od četiri glavne tačke haške optužnice protiv tvorca Srpske Republike Bosne i Hercegovine. Uz to Karadžića optužnica tereti za istrebljenja i ubistva u 20 bosanskohercegovačkih opština. Ti zločini počinjeni su u cilju trajnog uklanjanja Bošnjaka i Hrvata iz opština u kojima su, kako piše u optužnici, bosanski Srbi nasilno preuzeli vlast. Karadžić je optužen i za teror nad civilnim stanovništvom Sarajeva i uzimanje pripadnika međunarodnih snaga za taoce.

Suđenje Ratku Mladiću i Biljani Plavšić

Po optužnici, koja se po težini zločina ne razlikuje od one protiv Karadžića, ove godine će početi suđenje bivšem komandantu Vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Poslije deceniju i po skrivanja od međunarodne pravde, uhapšen je

Biljana Plavsic nakon pustanja na slobodu. U pratnji je njen ideoloski sljedbenik Milorad Dodik

26. maja prošle godine u selu Lazarevo u Srbiji. Sedamnaest godina ranije, naređivao je artiljerijsku paljbu na glavni grad Bosne i Hercegovine.

Među onima koji su bili u prvom redu na sjednici proglašenja Srpske Republike Bosne i Hercegovine 9. januara 1992. godine odreda su haški optuženici i osuđenici. Biljana Plavšić, koja je poslije Karadžića bila predsjednica Republike Srpske, priznala je da je počinila niz ratnih zločina navedenih u optužnici. Zahvaljujući tom priznanju i nagodbi sa tužilaštvom, oslobođena je optužbe za genocid i osuđena na 11 godina zatvora. Još dok je služila tu kaznu u zatvoru u Švedskoj, porekla je sva svoja priznanja. Ipak je puštena na slobodu po isteku dvije trećine kazne.

Uloga Momčila Krajišnika i Slobodana Miloševića 

Momčilo Krajišnik, prvi predsjednik takozvane Narodne skupštine Republike Srpske Bosne i Hercegovine osuđen je na

Momcilo Krajisnik je osudjen na 27 godina robije

27 godina zatvora za ubistva, progone na nacionalnoj i vjerskoj osnovi i nečovječno postupanje. U žalbenom postupku kazna mu je smanjena na 20 godina. Kaznu izdržava u Velikoj Britaniji, u jednom od zatvora koje je dvadesetak zemalja po sporazmu sa Ujedinjenim nacijama stavilo na raspolaganje Haškom tribunalu.

Uz ova četiri, Haški tribunal je pokrenuo još 40 optužnica protiv 60 lica, optuženih da su počinili zločine nad Bošnjacima i Hrvatima na prostoru današnje Republike Srpske.U trinaest postupaka 24 osobe su optužene za masakr u Srebrenici, među kojima i bivši predsjednik Srbije Slobodan Milošević, koji je preminuo 2006. u haškom pritvoru i nije dočekao presudu.

Za zločin u Srebrenici, Haški sud je izrekao kaznu od 35 godina Radislavu Krstiću, komandantu  Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske. Krstić je prvi optuženik u Evropi koji je nakon procesa u Nirnbergu osuđen za pomaganje genocida. Dvojica komandanata Vojske Republike Srpske priznali su krivicu za zločin u Srebrenici: Momir Nikolić osuđen je na 20, a Dragan

Slobodan Milosevic nije dozivio presudu

Obrenović, načelnik štaba Zvorničke brigade na 17 godina zatvora. Pred Žalbenim vijećem je presuda protiv sedmorice visokih oficira vojske i policije Republike Srpske za srebrenički masakr. U prvostepenom postupku Vujadin Popović i Ljubiša Beara osuđeni su na doživotni zatvor, Drago Nikolić na 35 godina, a ostala četvorica na kazne od pet do 19 godina zatvora.

Opsada Sarajeva

Za opsadu Sarajeva i teror nad civilnim stanovništvom na doživotni zatvor osuđen je general Stanislav Galić, a njegov nasljednik na položaju Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Dragomir Milošević na 29 godina zatvora.

Nazivi predmeta u Haškom tribunalu govore o zločinima na području Republike Srpske u prve četiri godine njenog postojanja. Uz Srebrenicu i Sarajevo, ti predmeti su Bosanska Krajina, Prijedor, Bratunac, Foča, Višegrad, planina Vlašić,

Stanislav Galic, osudjen na dozivotnu zatvorsku kaznu

Vlasenica i Bosanski Šamac.

Tri mjeseca nakon osnivanja takozvane Srpske Republike Bosne i Hercegovine 9. januara 1992., nikli su logori širom njenog područja. Za zločine počinjene u logorima Omarska, Keraterm, Trnopolje, Sušica i zatočeničkim objektima u Foči, Višegradu i drugim gradovima osuđeno je 20 optuženika.

Po optužbi za osnivanje tih logora i zločine koji su u njima počinjeni danas je u Haškom tribunalu nastavljeno suđenje bivšim visokim zvaničnicima policije Republike Srpske Mići Stanišiću i Stojanu Župljaninu.

Autor: Dževad Sabljaković

Radu cel Frumos, je rođen 1435. u pokrajini Vlaška, u današnjoj Rumuniji. Turci su ga zvali Yakisikli Radu Bey za ostatak svijeta on je bio “Lijepi Radu”. Saveznik i prijatelj sultana Mehmeda II je bio još od djetinjstva i igrao je važnu ulogu u osmanskoj upravi. Bio je jedan od odlučujućih osmanskih vojskovođa u borbi protiv šiitskih Safavida na Istoku i protiv Srba, Rumuna i Mađara na Zapadu. Islamski svijet mu duguje mnogo, nažalost nije sve ostalo sačuvano u historijskim spisima. Zbog svoga prelaska na islam i zbog njegove uloge u propadanju njihovog carstva, Radu je za Vizantijce slovio za despota. Ali ovaj general je igrao veću ulogu. On je gonio uzora legende o vampiru, svoga brata Vlada III, kojeg danas poznajemo kao Drakulu. Karakter profesora Abrahama van Helsinga je plod mašte autora Brama Stokera, ali sultan Mehmed II i Radu cel Frumos su bili jedini historijski lovci na Drakulu.

Rođena braća

Prijateljstvo Mehmeda Fatiha i Radua, kao i njegov prelazak na islam je rezultat političkog savezništva njihovih očeva. Vlad II iz plemstva Draculesti je bio saveznik sultana Murata II, oca Mehmeda Fatiha. Rumunski vladar je imao četiri sina: Mircea II, Vlad IV Calagural (“Monah”), Vlad III i Radu III cel
Frumos. Kao čin svoje odanosti sultanu, Vlad II mu je ponudio službu svojih dvojice sinova: Drakule i Radua. Kod janičara su studirali Kur’an, arapski, turski, perzijski, islamsko pravo i – prije svega – osmansku vojnu strategiju i taktiku. Mladi Vlad III je zloupotrebljavao osmansko gostoprimstvo i počinio je niz delikta što ga je odvelo u pritvor. Zbog reakcije na svoje ponašanje razvio je duboku mržnju. Mrzio je svoga oca zbog savezništva sa Osmanlijama.
Istovremeno je bio ljubomoran na svoga brata Radua zbog poštovanja kojeg su mu Osmanlije odavale. Ljubomoran je bio i na ostalu svoju braću – navodno jer ih je otac volio više od njega. Prema svome bratu Mircei je osjećao strahopoštovanje.  Od njega je naučio taktiku teroriziranja nabijanjem ljudi na kolac. Radu je ostao odan islamu i sultanu  i svoj život je proveo na granicama Osmanskog carstva. Njegova porodična pozadina i sposobnost vođenja rata su nailazili na poštovanje kod janičara i spahija. Odigrao je važnu ulogu u historiji  Bliskog istoka tog vremena. Spriječio je turkmenski plemenski savez “Ak Kojunlu” da pregaze Osmansku carevinu. Ovaj događaj bi promijenio lice Bliskog istoka i Evrope.

Konstantinopolj

“Treći dan nakon pada našeg grada, sultan je svoju pobjedu proslavio velikim trijumfom. Izdao je sljedeću deklaraciju: građani bilo koje starosne dobi, koji su se uspjeli sakriti neka napuste svoja skloništa i neka izađu na svjetlo dana. Oni su slobodni (…) Pored toga naredio je povrat svih kuća i imovine onima koji su napustili grad prije opsade. Ako se vrate, prema njima će se ophoditi shodno njihovom stepenu i vjeru. Imat će ista prava kao da se ništa nije desilo.”(Georgije Sfrances, vizantijski hroničar i očevidac).

Za stanovnike Konstantinopolja je ovo bio trenutak radosti i olakšanja, jer su se bojali protjerivanja iz grada. Kada je Mehmed Fatih kao pobjednik ušao u grad, pogled na njegovog prijatelja iz dječijih dana, Radua, koji se kao mudžahid borio da muslimani zauzmu Istanbul, ga je podsjetio da na sjeveru čekaju ljuti neprijatelji. Najužasniji od njih je bio Vlad III Drakula

Drakulin uspon

Međusobne prevare kod vladara Vlaške su bile uobičajene. U jednom trenutku slabosti, Vlad II je dozvolio svojim najstarijim sinovima Mircei i Vladu IV pobunu prilikom koje su svi zarobljenici nabijeni na kolac. Mladom Drakuli se dopalo ono šta je vidio. Pridružio se Mircei pri još jednoj anti-osmanskoj pobuni. Ona
je bila usmjerena i protiv rivalizirajućeg klana Daneštija, koju je podržavao mađarski plemić Sibinjanin Janko (Janoš Hunaidi). Njegova vojska je na kraju pobijedila i ubili su Vlada II, Drakulinog oca. Za vladara Vlaške, Sibinjanin Janko je postavio Vladislava II, plemića iz klana Daneštija. Iz svoje želje za vlašću, Vlad III Drakula je potisnuo nagon za osvetom, postao je Jankov saveznik i služio mu je kao savjetnik. Ali kada je ovaj Mađar krenuo u boj protiv Turaka u bitku kod Beograda, Drakula je iskoristio momenat, ubio je Vladislava II i preuzeo vlast. U mađarskom taboru je izbila kuga čija žrtva je bio i Janko. Ovi događaji su Drakuli omogućili vlast za sljedećih šest godina.

Nabijač na kolac

“Ubijao sam muškarce i žene – stare i mlade (…) Ubili smo 23.884 Turaka i Bugara, ne brojeći one koje smo spalili u njihovim kućama ili čije glave nisu smakli naši vojnici”. (Vlad III Tepeš, u pismu Matiji Korvinu).

Nakon što se sultan Mehmed Fatih približio onome šta je iz daljine izgledalo kao šuma truhlih drveća, nazirao je nagovještavajuću stravu. Osmanska vojska je bila u blizini cilja – grada Targovišta, – prijestolnice pokrajine Vlaške. Na toj poljani se nalazilo 20.000 tijela nabijenih na kolac nedužnih muškaraca,
žena i djece. U zimu 1462. godine ih je ubio Vlad III Drakula. Njegov odgoj među muslimanima i poznavanje turskog jezika mu je omogućavalo da se nesmetano kreće po osmanskom taboru. Ovo je imalo smrtne posljedice. Sa svojim vojnicima, koji su bili prerušeni kao osmanski vojnici, je upao u jedno selo u Srbiji.Pobili su muslimanske stanovnike kao i one nemuslimane koji su im bili naklonjeni. Zanimljivo je da ne postoje historijski zapisi o dezertiranju iz osmanske vojske. Uprkos vidljivom užasu kojeg je Drakula sijao, oni su jednostavno dalje marširali i nisu se dali zaplašiti. Neki historičari su signalizirali da je sultan nakon ulaska u Vlašku izgubio interes da proganja pobunjenika. Ovaj zadatak je prepustio jedinoj osobi koja je bila u stanju da uhvati Vlada III. Bio je potreban neko će razumjeti njegovu psihu, i niko nije bio pogodniji za taj zadatak do njegov rođeni brat Radu.

Radu protiv Vlada

Nakon što je izgubio svoju prijestolnicu Targovište, Vlad III je pobjegao u Transilvaniju u nadi da će kod sina Sibinjanina Janka, Matije Korvina, naći utočište. Ovo je bilo simptomatično za njegov oportunizam. Da bi sebi osigurao Korvinovu naklonost Drakula mu je ponudio da pređe na katoličanstvo. Vladova politika je bila “spaljena zemlja” – ubijao je svakoga ko mu se ispriječio na putu i iza sebe je ostavljao tugu i jad. I mjesta puna tijela nabijenih na kolac. Ovaj Vlah je vodio podmukli gerilski rat kome osmanski konjanici nisu bili dorasli. Navodno je u jednoj noći pobio 15.000 osmanskih vojnika. I kada je sultan napustio bojno polje, Radu nije odustajao. Iman u njegovom srcu ga je podstrekivao da nastavi i da okonča krvavu vladavinu svoga brata. Na kraju je ostao Radu sa rumunskim janičarima da se bore protiv Drakule. Ova dvojica braće su vodili dugi rat. Radu je počeo da kontroliše sve veće dijelove Vlaške, dok Drakuli ni Mađari više nisu priticali u pomoć. U jednoj čudnoj igri sudbine, Mađari, kojima je Drakula pribjegao, su ga 12 godina bacili u tamnicu, pod optužbom da je počinio veleizdaju. Stanovnicima Vlaške i njihovom kršćanskom plemstvu je bila puna kapa Drakulinog terora i podržavali su muslimana Radua koji je 1462. godine postao vojvoda Vlaške. Do svoje smrti, punih 11 godina vladao je svojom domovinom dok je njegov brat Vlad III truhnuo u jednoj budimpeštanskoj tamnici.

Drakulina zadnja bitka

Nakon smrti Radua, 1473. godine Mađari su pustili Drakulu iz zatvora. Prvo što je uradio jeste da je oko sebe okupio hajduke s kojima je upao u Bosnu, čije stanovništvo je tek počelo primati islam. U Bosni je ubio i na kolac nabio 8.000 Bošnjaka muslimana. Iz tame zatvora je izišao sa samo jednom namjerom – da zauvijek zatre sjeme islama na Balkanu. Nakon te vojne akcije pošlo mu je za rukom da osvoji prijestolje svoje domovine – ali samo na mjesec dana. Sultan Mehmed II je ušao u Vlašku da sa trona svrgne onog čovjeka koji ga je zaposjeo nakon smrti sultanovog prijatelja Radua. 1476. godine su se kod Bukurešta suočili sultanovi vojnici i Drakulini. U jednom iznenadnom napadu Drakulina vojska je poražena i ubijeni su svi, uključujući i Vlada III Tepeša – Drakulu.

Glava ovog krvoloka je odnešena u Istanbul, kao opomena i kao ibret da se ljudi uvjere kako završavaju zulumćari. Muslimani su, naposlijetku, ubili Drakulu.

Piše: Shibli Zaman
Preneseno sa: www.suhaibwebb.com

Prijevod: Sejfuddin Dizdarević

Šahovici - danas

I ne recite za one koji su na Allahovom putu poginuli:
“Mrtvi su!“ Ne, oni su živi, ali vi ne znate!
Al-Baqara, 154.

Kontinuitet zločina nad muslimanima traje od osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine do propasti Kraljevine Jugoslavije 1941. godine. Mada životi muslimana u prvoj Jugoslaviji nisu imali nikakvu vrijednost, ipak su bili izuzetno teški za  Bošnjake Sandžaka i istočne Hercegovine.

Po klasifikaciji genocida nad muslimanima Balkana od Mustafe ef. Spahića ovaj u Šahoviću se nalazi se na osmom mjestu.

Genocid u Šahoviću kod Bijelog Polja je često spominjan u istoriografskoj literaturi iz više razloga.

Prvi je taj, što je počinjen u vrijeme mira, jer se najveći broj zločina uglavnom događa tokom ratova.

Drugo što je počinjen u jednoj državi Kraljevini SHS, koja je formalno posjedovala sve organizovane institucije savremene države, koje su se morale odrediti prema zločinu. One su izabrale ćutanje, što za državu može samo značiti, solidarisanje sa zločincima.

Treći je razlog, surovost sa kojim je zločin počinjen. Sličnog primjera u ranijoj istoriji nije bilo.

Četvrti razlog su posljedice. U njima se i prepoznaje smisao ovog zločina. Izvršeno je etničko čišćenje ovog prostora od muslimanskog življa, osuđeno od osvetnika da ispaštaju grijehove vijekova, taložene u mitsko guslarskoj svijesti o svetoj dužnosti istrage poturica. Ali se uglavnom iza patetičnog poziva na istoriju kriju prizemni porivi koristoljublje, otimačina i pljačka zemlje i imovine kao zanatske djelatnosti i način privređivanja.

Pokolj u Šahovićima ( autor ovdje misli i na Pavino Polje, Vraneš i druga okolna sela) je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS.  Događaj se desio između  9-10 novembra 1924. godine. Prethodno su,  7. novembra 1924. godine, crnogorske komite ubili Boška Boškovića iz zasjede na planini Ceru.

Zato je važno znati ko je Boško Bošković i šta o njemu kaže Milovan Đilas u knjizi (Land Without Justice, New York, 1958.).?

Bio je rezervni pješadijski poručnik, inspektor Ministarstva unutrašnjh djela, ranije načelnika kolašinskog okruga, fanatični pristalica ujedinjenja i član Pribićićevog krila Demokratske stranke. Istakao se u suzbijanju komitskog pokreta u Rovcima. Taj posao je obavljao bahato i surovo, sprovodeći teror prema političkim neistomišnjenicima, te je protiv njega 1921. godine podnijeta interpelacija Narodnoj Skupštini. Đilas opisuje i detalje kada je ubijen brat poznatog odmetnika Todora Dulovića, što će kasnije i biti povod Boškovićeve likvidacije od strane crnogorskih komita. Najvjerovatnije su ga ubili braća Radoš i Drago Bulatović, poznati komite kolašinskog kraja koji su likvidirani tek 1929.godine. Motiva za ubistvo imali su napretek i spominje se osveta za Boškovićeva zlodjela prema Rovčanima, kao i osveta za Petra brata Todora Dulovića, kuma i saborca braće Bulatović. Ovdje treba dodati da su mnogi crnogorci zamjerali Boškoviću da je popustljiv i blag prema Turcima.

Poručnik Bošković je sa Poljskim bataljonom izvršio teška zlodjela, pljačke i ubistava 1912.god u Pešterskim selima. U selu Dolići ubijeno 20 ljudi, Uglu ubijeno 5 ljudi, Tuzinju ubijeno 10 ljudi, Rasnu ubili jednog čovjeka, Crvsko ubili četiri Kurtagića i Koritima je ubijeno 58 ljudi i 2 žene.

Za ubistvo je optužen poznati Bošnjački komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Sahrana Boškovića obavljena je 9.novembra u Kolašinskim Poljima. Bio je prisustan je veliki broj ljudi i državnih činovnika koji su pozivani preko naročitih kurira, računa se da je bilo oko 2000. ljudi. Držani su raspaljivi govori gdje su optuživali Jusufa Mehonjića i Bošnjake iz Šahovića i Vraneša kao njegove jatake i sve prisutne pozivali na osvetu. Naročito je šef finansijske uprave iz Bijelog Polja, Milan Terić, čiji je otac bivši načelnik u Bijelom Polju odgovoran za mnoge zločine za vrijeme svog službovanja u 1920. godini, njegov govor i poziv na pokolj muslimana, imao je veliki odjek kod prisutne mase.

Na dan prije sahrane vlasti su naredile Bošnjacima da sve svoje oružje donesu u srez i predaju, da bi to oružje bilo podeljeno pravoslavcima. Bjelopoljski okružni načelnik Cemović je pri prolazu kroz Šahoviće na putu za pogreb Boškovića naredio dežurnom žandamerijskom pisaru da mu do njegova povratka sa sahrane dobavi sve viđenije Bošnjake šahovićkog sreza i okoline. Pisar je uz pomoć žandara prikupio 32 Bošnjaka, pod izgovorom da su im životi ugroženi, doveo ih u zgradu sreza i pritvorio.

Kada se načelnik Cemović vratio sa pogreba i video da ima samo 32 taoca razgoropadio se i tražio da mu dovedu još Turaka, pa su se žandari razletjeli i priveli još 20 Bošnjaka. Sve te ljude su pohvatali na prijevaru i crnogorsku poštenu riječ, da im se neće ništa loše desiti već da treba da se jave u srez. Žandari su taoce predali osvjetničkoj rulji koja ih je na udaljenosti od četvrt kilometra od sreskog načelstva pored šahovićkog groblja na zvjerski način poklala. Od cijele grupe Bošnjaka dvojica su se otkupila, a jedno dijete od 13. godina spasio je od noža jedan crnogorac koji je zbog toga zamalo stradao. Po svjedočenju Bahre ćerke bjelopoljskog muftije Mustafe Salihbegovića koji je bio u komisiji za uviđaj, kaže da je identifikovano 60 poklanih talaca.

U predstavci kralju Aleksandru Karađorđeviću, koju su 21.novembra 1924.god. poslali delegati Bošnjačkog stanovništva Šahovića i Pavinog Polja, navodi se da su napad izvršili oko 2000 naoružanih Poljana, Kolašinaca i drugih Crnogoraca, a front se protezao na liniji od 19 kilometara. Hamdi-beg Hasanbegović i Amir Musić pokušali su da o ovom slučaju lično izvijeste kralja u Beogradu ali ih on nije htio primiti pa su ovu predstavku ostavili kraljevskim službama.

Beogradska Politika br.5947 od 13.novembra 1924. izvještava da se posle ubistva Boškovića u poteru protiv razbojnika uzeli učešće seljani iz okoline Bijelog Polja, puna dva dana 10 i 11 novenbra sve je bilo u pripravnosti kao pod komandu. Jer je navodno narodu dojadio Mehonjić koji se zahvaljujući jatacima ovdje odomaćio. Da nije na vrijeme reagovala žandarmerija i vojska posledice bi bile i veće.

Predsjednik Džamijeta Ferhad-beg Draga je 14.novembra uputio interpelaciju ministru  unutrašnjih djela povodom groznih zvjerstava u Sandžaku. Ova interpelacija je objavljena u Sarajevskoj Pravdi br. 262 od 18.novembra a tu se između ostalog kaže: Gospodine ministre! Ovaj masakr kao zajedničko djelo mjesnih policijskih vlasti i Vasojevića pada na teret, koliko na druge najpre na policijske vlasti, koje su blagovremeno upoznate i upozorene na opasnost i nisu je htjele sprečiti. Ova okolnost tereti više vlast nego same  razbojnike jer do sada nijedan nije pritvoren…..

A Beogradska Politika br.5949 od 15.novembra 1924. izvještava ovako: Protest Ferhad-beg Drage Povodom osvete Vasojevića za ubijenog Boška Boškovića, g. Ferhad-beg Draga uputio je jedno protesno pismo ministru  unutrašnjih dela g.V.Maksimoviću.

Toliko je Politika našla za shodno da napiše o protesnom pismu muslimanskog glavara Ferhad-bega Drage i zločinu nad više stotina nedužnih ljudi, žena i djece. Više ima poginulih nego što su potrošili slova za ovaj tekst. Sve ukazuje na smišljenu namjeru zataškavanja etničkog čišćenja i za njega niko nikada nije odgovarao.

Način kako je izvršen napad Milovan Đilas, u istoj knjizi opisuje ovako:Odmah nakon Boškovićeva pokopa, Poljani su, a i drugi s njima bez ikakva posebna dogovora, uzeli svoje skrivene puške i krenuli na muslimane. Polovina ih je bila nenaoružana, ali oružje i nije bilo nužno. I muslimani na koje su krenuli bili su nenaoružani, većinom neratoborni s izuzetkom onih koji su živjeli duž graniceTare, a koji su se uglavnom bili povukli u unutrašnjost još 1912. ili nakon 1918. Spontano su se stavili pod komandu bivših penzionisanih oficira koje su na brzinu proglasili vođama.

Pod izgovorom da traže razbojnike i jatake razularena ostrašćena naoružana rulja pošto je završila sa pokoljem u Šehoviću razmilila se po okolnim selima, a zatim po pavinopoljskoj kraju gdje su počinili još veći i svirepiji pokolj.

Ponovo ćemo citirati M.Đilasa: Muslimanskim svještenicima su čupali brade i urezivali im krstove na čelu. U jednom su selu grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili. Posle su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom. Jedna je grupa napala jedno domaćinstvo na osami . Seljak je upravo derao jagnje. Njega su namjeravali ustrijeliti, kuću mu spaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo  da  o istoj šljivi za pete objese živa seljaka, jedan od njih iskusan mesar je sjekirom rascijepio seljaku ……

U knjizi na srpskom jeziku Besuda zemlja, 2005. izbačeni su ovi djelovi svjedočanstva o morbidnim zločinima koji se nalazie u verziji na engleskom jeziku.

Sumirajući priču o pokolju u Šahovićima M.Đilas zaključuje: Moglo bi se činiti, ako se hladno razmisli, da je na kraju krajeva sve jedno kako su se ljudi ubijali i šta su sa mrtvima radili. Ali nije tako. Baš kao da su s ljudima postupali kao s marvom, da su smišljali načine umorstva, bilo je ono najstrašnije, ono što je bacilo u zasenak sama ubistva, a otkrivalo ubicu do dna mračnu bez dna. U tom kraju sama ubistva i nijesu držana za nešto strašno naviklo se na to.Ali svirepi i nečovječni način na koja su ona izvršena  i naslada koju su osjećali oni koju su taj posao obavljali to je izazivalo zgražavanje i osudu čak i kad su muslimani u pitanju …

Odmah nakon ubistva talaca započeo je opšti napad, paljene su kuće, ubijalo staro i mlado, žene i djeca iz majčinog naručja.. Broj ljudskih žrtava po pričama ljudi koji su preživjeli te strahote je oko 500. pobijenih, izgorjelih i nestalih. Oni su evidenciju izveli prebrojavanjem njihove rodbine i komšija. Dok su se strahote događale mjesne vlasti nisu ništa preduzimale protiv zločinaca već su u zločinima i sami učestvovali. Jedino je okružni načelnik iz Pljevalja Krečković pritekao u pomoć nedužnom muslimanskom narodu, zaprijetivši da će angažovati vojsku.

Sličan scenario kao u Šahoviću spremao se i za Bijelo Polje. U Bijelo Polje je iz Beograda upućen inspektor Ministarstva unutrašnjih djela izvjesni Predić, koji je sproveo izmišljenu istragu. Privedeno je i zatvoreno 67 najuglednijih bjelopoljaca Bošnjaka. Prema utvrđenom planu sve pohapšene je trebalo likvidirati a onda nastaviti orgijanje nad nedužnim muslimanskim stanovništvom. Prisebnošću muftije Mustafe Salihbegovića i Huzeir-age Dervovića koji je otišao u Beograd i intervenisao kod Pašića. Pašić sada za razliku od Šahovića kada je prećutno odobrili zločine, javio da se svi zatvorenici puste, čime je izbegnut pokolj u Bijelom Polju. Huzeir-age Dervović je obećao Pašiću da će svi Bošnjaci iz Bijelog Polja dati svoj glas  za njegovu Radikalnu stranku, tako je i bilo.

Bošnjaci koji su preživjeli genocid u Šahoviću i Vranešu nikada se nisu vratili na svoj vatan. Ubrzo je ovaj kraj opusteo a zemlju razgrabiše i podijeliše međusobno crnogorci. Niko nikad nije odgovarao za ovaj genocidni zločin.

Preostalo stanovništvo se iseljavalo ka unutrašnjosti Sandžaka i Bosni. Ima ih po cijelom Sandžaku, Višegradskom području i selima u Brčanskom srezu, Gornji Rahić, Maoča, Čelić i Islamovac podno Majevice. Porodice koje su naselile Brčanski srez su: Kalići, Fazlovići, Šahovići, Ljaljevići, Karamehmedovići, Dučevići, Drpljani i Suljevići. Junačko pleme Kalića nije se mogla privići u Gornjem Rahiću pa se je preko 100 kuća iselilo u Tursku uglavnom u Izmir.

Danas se Šahoviće naziva Tomaševo u njemu nema ni jednog Bošnjaka. Sadašnji naseljenici Šahovića kažu, kako često naročito noću nemogu dobro spavati jer čuju glasove slične učenju ezana.

Nek je vječni rahmet svim nevinim bošnjačkim žrtvama genocida u Šahoviću 1924.

Oktobar 2010.

Enver Ćorović dipl.ing.

Autor, Enver Ćorović

Literatura,

Šerbo Rastoder, Memoari kao historijski izvor ili svjedočenje Milovana Đilasa o događajima u Crnoj Gori prvih decenija XX vjeka sa posebnim osvrtom na pokolj u Šahovićima 1924. (Povodom izdanja Besude zemlje na srpskom jeziku), Almanah 33-34, Podgorica, 2006.

Šerbo Rastoder, Tri svjedočanstva o pokolju nad Muslimanima u Šahovićima novembra 1924. Almanah 7-8, Podgorica, 1999.

Hakija Avdić, Položaj muslimana u Sandžaku 1912-1941, Sarajevo, 1991.

Bošnjaci u Crnoj Gori

Povod za razmatranje ove teme na Tribini Vijeca Kongresa bosnjackih intelektualaca, dio je nastojanja da se na ovaj nacin pokusamo blize upoznati sa karakteristikama opredjeljenjima i nekim aktivnostima Bosnjaka u Crnoj Gori, kao dijelu bosnjacke dijaspore. Poseban razlog je sto se u posljednje vrijeme javljaju tendencije da se, na odredjeni nacin izvrsi njihovo nacionalno odrodjavanje kao pripadnika bosnjackog naroda. Takva tendencija javlja se na nekim javnim skupvima (Okrugli sto u Rozaju), te putem javnih glasila u Podgorici, koju je u kracoj formi objavilo i sarajevsko “Oslobodjenje”.

Kao nosilac tih aktivnosti javlja se navodna “Muslimanska matica u Crnoj Gori”, preko njenog predsjednika gospodina Kurpejovica dr. Abdula, ranijeg ministra u Vladi SR Crne Gore i direktora Republickog zavoda za planiranje, zavicajno iz Rozaja. Tvrdi se da su Bosnjaci u Crnoj Gori autohton crnogorski narod, te da se to navodno zasniva na historiji i nauci. Istovremeno se, u neke krajeve, u kojima je bosnjacko stanovnistvo vecinsko, salju agitatori koji u nepsrednim razgovorima zagovaraju da je stanovnistvu tih krajeva vise u interesu da se opredijele kao “Crnogorci muslimanske vjere”, te ce na taj nacin steci vecu slobodu i svoja gradjanska prava. Stanoviste u referatu polazi od toga da se u konkretnom slucaju ne radi o nekom ponovnom opredjeljivanju, vec o nacionalnom bicu i opstajanju tog naroda na tim prostorima, koji se vec tri stotine godina bori da opstane i sacuva svoj subjektivitet i identitet.

U referatu se isticu dva osnovna razloga zbog kojih se takve aktivnosti javljaju. To su planirani popis stanovnistva u 2001. godini i teznja da se ojaca crnogorska komponenta u sukobljavanju sa danasnjim rezimom u Beogradu i nastojanju Crnogoraca za sticanjem vece samostalnosti, ne iskljucujuci mogucnost otcjepljenja do samoopredjeljenja. Bez obzira sto su Bosnjaci u Crnoj Gori, u svojoj tristogodisnjoj historiji dozivljavali teska stradanja, oni su se u novim uslovima pretezno opredjelili da podrze sadasnja nastojanja vecinskog naroda, shvatajuci da im takvo opredjeljenje obezbjedjuje vise demokratije i ljudskih sloboda. Medjutim, jacanje crnogorske komponenete ne smije se ostvarivati asimilacijom drugih naroda, u konkretnom slucaju Bosnjaka i osporavanjem njihovog nacionalnog subjektiviteta.

Realna polazista su da se na posljednjim statistickim popisom stanovnistva (1991.) samo 61,5 % gradjana ove Republike izjasnilo kao Crnogorci, a da je putem veoma intenzivne propagande beogradkog rezima ucesce onih koji su se izjasnili kao Srbi za oko tri puta povecano u odnosu na popis iz 1981, a da je i pored toga njihovo ucesce u Crnoj Gori iznosilo svega oko 10%. Oni koji su se izjasnili kao Bosnjaci (tada Muslimani u nacionalnom pogledu) brojali su 1991. godine 90.000, sto je cinilo nesto preko 15% ukupnog stanovnistva. Albanaca je 41.000 odnosno 6,6%. Takvim svojim polozajem oni se zajedno sa Albancima, javljaju kao faktor koji u odredjenim slucajevima odlucuje. Suprostavljene, prvenstveno politicke strukture, ne zadovoljavaju se takvim stanjem i odnosom i teze asimilaciji u nacionalnom odrodjavanju Bosnjaka. U tome je posebnu ulogu dobila navodna “Muslimanska matica u Crnoj Gori”, koja se javlja kao paravan za njihovo odrodjivanje, iako samo nominalno nosi naziv “Matica”, jer do sada nista nije radila na bilo kakvoj afirmaciji Bosnjaka, makar i kao “muslimana” , kako ih pokusava tretirati.

U referatu je posebna paznja poklonjena da se objasni navodna crnogorska “autohtonost” onih koji se iskazuju kao Bosnjaci, ukazujuci putem analize konkretnih historijskih dogadjanja da su se oni, kao Bosnjaci, oformljavali u sukobima sa onim kojim su permanentno u tristogodisnjem periodu pokusavali da ih istrijebe ili nasilno prevedu u pravoslavnu vjeru. U referatu se objasnjava da ih je upravo njihova historijska sudbina upucivala da se okupljaju i organizuju, i da svoju zastitu ocekuju od njihove matice, koju su oni vjekovima tretirali i od davnina se smatrali Bosnjacima. Evidentirane migracije bosnjackog stanovnistva poticu od vremena postojanja i djelovanja “hriscanske alijanse” krajem 17. stoljeca, progonom hercegovackog stanovnistva koje je trazilo spas prema Niksicu i Limskoj dolini, protjerivanje 84 muslimanske porodice iz plemena Kuca i njihovo naseljavanje u Hercegovacki i Novopazraski, tadasnji Bosanski sandzak, istraga “poturica” iz Stare Crne Gore 1711., pokrstavanje pripadnika islamske vjere u Vasojevicima 1852.-1858., stradanje kolasinskih Bosnjaka 1858, muhadzerski pokret nakon odluka Berlinskog kongresa 1878. i aneksije Bosne i Hercegovine 1908., te prevodjenje plavsko-gusinjskih Bosnjaka i Albanaca na pravoslavlje.

www.camo.ch

Ovdje možete poslušati audio snimak hutbe Hafiza Abdurahmana Kujevića održane u suhopoljskoj džamiji u Rožajama 21.05.2010.godine.

HAFIZ ABDURAHMAN KUJEVIC – HUTBA

[wpaudio url="href="http://www.bicent.com/wp-content/uploads/2010/05/HAFIZ-ABDURAHMAN-KUJEVIC-HUTBA-.mp3"" text="Artist - Song" dl="0"]

Ferid Muhić

U vremenima tuge sjetimo se radosti, u vremenima bolesti sjetimo se zdravlja, u trenucima kada svjedočimo nečiju smrt sjetimo se života. A onda kažemo ono „Eto što je život“. A dotle kao da nemamo ni zdravlja, ni radosti, ni života. Živimo po nekom rutinskom ritmu, po nekoj navici.
Činjenica da danas treba da govorimo o jedinstvu – i to vjerskom i nacionalnom jedinstvu kod Bošnjaka – već time jasno pokazuje da jedinstva ima malo. Jer kad god onoga dobroga ima malo, tek tada ga se sjetimo.
Prije svega želim da izrazim veliku zahvalnost na povjerenju koje mi je ukazano od Islamske zajednice od gospodina efendije Zukorlića, zatim da se zahvalim svima vama prisutnima. Da kažem da je ovo za mene velika privilegija i radost, ali i velika odgovornost.
Vi ste čuli u početku kako je najavljeno da ćete čuti i vidjeti znanja i iskustva koja bih ja trebao podijeliti sa vama. Nije tema ni za pokazivanje mnogo znanja niti za pokazivanje mnogo iskustva. Tema je mnogo ozbiljnija od one mrvice znanja koja se za pedeset godina skupila. Postoje druge prilike za to. Ovdje ja osjećam da je danas trenutak da porazgovaramo, da podijelimo nešto mnogo važnije, da se suočimo sa nečim što je upravo naša tema danas. Šta je sa jedinstvom nas Bošnjaka, i vjerskim i nacionalnim, ovdje, u ovom gradu, u ovom regionu, na Balkanu, u Evropi, svijetu… Šta je sa nama i našim jedinstvom. Govoriti o tome neće pomoći ni znanje ni iskustvo. Mislim da treba zarezati dublje.

Razmišljanje, brige i nadanja
Treba da podijelim, kako sam nanijetio, danas sa vama nešto što je važnije nego akademsko predavanje. Da podijelim sa vama moje brige, moja razmišljanja i moja nadanja, i to ovim redosljedom.
Dakle, brige bi se odnosile na situaciju koja je, kako rekoh, dosta nepovoljna u odnosu na jedinstvo Bošnjaka i vjersko i nacionalno. Po oba ova šava kao da se rašiva naša dolama. Kao da i u vjerskom i u nacionalnom smislu bošnjačko jedinstvo popušta. Pucaju konci. Da li su to oni bili loše sašiveni, ili je pritisak prevelik?
Zatim bih podijelio moja razmišljanja šta je to dovelo do toga i zašto je to jedinstvo počelo da se rašiva. I već dugo i odavno se rašiva. Hoću da uđemo u tu temu, da je osjetimo. Jer ne znam ni bolji prostor ni mjesto od ovoga. Ne znam gdje bi Bošnjaci mogli bolje pogledati sami sebi u oči i zamisliti se šta je to što se njima događa, nego što smo večeras, Bogu hvala, ovdje svi zajedno. Jer ovdje, čini mi se, da leži i onaj treći sloj: Nada. Jer ima spremnosti i volje.

Nikada nije potrebnije govoriti o jedinstvu nego kada je ono ugroženo
Zašto posebno zahvaljuem na ovom pozivu? Mada znam da je i ovdje situacija sa jedinstvom i vjerskim i nacionalnim kod Bošnjaka takva kava je. Vi znate još bolje od mene. A nije povoljna. Mislim da je izvanredna ideja i sjajan dokaz želje da se postigne to jedinstvo, da se vrati, da se sačuva. Upravo i ovakva tribina i ovakva tema. Nikada nije potrebnije govoriti o jedinstvu nego kada je ono ugroženo. I ko god poziva na taj razgovor, svi moraju da odgovore, ako im je do jedinstva. Ja sam samom srećom i voljom Božijom stigao danas ovdje.
Moglo je da se desi iz nekih drugih razloga da se ne dođe. I bilo bi mi stvarno žao. Jer želim da razgovaram sa vama i toliko se radujem ovom susretu. Ja vam večeras ne nudim tribinu na kojoj ću pokazivati znanje.
Ja večeras od vas očekujem ne da gledate u neki izlog na kojem ću ja izložiti moje knjige i moja znanja, već da uđemo u onu kovačnicu gdje se kuje ono vrelo željezo. Da osjetite taj miris i vrelinu i da vidite kako u meni nastaje misao oko ovih briga. I cijelim putem sam razmišljao o tome kako je sjajno što je ova tema baš sada ovako formulisana i stavljena pred sve nas.
Ja se nadam de će ta tema biti tema koja će se postepeno kao oni koncentrični krugovi kad padne makar i cvjetić u vodu, vidno početi da se šire i da će stići do svake Bošnjačke zajednice u enklavama, u dijaspori. I da ćemo se svi pitati tako ozbiljno i jasno kroz brige, razmišljanja i nadanja o tome šta je sa našim jedinstvom.
Dakle prvo kakvo je, onda šta je dovelo do toga a onda šta uraditi da se to jedinstvo vrati, jer da je ugroženo već odavno to je jasno. Ali i da nije puklo do kraja i to je jasno. Samo za ilustraciju oko onih briga. Jedinstvo u vjerskom i nacionalnom pogledu. Kasnije ću doći na temu da ova dva pojma neću toliko razlikovati. Posebno kada su Bošnjaci u pitanju. Vidjet ćemo šta islam znači za nacionalni identitet Bošnjaka. Ali za sad, poštujući naslov i osnovnu recepciju ostat ću na tome.

Kao da je velika mahana biti musliman za Bošnjaka
Da pogledamo ovaj region u nacionalnom pogledu u Bosni, Sandžaku, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i na Kosovu. U Makedoniji od petnaest hiljada Bošnjaka, u vrh glave, imate pet političkih partija. Govori li to o jedinstvu ili o nejedistvu? Pri tom i Islamska zajednica u Makedoniji, takva kakva jeste, ima takva previranja da su u par navrata potezani i kalašnjikovi. Pogledajte situaciju u Bosni. Stalni napadi na Islamsku zajednicu, na nake od njenih čelnika. I to ne samo sa pozicije nebošnjaka, nego i samih Bošnjaka. Pogledajte Bosnu koja je podijeljena na onaj tzv. sekularni i onaj tzv. fundamentalistički dio. Koliko se Bošnjaci unutar sebe duboko sukobljavaju oko centralnih pojmova. Kao da je velika mahana ili nedostatak biti musliman za Bošnjake. Ja nigdje nisam čuo ni kod jednog naroda na ovim prostorima koji su dugo bili u jednom sistemu koji nije forsirao religiju, blago rečeno, da se toliko upire prstom u nekoga i da se govori „šta mi se pravi da je vjernik, znam ga nikad nije ni postio ni klanjao.“ To ja ne čujem ni među Srbima ni među Hrvatima. Ne čujem kako oni sebi prebacuju govoreći za nekoga da je postao takav vjernik kad nikada nije bio vjernik. Samo kod nas kao da je postati dobar grijeh, kao da je bolje bilo ostati izvan istine. To je nešto što ne samo da na prvi pogled nije shvatljivo, već nešto što alarmira i plaši. Kako se to desilo da mi, onima koji su se vratili, u neku ruku, svome identitetu i istini ustvari njima najviše prebacujemo?
Kako to da je to toliko rašireno da se podsmjehuju sa regionima u Bosni ljudi iz regiona, iz slojeva, u stratifikacijskom smislu, bošnjačkog naroda samo zato što su zaostali fundamentalisti? Toga nemate među Srbima, Hrvatima niti među Makedoncima. Naprotiv, sprega religije sa državom je upadljiva. U tom smislu kod nas jeste nešto duboko i snažno ugrozilo naše jedinstvo. I ja se čudim kako se potpuno nismo pocijepali po tim šavovima, nego se još držimo. Ovdje je, imam osjećaj, jedno od onih mjesta na kojima ako Bog da nikada neće popucati ni konac, a kamoli šavovi.
Ali, sada da pređemo na ovaj drugi dio uz napomenu da je stanje svugdje tako.

Bježanje od jedinstva
Ovdje u Sandžaku je stanje tako, u Crnoj Gori je stanje tako. Imate čak i oko idnetiteta pitanja jesmo li Crnogorci, jesmo li Crnogorci muslimani, a jesmo li Bošnjaci, otkud mi Bošnjaci kad smo Crnogorci. Dakle ta pocijepanost je toliko upadljiva da ona više ne zavisi ni od okolnosti, ni od regiona, ni od one pozadine. Jer smo uglavnom, osim u Bosni, kolektivitet koji nije brojčano dominantan. Pogledajte, ista stvar je i sa Bošnjacima u dijaspori. Par bošnjačkih organizacija su se dovele na taj nivo da više međusobno ne komuniciraju a preko interneta se tako javno optužuju da je to nevjerovatno. Dakle, tema je urgentna, strateški presudna, od značajne važnosti. I zaista moramo razumjeti šta se to zapravo događa sa nama već tako dugo da se mi bojimo jedinstvenosti. Mi iz nje bježimo.
Bošnjaci su bili jedinstveni samo u onom kratkom vremenu zaista borbe za opstanak ’92., ’93., ’94., ’95. I kao da su odahnuli dušom kada je prestala da visi ona Damoklova oštrica nad njihovom glavom. I kada su malo odahnuli da se odmore odmah okrenu uzajamnoj kavzi. Kao da su jedva čekali da se pokrve jedni s’ drugima.

Narod kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje
Pogledajte po novinama kako se napadaju od Sarajeva pa do svugdje. I to je nešto što zaista zabrinjava. Jer, ako mi imamo osnovu u ovom svijetu izvan Allaha dž.š., naravno sve je Njegovo, ali ovo što je nama dato, onda je to u našem identitetu, nama kao Bošnjacima ali i svakom narodu. Jer svaki narod je prolazio kroz vjeru kada nije ni imao državu, ali je opstajao narod. Država odlazi i dolazi. Narod kada jednom ode više se nikad ne vraća. Isto tako kada se razjedini unutar sebe više se nikada ne sjedinjuje. Čak ni prepolovljeni hljeb više nikada ne možete sastaviti, koliko god dobar bio. A malo ko je tako dobar, pa makar i bio Bošnjak. Ne može se više sastaviti.

Šta nas je to dovelo do ovoga?
Moguće je na prvi pogled reći – mi smo takvi. Samo bi da se svađamo uzajamno. Moguće je na prvi pogled zaključiti da smo skloni svađi, kavgi, da ne možemo jedni s drugima, posebno sa svojima i da nam je bolje sa drugima, sa tuđima. Al’ ja hoću sada ovdje da pokažem da to nije tako.
Drugi, koji su jedinstveni, nisu po prirodi tako bolji od nas koji smo tako duboko po mnogim osnovima i u svim regionima praktično sukobljeni. To je zbog toga što iza svega ovoga stoji jedan sistem činjenica koji je u jednoj objektivnoj logici historijske argumentacije. Morate razumjeti šta se zapravo dogodilo i da se onda zaista čudimo kako smo uopšte opstali i ovoliko jedinstveni. I trebat će mnogo, mnogo toga još da razumijemo da bismo došli na ono što je u nama ustvari najbolje i da bi razumjeli kojom se to snagom ipak još držimo zajedno.

Tzv. Islamizacija
Najprije, da budem što precizniji, da vas uvedem u ono što se meni čini presudnim s obzirom na ovu temu. Po oba osnova, vjerskog i nacionalnog, mi smo doveli da nam se osporava nacionalni identitet. Nigdje ni jednoj naciji se vjersko ne prebacuje kao da je ugrozilo njen identitet samo Bošnjacima. I to se prebacuje islamizacija. Međutim, pogledajte šta se zapravo desilo. Ja odbijam i termin islamizacija, jer to je kao neka akcija koju provodi država, kao vakcinacija. Islamizacija ne odgovara istini onoga što se događalo. Ljudi su prelazili u islam. Treba šehadet i trebaju svjedoci. Nije to akcija.
Ja sam prije petnaest godina ponudio javno preko štampe i u jednoj knjizi izazov da mi neko dostavi jedan jedini dokumentovan argument u kojem će se vidjeti da su pod prisilom prelazili na islam. Do dan danas takav dokument ni meni niti bilo gdje nije objelodanjen. Jer je jasno da po islamu u vjeri nema prisile. I sada dolazimo upravo do toga.
Taj se period uglavnom vezuje za tursko ropstvo, kao što se kaže. Ali moramo ovdje biti načisto. Osmanlijska država ili carstvo da kažem, mada to je bila zajednica, je bila bazirana na temeljima islama. Pa je sultan bio i halifa ujedno bio i vjerski vođa. Šta to znači? Zapravo iz tog principa treba da izvedete sve ostalo kod Osmanlijskog carstva a ne obrnuto.
Dakle, to je bio najviši princip. Šta se desilo pod uticajem tog principa? Ono što neće nikako da nam predoče, čak nam i ne dozvoljavaju da se to izvede kao istina.
Ja lično smatram da osnovni razlog za sva krvoprolića u posljednjih 100 godina od ’20 pa ovamo od Đilasovog slučaja, pokolja u Šahovićima pa nadalje, pa i prije toga, ali posebno od toga pa do danas mržnja je vezana za jedan veliki i apsolutno montiran falsifikat, da je postojala nekakva prisila da se pređe u islam i da su oni najhrabriji odoljeli a da su oni slabi i povodljivi popustili pa iznevjerili.
Prvo i prvo, u odnosu na identitet Bošnjaci nisu nikada bili ni Srbi ni Hrvati, i to je jedan veliki falsifikat koji se sistematski širi. Oni nisu bili Srbi koji su prešli na islam, niti su bili Hrvati koji su prešli na islam.
Bošnjaci žive u Bosni nekoliko hiljada godina prije dolaska prvih Slovena. To nije bilo pusto područje, već je bilo jedno od najnaseljenijih područja. Pogledajte sjajnu dvotomnu studiju Ibrahima Pašića koja govori od predslovenskim korijenima Bošnjaka. Pogledajte najnovija istraživanja DNK koja govore da ima više ilirskog elementa u samim Bošnjacima nego i u Albancima. Pogledajte rimske hronike koje govore o teškim borbama protiv lokalnog stanovništva u prvom vijeku ove naše ere, što je najmanje osam stotina godina prije dolaska Slovena. Pogledajte činjenicu da ne postoji nikakvo južnoslovensko pleme Bosanci, ni Bošnjaci. I da se iz Slovenskog jezika nikako ne može izvesti pojam i termin Bosna. Prema tome to je nakalemljeno.
Neko će reći „A jezik?“. Slušajte, tristo miliona u SAD-u govori engleski a nisu Englezi. Crnci, Kinezi, slovenski narodi, Talijani… svi oni govore engleski jezik, maternji im je engleski jezik, pa nisu Englezi.
To je dugoročni uticaj kulture koji se postepeno formirao pod ovim ili onim. Ali sada idemo na to stanovništvo. Nikada nije bio ni Srbin ni Hrvat – stvari stoje upravo obrnuto. To treba sa potpunom istinom razgovarati i otvoriti.
Najveći dio stanovništva Bosne je bio formulisan pod uticajem kako da kažem, dobijao je identitet pod uticajem religije. Pa su zapravo jedan dio tog stanovništva postali Srbi nakon pravoslavizacije, a jedan dio postal Hrvati nakon katolizacije. To su upravo istočna i zapadna strana, dok je središte tome najduže odoljelo, jer su pritisci odatle dolazili. Ali to nije bitno, to se ne smije prebacivati nikome. To nije minus, to nije plus, to je povijesna činjenica. S druge strane – to je potpuno suvereno pravo svakoga da se izjasni kako hoće. To nije osporavanje toga prava, već ukazivanje na činjenice.
I sada dolazimo do noga što sam spomenuo oko takozvane islamizacije, ono što se naziva turskim ropstvom kako se završilo poslije petsto godina. Kažem – naziva se a ne može biti ropstvo. Jer Turska je bila feudalna a ne robovlasnička država. Sve institucije su bile feudalne. Kad smo već kod ropstva, ropstvo je posljednje ukinuto u SAD 868. Oficijelno u nekim državama još traje. Poslije onih borbi abolicionista i onda građanskog rata.
Al’ to nije problem. Problem je zašto se dodaje nešto uz Islam što zapravo ne odgovara istini. Poslije 500 i nešto godina Islam je ostavio i najmanjim zajednicama i na Balkanu i svugdje, a ostanimo pri Balkanu. Ostavio ih je sa njihovim jezikom, hramovima i crkvama, onim koje je zatekao i onim koje su građene kroz to vrijeme. Samo da podsjetim – čak je i vaseljenski sabor svo vrijeme bio u samom Istambulu. Sjedište je tamo bilo pravoslavnog svijeta gdje je i danas kroz sve te godine. I onda pogledajte – dakle i najmanji koliktiviteti zadržali svoj jezik i svoje škole, svoje institucije i svoje običaje.
Pogledajte šta se desilo recimo pod uticajem drugih religija, od Artika do Antarktika, dakle od Aljaske do Patagonije na području koje je najduže na planeti 18 000 km kontinenta ne govori se više ni jedan jedini jezik koji je bio zateknut kad su došli osvajači. Govori se engleski, francuski, španski u najvećem dijelu srednje i južne Amerike i govori se u Brazilu portugalski. Poslije samo 200 godina nema više lokalnih jezika. Da ne govorimo o hramovima koji bi radili, o običajima. Do 1973. godine u SAD su bile zabranjene lokalne religije, preostalih Indijanaca koji su inače bili u rezervatima. Do 1973.
Prema tome – šta imate tu?! Imate činjenice koje pokazuju vrlo jasno da je ustvari razlika u državnom modelu, gdje je djelovanje na određenom terenu zapravo izvedena primarno ne iz političke nego iz religiozne konstitucije, ne iz instrumenta nego iz duha instrumenta, iz uma, koji taj instrument pokreće, tu ruku, taj štap ili bič. Pogledajte Indiju koja je poslije 170 godina engleske vladavine, sada preko milijardu stanovnika, službeni jezik je engleski. U Pakistanu i Bangladešu isto tako koji su nekada bili sastavni dio pa podijeljeni. Dakle, pogledajte sjevernu Afriku gdje su bili dugo Francuzi, govori se francuski jezik. A mi ovdje u Bosni u Bugarskoj, u Makedoniji na Kosovu poslije 500 godina još uvijek smo mogli živjeti ne znajući turski jezik.

Ko jeste a ko nije prelazio na islam?
Samo onaj detalj da ne zaboravite – zašto jedni nisu prelazili a drugi jesu prelazili, ključni detalj po meni na koji inače ne ukazuje ni jedna knjiga posebno ni školski udžbenici – jeste da su u Islam dobrovoljno prelazili ili dobrovoljno odbijali da pređu po mom mišljenju primarno na jednu ključnu posljedicu. Ta posljedica je bila idu li vam sinovi u vojsku.
Ako ste prihvatali Islam – idu, ako ste ostajali u drugoj vjeri, kojoj bilo jevrejska, koptska, pravoslavna, katolička, sinovi vam nisu išli u rat. A imperija je ratovala tako da je u jednom dužem period vojni rok bio 15 godina, onda još duži period 12 godina i najkraći period bio od 8 godina. Ako ste trebali da pošaljete zdravog i sposobnog sina na najmanje 8 godina u vojsku pri čemu se ginulo, a nije bilo ni pošte ni telegrafa, ni telefona, ničega. Ne znate hoće li on doć živ ili čekati vijest da je neko donese pa povjerovati ili ne povjerovati, a ginulo se mnogo, o tome ima mnogo podataka. Onda vidite da je hrabrost bila preći u Islam a da je suprotni osjećaj odlučivao ne preći.
Ali sada idemo na ono najvažnije. Upravo ta duhovnost je oblikovala samu dušu naroda, identitet, a ona je čak postigla jedan novi identitet na teritoriji Balkana. To nasljeđe islamsko više nego osmanlijsko islamsko nasljeđe stvorilo je jedan novi da kažem duhovni sloj, jednu novu duhovnu grupu. Vi se vrlo lahko razumijete sa muslimanom iz Bugarske ili iz Albanije sa Kosova ili iz Makedonije.

„Žrtve epigonstva“
Dakle, moja teza je da naše jedinstvo bošnjačko i vjersko i nacionalno, mora da razumije prvo kako je došlo do toga da se mi između sebe dijelimo. Jer je došlo do onoga kako ja nazivam “žrtva epigonstva”. Epigoni su bili oni koji su završili neuspješni rat svojih očeva iz grčke mitologije.
Sedam kraljeva nisu uspjeli da osvoje Tebu. Izginuli su svi osim jednoga koji je bio teško ranjen, stigao bar toliko kad su ga vratili kući da kaže sinovima kad porastu da uništite Tebu. I onda su sinovi odrasli i poslije 20 godina su napali i uništili grad Tebu. Ali od tada se oni zovu epigoni jer sa sjedne strane to je dobro jer završili su djelo svojih očeva, s druge strane to je loše – nemaju svoje djelo.
Na ovom svijetu imamo djelo i nekih drugih ali imamo i svoje djelo. Bošnjake su doveli u situaciju kroz mnogo posljednjih decenija da vode ne samo bitke izgubljene i da dobijaju svojih očeva nego sasvim drugih. I taj usud epigonstva je isto tako uticao na to. Ali ključna stvar zbog koje smo mi podijeljeni, jer neki koji su se priljubili uz jedne više ih osjećaju i onda sa njima dijele animozitete. Ima Bošnjaka koji se osjećaju Hrvatima. Peke, to je vaše pravo, ali sa tim dolazi sve ono drugo – njihov odnos prema Bošnjacima i prema Srbima. Ima Bošnjaka koji se osjećaju Srbima ili Crnogorcima i s tim dolazi opet ono što je karakteristično za njih Srbe ili Crnogorce. I mi se politički dijelimo. Idemo uz ovu ili onu partiju pri čemu zaboravljamo onaj najvažniji razlog – očuvati sopstveno jedinstvo. Taktički možete ili treba da idete u različite partije ali nikada sa spremnošću da ugrozite ono najvažnije, ono bez čega nema ni nas – sopstveno jedinstvo. Druga stvar koja je možda po važnosti prva, jeste ta da za identitet Bošnjaka islam nije predstavljao faktor ugrožavanja. Nego onaj definitivni, oblikujući. Pri tom hoću da vam kažem da ne mislim da ne može biti Bošnjak neko ko je ateista. To je jeftina doskočica. Kad neko kaže samo vjernik može biti Bošnjak jer takav faktor to slijedi. Ne slijedi. Pogledajte za trenutak i zamislite recimo Rusa ili Srbina potpuno bez uticaja pravoslavlja. Zamislite Hrvata ili Španca ili Talijana potpuno bez uticaja katoličanstva. I vidjet ćete da to nije ni zamislivo. Jer naravno da postoji Srbin i Rus koji su i ateisti i vjernici. Ali i onaj ateist je oblikovan u jednom spiritualnom kontekstu, u jednom kulturnom gestu ponašanju, odnosu prema svijetu koji je formulisan kao ona nevidljiva mreža duhovnosti koju je ispleo tamo pravoslavni kontekst.
Kod katoličanstva je ista situacija. Katolici ateisti – nije to protuvrječan termin. Ljudi koji su rođeni u katoličkoj sredini – Francuzi, Talijani, Španci oni apsolutno iako su ateisti njihov način gledanja na život, njihova fizionomija, ako hoćete boja njihovih obraza, kretnja, sve je to ustvari izvedeno iz konteksta koji je oblikovan primarno kroz katoličke institucije. Svugdje je prisutna ta prodornost duha za koga nema prepreka. To važi i za Islam.

Udar na temelje nacionalnog indentiteta
Dakle Bošnjak, i neka je ateist, jeste oblikovan duhovnošću i spiritualnošću islama. Islam nije ugrozio već precizirao i definisao nacionalni identitet Bošnjaka. I to se mora shavatiti. To nije bio denacionalizirajući faktor i da sva insistiranja na deislamizaciji Bošnjaka ne vode njihovom afirmisanju kao nacionalnom identitetu ili entiteta, nego upravo ukidanju. Jer se udara na sam temelj nacionalnog identiteta Bošnjaka. To je ta osnova, podloga duhovna, koja je proizašla iz islama. I u tom kontekstu je veoma značajno sagledati onda sve ono za što nema vremena za rekonstrukciju mnogih okolnosti i čak slobodno ću reći ne samo falsifikata nego i zavjera protiv bošnjačkog identiteta koji je negiran sistematski, od tih najbrutalnijih laži da smo nekada bili Srbi ili Hrvati, što je apsolutno historijska notorna laž i besmislica, do toga da recimo su nekada na tim teritorijama vladali ovi ili oni drugi narodi osim Bošnjaka. Nikad.
Međutim, glavna laž je u tome kontekstu da je Bošnjacima jedinstvo i identitet nacionalni doveden u pitanje kroz islamizaciju te da su oni time izgubili.
Hoću da ostavim neki trag u vama koliko smo mi djelimično i svojom krivnjom, jer možemo više učiniti, ali koliko smo sistematski bili na meti namjernih velikih ogromnih programa i projekata kojima je falsifikovana naša suština i naš identitet. Zbog toga govorimo posebno o perspektivama našeg jedinstva i nacionalnog, tema koja je apsolutno važna i bez koga nas nema. Dakle „sine qua non“ to je uslov bez kojeg nema, koji je nužan.

Perspektive
Šta o persektivama reći? Nakon što imamo na umu, moram to još jednom ponoviti, da jesmo u krizi, da jesmo podijeljeni svugdje, praktično i po vjerskom i po nacionalnom, da zato ima ozbiljnih razloga u samoj historiji sistematskim pritiscima kojima smo posebno izloženi posebno u ovim regionima i da se to naravno reperkuira kasnije i na tim društvima u SAD u Australiji, u djaspori generalno, ali da je naše saznanje presudno.
Mene boli duša kad se sjetim Meše Selimovića i našim krivicama. Nije mjesto osjećati se krivim zbog islama, nije istini blizu, nije čestito. To je strahovita zabluda koja rastužuje, ali to su nam nametnuli. Ono zbog čega se moramo osjećati najponosnijim, ono što je prosvjetilo i uobličilo dušu Bošnjaka. Ono što je njega zaista konačno suočilo sa njegovom razlikom od drugih i onim što je on zaista po sebi, dakle, vratilo ga sebi.

Islam je radost a ne sramota
Mi smo smatrali čak kroz takve velikane pera i duha kao neki žig sramote. To moramo izbrisati na svim nivoima od djeteta koje je tek progovorilo do starca i starice od 90 godina, stalno ih navraćati na to da se raduju, da je islam razlog radosti.
Dakle, naše jedinstvo po tom osnovu može li se time nekako vratiti. Da pređem na ono zadnje i to će biti iznenađujuće kratko. Nadam se da ćete mi oprostiti na ovaj prvi dio, a to nije ni pola onoga što sam vam htio večeras reći.

Gdje bi bila nada?
Gdje je naša krivica, tu bi bila i nada. Možemo mi to ispraviti. Ako ispravimo, onda ćemo biti dovoljno jaki da sa tom zalihom unutrašnje snage koju ćemo dobiti iz našeg uzajamnog razumijevanja odolimo mnogo većim pritiscima. Tih pritisaka ima. Oni nisu samo dio nekakve zavjere. To je normalno funkcionisanje u ovom svijetu. Imate situaciju u kojoj treba da ste sposobni da opstanete. Ali bit ćete sposobniji ako ste zajedno i ako znate da je onaj vjerski elemenat u vama ustvari ne nešto što vas je odvratilo od vas nego što vas je vratilo vama. I to je velika lekcija.

Kako oprostiti?
E šta sad uraditi? Ima jedna pričica „KAKO DA MU OPROSTIM?“. Eto, recimo kod nas u Sandžaku, u Novom Pazaru, neko vas ljuti i vi kažete „pa kad nije u pravu s pravom me ljuti“. Pa vi se naljutite – on vas je uvrijedio. Može biti prijatelj, može biti antipatija druga, može biti institucija.
Šta uraditi dalje? Umjesto da se naljutite, potražite opravdanje za njega u sebi. Mislim da je to veliki savjet za Bošnjake. Mislim da je to vještina koja će nama Bošnjacima mnogo pomoći. I mislim da je to vještina za koju smo mi sposobni ali smo je malo pozaboravili. Onda mu ne nađeš razlog i kažeš „dobro, možda je nervozan malo“, ako je to tvoj prijatelj. „Ali šta ako je nervozan?!“ onaj drugi glas u tebi kaže. “Zašto da mu oprostim, i ja sam nervozan” a onda opet da se pokuša, “pa dobro ali on je nervozniji i on je mlađi ili on je stariji”, sve i jedno i drugo može da se uzme kao otežavajuća okolnost za vas a olakšavajuća za njega. Ali i na to nemate dobar odgovor pa kažete „pa šta ako je mlađi ili stariji, opet nema pravo, baš ću da mu kažem, ne može on meni tako“, pa opet potražite, suzdržite se, pa nađite opet razlog, „možda mu se desilo nešto što ja ne znam“. Pa idi dalje i sve do 40 razloga stalno ih nalazi za njega da bi ga opravdao prije nego što ćeš se s njim posvađati. Pa kad i poslije 40 ne nađeš dovoljno dobar razlog, onda se okreni sebi i kaži “vidi, kakav sam ja čovjek: moj brat mi nudi 40 razloga, ja ne prihvatam ni jedan”. I prebacite to sebi a njemu oprostite.
Dakle, mislim da bi to bio savjet za sve nas. Moramo biti manje impulsivni, manje plahi, manje skloni svađi, posebno sa bliskima, nama Bošnjacima. Moramo pokušati da nađemo u sebi snage da tu impulsivnost kontrolišemo. Dakle, sebe da ograničimo da ne činimo nešto što bi njih naljutilo, a da kada oni nas ljute da im opraštamo. Kad bi to postala opšta praksa počelo bi se stvarno stvarati jedno ozbiljno jezgro našeg identiteta koje ustvari sebe počinje poštovati.

Temelji moraju ostati netaknuti
I druga vrlo ozbiljna stvar koja je sad naravno već institucionalna ona znači razumijevanje da su neke institucije apsolutno temelji našeg identiteta, i da se tu ne smije dozvoliti ni onaj jedan konac da se rašije. Ako Islam ima takav uticaj na naš ncionalni identitet da je zapravo već organski dio našeg integriteta, ne samo integrišući faktor, već faktor koji već ulazi u naš identitet, onda je to jedna od onih tema, možda prva, u kojoj se ne smije dozvoliti nikakav unutrašnji sukob. Tu moramo razumjeti da je sve to iznad svega što je privremeno a da služi za ono što je u nama vječno. Jer onaj koji se uzdržao od toga uzdržao se od sebičnosti.
Moramo razumjeti da i Bošnjaci kao i svi drugi danas su primarno izloženi opasnosti sebičnosti, iskušenju sebičnosti. Danas je vrijeme grabeža, pljački. Tome treba odoliti, jer vjerujte, niko ko je sebičan nije zadužio svoj narod i niko ko je bio sebičan nije opstao. Svaki narod je opstao zbog onih nesebičnih, zbog njihovog postojanja i zbog njihove nesebičnosti.
Ako sve ovo imamo na umu, mislim da sva ona realnost, razumije se, jeste tu politička, regionalna, međunarodna, lokalna, sve to dobija jedan unutrašnji kontekst, i što je najvažnije redosljed. Počinjemo razlikovati najvažnije koje mora ostati netaknuto od svega onoga ostalog što postepeno može da dobije ovu ili onu formu, jer moramo se i mi dozvoliti razlikovati.
Eto, to je ono što sam ostavio za ovaj završni dio. Moja nadanja su tu usredotočena, koncentrisana u uvjerenje da ćemo stići do 40 opravdanja za svakoga onoga među nama. To se odnosi na nas. Kome nismo do sada oprostili i da ćemo poslije toga moći reći 40 je ponudio, neću dalje da idem, oprostit ću mu ne tražeći dalje razloge i da ćemo iz toga shvatiti da ustvari na nesebičnosti počiva ovaj svijet, a sve drugo su stvar organizacije i sredstava.
Duša koja čini jedan narod je ta unutrašnja islamska ozarenost koja je kod Bošnjaka neugašena do danas i koja će ako Bog da zagorjeti novim sjajem.